U Imotskom su tokom karnevala spalili tri bezlične lutke u obliku dva odrasla homoseksualca koji u naručju drže dijete. U Mostaru su spalili lutku ženskog oblika sa naočalama, koja nosi fakultetsku diplomu i zove se, kako kaže organizator, "Bukača Huzurpator, lik koji narod, čiji je dio, godinama vrijeđa i pravi sebe žrtvom kako bi bez potrebnih kompetencija došla do određenih visokih dužnosti."
Mačkare i mržnja
Kad sam sjela da napišem feministički pogled na ova dva skorašnja „incidenta“ u Imotskom i Mostaru i spaljivanje lutki tokom mačkara kao izraz i učenje mržnje prema društveno neprihvatljivim pojedincima, a time i grupama u društvu, prvo sam pomislila da neću uspjeti napisati takav tekst.
Ali ja sam feministkinja, vrisnu nešto u meni, pa zašto mi onda ne sjede ovi bezupitni zaključci i stavovi koji se prihvataju kao a priori „feministički“ stav? A samim tim i svi stavovi koji nisu u skladu sa tim su nepravilni i ne-feministički?
Da li feministički stav podrazumijeva uvijek stajati na strani žene, iznad svega drugog, u bilo kojoj životnoj konfiguraciji? I kako izbalansirati bezupitno osuđivanje i zanemarivanje činjenica s jedne strane, sa principom solidarnosti kao osnovom feminističke ideologije?
A pošto se u ovom slučaju takođe nalazim u grupi onih koji se ne slažu sa nominacijom Ambasadorke Sopta zbog niza razloga, uključujući i njeno nepoštivanje pravila i uslova koja postoje, propitivala sam takođe i svoj lični stav, i da li bi bio drugačiji da je neko drugi u pitanju. I da li sam ustvari nepravedno tolerantna prema fašističkom činu? Poređenje sa Imotskim mi je razbistrilo stav, barem po pitanju da li je u Mostaru na vidjelu bio fašizam. Nije.
U Imotskom su tokom karnevala spalili tri bezlične lutke u obliku dva odrasla homoseksualca koji u naručju drže dijete. U Mostaru su spalili lutku ženskog oblika sa naočalama, koja nosi fakultetsku diplomu i zove se, kako kaže organizator, "Bukača Huzurpator, lik koji narod, čiji je dio, godinama vrijeđa i pravi sebe žrtvom kako bi bez potrebnih kompetencija došla do određenih visokih dužnosti."
Proslava i spaljivanje u Mostaru lutke koja je naširoko viđena kao gosp. Sopta, za mačkare u Mostaru, se desilo kao dio već godinama organizovane proslave mačkara u Centru 2.
Moja mama mi kaže kako se uvijek za mačkare u Mostaru spaljivao neki lokalni funkcioner iz mjesne zajednice, opštine, itd., ili neki simbol sličan, uz uzvikivanje svih stvari koje mu je narod zamjerio i zašto ga pale.
Ja se lično sjećam mačkara kao najveselijih praznika, koji sam naravno i ja slavila, pošto sam kao dijete imala skoro sve komšije katolike. Tako da, ako je vjerovati mojoj mami i organizatoru, spaljivanje nije nikad imalo ni konotaciju, niti su oni koji su prisustvovali tome, percipirali čin spaljivanja kao išta drugo nego humorističnu simboliku društvene kritike.
U njihovom slučaju kritika je išla na pravu adresu – prema onima koji po njima nelegitimno obnašaju javne funkcije gdje bi trebali da predstavljaju njihove, interese svog naroda.
Stanovišta sam da feministički pristup ovdje nije toliko relevantan. Spaljivanje lutke u Mostaru i spaljivanje lutki u Imotskom ne predstavljaju isti „incident“.
U Imotskom je to bio izraz mržnje prema bezimenoj grupi ljudi – homoseksualaca sa djecom, zbog toga što postoje. Dok je u Mostaru to bio ritual kao izraz kritike određenih javnih funkcionera za koje se smatra da su „iznevjerili“ ljude koji to obilježavaju.
Tri bezlične lutke koje predstavljaju muški par homoseksualaca koji drže dijete, ne mogu biti spaljene zbog nečega što su one uradile ili nisu uradile, nečega što im narod „zamjera“. Te lutke ne personificiraju nikoga drugog nego sami sebe. Taj čin prevazilazi simboliku i svrhu spaljivanja kao dijela „poklada“ ili karnevala. To je čin kojim se izražava mržnja prema cijeloj grupi ljudi (homoseksualaca) kao takvoj, „kritika“ zbog toga što postoje.
