U znak sjećanja na Heinricha Bölla koji bi 21. decembra proslavio svoj 100. rođendan.
Böll je, bez dvojbe, trajno ostavio pečat u našoj poratnoj Njemačkoj. Pisao je, djelovao, i u Njemačkoj koja je još uvijek trpjela posljedice rata je, on je, što bi se u narodu reklo, radio do iznemoglosti, zalagao se i angažirao.
Böll, dakle...
Rođen je u Kelnu koji je u ratu jako stradao u bombardovanjima savezničkih zračnih snaga. Grad koji svojom prikrojenom i dijelom čudno obnovljenom arhitekturom uistinu pomalo podsjeća na Sarajevo. I upravo su ovaj grad, njegov osebujni šarm i njegove tradicije ostavile traga na Böllu.
Böll je, bez dvojbe, trajno ostavio pečat u našoj poratnoj Njemačkoj. Pisao je, djelovao, i u Njemačkoj koja je još uvijek trpjela posljedice rata je, on je, što bi se u narodu reklo, radio do iznemoglosti, zalagao se i angažirao.
Za to je 1972. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, nagradu koja pokazuje snagu njegovih tekstova i knjiga, kako tada, tako i danas, a ovih se dana toga sjećamo.
Böll je uvijek bio moralni korektiv, a da nije bio moralista.
Bio je kritičan. Kritičan prema moćnicima, prema sistemu moći. I bio je kritičan prema zaboravnosti običnih ljudi.
Njegova pripovijetka „Hljeb ranih godina“ je nešto što je moglo biti napisano i ovdje, u Bosni i Hercegovini: hljeb ranih, mladih godina koji ovdje još uvijek nedostaje mnogim ljudima i njihovim porodicama, 22 godine po završetku rata... Böllu je bilo bitno da tim običnim ljudima obezbijedi pozornicu.
Böll je uvijek pokušavao dati glas onima koji se inače ne čuju.
Marginaliziranima, slabima.
Jedna njegova pripovijetka nosi naziv: Pogledi jednog klauna...
Dakle, klaun kao lik, neko, ko nije u centru pažnje, ko je u suštini jedna čudna sporedna figura.
Ili Katarina Blum koju su gušili skandali masovnog tiska, koja se potom pokušala odbraniti. U ovoj priči, koja je u njemačkim školama dio obavezne lektire, Böll je pokušao objasniti kako i zbog čeka nastaje nasilje. Tema takva, da ne može biti aktuelnija.
Stalno imate osjećaj da te figure koje Böll stvara, koje nam povremeno djeluju tako nezgrapno, koje nisu kopija uspjeha, moći i bogatstva, da su ustvari one te koje imaju više hrabrosti, više pristojnosti, više ponosa i dostojanstva nego oni veliki gore koji određuju pravac i koji ne upravljaju uvijek i samo u dobrom smjeru, kao što nažalost znamo.
Böll je neko ko ipak, čak i ako nije bio jedan od ovih autora moderne kojim ljudi kliču, i dalje jeste ono što je uvijek i bio – veoma moderan. Svojim osnovnim, ispitivačkim stavom, a prije svega svojim temama.
Jer je Böllu na kraju uvijek bitno samo jedno: individua, pojedinac. Bitan mu je čovjek sa svim svojim nevoljama, brigama, u svojoj usamljenosti, kada mu je potrebna zaštita, kada je dospio do kraja.
Biti čovjek.
To je prva i za Bölla najvažnija kategorija.
Za njega je to nešto što je fundamentalno važno za društvo.
U Bosni i Hercegovini svakodnevno doživljavamo da se čovjek slabo računa, umjesto njega se izmišljaju i betoniraju kategorije: Čovjeka tako trpaju u ladice, imamo tri takve glavne ladice – a onda su tu i Ostali.
To je kolektivna ideja koja sve pokriva, lijepi i sljepljuje. Koja treba da skrene pažnju. I koja dijeli.
Na ovaj se način čovjek ukida, a s njim, nažalost, i ljudskost. Rat je veoma jasno i živo pokazao kuda to vodi.
U Njemačkoj jednako kao i u Bosni i Hercegovini.
Nedavno smo doživjeli koliko ukidanje ljudskosti još uvijek dominira političkom scenom, kada je jedan sud dosudio pravo kako bi otvorio vrata pravdi. Tada su odjednom ubacivane minute ćutnje i odavanje počasti počiniocima, paljene su svijeće, a žrtve su, čini se, zaboravljene.
Čovjek, žrtva – osnovna kategorija koja se više ni ne pojavljuje u glavama nekih ljudi.
Lekciju da je čovjek ispred kolektiva, tu je lekciju i Njemačka prvo morala naučiti. A bez te lekcije, bez spoznaje da je čovjek taj, ta individua sa svojim pravima i svojim apsolutnim pravom na zaštitu koje se ne smije dovesti u pitanje; bez te lekcije vjerovatno ni Njemačka ne bi bila tu, gdje je danas.
Njemačka je danas demokracija koja svima, bez obzira na pol, porijeklo – tako glasi ideal – pruža jednaku zaštitu. Nakon jednog perioda tokom kojeg su ljudi proganjani i ubijani jer je kategorija, u ovom slučaju Jevrej/Ne-Jevrej, bila važnija od čovjeka.
Ova je lekcija za Njemačku bila fundamentalna:
„Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno. Obaveza svih državnih vlasti je da ga poštuju i štite.“
Tako glasi prvi član našeg Ustava.
To je važna i lijepa misija. Na početku je čovjek. Ne kategorija, ne kolektiv, ne ladica.
Böll se za sve to zalagao, snagom svojih riječi, ali i tihim tekstovima čija je jasnoća nenadmašna.
U tom bih smislu na kraju voljela navesti jedan citat, možemo reći, omiljeni citat naše Fondacije jer on tako dobro sažima ideje i promišljanja ovog izvrsnog pisca:
„Umiješati se – najbolja je mogućnost da se ostane realističan.“
(U)miješati se, dakle, kako bi ljudi mogli biti ljudi.
To je ono, za što se zalaže i naša Fondacija. Za ljude i njihova prava, za jednakost i mogućnosti participiranja u liberalnom, otvorenom društvu. Ne samo u Bosni i Hercegovini, u 60 zemalja širom svijeta.
