Kada bi se moglo vjerovati medijima u Bosni i Hercegovini i onome što preko njih kazuju domaći političari, a stranci ih hvale, pomišljali bi često da imamo koliko-toliko normalnu državu, normalan ustavni poredak i sistem, politiku, ekonomiju... Onda bi znali i šta znači govoriti o "reformama", razvoju, zapošljavanju, "evropskom putu", zakonima itd. Naravno, morali bi znati i ko smo spram svijeta, ko nas tamo predstavlja na način barem sličan svugdje važećim principima i običajima.
Logično bi bilo onda i kad jedan od tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao nedavno u Srbiji prilikom susreta sa domaćinima, upozori svog kolegu - ali i domaćine tamo- kako su na krivom putu ako misle da će BiH "prilagođavati svoju politiku u vezi sa Kosovom odlukama u Beogradu". Međunarodna politika BiH – bio je odlučan principijelni član Predsjedništva – vodit će se u Sarajevu! I vodit će je "tri člana Predsjedništva..."
Sve je tačno osim što nije kazano: "Ta trojica da, ali odvojeno!"
Ovo Izetbegovićevo odlučno, skoro istorijsko "Ne" udaru na samostalnost, suverenitet, cjelovitost države i njenu spoljnu politiku, nažalost, u državotvornoj realnosti govori nešto drugo.
U BiH se dokazuje notorna istina: vanjska politika i diplomacija samo su ogledalo države, onakve kakva ona jeste. I po načinima shvatanja samog smisla vanjske politike i svojih interesa u svijetu, po razumijevanju uloge i svrhe diplomacije - od organizacije, kadrova, do postupaka i nivoa. Po spremnosti odbrane ili bagatelisanja vlastitih interesa, po nepoznavanju ili nepriznavanju elementarnih svjetskih standarda na ovom terenu u nizu slučajeva i situacija...
Jedna država, tri politike
U pomenutom "slučaju Beograda" sve je to bilo vidljivo do karikaturalnosti: Predsjedništvo BiH, dakle, predsjednik države, cijeli iz tri dijela, nije prethodno ni pokušalo da usaglasi platformu za razgovore sa "drugom državom", izvjesno znajući da zastupaju tri različite unutrašnje politike. Javno brukanje tim povodom bilo bi najveći problem, da stvar nije u nečem drugom. Pokazivanje razlika u BiH se – prije izbora, ali i inače - doživljava kao profitabilna politika u očuvanju sadašnje i buduće vlasti.
Ono, zato, nije protokolarni skandal, već je sastavni dio priče o tri suprotna pogleda na jedno. Uz manje ili više ličnog umijeća u realizaciji tih pogleda. Ne zaboravimo, sve to kao lideri jedne države. Labava veza koju fingiraju, održiva je samo zato što svijet još ne dopušta razlaz. Bosna i Hercegovina naprosto nema svoju konzistentnu, osmišljenu, dogovorenu i poštivanu zajedničku vanjsku politiku. Logično, jer nema ništa od svega ovoga ni na terenu unutrašnje politike. Osim u jednom, u čemu su se glavni igrači sasvim približili, ma kako to različito definisali ili pokušavali prikriti: državu treba negirati, dekomponovati i podijeliti uz pomoć javnih optužbi i uvreda na račun drugog i svega što je još zajedničko. To se više i ne krije.
Svjetski standardi kao bivše kategorije spoljne politike
Spoljna politika BiH i njena diplomacija uspješno su uklopljeni u ovu realnost. U praksi, to znači puko ispunjavanja formalnih obaveza, protokolarnog trčkaranja okolo i obavljanja samo onih poslova za koje se dobilo zeleno svjetlo ili nalog od "trećine" u Predsjedništvu. A oni su tamo dalje, gore, na vezi-gdje-treba. Beograd, Zagreb, Ankara, Moskva ili još dalje. Sada čak i bivši bh. ambasadori i političari realiziraju interese susjedne države spram BiH kroz njihovu delegaciju u Evropskom parlamentu. Mudro i "konstitutivno". Brisel se u to ne miješa. Puno je toga i zato izgubilo smisao. Elementarni svjetski standardi u diplomaciji poput obrazovanja, profesionalnog umijeća, nivoa u komunikaciji i ponašanju, mudrost i neupitna odanost državi i njenim zajedničkim interesima bivše su kategorije.