U Mostaru je kritika ovaj put personificirana u obliku lutke koja je držala fakultetsku diplomu. Bez obzira da li je u pitanju ambasadorka Sopta ili neko od mase drugih ljudi koji rade u javnom sektoru ili sa lažnim diplomama ili bez potrebnih profesionalnih kvalifikacija, ovo jeste legitimna kritika. Ovo ustvari predstavlja (kako mi se čini da hoće da kaže organizator), personifikaciju društvenog problema gdje su diplome i bilo kakvi profesionalni i stručni standardi nepostojeći, bez obzira o kojem sektoru se govori. To je jedan postojeći, nad-nacionalni problem.
Poklade predstavljaju svečano razdoblje prije korizme kod katolika, u kojem se priređuju razne vrste festiviteta, plesova, kostimiranih povorki, vatrometa, obasipanjem cvijeća itd.. Nije neuobičajeno da se specifične aktivnosti ili redoslijed kojim se dešavaju tokom poklade razlikuju od regije do regije.
Ali u svim slučajevima slavlje kulminira spaljivanjem ili pokapanjem lutke. Kod nas su uvijek spaljivali, čini mi se. Sjetih se onda da su u Mostaru ovako nosili i nadgrobni kamen Komšiću, palili su Čovića i druge koji su u tom periodu iznevjerili narod i svojim ponašanjem nisu predstavljali interese sviju.
Organizator ovog slavlja, koje već godinama nasmijava građane Mostara za mačkare i druge prigode, je inače poduzetnik, diplomirani pravnik i žrtva rata, čiji je životni moto „što manje stresa i što više zabave za djecu i porodice“. Sva djeca u dvorištu jedva čekaju kad će na neku proslavu u Centar 2 kod Bate. Tu se uvijek organizira neka zabava koja uključuje djecu i roditelje. Kao što moji Mostarci kažu, „neopterećeno“ se zabavlja. Poduzetnik čovjek, kažem im ja.
Ja sam inače najglasniji kritičar bilo kakvih fašistoidnih tendencija i netačnih narativa o ratnim dešavanjima u Mostaru, između ostalog, a i mnogih drugih susjedskih, komšijskih i općenito malograđanština u Mostaru.
A kada sam pročitala reakciju organizatora proslave u Mostaru gosp. Bate Puljića, tek sam shvatila par dodatnih stvari koje mi potvrđuju da se ovdje ne radi o nedopustivom izrazu mržnje prema grupi zbog njihovog postojanja, nego izraz kritike zbog onoga što rade (ili ne rade). To je ključna razlika.
Sloboda izražavanja je doprinijela feminističkoj borbi kroz istoriju i širom svijeta, i uloga svake feministkinje je da uz odbranu jednakosti u svim sferama života brani slobodu izražavanja kao ključnog faktora, kojim je omogućena emancipacija i ostvarivanje nekih od najvećih feminističkih društvenih ciljeva.
Sloboda izražavanja je glavni cilj životne borbe autorice Sopta, sloboda da se živi svoj život uprkos nazadnosti zajednice. Ali u ovom slučaju se nije najbolje izrazila u reakciji na „incident“ u Mostaru.
Prije svega, i što je vidljivo iz reakcije, je da je organizator očekivao modicum kulture dijaloga od strane ambasadorke, a ne da bude nazvan maloumnim između ostalog, bezrazložno. Čovjek se uvrijedio. S pravom. To je malo nekulturno ipak, po nekim osnovnim ljudskim pravilima ponašanja. A pogotovo profesionalnog ponašanja predstavnice prema onima koje predstavlja.
Ali osim toga, ono što me se dojmilo je to da i ambasadorka Sopta vrlo dobro zna šta su mačkare i zašto se spaljuju lutke na kraju proslava. Bilo bi u najmanju ruku fer da je spriječila zaključke koji obilježavaju narod iz kojeg dolazi, i regiju iz koje dolazi, i ljude koje između ostalog ona i predstavlja, kao fašiste i nakarade.
Kako? Tako što bi recimo ona bila ta koja će se ponijeti sa dostojanstvom diplomatskog predstavnika u inostranstvu i izjaviti nešto tipa „Znam da je bilo kritika na moju nominaciju, i da postoji dio ljudi koji se ne slažu sa načinom odabira hrvatskog člana predsjedništva, a znam i da je tradicija da se na mačkarama spali lutka koja personificira kritiku javnih funkcionera koji se „zamjere“ ljudima, tako da je to izraz slobode govora i mišljenja koje ja jako cijenim, i za koje sam se uvijek borila. A ja ću nastaviti ispunjavati dužnosti koje sam preuzela kao Ambasadorka BiH.“
To bi, recimo, bio okvirno neki dostojanstveni diplomatski odgovor na ovo. Ali ne, ipak se dozvoljava da se nazadan narativ širi bezupitno, jer dobro je za lični PR.
Eh, to mi u Mostaru zovemo malo hinjski već, kao što je tipično u škutoriji…