“Sve je počelo onda kada je lažni FB profil Fatima Hadžić USK pozivao na proteste. Ljudi su pozvani da se organizuju i vraćaju migrante, odnosno da sprječavaju njihov dolazak u Veliku Kladušu i okolna mjesta.”
Ovako priču o nasilju koje traje već sedmicama u selima oko Velike Kladuše počinje mještanin Vrnogrča, malog sela u neposrednoj blizini granice sa Hrvatskom. No, u strahu od nasilnika koji se naoružani kreću selima i napadaju, i koje lokalno stanovništvo uglavnom poznaje, ni ovaj kao ni mnogi drugi Vrnogrčani ne želi reći ime javno. Ipak, spreman je svjedočiti o tome kako je nasilje u selima oko Velike Kladuše postalo svakodnevnica, dok počinioci ostaju nekažnjeni.
Ljudima u pokretu koji se kreću putem takozvane Balkanske rute, BiH je najčešće samo usputna stanica do sljedeće EU zemlje. No, politika zatvorenih granica diktirana iz Brisela, učinila je BiH dijelom ove vrlo frekventne rute na kojem mnogi ljudi zaglave, nekada i duži vremenski period. Dijelovi na sjevero-zapadu BiH, Unsko-sanski kanton, broje najveći broj ljudi u pokretu jer su u neposrednoj blizini granice sa EU, te su postali svojevrstan hot-spot, kao Lesvos ili ostali otoci u Grčkoj.
“U našem mjestu ima malo ugostiteljskih objekata. U jednom od njih skupljaju se mladi ljudi i organizuju napade. Oni su prvi počeli upotrebljavati silu kada su vraćali i zaustavljali ljude,” priča ovaj ogorčeni Vrnogrčanin te dodaje kako su mladići iz sela tukli grupu mladića koji “baš nikome nisu bili smetnja”.
“Jednu noć, grupu njih toliko su jako tukli, a onda su ih ostavili tako krvave, slomljene… Tu noć su ih drugi mještani sakrili, jer ima još ljudi koji su protiv takvog ponašanja i pomažu. Međutim, ne može ih se svaku noć spriječiti da rade što rade… Jedno jutro smo sreli dvojicu mladića koja su nam rekli da više ne mogu da izdrže, da su ih pokrali, da nemaju više ni para ni telefone, i da su ih tukli danima. Kada im je dosadilo, ili šta već, to iživljavanje nad ovom grupom, onda su zapaliti kuću u kojoj su boravili, da bi na FB objavili da su to uradili migranti, što su prenijeli i mediji. A to su uradili oni, ti lokalni mladići, a ne migranti. Sada u našoj čaršiji više nema migranata jer nas se boje,” pričaju mještani dodajući da policija patrolira selom, da su nekim ljudima napisali prekršajne prijave, ali da to nije dovoljno da se spriječi nasilje.
Priču o nasilju u selima oko Velike Kladuše nedavno je donio i banjalučki portal eTrafika. U tekstu, popraćenom fotografijama na kojima se vide žrtve nasilja i povrede koje su im nanesene, navodi se kako nasilnici koriste i noževe, kao i da povrijeđeni ne mogu tražiti medicinsku pomoć jer im je odlukama Vlade Unsko-sanskog kantona onemogućeno kretanje, dok je lokalnim ljudima zabranjeno da ih prevoze, čak i u slučaju potrebe za ljekarskom pomoći.
“Nema policije da nas zaštiti. Kampovi su puni, neće da nas prime. Zato spavamo napolju. Gladni smo, nemamo hrane. Nije dobro. Ovdje su nasilni prema nama, koriste i elektrošokere. Zapalili su kući benzinom, onu u kojoj smo spavali”,
govori mladić kojeg su novinari pronašli.
