Od početka ove godine u Bosnu i Hercegovinu je ušlo više od 22.000 migranata i izbjeglica iz Afganistana, Pakistana, Iraka, Irana, Sirije, Alžira, Maroka i drugih zemalja sjeverne Afrike i Azije. Njihov cilj je skoro isključivo EU, mi smo samo jedna od usputnih stanica na njihovom putu u bolju budućnost. Ovo je priča o volonterima koji na sarajevskim ulicama neumorno pomažu nesretnicima koji su se u našoj zemlji našli van zvaničnog sistema pomoći.
Priča o dobrim ljudima
Od početka ove godine u Bosnu i Hercegovinu je ušlo više od 22.000 migranata i izbjeglica iz Afganistana, Pakistana, Iraka, Irana, Sirije, Alžira, Maroka i drugih zemalja sjeverne Afrike i Azije. Njihov cilj je skoro isključivo EU, mi smo samo jedna od usputnih stanica na njihovom putu u bolju budućnost. Razumljivo, jer oni već bježe iz svojih siromašnih i neorganizovanih država, punih unutarnjih političkih problema, trzavica i nesuglasica, tako da ih ne interesuje da svoju sudbinu vezuju uz države sa sličnim problemima.
Bosansko-hercegovačka javnost je podijeljena po pitanju njihovog boravka u zemlji: jedni im pomažu, dijele hranu, odjeću, dječije igračke… Oni su srećom zasad u većini. Manji dio građana zazire od njih, boje se ljudi tamne puti, nepoznatog jezika i stranih običaja. Svoju djecu ne žele u blizini njihove.
Slična situacija je i u zemljama EU. Zbog toga evropske vlade šalju pare u BiH za smještaj i ishranu migranata i izbjeglica, da bi ovdje imali kakve-takve uslove za život, te da odustanu od daljnjeg puta u Evropu. U oktobru ove godine je EU stavila na raspolaganje više od 7 miliona eura međunarodnoj organizaciji IOM (International Organisation for Migration) za pomoć ovim nesretnim ljudima. Bosansko-hercegovačka strana pronalazi podesne lokacije za njihov smještaj i u saradnji sa lokalnim vlastima izdaje saglasnost za osnivanje nekog migrantskog i izbjegličkog centra. IOM potom finansira izgradnju odnosno obnovu tih centara, preuzima upravljanje nad njima, hrani njihove stanare i obezbjeđuje im zdravstvenu zaštitu. Problem je što kapaciteti tih centara pokrivaju tek oko polovine potreba trenutne migrantske i izbjegličke populacije na teritoriji BiH, što znači da je skoro svaki drugi od tih ljudi na ulici odnosno van sistema pomoći i skrbi. U nedostatku adekvatnog smještaja oni spavaju u razrušenim kućama i drugim provizornim smještajima gdje su u zadnje vrijeme izloženi velikoj hladnoći.
Krajem novembra smo posjetili ljude koje im pomažu van zvaničnog sistema pomoći. To su volonteri iz neprofitne organizacije AidBrigade i iz nevladine organizacije Collective Aid, koji pored Istiklal džamije u sarajevskom naselju Otoka dijele tople obroke ovim ljudima bez igdje ičega. Dva puta dnevno volonteri parkiraju mali bijeli kombi kod džamije. U kombiju je sve što im treba: toplo varivo, plastični pribor za jelo i plastični tanjiri , na velike kriške izrezan “narodni hljeb”. Velike posude sa hranom se stavljaju na mali sto za rasklapanje i distribucija hrane može da počne. Dvoje volontera sipa hranu, dvoje dijeli. Dvoje volontera se brine da ne bude guranja među migrantima, da niko ne dođe prije reda.. Za vrijeme naše posjete sve protiče u ugodnoj atmosferi i bez problema.
U nastavku Vam predstavljamo 6 dobrovoljaca iz AirBrigade i Collective Aid.
Mayli iz Berlina je ovo drugi dan u Sarajevu i prvi dan na terenu. Njen zadatak danas je samo posmatranje procesa raspodjele hrane.
