"Ne može se ovo raditi ako to ne voliš, ako iskreno ne vjeruješ u ideje ravnopravnosti i prihvatanja različitosti i ako istinski ne želiš neku promjenu. Građanski aktivizam je jedina šansa da dođemo do promjena u BiH i da napokon i mi sjednemo na zelenu granu." - Jadranka Miličević
Da je dozvolila da je pregaze društvene predrasude i stereotipi Jadranka Miličević bi u sarajevskom žargonu rečeno bila „donja“: Žena, udovica, u ratu izbjeglica, Alijina ili Tuđmanova kurva, četnikulja - u zavisnosti od toga s koje strane dolaze zli jezici. Takve u pravilu ovdje šute i ne talasaju.
Ali Jadranka ne prihvata nametnute kolektivne identitete. Ona svoje bira:
„Ja sam feministkinja, aktivistkinja, mirovnjakinja. Ta tri su mi najvažnija od decembra 1992. Uz to sam žena, majka, sestra, Sarajka...“
U maju 92. Jadranka Miličević ostaje bez posla i kuće. Bez prvog zbog srpskog imena, bez drugog jer se nije povinula svom „imenu i rodu i ostala sa balijama u muslimanskom Sarajevu“. Kuća srušena, djeca mala. Jedini izlaz je izbjeglištvo u Srbiji kod rodbine. Muž, roditelji, prijatelji i komšije ostaju pod granatama u opkoljenom Sarajevu.
U Srbiji novi problemi. Oni hoće da je njihova, ona neće.
„Nisam ja bila svoja među svojima kao izbjeglica u Srbiji. Ja sam bila Sarajka koja je morala napustiti svoj grad kada su Šešeljevci ušli u kasarnu u Rajlovcu i granatirali moju kuću. Znala sam i govorila da je Srbija velikim dijelom odgovorna za ono što se dešavalo u Bosni. Nisam bila sretna u Srbiji, nisam tamo pripadala“, objašnjava Jadranka.
U decembru 1992. sreće „svoje“ - „Žene u crnom“. One postaju Jadrankina familija podrške. Politika „Žena u crnom“ je da nikom ne daju da govore u njihovo ime. Nakon što je prevladala strah da će svojim ponašanjem ugroziti vlastite sinove, Jadranka se pridružuje „Ženama u crnom“ i od tada tri i po godine svake srijede u centru Beograda svojim tijelom, svojim stavom, svim svojim aktivnostima pokazuje da je protiv režima u kojem je izbjeglica.
To nije sve: Jadranka obilazi izbjegličke kampove, pomaže izbjeglicama, susreće žene žrtve ratnog silovanja. Priče tih žena su strašne, Jadranka osjeća da im ne može dovoljno pomoći i shvata da joj politički angažman više odgovara. Dva puta je pozivaju na saslušanje, jedanput je hapse u njenim aktivističkim pohodima. I puštaju. Tek tako da se zna da „oni“ znaju šta „ona“ radi. Jasno joj je, ali ipak nastavlja sve dok u BiH ne zašuti oružje.
U ljeto 1996. Jadranka se sa sinovima vraća u Sarajevo i odlučuje da svoja u izbjeglištvu stečena znanja i poznanstva iskoristi za podršku ženama.
„Još u ratu sam se zaklela da ću ja pomagati drugim ženama kao što su meni pomagale druge žene kada je meni trebala pomoć. Zahvaljujući ženskoj solidarnosti ja sam sada ovdje gdje jesam i što jesam“, kaže Jadranka.
Uz pomoć prijateljica i aktivistkinja iz inostranstva i regije Jadranka već 1997. sa nekoliko Sarajki pokreće prvu registrovanu feminističku organizaciju u Sarajevu „Udruženje građanki Žene ženama“. Razlike među članicama su velike, ali svi se slažu u jednom: Ugrožena su ženska prava i za njih se treba boriti. Sa „Žene ženama“ Jadranka utire put mladim feministkinjama do 2005. kada sa par mladih djevojaka osniva novu feminističku organizaciju „Fondaciju CURE“, čija je direktorica i dan-danas.
„Taj naziv nije slučajan. Riječ „cura“ ima više značenja. Nekada označava mladu, lijepu, slobodnu, neovisnu ženu. Međutim, mogu vas označiti i kao „staru curu“, a to nema baš pozitivnu konotaciju. U istočnoj Bosni kravama često daju ime Cura. Sve u svemu širok spektar značenja. Mi smo sve to uzele u obzir i svjesno se odlučile za taj naziv, jer tako raznoliko je i samo društvo, ima nas svakakvih. I uvijek će nas biti. Baš zbog toga se trebamo međusobno uvažavati, imati ista prava i mogućnosti.“
Borba za ženska prava je mukotrpna, tvrdi Jadranka. Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica svih relevantnih zakona, rezolucija i konvencija o ljudskim pravima, pravima žena i ravnopravnosti spolova, stvarnost je još duboko obilježena patrijarhalnim strukturama i njihovim pravilima.
Tako na primjer istraživanje udžbeničke politike i analize zastupljenosti stereotipa u čitankama i udžbenicima istorije, sociologije i filozofije u srednjim školama u Kantonu Sarajevo u organizaciji Fondacije CURE oslikava duboko ukorjenjene društvene predrasude i patrijarhalne vrijednosti kojima se mladi uče u aktuelnom obrazovnom sistemu.
