Mladićeva odbrana zatražila je izuzeće sudija Merona, Agiusa i Daquna optužujući ih za pristrasnost jer su učestvovali u donošenju ranijih presuda Haškog tribunala a u kojima su Mladićevi oficiri iz Vojske Republike Srpske osuđeni zbog genocida i drugih teških zločina počinjenih u Srebrenici.
Odluka francuskog sudije Jean Claude Antonettia da na zahtjev odbrane generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića diskvalificira trojicu sudaca Rezidualnog mehanizma za međunarodne krivične sudove (MICT) iz Žalbenog vijeća koje vodi drugostepeni postupak protiv Mladića zbog navodne “pristrasnosti” izazvala je brojne reakcije domaće i međunarodne javnosti, ali i hitnu reakciju Tužiteljstva MICT-a. Naime, Tužiteljstvo MICT-a je osporilo odluku sudije Antonettija i zatražilo od Theodora Merona, predsjednika MICT-a (bio u vijeću Mladiću koje je Antonetti svojom odlukom izuzeo), da u skladu s Pravilom MICT-a 18 (B) (ii) formira tročlano sudsko vijeće, te da se s tim u vezi poništi odluku o izuzeću trojice sudije iz Žalbenog vijeća u procesu protiv Ratka Mladića, naglašavajući da odluka Anotonettija “odlučno odstupa od uspostavljenog prava u međunarodnim tribunalima”, odnosno da je odluka protivna sudskoj praksi.
Sudac Antonetti smjenio je suce Theodora Merona, Carmela Agiusa i Liu Daquna i donio odluku o imenovanju novih sudaca koji će voditi drugostepeni postupak protiv Mladića: Mparanya Mamy Richard Rajohnsona, Prisca Matimba Nyambe i Gberdao Gustave Kama. Osim sutkinje Nyambe, koja je bila na predmetima ratnih zločina počinjenih na području bivše SFRJ (bila protiv osuđujuće presude Zdravku Tolimiru za genocid u Srebrenici), dvojica novoimenovanih sudaca su bili isključivo suci za zločine počinjene u Ruandi i nikada nisu imali nikakvu procesnu ili bilo koju drugu vezu sa bilo kojim suđenjem pred Haškim tribunalom ili MICT-o, koje se odnosilo na područje bivše SFRJ.
Mladićeva odbrana zatražila je izuzeće sudija Merona, Agiusa i Daquna optužujući ih za pristrasnost jer su učestvovali u donošenju ranijih presuda Haškog tribunala a u kojima su Mladićevi oficiri iz Vojske Republike Srpske osuđeni zbog genocida i drugih teških zločina počinjenih u Srebrenici. Odbrana je smatrala da su navedene sudije unaprijed donijele zaključke o odgovornosti Mladića, što ih, po njima, eliminira kao objektivne i nepristrasne.
Sudije Meron, Agius i Daqun učestovali su u presudama protiv Vujadina Popovića, Zdravka Tolimira, Vidoja Blagojevića, Radislava Krstića, itd. i dijapazon izrečenih kazni se kretao od 15 godina zatvora do doživotnih robija.
“Sudija Antonetti nije utvrdio postojanje stvarne pristranosti već je zaključio da bi određeni navodi o Mladićevoj kaznenoj odgovornosti u gore navedenom nizu presuda mogli izazvati razumnu bojazan o pristranosti”, izjavila je potparolka MICT-a, čime je, u stvari, ogolila suštinu Antonettijeve ove odluke po kojoj nije utvrđena pristrasnost, a eto i jeste, što ukazuje da je sveukupna pravna procedura pred MICT-om nejasna i da se ovdje radi o presedanu. I to o ozbiljnom presedanu koji je proizveo pravnu posljedicu, jer je sudac Antonetti imenovao troje novih sudaca, tako da je pitanje stvarne pristrasnosti ili bojazni za stvarnu pristrasnost dobilo rezultat – eliminaciju trojice sudaca.
Podnesek Tužiteljstva MICT-a naslovljen kao “Zahtjev” potvrđuje da procedure pred MICT-om nisu jasne i da se radi o potpuno novoj situaciji, pri čemu je veoma važno definirati postupke i pravila kada se radi o sumnjama strana u postupku i kada je pod sumnjom i predsjednik međunarodnog tribunala. U svom “Zahtjevu” Tužiteljstvo je navelo desetine primjera sudske prakse pred međunarodnim sudovima.
Standard za dokazivanje bilo kakvih sumnji protiv sudija bilo kojeg suda jeste i treba biti na najvišoj razini i argumentacija bi se trebala i morala sprovoditi u tačno utvrđenim postupcima i procedurama, uključujuci i pravo na žalbu. To je jedan aspekt ove odluke, a kada je u pitanju MICT, kao pravni sljednik ICTY-a zaista je kompromitirajuće da se nakon više od 20 godina i stotine procesa pred Haškim sudom suci diskreditiraju na osnovu učestvovanja u drugim procesima i odlučivanju pred ICTY. Jer, postavlja se jednostavno pitanje: da li je uopće bilo moguće suditi pred ICTY i jednom pripadniku Vojske Republike Srpske, a da se ne pomene ime Ratka Mladića koji je svima njima bio komandant?
Da li je to pristrasnost, neprofesionalnost ili nesavršenost sistema međunarodnog suda koji bi morao definirati i jasno označiti šta sve i na koji način može biti predmet osporavanja nezavisnosti i nepristrasnosti imajući u vidu rad Haškog tribunala i dugogodišnja prisustva u procesima i to ne samo sudaca. Pa upravo je Antonetti dobio priliku da odlučuje o “pristrasnosti” na osnovu toga što je u MICT-u sudija sa najvećim stažom u Haškom tribunalu!? U ICTY je Antonetti došao još 2003. godine.