Mladići koje su sreli novinari ovog portala, i pored svih nevolja sa kojima moraju da se nose svakodnevno, kažu da u selu Vrnogrč, gdje su boravili, mještani jesu dobri, ali da opasnost predstavlja grupica od desetak mladića.
Poruke mržnje
Ovakve i slične nasilne situacije zamijenile su slike solidarnosti koje su 2018. i 2019. godine bile gotovo uobičajene širom Unsko-sanskog Kantona, dijela BiH na sjevero-zapadu koji se graniči sa EU, ali i u cijelo zemlji. Stanovništvo, za razliku od vlasti, je više od dvije godine, radilo sve što je u njihovoj moći da pomognu ljudima u pokretu, nadajući se da će država i nadležne instutucije, kao i međunarodne organizacije koje su dobile mandat da “upravljaju migracijama”, uraditi svoj dio. Gledali su ljudi u Krajini kako migranti i izbjeglice dolaze i u nedostatku bilo kakvog smještaja, spavaju u parkovima i na ulicama, u napuštenim kućama, bez hrane i osnovne brige. Gledali su i one kaji su vraćeni sa granica EU prebijeni, bez imovine, uplašeni i iscrpljeni, da bi onda bili ostavljeni bez brige.
I dok se broj ljudi koji dolaze ili ostaju zaglavljeni povećavao, umjesto pomoći i podrške, zasuti su porukama mržnje koje dolaze od političara na svim nivoima, prenose se putem medija, i koje su na kraju - što je bio i cilj - probudile prvo netrepeljivost, a onda i nasilje. Očekivano, jezik mržnje, ali i nasilje pojačavaju se tokom izborne godine.
Domaća javnost nije patila samo od nedostatka podrške od vlasti i međunarodnih organizacija zaduženih za pružanje pomoći, nego i nedostatka pouzdanih i provjerljivih informacija o onom što se dešava. Mediji, na prvi pogled, su puni izvještaja koji se tiču situacije vezane za dolazak značajnog broja izvjeglica i migranata u BiH. No, analizom medijskih sadržaja moguće je uvidjeti ozbiljan nedostatak profesionalnog i kritičkog izvještavanje. Još jednom, mediji u BiH služe radije kao megafoni vlasti nego u službi javnosti, te su svojim izvještavanjem i prenošenjem poruka netrepeljivosti potpomogli širenju panike i straha, koji su rezultirali nasiljem.
Stalna kriminalizacija i dehumanizacija ljudi u pokretu već godinama se dešava u cijeloj Evropi, no najjača je u zemljama kojima vlada ultra desnica i koje su skoro potpuno zatvorene za ljude koji migriraju iz bilo kojeg razloga. Kao i u BiH, u ovim zemljama pitanje migracija tretira se kao sigurnosno, dok je beskrajan prostor da govore o onom što se dešava uglavnom dat sigurnosnim službama i političarima. Mediji doprinose na način da ne propituju ono što im takvi sagovornici prezentuju, te preuzimanjem jezika kojima oni govore i poruka koje šalju. Tako su od ljudi koji traže zaštitu, ili samo novu mogućnost za život, izbjeglice i migranti postali kriminalci koji nemaju ljudske osobine, i koji su globalna prijetnja.
Prihvatajući taj jezik kojim se koriste političari i sigurnosne službe, mediji su normalizirali i dehumanizaciju i kriminalizaciju ljudi u pokretu. Primjer za to u bosanskohercegovačkim medjima je i previše. Samo jedan pokazuje kako su prenošenem poruka, mediji u BiH normalizirali praksu kojom se ljudima ne samo spječava ulazak u zemlju pod isprikom da to rade neregularnim putem, nego i pristup azilu. Tako mediji bespogovorno prenose informacije Granične službe BiH o tome u koliko slučajeva su policajci odvratili ljude od ulaska, ili ih vratili u susjedne zemlje.
