Države mogu odgovarati i za postupke osoba čije su postupanje autorizirale odnosno za njega dale saglasnost prije ili nakon postupanja. Država odgovara i za propuste državnih organa (u ovom slučaju zbog propuštanja pružanja zaštite) kao i za aktivno djelovanje njenih predstavnika (u ovom slučaju izdavanje naredbe da žrtve napuste bazu holandskog bataljona).
Koliko posto(taka) je odgovorna Holandija?
Činjenice koje je utvrdio sud
Dana 27.06.2017. godine Vrhovni sud Holandije (na koji se neki printani i elektronski mediji refereriraju kao na Žalbeni sud – Appelate Court, Dutch Court of Appeal in The Hague) donio je, kao drugostepena instanca, presudu kojom je utvrdio da je Holandija djelomično odgovorna za smrt 300 (negdje se može naći podatak o 350) Srebreničana. Postupak je vođen po tužbi udruženja čiji su članovi preživjele žrtve genocida u Srebrenici, a kojom je država Holandija tužena jer nije poduzela dužne činidbe koje bi, razumno se moglo zaključiti, mogle spriječiti stradanje ovih ljudi. Sud je odlučio da je država Holandija djelovala "djelomično nezakonito" u Srebrenici te da je dužna isplatiti "30% odštete" porodicama 300 žrtava.
Prema obrazloženju suda, holandski vojnici u sastavu snaga Ujedinjenih nacija ponašali su se nezakonito i to tako što su iz zgrade holandskog bataljona u Potočarima 1995. „izbacili“ bosanske muslimane. Sud je, nadalje, stao na stanovište da ne se ne može zaključiti da su holandski vojnici bili isključivo (100%) odgovorni za sudbine tih ljudi koji bi, prema mišljenju suda, mogli biti izloženi 70-postotnom riziku da budu biti ubijeni čak i da im holandski vojnici nisu izdali nezakonitu naredbu da napuste UN bazu u vrijeme kad je bila okružena snagama bosanskih Srba. Konačno, sud je odlučio da će iznos odštete biti određen naknadno, pregovorima sa vladom.
Prije toga, među istim parničnim strankama, vođen je prvostepeni postupak koji je okončan prvostepenom presudom 2014. godine. Ovom presudom Holandija je oglašena odgovornom za nesprječavanja ubistva oko 300 ljudi koji su se, u vrijeme izvršenja genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, našli u bazi Ujedinjenih naroda, odnosno holandskog bataljona u Potočarima, u vrijeme kada je Vojska Republike Srpske, pod komandom generala Mladića, zauzela Srebrenicu. Žalbu na ovu presudu izjavile su obe parnične stranke.
Godinu prije prvostepene presude u ovom predmetu, okončan je postupak u kojem je Vrhovni sud Holandije utvrdio odgovornost Holandije za smrt trojice Bošnjaka u Srebrenici, odredivši po 20.000 eura odštete porodicama svake od žrtava.
Predstavnice Udruženja građana "Majke enklava Srebrenica i Žepa" izrazile su nadu da će drugostepenom presudom Holandija biti oglašena odgovornom za smrt više od 8.000 Srebreničana stradalih u to vrijeme u Srebrenici, uz rezervu da, prema njihovom mišljenju, Holandija ne možu ni na koji način izbjeći odgovornost bar za zločine u Potočarima u kojima je stradalo oko 2.000 članova njihovih porodica. Takođe je istaknuto da materijalna dimenzija odgovornosti nije bitna, nego je bitno priznanje odgovornosti, jer su holandski vojnici bili pod zastavom UN-a, dok su vršeni zločini. Žrtve su, bilo je za očekivati, nezadovoljne drugostepenom presudom, smatrajući je „djelomičnim zadovoljenjem“.
Međutim, prema prvostepenoj presudi, Holandija je odgovorna samo za živote onih ljudi koji su se nalazili u UN bazi za vrijeme napada na Srebrenicu jula 1995. godine. U presudi se zaključije da je Holandski bataljon trebao uzeti u obzir mogućnost da bi ovi muškarci mogli biti žrtve genocida te da se može, sa dovoljnim stepenom sigurnosti zaključiti da bi oni ostali živi da im je holandski bataljon omogućio da ostanu u bazi. Nepružanjem utočišta ovim ljudima (propuštanjem dužne činidbe), holandski vojnici su, faktički bili saučesnici u deportacijama ovih muškaraca, uz čemu je sud vidio nezakonitost njihovog djelovanja. Drugostepeni sud je potvrdio da paravojne snage bosanskih Srba nose glavnu odgovornost za masakr, izvodeći zaključak da su snage holandskog bataljona koje su djelovale u sastavu UN-a, mogle i trebale učiniti više da zaštite ubijene ljude. Da im je pružena zaštita u bezi UN-a tvrdi se u drugostepenoj presudi, stradali muškarci imali bi 30% šanse da ne budu izvrgnuti neljudskom tretmanu i egzekucijama. Konačno, sud je zaključio a predsjednik vijeća to javno objavio, da su holandski vojnici „znali ili trebali znati da su muškarci bili odabrani na bazi njihove religijske i etničke pripadnosti i da su bili u stvarnoj opasnosti da budu izvrgnuti torturi ili pogubljenju“.