Upoređivanja današnje prakse u diplomaciji i one od prije recimo petnaestak godina besmislena su. Nije tako samo u vanjskoj politici. Naprosto, prevladaloj politici rastakanja zajedničkog unutrašnjeg suvereniteta države, to je sasvim normalno. Kao jedna od ilustracija je, recimo, i ona konstatovana činjenica o tome kako je "pripreman" sastanak u Beogradu. Bez ikakvih dogovora, usaglašenih stavova, procjene o tome šta se može očekivati, dobiti ili izgubiti. Nasuprot tome, sjećam se – iz pozicije tadašnjeg ambasadora BiH u Zagrebu - kako su izgledale pripreme za slične sastanke sa rukovodstvom Hrvatske između 2001. i 2004. godine. Koliko priprema, uključenih radnih tijela, koliko prethodnih sastanaka u dnevnoj koordinaciju sa Sarajevom.
Samo nekoliko godina kasnije, utisci sa iste pozicije u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu, dok je tamo počinjalo da gori, sasvim su se približili ovome danas. U jeku rastakanja Bliskog istoka takozvanim "arapskim proljećem", analize što ih je amabasada odande dnevno slala "kući" nisu dolazile nikome u Predsjedništvu. A kada smo se već ovako ili onako pogrešno svrstali u vezi sa "proljećem" u slučaju Libije, Egipta, Sirije...bilo je kasno. Država više nije bila ni blizu onoj desetak godina ranije. Da se ne ide dalje.
Jedna od temeljnih i namjernih "slučajnosti" u svemu ovome jeste da Bosna i Hercegovina do danas nema zakon o vanjskim poslovima, kojim se u normalnoj zemlji uređuju svi odnosi u ovoj oblasti. Posebno sve ono što reguliše rad diplomatske mreže, znači 44 diplomatska predstavništva, 6 generalnih konzulata i 6 misija pri najvažnijim međunarodnim organizacijama, od UN-a, EU, NATO-a, itd... Zato je sve moguće i ništa nije neupitno. Sve se može prihvatiti ili osporiti. Dokumenat koji se zvao "Opšti pravci i prioriteti za sprovođenje spoljne politike" donesen je još 2003. godine i do današnjeg dana je "okvir" za sve u ovoj oblasti, umjesto nepostojećeg Zakona o vanjskim poslovima. Više puta pokušalo se ovu priču pokrenuti sa mrtve tačke, i svaki put je to završavalo fijaskom. Prijedlozi su u pravilu polazili od nastojanja da se kreira zakon koji treba da posluži raznim parcijalnim interesima, uz gomilu nesuvislosti uključujući jednom čak i prijedlog da ambasadore – kao predstavnike šefa države u svijetu – može da imenuje i ministar vanjskih poslova?!
Trgovina ambasadorskim pozicijama i "bratski interesi"
Stvar je u međuvremenu išla do bizarnosti. Recimo, nekada postojeći dogovor prema kojem će se ambasadori rotirati po nacionalnom ključu u svakom narednom mandatu u određenom broju značajnih držva za nas u svijetu, plus u četiri zemlje u susjedstvu te u sjedištima šest najvećih međunarodnih organizacija, pokleknuo je pred uzajamnom trgovinom članova Predsjedništva čija je riječ presudna u predlaganju ambasadora. Ta trgovina je poništila princip zamišljen u korist države. Danas on više ne važi ni za Beograd, ni Zagreb, Ljubljanu, Rim i druga mjesta. Tako je i sa destinacijama koje nisu podlijegale rotaciji. Iza vrata su se prihvatale zamjene kako bi svi bili bliže "svojima". Bošnjaci muslimanskim državama, Srbi "pravoslavnima", a Hrvati zemljama u kojima su oni "predziđe kršćanstva". U ovim trgovinama ažurnost Bošnjaka, recimo, tolika je da oni od iduće godine neće imati ni jednog prvog čovjeka od tri moguća u SAD (Washington, UN i Generalni konzul), kao i šire na kontinentu kada se doda Kanada. U cijeloj EU će imati samo pet, od bezmalo tridesetak mjesta ambasadora, šefova međunarodnih misija ili generalnih konzula. Pametnom je logika jasna. Vrhunac je ipak, da ni u susjednim državama, dakle Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Podgorici, Skoplju – ni jedan ambasador neće biti Bošnjak! Ne odgovara valjda "nacionalnim interesima", nasuprot onim u arapskim i ostalim muslimanskim državama poput Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Libije, Pakistana, Indonezije, naravno Turske itd. gdje će imati – deset ambasadora! Važno je biti među "braćom" gdje se lakše realiziraju i "bratski interesi".