“Policijski službenici Granične policije BiH od 1. januara do 8. maja 2018. godine poduzeli su mjere prema 3.177 državljana zemalja visokog migracijskog rizika, od čega je u pokušaju ili neposredno nakon ilegalnog prelaska državne granice otkriveno 1.423 osoba, dok ih je 1.754 spriječeno da uđu BiH na način da su odustali od pokušaja prelaska granice zbog angažiranja policijskih službenika na samoj graničnoj liniji s Crnom Gorom i Srbijom,” stoji u ovom saopćenju Granične policije, a takva se izdaju redovno.
Mediji koji su prenijeli ovakvu informaciju zanemarili su pojasniti da su opisane upitno legalne akcije. Takve akcije se ustvari zovu push-back (guranje) i njima biva uskraćena mogućnost traženja azila, odnosno osnovna ljudska prava. Baš zbog te prakse, koja je često praćena nasiljem, Hrvatska i Mađarska se godinama nalaze na meti ljudskopravaša, ali i ljudi koji sjede u Europskom parlamentu, te brojnih medija u svijetu.
Mediji propuštaju da ovo primjete, kao što ne primjećuju da brojeve koje ovdašnje vlasti ističu kao dokaz dobrog rada, navodi i UNHCR u mjesečnim izvještajima smatrajući ih problematičnima.
Iz medijskih izvještaja na isti način izbrisana je svaka empatija. Jedan od primjera je snimak na kojem gledalac može vidjeti namučene ljude koji prelaze rijeku Drinu, žene, djecu. Jedini sagovornika kojeg novinar bira kaže da je iz Pakistana (u skladu sa tvrdnjom političara i sigurnosnih struktura da su u BiH većinom “ekonomski migranti iz Pakistana”) i kako je cijela grupa upravo ušli nelegalno u zemlju. Ono što ne saznajemo iz ovog siromašnog priloga je kako je država reagovala na ulazak ove grupe ljudi. Odnosno, da li im je pružena ljekarska pomoć, da li su se uključili socijalni radnici, da li im je bilo ko dao hranu, da li su registrovani kod nadležnih organa… ili su vraćeni nazad u pravcu Srbije. Na taj način pod lupu bi došle institucije, koje imaju zakonsku obavezu, a ne ljudi u pokretu koji traže zaštitu.
Širenju negativne slike o ljudima u pokretu uveliko je pomoglo korištenje termina kao što je “ilegalni migranti”, kategorija koju nijedan zakon u BiH ne prepoznaje. Taj termin koristila su sva tri ministra koji su od 2018. godine bili na čelu Ministarstva sigurnosti koje je nadležno za pitanja azila i migracija. Mediji su kao jeka ponavljali ovaj termin, bez da su razgovarali sa advokatima ili ljudskopravašima koji bi pojasnili i uputili u zakonski okvir, ali i ispravnu terminologiju. Šta više, kada su neke od UN agencija, ali i pojedini analitičari i analitički orjentisani mediji, ukazali na ovaj propust, većina medija se oglušila i nastavila korisiti iste izraze, ulazeći tako sada već u kampanju kriminalizacije ljudi. Zamjuju i opomene Ureda Ombudsmena BiH koji u izvještaju od 2018. godine jasno ukazuju na korištenje problematične terminologije.
Ono o čemu domaći mediji nisu informisali javnost je da, prema definicije UN koju je moguće naći i na web stranici ove organizacije, izbjeglice su osobe koje su napustile svoje zemlje “zbog osnovanog straha od progona, sukoba, općeg nasilja ili drugih okolnosti koje su ozbiljno narušile javni poredak, i kojima je, kao rezultat toga, potrebna međunarodna zaštita”.
Dakle, na primjer, LGBTQ osoba koja bježi iz zemlje u kojoj je zabranjeno biti pripadnik te zajednice (kao što je recimo Pakistan, Maroko, Alžir…), ima pravo na status izbjeglice, dakle azil. Jednako tako pravo na zaštitu imaju osobe koji su politički aktivisti, zaštitnici ljudskih prava ili se bave bilo kojim drugim aktivnostima i žive u zemljama u kojima su im životu ugroženi. Samo jedan od primjera je Turska gdje su, između ostalog, novinari i akademski radnici često meta tamošnjih vlasti zbog svog djelovanja.
