Proljetna euforija
U trenucima dok pišem ovaj tekst mogli bismo reći da u Mostaru vlada neka vrsta festivalske atmosfere. Proljeće se raspojasalo, grad se puni turistima, prije nekoliko dana Dragan Čović je teatralnom ceremonijom otvorio ured člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda u Mostaru. Istog dana dodijeljen je i „Večernjakov pečat“, priznanje koje se dodjeljuje osobama koje su na neki način obilježile proteklu godinu u domeni kojom se bave. I to nije sve, isti taj dan, bio je ponedjeljak 11.04.2016. u Mostaru je otvoren kutlurni festival „Mostarsko proljeće“ kojeg svake godine organizira Matica Hrvatska, a nije zgoreg pomenuti da je na isti datum otvoren i mostarski sajam gospodarstva.
Puno je to događaja i za puno veći grad od Mostara, ali živimo u vremenu inflacije raznoraznih događaja, što zbog brzine kojom se šire informacije što zbog hiperprodukcije svega i svačega. Na osnovu gore pobrojanog reklo bi se da u Mostaru sve štima, čak štoviše, netko neupućen pomislio bi da je Mostar istinsko poslovno, kulturno i turističko središte ovog dijela Europe. No, kao što je to slučaj sa svim festivalima, i ovaj mostarski festival svega i svačega je samo pokušaj da se stvori privid da u Mostaru i Bosni i Hercegovini sve štima i da grad i zemlja dišu punim plućima i prema budućnosti gledaju velikim znatiželjnim očima.
Istina je nešto drugačija. Veći dio godine Mostar je uljuljkan u sveopću letargiju i živi životom prave mediteranske provincije, grada na rubu događaja koji živne tek u vrijeme turističke sezone. I to bi bilo sasvim u redu da je Mostar nekakav uobičajen pitoreskni mediteranski gradić. Ali Mostar i ljude koji u njemu žive još uvijek pritišće breme nedavne prošlosti, breme koje prijeti da će mu na koncu polomiti leđa ukoliko ga se u skorije vrijeme ne uspije riješiti. Ukoliko bih u analizu stanja u Mostaru ušao nasumično bojim se da bih mogao ispisati cijelu studiju u kojoj na koncu opet nikome ništa ne bih razjasnio, zato je najbolje da u nekoliko odvojenih crtica probam neupućenima približiti političku i svaku drugu stvarnost grada na Neretvi.
Grad slučaj
Mostar, ako ćemo pravo, uopće nije grad slučaj. Dok drugi gradovi u regiji većim dijeoom godine mogu cijelu jednu dnevnu novinu napuniti samo vijestima iz crne kronike Mostar, barem u tom smislu, živi prilično mirnim životom. No, problem je što je Mostar pod posebnim povećalom i što se svaki incident tumači kroz prizmu međunacionalnih odnosa građana. Dakle, unatoč tomu što se Mostar spram npr. Sarajeva većim dijelom godine doima kao kakva mormonska zajednica, svaki incident u Mostaru se smatra barem peterostruko opasnijim za situaciju u cijeloj zemlji. To i nije čudno ako smo svjesni činjenice da je Mostar nakon rata ostao jedini grad u Bosni i Hercegovini koji možemo nazvati koliko toliko multinacionalnim. Korijeni političke nestabilnosti u Mostaru dakako leže u ratu koji je ovaj grad opustošio početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U otm ratu grad je spletom političkih okolnosti podijeljen na dva dijela, istočni, nominalno došnjački dio grada i zapadni dio grada koji je naseljen većinom hrvatskim stanovništvom. Povijesni presedan i paradoks kaže da su na vlasti u Bosni i Hercegovini nakon rata ostale iste političke opcije koje su zemlju uvele u rat. Ne znam kome je palo na pamet da bi oni koji su rat započeli mogli biti garant mira i stabilnosti, ali nas, građane Bosne i Hercegovine zapale su takve političke karte.
Tranzicija
Međunacionalni sukobi koji su eskalirali gorepomenutim ratom preneseni su na područje političke borbe ili se barem tako čini neupućenom promatraču. Ključ međunacionalnih netrpeljivosti u Mostaru je tranzicija, koju ova zemlja uz velike bolove i muke prolazi proteklih dvadesetak godina. Tenzije zaostale iza rata koriste se kao jednostavan način mobiliziranja glasačkog tijela. Dok se narod, banalno rečeno, zabavlja nacionalnim interesima političke i poslovne elite obavljaju ekonomsku tranziciju društva. Nacionalizam je, kako znamo, vrlo primitivan politički alat. A ako znamo da je tranzicija uljepšan naziv za prvobitnu akumulaciju kapitala vrlo je lako zbrojiti dva i dva. Ratno naslijeđe i nacionalizam koriste se kao duda varalica koja treba u ratu uspostavljene elite ostaviti na vlasti dok se iza leđa građana odvija privatizacijski džumbus i pljačka javnih poduzeća, prostora i drugih dobara.