Pravna dimenzija predmeta
Kao subjekt međunarodnog prava država može snositi, prije svega, političku odgovornost, što je u ovom slučaju nesporno. Zatim, država može biti subjekt građanskopravne odgovornosti, ali se državi kao kolektivitetu ne može izreći krivična sankcija kakva postoji u unutarnjim pravnim sistemim. Ako država prekrši imperativnu normu međunarodnog prava (ius cogens), ona je za to odgovorna, jer je dejstvo ovakve norme uspostavljeno prema svima (erga omnes). U ovom slučaju, kako su holandski vojnici, prema mišljenju drugostepenog suda, mogli i trebali biti svjesni da muškarci u pitanju mogu biti žrtve ratnog zločina odn. genocida, to je Holandija povrijedila svoje međunarodnopravne obaveze prema Konvenciji o genocidu. Takođe, može se uzeti i da je postojala obaveza države u pitanju da zaštiti civile u opisanoj situaciji.
Da bi neki čin ili propust, činjenje ili propuštanje, mogli biti pripisani državi kao kolektivitetu, oni bi morali biti počinjeni od strane neke osobe koja je djelovala u službenom svojstvu kao predstavnik (agent) države koji bi personificirao državu u pitanju. U određenim situacijama neke osobe postupaju kao državni organi de iure (pripadnici vojnih i policijskih formacija, državnih političkih organa i dl.) ili de facto – nemaju svojstvo službenog lica, ali postupaju u ime i za račun države (paravojne formacije i milicije, teroristi i sl.). Države mogu odgovarati i za postupke osoba čije su postupanje autorizirale odnosno za njega dale saglasnost prije ili nakon postupanja. Država odgovara i za postupke prema uputstvima ili pod kontrolom države, kao i za postupke organa koji su stavljeni na raspolaganje drugoj državi (u ovom slučaju međunarodnoj organizaciji – UN-u), u čijem slučaju je bitno da se radi o organu države (ne fizičkom licu), odn. može se raditi o fizičkom licu koje djeluje u službenom, ne privatnom svojstvu. Država odgovara i za propuste državnih organa (u ovom slučaju zbog propuštanja pružanja zaštite) kao i za aktivno djelovanje njenih predstavnika (u ovom slučaju izdavanje naredbe da žrtve napuste bazu holandskog bataljona).
Postoje okolnosti koje mogu isključiti odgovornost države, a to su pristanak druge države na postupak koji je inače zabranjen, zatim poduzimanje mjera samoodbrane, poduzimanje protivmjera, u slučaju djelovanja više sile (vis maior), tj. okolnosti čije se nastupanje nije moglo predvidjeti, spriječiti ili otkloniti (elementarne nepogode) te slučaj tzv. krajnje nužde, kad ne postoji drugi način da se spasi život onoga koji posegne za tom mjerom, ili osoba koje su mu povjerene i za koje je odgovoran. Očigledno, u predmetnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi isključile odgovornost Holandije.
Što se tiče posljedica odgovornosti, one se mogu sastojati u (1) udovoljavanju moralno-političkog karaktera (npr. izjava žaljenja, izvinjenja, podizanje memoriala i sl.) i (2) udovoljavanju putem naknade štete koja se može naknaditi na dva načina: (a) povraćajem u prijašnje stanje (restitutio in integrum), ili (b) davanjam određene svote novca ili drugog vida nadoknade (zadovoljenje, satisfakcija), što je u razmatranoj predmetu slučaj. Interesantno je da se kod utvrđivanja vrste (oblika) odgovornosti države ne može jasno razgraničiti da li se radi o čistom građanskopravnom ili krivičnopravnom odnosu: karakter i priroda delikta određuju da li će naknada oštećenoj strani biti povratak u prijašnje stanje, isplata određene odštete ili spoj ovih mogućnosti, čak u kombinaciji sa satisfakcijom moralno-političkog karaktera.
Zaključak
U ovoj pravnoj stvari, žalbena instanca je postupila ispravno, utvrđujući da je država odgovorna za postupke svojih predstavnika u inostranstvu (pitanje dvostrukog lanca komandovanja ovdje nećemo razmatrati, a to, ionako, ne umanjuje odgovornost države čiji je kontingent mirovnih snaga postupao protivpravno). Na taj način, Holandija je dokazala da je pravna država. Takođe, što se tiče oblika naknade štete, presudom je određena kompenzacija čiji iznos će biti naknadno određen. Ipak, pitanje „matematičkih operacija“ koje je sud primijenio da bi došao do odnosa 30% : 70% u pitanju odgovornosti ostaje nerasvijetljeno: za to će, svakako, trebati konsultovati presudu u pitanju, odnosno njen izvornik ili zvanični prevod na neki od „svjetskih“ jezika, kako bi se precizno znalo kojim kriterijima se sud rukovodio kada je ovako odlučio. Što se tiče scenarija koji slijedi, uprkos tome što je odgovornost Holandije limitirana na odgovornost za sudbine onih koji su se nalazili u bazi UN-a, mogle bi se očekivati nove tužbe koje se odnose kako na Holandiju, tako i na neke druge države čiji su mirovni kontingenti djelovali u Bosni i Hercegovini u vrijeme oružanog sukoba u periodu 1992-1995.