Zvaničnici uporno korištenje termina “ilegalnih migranata” da je riječ o ljudima koji “ne žele otkriti identitet”, koji nemaju nikakvu registraciju niti dokumentaciju, i ne žele je imati. Sve ove navode više puta su u javnosti ponovili djelatnici Ministarstva sigurnosti, pa i Službe za strance, uključujući direktor te Službe. No, on u jednom od intervju koja je dao demantuje takve navode i kaže da je svaka osoba registrovana.
“Uzimaju im se biometrijski podaci (fotografija i otisci prstiju) te se obavljaju intervjui sa migrantima, nastojeći da se dođe do saznanja o rutama kretanja, potencijalnim mrežama krijumčara te o dokazima koji će se koristiti u postupku readmisije. Prikupljeni podaci razmjenjuju se s ostalim sigurnosnim agencijama u BiH te međunarodnim partnerima radi daljnje provjere u njihovim bazama podataka i otkrivanja potencijalnih sigurnosnih prijetnji.”
Cijeli taj proces o kojem ovdje govori direktor Službe gotovo da nije poznat javnosti.
Prebacivanje krivice
Prisustvo velikog broja ljudi u pokretu u BiH domaći političari ne rijetko koriste za međustranačke, međuentitetske i druge vrste obračuna, te prebacivanje krivice sa jedne insitucije na drugu, sa jednog nivoa vlasti na druge, o čemu detaljno pišu analitičari Istinomjera. Optužbe se ne rijetko upućuju susjednim državama, te tako Srbija, prema navodima medija, namjerno prebacuje ljude kako bi destabilizirala BiH.
“Iz Beograda i gradova iz unutrašnjosti Srbije vodiči pokrenu migrante obećavajući prelaz u BiH i dovode ih u rejone Loznice, Malog Zvornika, a u posljednje vrijeme i sela Lešnica (nasuprot Janje), Badovinci i Salaš Crnobarski na desnoj, srbijanskoj obali Drine. Treba reći da je ovo pogranično područje zbog izraženog šverca visokotarifnom robom i ljudima pod pojačanim nadzorom srbijanskih policijskih organa. Ali, kad je potrebno propustiti migrante, vrlo je očito da policija ima sasvim drugačije instrukcije. U tom slučaju granica sa BiH se pažljivo osmatra i u periodu kada nema pripadnika GP BiH na bosanskoj strani, migranti se prevoze čamcima preko rijeke. A kad izađu na bh. obalu prepušteni su GPRS-u i intuiciji u kretanju prema Bijeljini, Zvorniku, Janji... i najbližoj autobuskoj, željezničkoj ili policijskoj stanici MUP-a GP BiH ili Terenskoj kancelariji Službe za poslove sa strancima.”
Javnost uglavnom ostaje bez provjerljivih informacija da li se ovo uopće dešava na način kako to opisuju mediji koji prenose izjave čelnika, ali i pojašnjenja da je riječ o ljudima koji su u pokretu, i koji se kreću Balkanskom rutom u pokušaju da uđu u EU.
Ako ulazak ljudi u pokretu predstave na ovaj način, onda se rađa potreba da se govori o sigurnosti i odbrani granica, što direktor granične policije Zoran Galić ponavlja, a za njim i policija na drugim nivoima, kao u slučaju komesara policije u Sarajevu.
"Migrantska kriza će nedvojbeno potrajati godinama, ali mi moramo uraditi što je do nas. Uprava policije MUP-a KS ulaže maksimum napora, pored svih drugih poslova, da drži stanje sigurnosti pod kontrolom, naročito kada je riječ o migrantskoj populaciji. Na snazi je još uvijek zaključak Vlade KS kojim se ograničava kretanje migranata izvan privremenih prihvatnih centara, ali imamo i tu problem", kaže komesar.
