Ni demon, ni mučenik, nego čovjek

Ratnog zločinca je jednako opasno svrstati u bilo koju od navedenih kategorija, jer ga taj fini suvišak pretvara u nadčovjeka, odvodi u mitske sfere i čini nedodirljivim. Ni demona, ni mučenika, ne možeš osuditi, zatvoriti, pozvati na odgovornosti. On curi kroz prste pravde, prolazi kroz zidove zatvora i ulazi u domove i bogomolje, dospijeva na usne koje šapuću molitve i prokletstva. Vratimo ga zato radije na ljudsku mjeru, priznajmo da je on čovjek kao i mi.

Starac koji pati od inkontinencije, traljavi režiser jeftine melodrame, e tu se već ukazuju konture ljudskog bića. Mogli bismo ih zamisliti kao likove kakvog romana ili čak vodvilja, nesavršene, uvjerljive i stvarne. Odbacimo sintagmu nepojmljivih zločina i pojmimo napokon da nema te okrutnosti koju čovjek u svojoj kratkoj historiji nije izmislio i ostvario. Zbog čega je to teško, zašto se naš um opire tome da te ubice/svetce prihvatimo u svoje ljudsko društvo?

Zato što čvrsto vjerujemo da je zločinac uvijek neko drugi, jako različit od nas. Njegova zlodjela se nama nikad ne bi mogla dogoditi. Mi nismo i ne možemo biti ni nesreća, ni zlo. Uživamo u dobrom mišljenju o sebi samima, iako nas iskustvo opovrgava, a knjige još od Biblije uče drugačije. Kain zaslužuje svaku osudu jer je ubio svoga brata. Iako ga Bog može kazniti na bezbroj načina, on ga ne ubija kao neke druge grešnike, nego na njega stavlja znak koji će ga zaštititi od odmazde. Bog zabranjuje Kainovo ubistvo i ostavlja ga na životu kao podsjetnik da je i to čovjek. Biblijska priča poručuje da mi jesmo i bratoubice, a historija dodaje da smo također i silovatelji i mučitelji i koljači. Ili smo barem tihi saučesnici i gledaoci. I to ne smijemo nikad, ni u kojim okolnostima, zaboraviti.

Zato o ratu i zločinima treba govoriti uvijek iznova, treba tražiti nove i svježe načine da se podsjećamo na to šta smo sve kadri napraviti. „Znamo šta je čovjek u stanju da učini, ne vjerujmo miru,“ piše Heinrich Boell 1959. i njegova misao, nažalost, ne gubi na aktuelnosti. U miru se začas uljuljkamo, povjerujemo u bolju sliku sebe i zaboravimo naličje. Mir je pri tome nepojmljivo krhak i porozan. Mlade uistinu treba učiti tome šta je bilo, a zločine treba pamtiti, iako će se oni uvijek iznova ponavljati. Ali sjećanje ne smije biti kolektivna masturbacija nad sopstvenom patnjom, niti narcistički užitak u samoviktimizaciji. Položaj žrtve je ugodan jer nas, šta god da učinimo, za vječnost svrstava u pravednike. On legitimira sve naše buduće postupke i oslobođa nas odgovornosti, jer je ono što su oni nama radili uvijek neuporedivo okrutnije. Zločina se treba sjećati ne zato da bismo lamentirali nad svojim patnjama, nego da bismo bili svjesni šta mi možemo počiniti drugima. Sposobnost za progon nije rezervisana za druge. Fašista dremucka u svakome od nas. Rečenica njih sve treba pobiti sklizne sa jezika lakše nego što bismo povjerovali.

Heinrich Boell jasno upozorava da je kriterij po kojem se bira grupa za progon zapravo nasumičan. On kaže: „To što se desilo Jevrejima, može se ponoviti bilo kojoj, proizvoljno klasifikovanoj grupi ljudi.“ Neprijatelj je, rekli bi psihoanalitičari, projekcija naših najdubljih unutrašnjih strahova, on im daje tijelo i oblik. On je platno na kojem prikazujemo ono što je u nama. Kako ćemo ga odabrati i kome ćemo pripisati mračna svojstva, prilično je svejedno. Historija pokazuje da su etnički i nacionalni kriterij dobar, isproban recept. Pomislili bismo da će se nakon silne upotrebe taj koncept potrošiti, ali na njemu se ne vide znakovi zamora. Kako se, dakle, pravi kvalitetan neprijatelj i nepremostivo dubok jaz između „mi“ i „oni“?