“Nakon srednje škole sam kratko radila i uštedila sam nešto malo novca za put po Evropi. Tada nisam ni sanjala da ću završiti u BiH u ovoj ulozi. Boravila sam u Francuskoj kada sam od jedne prijateljice čula u kakvim uslovima ovi jadni ljudi žive ovdje. Spontano sam odlučila da dođem da bih im pomogla. Sjela sam u autobus i jučer sam stigla u Sarajevo.” Ovu šarmantnu dvadesetogodišnjakinju sa pirsingom u nosu pitamo za motive njenog volonterskog angažmana: “Kao Njemica uživam u svim privilegijama koje nudi EU. Vidim da ima mnogi ljudi koje za sebe i za svoje najbliže žele isto tako siguran život, a da im se to onemogućava. Ne mislim da je to fer i pošteno“, sramežljivo pripovjeda Mayla. Na pitanje o prvim utiscima nam odgovara: ”Prosto ne mogu da objasnim taj osjećaj da sam ja došla ovdje iz svog toplog stana i da ću se nakon podjele hrane ponovo vratiti na toplo, dok će oni ostati na ulici i po ovoj zimi spavati na otvorenom. “ Mayla za Božić ide svojim roditeljima u Berlin, ali nakon toga se namjerava ili vratiti u Sarajevo ili otići u Beograd, jer i tamo po njenim informacijama trebaju dobrovoljce za pomoć izbjeglicama i migrantima. “Nadam se da ću moći to sebi finansijski priuštiti, jer i sve putne troškove, kao i troškove hrane i smještaja pokrivam od svoje ušteđevine.“
Christian, drugi Nijemac sa kojim pričamo, svojom vanjštinom nikako ne odgovara stereotipnom prototipu dobrog momka: šarena kapa na glavi, veliki ruksak na leđima, tetovirane šake, čizme u vojničkom stilu. Dok u plastične zdjele sipa toplo varivo od leće i krompira i dijeli ih migrantima Christian mi pripovjeda: „Prije tri sedmice sam došao u Sarajevo da pomognem ovim ljudima. U Njemačkoj nemam svoj stan, već živim u prikolici na jednom parkingu predviđenom za taj oblik stanovanja. 2015. godine je u Njemačku stigao veliki broj izbjeglica iz Sirije i migranata. Moje komšije sa parkinga i ja smo im pomagali da nadju smještaj, davali im hranu, garderobu, brojeve besplatnih advokata. Ovdje prvi put kuham za njih i dijelim im obroke. I sam sam devet godina bio beskućnik. Sam sam iskusio kako je nemati i biti upućen na pomoć drugih ljudi. Međutim, zadnjih pola godine dobijam socijalnu pomoć u Njemačkoj. Od tog novca finansiram svoj boravak ovdje, jer volim da pomažem običnim ljudima i ljudima u nevolji. Nakon puno godina sam u ovom svom angažmanu pronašao smisao života koji nikada nisam vido u osmosatnom radu za sistem.“
Joao, naočiti tridesetčetverogodišnji Portugalac već devet mjeseci volontira u Bosni. Prije toga je skoro dvije godine pomagao izbjeglicama i migrantima u Francuskoj, Grčkoj i Srbiji. Iako već godinama ima diplomu farmaceutskog fakulteta u džepu Joao baš ovakav vid društvenog angažmana smatra svojom dužnošću: “Postoji velika potreba za volonterima. Ni bosanskohercegovačke institucije ni velike međunarodne humanitarne organizacije nisu adekvatno odgovorile na ovu ogromnu izbjegličku i migrantsku krizu. U sistemu pomoći postoji velika praznina koju treba popuniti. Za ove ljude na ulici se naime niko sistemski ne brine. Nemaju adekvatnog smještaja, hladno im je, gladni su. AirBrigade je mala organizacija, tek smo u procesu registracije u BiH. Mi nažalost ne možemo riješiti njihov problem smještaja, ali im svakodnevno djelimo po dva topla obroka dnevno odnosno 