Da bi pojačali strah, zvaničnici i mediji neogranične prostor daju navodima o krivičnim djelima koje čini “migranti”. Medijski projekat Raskrinkavanja od 2018. je u nizu svojih analiza ukazao na problematično, često potpuno neistinito, izvještavanje medija kada je riječ o ljudima u pokretu u BiH, te o neprovjerenimm navodima ljudi na vlasti. U jednoj od analiza ukazuju na djelovanje kandidata za gradonačelnika Bihaća Seja Ramića. Raskrinkavanja analiziraju njegovu izjavu da su “migranti” počinili 4000 krivičnih djela u USK.
“Duže vrijeme su se oni počeli bahato ponašati. Do sada ja više ne mogu ni brojati, oko 4.000 krivičnih djela koja su oni počinili. To su neke stvari na koje mi nismo navikli,” rekao je Ramić javno, a mediji prenijeli. Slično pak tvrdi i premijer USK Mustafa Ružnić koji je rekao da su “migranti” odgovorni “za hiljade i hiljade djela”.
Raskrinkavanja rade ono što su svi mediji koji su prenijeli ovakve izjave mogli - gledaju zvanične statistike te zaključuju kako je ukupni broj počinjenih krivičnih djela od 2020. u padu, te da u te tri godine u cijelom kantonu nije počinjeno 4.000 krivičnih djela, dok su “migranti” bili akteri u blizu 300 djela tokom 2018. i 2019. godine.
“Iz svega navedenog, uzimajući u obzir zvanične dostupne podatke, jasno je da su i premijer USK Mustafa Ružnić, ali i gradski vijećnik Bihaća, Sej Ramić iznijeli neistinite tvrdnje u vezi sa brojem krivičnih djela počinjenih od strane migranata.”
Na sličan način, Tuzla se u medijima i izjavama zvaničnika predstavlja kao mjesto horora zbog prisustva velikog broja ljudi i pokretu, te sukoba među njima. Tako tekst o tuči grupe ljudi, mediji donose uz video snimke ispod naslova “Upozoravamo na stravične scene iz Tuzle: Brutalna i krvava tuča migranata”. Ono što vidi javnost nisu stravične scene, a iz teksta saznajemo da se ni policija nje uključila i da nema povrijeđenih.
Na sličan način mediji izvještavaju i o paljevinama koje se dešavaju u USK, ali i drugim dijelovima BiH, optužujući “migrnate”, i ne tragajući za potvrdom o tome.
“Sinoć iza 22 sata u Ulici Mehmeda Fazlića u MZ Jezero-Privilica, došlo je do požara na porodičnoj kući čiji vlasnik boravi u inostranstvu. Požar su, po riječima građana kao i predstavnika ove MZ, izazvali migranti koji već duže vrijeme u ovom naselju za građane predstavljaju veliki problem.”
Sličan tekst je objavljen u gotovo istom periodu a u njemu se tvrdi kako“Bihaćki vatrogasci cijelu noć bili na terenu: Migranti zapalili i uništili kuću”. Ponovo, nema nijedne potvrde da o tome ko je kriv za požar, niti šireg konteksta za ovu tvrdnju, ali stoji da “u Bihaću mjesecima migrantska kriza ne jenjava i brojni građani su u strahu zbog takve situacije”.
Dehumanizacija i zaborav
Uz kriminalizaciju ljudi u pokretu, mediji su se uključili i u njihovu potpunu dehumanizaciju. Taj proces doseže nivo u kojem se povremeno potpuno zaboravlja da je riječ o ljudskim bićima, što je očito u tekstu koji prenosi izjavu načelnika općine Doboj Istok koji govoreći kako ne želi kamp u ovom dijelu BiH kaže: “To da je dobro ne bi nama pripalo”. Kada kaže “to”, načelnik govori o ljudima.