Jadranka izdvaja neke dijelove studije sprovedene prošle godine:
„U Čitanci 1 žene se prikazuju kao muze,ljepotice, proročice, božice i slično, dok su muškarci prikazani kao ratnici, bogovi, mučenici, filozofi, naučnici, kraljevi, sveci. Žene su prikazane na samo sedam fotografija, a muškarci čak na 55.
U čitanci za drugi razred srednje škole od ukupno 19 autora tekstova, nemamo ni jednu autoricu.
Naša analiza udžbenika za srednju školu u Kantonu Sarajevo pokazuje da se muškarci češće predstavljaju kao nosioci zanimanja nego žene, čime se stvara utisak da su žene rjeđe zaposlene. Svi znamo da to nije istina i da oponira realnosti.
Aktivnosti u domaćinstvu se, i na slikama i u tekstovima, prikazuju kao isključivo ženski poslovi. Historijski prikazi imaju tendenciju ka krivotvorenju i ispuštanju uloge žena u istoriji.
Gotovo bez izuzetka u udžbenicima se upotrebljava generički muški rod. Pod time se podrazumijeva da muška jezička forma vrijedi kako za muškarce tako i za žene, npr. radnici, plemstvo, inžinjeri. Time žene postaju nevidljive, one se podrazumijevaju.
Stvarnost u udžbenicima je reducirana i radi u prilog neravnopravnosti spolova i „drugačijih“.“
Jadranka i „CURE“ se ne bave samo udžbenicima, nego u srednjim školama u Kantonu Sarajevo organizuju i predavanja o prepoznavanju i borbi protiv nasilja u adolescentskim vezama. Pravovremeno prepoznavanje nasilja smatraju veoma bitnim u kontekstu porasta porodničnog odnosno rodno uvjetovanog nasilja u BiH.
Iako žene sačinjavaju više od polovine stanovništva i biračkog tijela u BiH, njihova zastupljenost u politici, u upravnim i nadzornim odborima, na mjestima gdje se odlučuje o novcu, ulaganjima i o pitanjima bitnim za sve građane i građanke u zemlji je sramotno manja od zakonski predviđenih 40%.
„Kažu da se borim za ženske zakone. To je pogrešno. Nigdje u zakonu se ne spominju ni muškarci ni žene. Govori se samo o više i manje zastupljenom spolu. Meni je muka što većina političara, ali i političarki, prije ulaska u politiku nije pročitala Zakon o ravnopravnosti spolova. Ali mi radimo i na tome. Već par godina za članice političkih stranaka i političarke organizujemo radionice na temu „Šta su to ženska prava?“ Interesa ima i te kako. Nedavno smo npr. imali sredstava za 25 učesnica radionice, a prijavilo se 49 žena. Nekada nam se priključe i muškarci, ali iskreno rečeno oni su rijetkost u cijeloj ovoj priči.“
Jadranki i „Curama“ možemo zahvaliti što od 2005. Sarajevo svake druge sedmice u septembru ugošćava Festival ženske umjetnosti i aktivizma Pitchwise. Ni ovdje nije ime doneseno slučajno: Pičvajz u narodu znači da ima svega i svašta, i pozitivnog i negativnog. Na ovom festivalu, koji će ove godine biti organizovan od 7.-10. septembra, umjetnice iz regije i čitavog svijeta prezentiraju svoju umjetnost, organizuju se stručne diskusije o pravima žena, predstavljaju se umjetnice iz marginaliziranih grupa, kao npr. romske umjetnice. Prva osoba iz Republike Srpske koja je promijenila spol bila je gošća Pitchwise. Ima tu i radionica crtanja na svili kao i plesa. Svaki Pitchwise je popraćen dobrim muzičkim programom i zabavom nakon njega.
Pored Jadranke u „Curama“ radi 9 mladih žena. Ni jedna od njih ne smatra ovo samo svojim poslom. Dokaz za to su njihove i za bh-uslove simbolične plate koje dobiju samo kada pored plaćenih odrade i određeni broj neplaćenih sati.
Jadranka za život prevashodno zarađuje u Care International Balkans, gdje već 11 godina radi kao regionalna menadžerica za BiH, Crnu Goru i Republiku Srbiju. Tamo se bavi aktivnom inkluzijom i pravima Romkinja na zapadnom Balkanu. Fondacija Cure je njena strast, njena životna misija.
„Ne može se ovo raditi ako to ne voliš, ako iskreno ne vjeruješ u ideje ravnopravnosti i prihvatanja različitosti i ako istinski ne želiš neku promjenu. Građanski aktivizam je jedina šansa da dođemo do promjena u BiH i da napokon i mi sjednemo na zelenu granu. “
Prije 19 godina „Project 100 Heroines“ iz SAD uvrštava Jadranku Miličević među 100 svjetskih heroina. U obrazloženju nagrade stoji:
„Ovo je nagrada za njena hrabra djela i životna postignuća, za unapređenje ženskih prava i sloboda, za promovisanje zdravlja žena i jednakih mogućnosti. Nagrađujemo je i zato što služi kao uzor za žene i djevojke širom svijeta.“
Autorica teksta: Eldina Jašarević