A kad se govori o radu Antonettija, ne smije se zaboraviti da su njegove posljednje pravne odluke u Haškom tribunalu – prvostepena presuda protiv Vojislava Šešelja i Antonettijevo izdvojeno mišljenje u prvostepenoj presudi Prlić i ostali (u oba ova predmeta Antonetti je bio i predsjednik vijeća) pravne katastrofe koje su izazvali veliko zgražanje i među pravnim ekspertima u međunarodnim krugovima. Sudije su u žalbenom postupku srušile njegovu presudu protiv Šešelja, kao i izdvojeno mišljenje u slučaju Prlić i drugi. Ne iznenađuje da su žalbene sudije donijele drugačije presude od onog što je mislio i napisao sudac Antonetti, jer sve što je uradio u te dvije presude direktno je rušilo svu utvrđenu sudsku praksu i nalaze koje je svih ovih godina svojim presudama uspostavljao ICTY.
Veliki je ovo poduhvat, čak i za jednog Antonettija koji je bio savjetnik francuskog predsjednika, a za koga je novinar Sejo Omeragić napisao: “Antonetti je bio rangiran visoko u Ministarstvu pravde Francuske i bio optužen i trebao biti suđen za korupciju. Na iznenađenje svih osvanuo je u Tribunalu u Haagu kao sudija i time dobio jednu vrstu imuniteta od pravosudnog progona. Bio je jedno vrijeme pravni savjetnik predsjednika Francuske, Jacquesa Shiraca, što se danas povezuje sa ovim njegovim protivpravnim odlukama i rušenjem međunarodne pravde.”
S tim u vezi treba progovoriti i o drugim aspektima koji proizilaze iz odluke Antonettija, jer nije samo Antonetti dio moguće priče koju je svojevremeno pokrenuo u Haškom sudu danski sudac Frederic Harhof. Naime, upozoravajući da je politika zavladala ICTY-om nakon oslobađanja Ante Gotovine i Momčila Perišića i da su velike sile upetljane u donošenje navedenih presuda, sudac Harhof je u izbačen iz Haškog tribunala, a u tome su učestvovali upravo i sadašnji akteri dešavanja na MICT-u. I čine se potpuno opravdane reakcije žrtava na odluku Antonettija, jer i kada bi se isključivo fokusirali samo na procedure i na proceduralne greške ili odluke, bez sagledavanja svih drugih elemenata koji su itekako prisutni od presuda protiv Gotovine, Perišića, a poslije i u predmetu Stanišić-Simatović odgovor bi bio nepotpun i nedorečen.
Možda bi se trebalo prisjetiti i medijskih natpisa i niza saopćenja zvaničnika Ruske Federacije nakon presude Mladiću od Ministarstva vanjskih poslova do ruske Dume, da je Moskva spremna pružiti pomoć Ratku Mladiću, te da kao stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija Rusija može “da utiče na formiranje novog sastava sudija, koji će razmatrati žalbu u slučaju Ratka Mladića, a imaće pravo čak i na veto ako posumnja u njihovu objektivnost”.
Reakcije advokata su veoma interesante i znakovite i kroz promjenu sastava Žalbenog vijeća advokati očekuju ukidanje presude Mladiću. “Ovo je vrlo značajna i bitna odluka za nas, mi na nju gledamo kao na veliku pobedu. Nadamo se da će novo izabrano veće da vidi svu našu argumentaciju i da prihvati našu žalbu, a na kraju i da ukine presudu protiv generala Ratka Mladića”, izjavio je advokat Dragan Ivetić.
Žrtve su oštro reagirale i to s pravom, ali postavlja se pitanje i reakcije diskvalificiranih sudaca, a ne samo tužitelja MICT-a. Da li suci (sva trojica su bili ili jesu predsjednici i potpredsjednici ICTY/MICT-a), misle da trebaju biti diskvalificirani na ovakav način i da li će dozvoliti da ostanu diskvalificirani jednom odlukom baziranom na, kako kaže potparolka MICT-a, “razumnom bojaznošću o pristranosti”? Oni jesu stranke u postupku, ali najvažnije – oni su ti koji, ako hoće, mogu pokretati mehanizme kako se ovakava odluka više nikada ne bi ponovila, odluka za koju nije predviđena formalna žalba. Naravno, pored formalne mogućnosti postavlja se i pitanje integriteta navedenih sudaca koji će, ako se odluka ne promijeni, ostati zabilježeni u analima kao Antonettijeva odluka – nepristrasni, loši suci, kao što je i ukupna procedura u vezi diskavlifikacije sudaca.
Odluka Antonettija sadrži preko 250 stranica i predstavlja štivo koje će, ipak, ostati negdje zapisano u analima međunarodnog prava i zbog toga je veoma važno da postoji mogućnost osporavanja njegove odluke u aktuelnom procesu. Prema zadnjim informacijama iz MICT-a sudija Meron se izuzeo iz procesa odlučivanja po žalbi Tužiteljstva, obrazlažući da je to uradio s obzirom na to da je i sam jedan od sudija koji su isključeni iz procesa Mladiću, te da bi to “moglo dovesti do percepcije da se radi o sukobu interesa”.
Meron je kao predsjednik MICT-a imenovao sudiju Josepha Chionda Masanchea, drugog najstarijeg sudiju po stažu, da donese odluku po žalbi Tužiteljstva. Što upravo daje za pravo tvrdnji da bi MICT hitno trebao pristupiti definiranju procedura kada su ovakvi pravno osjetljivi zahtjevi u pitanju – neovisnost ili pristrasnost sudija.