Na prenošenje neistina, te problematična jezik, upozoravaju i autori medijskih projekata Analiziraj i Media.ba. Oni pišu i o tome kako novinari nedovoljno provjeravaju izvore, dok rijetko daju prostor ljudima u pokretu u BiH, ili ukoliko to čine organičavaju se na nekoliko pitanja - odakle dolaze, koliko dugo se kreću i gdje idu. Njihove sudbine i problemi kao da ne postoje, dok nasilje i nehumani životni uslovi postaju toliko normalna svakodnevnica da ne zavrjeđuju pažnju.
Govor mržnje naročito se intenzivira u doba pandemije Covida 19, koja se dešava u izbornoj godini, kada provjera informacije i pristup mjestima sa kojih bi izvještavali za većinu medija postaje problem. Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović ide tako daleko da u jednom trenutku kaže da su migranti, “pored novog korona virusa, najveći problem stanovnika Tuzle”. U tom trenutku u samoj Tuzli nije registrovan niti jedan slučaj virusa Covid-19 među populacijom izbjeglica i migranata.
Javnost generalno ostaje uskraćena informacije o broju oboljelih među ljudima u pokretu, ali i o njihovoj zdravstvenoj zaštiti. Nebriga ovog tipa također doprinosi daljoj dehumanizaciji.
U tom procesu dehumanizacije medijima potpomaže i stav međunarodnih organizacija koje su vode kampove, oko kojih su podignute žice, a na ulazima stoje pripadnici privatnih kompanija za obezbjeđenje, šaljući poruku da oni koje je potrebno tako čuvati nisu isti kao većina građana i građanki BiH. Ulaz u kampove, kao i eventualni rad medija unutra, pod strogom je kontrolom tih organizacije, kao i informacije o tome šta se dešava i kako ljudi žive.
Generalno, javnost čini se malo zna o tome da je EU u junu 2018. godine odlučila da nemaju povjerenja u državne institucije, te da sve donacije namjenjene za “upravljanje migracijama” budu upućene ka IOM, a njihov utrošak monitoriran iz Ured EU Specijalnog predstavnika u BiH. Domaći mediji nisu do sada javnosti ponudili odgovor na pitnje kako i zašto je EU donijela ovu odluku, niti su raspravljali o tome da li ovakva odluka potencijalno umanjuje ulogu države. Najvažnije pitanje koje ostaje neodgovoreno je ko snosi odgovornost kada stvari krenu loše - država, koja ima zakonsku obavezu, ili međunarodne organizacije koje imaju novac i mandat dat od EU da upravljaju migracijama?
Sredstvima EU izgrađeno je osam centara u kojima su smješteni migranti i izbjeglice, a u koje mediji imaju organičan i vrlo kontrolisan pristup. Svim centrima upravlja IOM, sa ili bez partnerskih organizacija, međunarodnih i domaćih. Kriteriji po kojima biraju domaće partnere (često su to organizacije o kojima nije moguće naći bilo kakve podatke pretragom na internetu), uslovi života u centrima, ali i pristup zdravstvenom ili obrazovnom sistemu, nisu nešto o čemu veći dio javnosti zna. Navode nevladinog sektora o lošim uslovima i tretmanu, te nasilju od uposlenika, mediji rijetko prenose, a još rjeđe istražuju.
Također mediji ne postavlja pitanje zašto organizacije koje dobijaju donacije ne brinu o ljudima koji nemaju smještaj i koji žive van centara, iako je ponekada njihov broj veći od onih u centrima. Za njih nije osigurana ni hrana, niti bilo kakva briga, pa ni usluge besplatne pravne pomoći ili bilo šta drugo, i oni su prepušteni na brigu lokalnom stanovništvu. Ljudi koji žive van cenatar su također često na udaru policijskih akcije “čišćenja” ili “sklanjanja” kako ih predstavnici policije zovu a mediji prenose, a tokom kojih privode ljude i odvode na lokacije izvan kantona u kojem su uhvaćeni. Pitanje koje bi mediji mogli razjasniti je koja je svrha ovih akcija i koja je njihova cijena, s obzirom da padaju na teret budžeta.