Za organizovanje masovnog progona ili istrebljenja ključni je korak stvaranje ove razlike. Najvažnije je da izaberemo neku grupu i nalijepimo joj etiketu neprijatelja, dalje ide glatko. Što je najzanimljivije, argumentacija da nekoga proglasimo neprijateljem ne mora biti čak ni previše uvjerljiva (imaju smeđe oči, veći obim glave, obrezan glavić, mole se drugačije, trgovci su, puštaju solufe i brade). Važno je samo podstaknuti ljudske strahove i slabosti, pustiti ih da fermentiraju i pokuljaju na površinu kao mržnja i bijes ili barem kao cinična ravnodušnost. Uvijek ćemo naći kriterij po kojem se identificiramo i solidarišemo sa jednima, a nepremostivo se razlikujemo od drugih.

Neprijatelji, naprimjer, mogu biti ljudi koji grickaju nokte, nose pletene džempere i kape, pišu lijevom rukom ili zanose malo u stranu pri hodu. Mogli bi to biti i oni koji imaju plave oči, nose ručne satove, češljaju kosu sa lijeva na desno ili sa desna na lijevo. Neprijatelji, ako baš hoćemo, mogu biti i oni koji kosu tjeraju prema potiljku. Treba samo htjeti. Ovi primjeri na prvi pogled možda djeluju neuvjerljivo ali za to nema razloga ‒ pravljenje neprijatelja u proteklim ratovima nije bilo ništa bolje motivisano.

Kao kriterij mogu poslužiti boja kože ili neko drugo fizičko obilježje, a neprijatelja jednako dobro mogu odrediti i jezik, nacija, vjerska i etnička pripadnost. Neprijatelj ne mora čak ni biti čovjek. Psi lutalice ovih dana služe kao dobar primjer kakvog takvog, priručnog neprijatelja. Njih mogu mrziti, i uistinu dosta strastveno mrze, ljudi ljuti i uplašeni socijalnom nesigurnošću, siromaštvom, korumpiranom disfunkcionalnom vlašću. Dlakavi, četveronožni, drže se zajedno, ne govore naš jezik, psi neminovno bude podozrenje i predstavljaju opasnost. Oni laju, napadaju i prenose bolesti. Priče o našoj rastrganoj djeci i ogromnom broju povrijeđenih nedužnih šetača šalju jasnu poruku da pse lutalice treba istrijebiti da bismo zaštitili sebe. Progon je uvijek pitanje opstanka, ili mi ili oni. I uvijek je, naravno, bolje mi. Zato treba istrijebiti neprijatelja prije nego što on pomisli da istrijebi nas.

Upoznati drugog, naučiti da se sa njim razumijemo i uvidimo njegovu logiku, ta strategija koja, sjetimo se, ima jako dugu tradiciju u bh. društvu, ovih godina nije posebno popularna. Ona je mukotrpna i komplikovana, previše delikatna. Mržnja je, naprotiv, jednostavna, pitka i jasna. Onome ko strahuje od psa, svaki njegovi bezazleni pokret poput češanja ili zijevanja izgleda kao zlokobna prijetnja. Pa nećemo valjda sad svi ići na obuke o ponašanju pasa i razlikovanju opasnih od bezopasnih? Lakše ih je pobiti sve. Većina mojih sugrađana u vezi sa tim ima nedvojben konsenzus. Zajednički naprijatelj ujedinjuje sviju, od loše plaćene kasirke u supermarketu koja nema pravo na porodiljni dopust, do umornog državnog službenika primljenog preko veze i vječito zarobljenog na unosnom ali bespotrebnom radnom mjestu.