200 obroka ukupno“, objašnjava nam Joao. Na pitanje o njegovom viđenju rješenja situacije odgovara nam: “Što se tiče ovdašnjih institucija, oni trebaju što prije pronaći mogućnosti da se ovi ljudi adekvatno smjeste, jer zima je tu. Hladno je, biće još hladnije. Jedino pravo rješenje na globalnom nivou bi bilo da se okončaju svi ratovi i konflikti, ali to se nažalost neće desiti. Realno rješenje bi bilo da se ovi ljudi puste u EU, jer nama su migranti potrebni. Otkako je svijeta i vijeka bilo je migracije i biće ih. Također treba pomoći zemljama iz kojih ti ljudi dolaze, da i tamo ljudi imaju dostojanstven život.“
Holanđanka Roos je veoma kritična prema EU. Na perfektnom engleskom jeziku nam nakon podjele hrane objašnjava svoje stavove: “ Ne smatram ispravnim što su granice EU zatvorene. To je jasno isključivanje ljudi afričkog i azijskog porijekla od onih šansi koje ja kao Evropljanka imam. Ne smijemo zaboraviti da mnogi od njih bježe od rata i teora. Ne slažem se sa tim i ne smatram to fer i ljudski. Zbog tog svog neslaganja sa takvom nepravednom politikom sam ovdje. Prije toga sam 9 mjeseci bila u Grčkoj na ostrvu Lezbos u tamnošnjem izbjegličkom kampu. Moj cilj je da pokušavam da ovaj svijet učinim pravednijim i da drugim ljudima dam više šansi u životu kao što sam ih i ja imala.“ Roos je teško zaustaviti u njenoj kritici zapadnoevropske politike. Puštamo je i simpatična Holanđanka nastavlja: “Mislim da EU treba preispitati svoje vrijednosti. Ako smo stvorili mogućnost da ljudi zatraže azil, onda treba ljudima i omogućiti da uđu u EU i ostvare to svoje pravo. Zatvaranje granica i sprečavanje ljudi uz pomoć sile da uđu u EU nije pravedno. Političari i institucije EU trebaju bolje raditi svoj posao, trebaju biti racionalni. Migracije se dešavaju, a kada se već dešavaju, trebaju biti sigurne, poštene i civilizovane. EU treba biti pristupačna i za siromašne i ranjive kategorije ljudi.” Ova elokventna pravnica ne štedi ni ovdašnje politike: „Razumijem da je BiH siromašna i da joj je teško brinuti se za izbjeglice. Ali teško mi je da shvatim da ne žele da se otvore dodatni kampovi. Čak i kada EU hoće da to plati, a IOM da organizuje, oni to odbijaju.”Za kraj naša sugovornica priča o životnim lekcijama koje je naučila za vrijeme ove humanitarne katastrofe koja potresa Evropu već tri godine: ”Puno sam naučila za ovu godinu dana dok radim sa ovim unesrećenim ljudima. Upoznala sam ljude koji su preživjeli stvari koje ja ne mogu ni zamisliti. Uprkos tome oni su jaki i pozitivni i pomažu drugima.To i mene inspiriše da pomažem drugima. Vidjela sam i ružnu stranu Evrope, nespremnost da se dijeli i strah od stranaca. Svakodnevno viđamo posljedice takvog životnog stava. Vidjamo neuhranjene ljude , ljude sa hipotermijom i ljude koji su doživjeli ekstremno nasilje. Uglavnom srećemo ljude koji su zbog aktuelne evropske politike traumu doživjeli u Evropi, a ne u zemlji iz koje dolaze.“ Roos namjerava predstojeći Božić provesti na ulici sa ljudima kojima je potrebna njena pomoć, jer kako to ona objašnjava ”njima će i za Božić trebati deke i hrana. To je stalno tako bez obzira na vikend ili Božić.“