Politička podrška nasilju
Uloga društvenih mreža u širenju antimigrantskih stavova, još jedan je problem koji se malo tretira u javnosti. Većina ovih grupa koristi isti jezik kao mediji, odnosno predstavnici vlasti, a svoje djelovanje pravdaju potrebom da se odbrane.
Primjetno je da se broj ovakvih grupa, ali i pozivi na nasilje u njima, povećao nalon prve posjete novog ministra sigurnosti vlastima u Bihaću 11. augusta. Lokalni čelnici su nakon sastanka izašli u javnost sa porukama koje su tumačili kao ohrabrenje za svoje restriktivne odluke, dok je ministar Selmo Cikotić najavio jačanje granica. Vlasti u USK protumačile su njegove riječi kao ohrabrenje za svoje postupke, te zauzele još oštriji stav kada su u pitanju ljudi u pokretu, dodatno pojačavajući mjere kojima ograničavaju kretanje i prava migranata i izbjeglica, o čemu govori premijer Mustafa Ružnić desetak dana nakon posjete. Premijer Ružnić jasno kaže da je svjestan nelegalnih akcija građana, ali u tome ne vidi problem. Šta više, daje crne prognoze, kojima dodatno širi paniku, ne pozivajući se na neki izvor. Isto rade i novinari koji prenose njegove riječi, ne propitujući ono što je izrekao.
“Sada su građani svjesni da ovo neće stati sutra, nego da će ovo trajati nekoliko godina, da se svake godine dolazak migranata povećava, 24.000 smo imali u 2018, 49.000 u 2019, skoro 30.000 je sad u ovom periodu došlo na kanton. Znači iduće će godine biti 70.000. Ta se brojka povećava, a od institucija u kojima vlada jedna kriza ne čini se ništa. Građani su svjesni da samo još više, još teže i još gore dolazi, a uništavanje privrede, turizma, uništavanje imovine i svega onoga što je sveto ovim građanima i, prije svega, kažem tih prava. Jednostavno ljudi ne mogu nigdje. Niti sa djecom, bilo šta da se organizira, ne možete jednostavno ostaviti svoju kuću. Zašto? Morate uvijek čuvati zato što prolaze migranti, provaljuju u kuće. Njima ništa nije sveto i građani su rekli dosta je. Mi moramo čuvati sebe i čuvati svoju imovinu, jer nadležne institucije ne poduzimaju ono što je potrebno”, rekao je Ružnić dadajući prijeteću poruku: “ukoliko proradi krajiški inat biće prekasno”.
Ovakve izjave vlasti u USK često su praćene odlukama donešenim na lokalnom nivou, a koje su suprotne postojećim zakonima, nekada i državnom ustavu, ali koje mediji ne propituju. Mediji ne obraćaju pažnju čak ni kada Amnesty International (kasnije i EU), u saopćenju eksplicitno kažu da su neke od odluke ovako donešenih, na lokalnom nivou, izvan zakona.
“Odluka o daljnjem ograničavanju prava i sloboda već marginaliziranih ljudi u pokretu nije samo nezakonita, već potencijalno bezobzirna… Vlasti bi trebale raditi na pronalaženju rješenja za smještaj i podršku nekoliko hiljada ljudi izvan službenih prihvatnih centara, umjesto da ih usmjeravaju i odlaze bez zaštite i na milost i nemilost grupama nasilnih osoba,” jasan je AI.