Mostar po tome nije poseban slučaj tek bismo ga mogli nazvati odrazom u zrcalu političke situacije u cijeloj BiH. Zato vjerojatno većina analitičara smatra da onaj tko pronađe ključ za rješavanje problema u Mostaru istovremeno rješava i bosanskohercegovački politički gordijev čvor.
No, moje je mišljenje da će nacionalne tenzije nestati onog trenutka kada političke elite privatiziraju i među sobom podijele i posljednje ostatke nekada društvene imovine i kada se rasprodaju ključne javne lokacije u bosanskohercegovačkim gradovima.
Mnogo je mostarskih primjera kojima bismo mogli potkrijepiti ove tvrdnje ali za to bi nam trebao puno veći prostor. Uspostava kapitalizma je mukotrpan proces a u njemu najviše pati ideja budućnosti.
Mostarske spletke
Stranka demokratske akcije je nedavno javnosti predočila prijedlog za rješavanje administrativnog preustroja grada Mostara.
Odmah da raščistimo. Prijedlog koji je SDA kroz usta svog predsjednika iznio je čista svinjarija. Ona je utoliko veća ako smo svakog trenutka svjesni da se deklarativni borci za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu zalažu za administrativnu podjelu Mostara. Držanje do principa nije, kako znamo, običaj u politici, ali ovo stvarno zahtjeva katran i perje i nosanje kroz čaršiju na dasci.
Licemjerje SDA je utoliko veće što su oni neposredno nakon rata bili ti koji su zagovarali u svakom smislu ujedinjen Mostar dok su današnji zagovarači mostarskog jedinstva zagovarali podjelu grada.
U to je vrijeme pozicija SDA bila kudikamo komotnija. Jedinstvena zemlja a samim tim i Mostar bile su dugoročna želja međunarodne zajednice pa je SDA u toj i takvoj politici imala itekakvog interesa. Danas je situacija bitno drugačija. Jedinstvena Bosna i Hercegovina je postala tlapnja od koje je i međunarodna zajednica digla ruke. Pozicije HDZ – a time su bitno ojačane a SDA je svojom krivicom od Mostara napravio domaći teren za HDZ što je prednost koju ovi danas žele iskoristiti. Da je Mostar domaći teren za HDZ govori i činjenica da mostarska SDA po mišljenje ide u Sarajevo.
Sviđalo se to nekom ili ne to je situacija na terenu, realno stanje stvari. I to nije najluđa stvar u ovoj ujdurmi koja je Mostar ponovno vratila u fokus šire javnosti kao grad slučaj.
Ove se priče događaju uvijek u predizborno vrijeme kada je obično i vrijeme da proključa nacionalistički lonac u Bosni i Hercegovini. I uvijek su režirane od strane najčrvšće i najluđe političke koalicije ikad, one između HDZ – a i SDA –a čije je javno svađanje i raspravljanje zapravo plod zajedničke strategije za ostanak na vlasti. I tako već dvije decenije.
Tako je usporedo sa javnim raspravama o preustroju Mostara netko sasvim slučajno izgradio veliki kameni grb Herceg Bosne na jednom brdu iznad MOstara. Isto tako sasvim je slučajno baš u ovom periodu grupa huligana vandalizirala Stari grad. Na taj način Mostar dolazi u žižu javnosti kao grad slučaj. Uvijek u predizborno vrijeme. I tako je neposredno pred mostarski proljetni festival svega i svačega počela i nacionalna homogenizacija Mostaraca u susret predstojećim izborima za koje se još uvijek ne zna ako će uopće biti održani, barem u Mostaru.
Situacija je, realno, smiješna i uvrjedljiva za svakog barem prosječno inteligentnog i politički obrazovanog čovjeka. Ali je i jako kompleksna i teško objašnjiva i onima koji u njoj žive a kamoli znatiželjnim promatračima. Sve u svemu, licemjerje politike nikad nigdje u povijesti nije bilo toliko razobličeno kao u suvremenom Mostaru.
Ako bih htio ukratko definirati postojeće stanje u Mostaru i Bosni i Hercegovini najbolje bi bilo da se poslužim riječima Viktora Ivančića koji je objašnjavajući Hrvatima zašto su ratovali početkom devedesetih otprilike rekao: Hrvati su ratovali protiv Srba kako bi Ivica Todorić danas živio u dvorcu. E, tako bismo i mi mogli reći da se sve što se događa u Bosni i Hercegovini od početka devedestih na ovamo događa kako bi Bakir Izetbegović imao svoj emirat, Dragan Čović svoj vlasiti feud, a Milorad Dodik svoju guberniju.