U ovakvoj situaciji MVP gubi poziciju krovne institucije u vanjskoj politici. Članovi Predsjedništva proširili su samoinicijativno vlastita ovlaštenja i nadležnosti sa "kreiranja vanjske politike" na potpunu kontrolu tokova u ovoj oblasti, posebno onih kadrovskih – uz praksu odlučivanja i u operativnim odlukama MVP. Oni sami, uz šefove kabineta ili pokojeg ličnog "savjetnika", procjenjuju gdje putovati i onda kada nisu u pitanju skupovi na najvišem nivou, a gdje ne ići kada to i jeste obaveza, samo oni to tako ne vide. Sve češće iznose se stavovi bez dogovora i usaglašenosti. I tako ukrug. Pošto Predsjedništvo nema ni infrastrukturu ni kadrovski kapacitet da se svim "osvojenim" u ovoj oblasti bavi, bezbroj je propusta, nedogovaranja o državnim obavezama, sve do direktnog pa i javnog neslaganja. Ali, jasno, u funkciji etničkog prava na samostalnost u kreiranju i realizaciji "svoje" trećine vanjske politike. To se onda knjiži na jednakopravnost!
Amaterizam i drčnost u ovakvoj situaciji postaju praksa. Recimo, pitanje imenovanja počasnih konzula BiH u inostranstvu "oteto" je MVP-u i Vijeću ministara, nadležnim u ovoj oblasti. Zato savjetnik člana Predsjedništva može prijeteći kazati onima koji postave pitanje bahato narušene procedure u vezi sa ovim:"Niste shvatili? Ako predsjednik kaže da će počasni konzul biti konj, biće konj!"
Bizarne su storije o karakteru raznih utjecaja na diplomatske poteze. Naprimjer nedavni zahtjev Milorada Dodika u funkciji Predsjednika RS-a, da BiH u UN-u povodom poznate Trumpove odluke o Jeruzalemu glasa za stav Amerike i Izraela...Sa tom temom dotični institucionalno nema nikakve veze, ali apsolutno je prepoznatljivo da Dodik ovako pokušava na bizaran pa i smiješan način dodvoriti se Amerikancima, pod čijim se rigoroznim sankcijama s razlogom nalazi, podjednako kao i Netanyahuu, u čijoj je državi vrtio mnoge privatne poslove na ovaj ili onaj način, ali mu je i tu zapelo.
Tri države pod jednim krovom
Ovakvih i sličnih dokaza pucanja šavova u vanjskoj politici i dekomponovanoj diplomaciji previše je. Od izbora ljudi koji zastupaju "tri države pod jednim krovom", do organizacijskog nereda često čudesnih razmjera. U svemu postaje još jasniji i smisao onog nepostojanja Zakona o vanjskim poslovima. Očigledno, ne postoji namjerno i ciljano. Kao što se namjerno i ciljano opstruira i sve drugo čime bi se uvodio red, sistem, organizacija, određivale procedure i definirale obaveze. Haos i odriješene ruke, kakao bi se činilo ono što odgovara logici rastakanja države i njene cjelovite politike na domaćem i vanjskom terenu, te vazalskog prislanjanja "svojima" vani – proizvedena su "sudbina" današnje Bosne i Hercegovine. Može li i hoće li biti drugačija nije stvar ni sreće, ni okolnosti, ni lažnih zaklinjanja. Stranci nam u tome neće pomoći dok ne postanemo njihov problem, ozbiljan i uznemirujući. Za sada nismo, jer smo mali i jadni čak i za stvaranje velikih problema.