Kritika koju AI upućuje, ali i brojne druge organizacije, pa čak i EU, nisu propitivane niti im je dato prostora u medijima koliko negativnim izvještajima o ljudima u pokretu.
“Migrantska kriza”, termin koji se često koristi u medijima, ušao je u upotrebu od 2015. godine u većini medija, ne samo u BiH nego u svijetu. Stalnim ponavljanjem ovog termin, mediji su kreirali atmosferi u kojoj su migranti viđeni kao krivci postojeće krize, a ne i sami žrtve. I po tome, mediji u BiH i generalni pristu izvještavanju liče na druge zemlje u ovom trenutku. No, ono što nedostaje u našem slučaju, a što se u drugim, čak i susjednim zemljama može pronaći, je dio medija koji imaju kritički pristup i koji propituju ono što se dešava, a kako bi pokazali da nije riječ o krizi koju uzrokuju migranti, nego o generalnoj krizi demokratije i ljudskih prava.
Mediji, kao dio civilnog društva, nažalost su dio problema.
Dio odgovora o situaciji sa medijima kada je rijče o BiH nalazi se u rezulatima istraživanju koje je Mediacentar Sarajevo objavio u septembru. Istraživači zaključuju kako su mediji u BiH “podložni utjecajima političkih i privrednih grupa,” odnosno da su “povezani sa vodećim političkim strankama i poslovnim krugovima kroz netransparentno i proizvoljno finansiranje i vlasničke strukture, dok su nezavisni mediji rijetki i obično ih finansiraju strani donatori”.
Autori studije također zaključuju da “profesionalne organizacije i akademska zajednica rijetko osuđuju slučajeve govora mržnje i dezinformacija, a ono što je problematičnije je da političke elite ne izražavaju zabrinutost zbog govora mržnje i problematičnog medijskog sadržaja već, umjesto toga, često služe kao izvor razdornih poruka, polarizirajućih i problematičnih izjava.”
Brojne dokaze za ove tvrdnje moguće je pronađi u izvještajima o migrantima i izbjeglicama u BiH. Ovakvo izvještavanje uticalo je na građane i građanke koji su u toku tri godine, koliko je primjetan porast broja ljudi u pokretu koji pristižu u BiH, od nezapamćene solidarnosti prešli u mržnju, praćenu nasiljem, kakva je do sada rijetko viđena na takozvanoj Balkanskoj ruti. Jezik mržnje koji je danas sveprisutan u javnosti, ne rijetko podsjeća na onaj korišten neposredno prije i tokom ratnih godina u BiH, samo su “neprijatelji” neki drugi.
Imajući sve ovo u vidu, kao i devedesetih, upotreba ovakvog jezika i njegov prelazak u javnost, mogu imati krvave posljedice, koje samo dijelom opisuju mještani Vrnogrča.
Prema zakonu, o čemu u razgovoru za portal Buka govori Nedim Ademović, profesor i advokat iz Sarajeva, govor mržnje je “svaki javni govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje negativnih stavova, posebno mržnje prema određenoj skupini ili nekoj individui zbog nekog njezinog statusa ili određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja, ili širenja već postojeće mržnje”.
“Prema tome, govor mržnje je onaj koji je usmjeren, prije svega, na nanošenje štete ljudima različitih zajednica upravo zbog činjenice njihove pripadnosti toj zajednici. To mu je osnovni cilj.”
Profesor Ademović dalje pojašnjava kako je cilj takvog govora, da “homogenizuje ili aktivira određena skupina koja zastupa mrzilačke ideje o nekoj skupini, te zadobije nove članove”.
Ustav BiH, dio Mirovnog sporazuma, u sebi sadrži i međunarodne konvencije kojima se govor mržnje eksplicitno zabranjuje, jednako kao i postojeći krivični zakoni. “Nažalost, problem je implementacija na terenu. Institucije nisu efikasne, za razliku od govora mržnje, koji doživljava renesansu,” podsjeća Ademović.