Pored pasa možemo, naprimjer, mrziti i ljude koji ih štite i hrane. Ovi kolaboracionisti su možda gori i od pasa samih. Forumi, portalski komentari i fejsbuk statusi gore od poziva na linč. Psi i ljubitelji pasa su suma svih naših strahova. Oni nas mobilišu, ujedinjuju i čine da se osjetimo ugodno među istomišljenicima. Premijer Kantona javno opravdava eutanazije tako što ustvrdi da zbog uličnih pasa žene gube trudnoću, staricama amputiraju ruke, a djevojke dobivaju dijabetes. Ugrožene su naše žene i naše bebe, a njih smo uvijek tako slabi. Iznesene tvrdnje mogu biti laži, besmislice, opirati se nauci ili zdravom razumu, ali upravo takve one su pogonsko gorivo mržnje i polarizacije društva na nas i njih.

Psi iz ovog teksta su nasumičan primjer kao što je uvijek nasumičan izbor grupe koju ćemo progoniti. Lako se nađe kakavgod povod i lavina se zakotrlja. Sandžaklije nam uzimaju poslove, donose svoj neobični akcenat i retrogradne običaje. Arapi su došli da kupe našu zemlju i pokriju naše žene. Homoseksualci žele da nas obrate da budemo kao oni. Feministkinje ugnjetavaju muškarce. A moguće je i da zbog svih njih, Sandžaklija, Arapa, homoseksualaca i feministkinja, naše žene gube trudnoću, staricama amputiraju ruke, a djevojke dobivaju dijabetes. Svi oni ugrožavaju nas i našu djecu i nema druge nego ih mrziti. Kada nam takve gluposti ustvrdi dovoljno karizmatična ili visoko pozicionirana figura i time podraška naš pritajeni strah, uvod u katastrofu je počeo.

Italijanski hemičar i književnik Primo Levi preživio je Auschwitz i o svom iskustvu napisao čuvenu knjigu Zar je to čovjek. Zabezeknut razmjerama i svirepošću zločina kojima je svjedočio, on se svojim naslovom ujedno pita da li je moguće da su ljudi sposobni za takva zlodjela i istovremeno izriče rezigniranu tvrdnju da i to što je on gledao u logoru jeste čovjek. U godinama nakon Drugog svjetskog rata, opšta mantra je postao poziv da se ne zaboravi i ne ponovi, a svih ovih godina se i ponavljalo i zaboravljalo. Tomovi knjiga napisanih u proteklim decenijama doprinos su razumijevanju mehanizama mržnje, progona i zla. Raskrinkan je poodavno u spisima Hanne Arendt i Heinricha Bölla, taj sitni bezlični birokrata koji se nađe na mjestu vojskovođe, uvjeren da samo dobro obavlja svoj posao. Nema među ratnim zločincima ni demona, ni mučenika. Uvijek je to neka sitna ambicija, trgovina, želja za činom ili vikendicom, sujeta, častohleplje, strah, čovjek od krvi i mesa. Sakupljeni na jedno mjesto, oni međusobno prijateljuju, slave rođendane, razmjenjuju knjige. Neki od njih nose duge gaće kad im je hladno, drugi vole pekmez od šljiva, treći rakiju. Oni su ljudi i sve to jeste čovjek, u svojoj trećerazrednoj izvedbi. Uzeti nekog takvog za idola znak je unutrašnje praznine i strahova koji vape do neba. Zato svucimo ubice sa oltara i zagledajmo se u njihova ljudska lica.

Ako se ne suočavamo kritički sa prošlošću, svaki rat postaje zavještanje i zametak nekog budućeg. Oružani sukob ostavlja patnje i strahove koji se u tišini prenose na sljedeću generaciju. Neprobavljeni strah sutra nas može mobilisati na bilo šta i pogrešno je uvjerenje da ćemo mi biti bolji od drugih, imuni na zločine. Sa ratnom tradicijom se prekida tako što počnemo strepiti nad svojim postupcima i naučimo se bojati, ne drugih, nego onoga što sami možemo postati.