Nermin iz Sarajeva je jedini građanin BiH kojeg smo zatekli pored Istiklal džamije dok se dijelio ručak u organizaciji AidBrigade i Collective Aid. Nermin je inače medicinski tehničar, trenutno nezaposlen, ali za razliku od svojih kolega ili kolegica koji u takvoj situaciji idu trbuhom za kruhom u Austriju ili Njemačku, on se odlučio da ostane u Sarajevu i u okviru AirBrigade pomaže migrantima i izbjeglicama. Nermin nam pripovijeda kako je to sve krenulo: “Prvi put sam stupio u kontakt sa ovim ljudima početkom maja ove godine. Oni su bili smješteni u parku prekoputa Vijećnice u Sarajevu. Čuo sam za to u medijima i odlučio sam da ih posjetim , da vidim mogu li ja kako pomoći. Došao sam tamo oko dva sata poslijepodne. Mnoštvo ljudi, puno porodica sa malom djecom, trudne žene. Svi u malim šatorima spavaju na zemlji. Nema ni toaleta ni tuševa. Totalni haos. Kada sam to vidio odlučio sam da dolazim svaki dan. Tada sam još radio. Nakon osam sati na poslu išao sam do parka sa izbjeglcama i pomagao doktoru koji je također dobrovoljno dolazio tamo da pomogne tim ljudima. Pomagao sam i humanitarnoj organizaciji Ljekari bez granica, tako da bih u parku boravio po 7-8 sati dnevno.“ Nermin sada radi u kuhinji kada se sprema hrana i pomaže pri distribuciji hrane za ove ljude. I priča sa njima. “ Često me pitaju da li će Hrvatska otvoriti granicu. Ja im iskreno kažem da neće, da nema šansi da se to dogodi. Hrvati hoće da budu dio šengenskog prostora i preko ovih jadnih ljudi se svakodnevno dokazuju kao revnosni čuvari granica EU“, komentariše Nermin brojne glasine o sistematskom neregularnom ponašanju hrvatski graničnih policajaca prema migrantima i izbjeglicama. Za kraj dodaje: “Žao mi je ovih ljudi. Zaglavili su ovdje. Mnogi od njih nemaju ništa, a ne mogu da se maknu odavde.“
Kada je Clark prije tri godine napustio dobro plaćen posao u jednoj građevinskoj firmi u Seattle u SAD da bi se posvetio radu sa beskućnicima i ovisnicima, skoro svi u njegovoj okolini su bili šokirani i zabrinuti. Prije godinu i po Clark dolazi u Srbiju da bi sa Collective Aid dijelio pomoć ljudima na ulici i u kolektivnim centrima. Clark nam priča: “Za tih osamnaest mjeseci napravili smo i podijelili oko 350.000 obroka. Kroz našu organizaciju je prošlo oko 500 volontera. Kada smo čuli kakva je situacija u Sarajevu rekli smo: “Imamo iskustvo, ljude kojima je stalo, koji žele da pomognu, idemo tamo!“ Povezali smo se sa AirBrigade i sa humanitarnom organizacijom Pomozi iz BiH i od jula ove godine sa njima dijelimo hranu migrantima i izbjeglicama na ulici. Imamo mnogo volontera, ljudi rade duže vrijeme bez ikakve naknade samo zato jer vjeruju da to ljudi treba da rade za druge ljude.“ I Clark se odriče božične atmosfere u porodičnom krugu jer po njegovim riječima ne može da zamisli bolje mjesto za Božić od ovoga ovdje. Sumnje i preispitivanja vlastitih odluka su također dio svakodnevnice ovog dvadesetšestogodišnjeg Amerikanca: “Ponekad se pitam koliko sve ovo ima smisla, jer često se čini da uprkos našem trudu problem ne postaje ništa manji, da nećemo uspjeti ništa promijeniti. Ali onda se fokusiram na osobnu razinu i kažem: “ Ako nam uspije da nečiji dan učinimo manje mračnim, ako naša hrana zagrije nečije srce i nečiju dušu, onda smo na pravom putu.“
Više podataka o nevladinoj organizaciji Collective Aid i o neprofitnoj organizaciji AidBrigade kao i mogućnostima davanja donacija ovim udruženjima možete naći na njihovim Facebook stranicama.
