Borba za ukradenu demokratiju
Autor: Nermina MUJAGIĆ
Sarajevo, 21. 02. 2014. godine
Protesti širom Bosne i Hercegovine počeli su prije svega radi nezadovoljstva građana zbog siromaštva i bezizlazne posdejtonske krize koja se nadvila nad zemljom, posebno u zadnjih nekoliko godina.
U nekoliko gradova širom zemlje (Tuzla, Bihać, Sarajevo, Konjic, Mostar, Bijeljina, Banjaluka itd.) građani Bosne i Hercegovine, kroz različite forme političke participacije (proteste, plenume itd.) traže bolje uslove za život ne bi li vratiti izgubljeno dostojanstvo.
Komentatori se najčešće pitaju da li protesti mogu uistinu promijeniti egzistencijalnu situaciju u Bosni i Hercegovini i kako će se situacija dalje odvijati. Fokus pažnje sa egzistencijalnih problema (siromaštvo, nezaposlenost, diskriminacija manjinskih grupa) opet se polako gubi jer je trenutačno najvažnije pitanje da li i kako plenumi – koji su posljedica masovnih demonstracija u zemlji, kao 'vaninstitucionalna forma organiziranja građana' mogu promijeniti autoritaran politički sistem u BiH koji je inkorporiran u Dejtonski mirovni sporazum. Međutim, na demonstracije treba gledati i u širem kontekstu, bez obzira na činjenicu da BiH odavno više nije tema velikih imperijalnih sila kao što je bila za vrijeme rata – posebno između SAD i EU. Posmatrajući demonstracije u BiH u duhu onoga što se dešavalo na političkoj sceni u proteklih nekoliko godina u svijetu (demonstracija na Wall Streetu, 'arapsko proljeće', zatim demonstracije na Taksimu, tj. u Turskoj, zatim u Bugarskoj, Rumuniji, Sloveniji, susjednoj Hrvatskoj i Srbiji i drugim mjestima) moglo bi se reći da je talas globalnog nezadovoljstva stigao i u ovu malu balkansku zemlju koja nikako da navuče na sebe 'evropsku perspektivu'.
Jedini diskurs prihvaćen i promoviran u zemlji u vrijeme 20 godina etnopolitičke vladivine bio je diskurs desnice - kojeg su na izborima 2002. godine prigrlile i neke lijeve partije u BiH – jer im se to isplatilo na izborima. Politički narativ koji ne poznaje status građanina, ni pojam 'javnog dobra' jer je u osnovi opsjednut parcijalnim interesima predstavnika vlasti konačno se mijenja u ovoj zemlji.
Na proteste možemo gledati i kao na jednu vrstu društvene i političke promjene u Bosni i Hercegovini. Zemlja je prvi put u svojoj višestranačkoj demokratiji postala regionalni lider. Gotovo svi protesti u regionu uglavnom su bili vezani za jačanje nacionalnog jedinstva, teritorijalnog suvereniteta susjednih država, međutim ovi posljednji u Bosni i Hercegovini specifični su jer su se demonstranti izdigli iznad svih okvira moderne države koja je u BiH izuzetno oslabljenja, a prije svega iznad etničkih i vjerskih formi i procedura koje su institucionalizirane Dejtonskim mirovnim sporazumom. U političkoj praksi nacionalna i etnička netrpeljivost uglavnom završava etničkim sukobima na štetu države BiH i njenih institucija, tako da se često čini da je etno-politički poredak 'ukrao demokratiju' građanima ove zemlje.
Bosna i Hercegovina progovorila je na drugačiji način. Teška socioekonomska pitanja te borba za golu egzistenciju natjerala su građane Bosne i Hercegovine da se organiziraju i udruže na radničkoj osnovi. Bez sumnje je jasno da je Mirovni sporazum potpisan u Dejtonu 1995. godine institucionalizirao kapitalizam, uništio srednju odnosno radničku klasu te produbio krhke i duboko u ratu poljuljane etničke i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini. Ovi protesti pokrenuti prvo u Federaciji Bosne i Hercegovine, a potom spontano probuđeni i u Republici Srpskoj daju jednu novu perspektivu Bosni i Hercegovini. Osvajanje „političkog“ u politici te organizovanje plenuma u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine implicira uspostavu to jest rađanje direktne demokratije. Plenumi predstavljeni kao javni i zajednički prostor koji je otvoren za sve građane i građanke gdje se poštuju principi kao što su: jednakost, ravnopravnost, solidarnost i nenasilje, govore o tome da je u Bosni i Hercegovini začet jedan novi politički i društveni subjekt. Vraćajući suverenitet građanima koji su se ovaj put okrenuli protiv političke kaste koja ih predstavlja, zaustavljeno je, nadati se je, dalje pustošenje i osiromašenje naroda. Plenumi, historija nas na to podsjeća zapravo su personifikacija elemenata republikanskog oblika ideje demokratije. Nekad u Parizu za vrijeme francuske revolucije, nedavno u Argentini i Islandu, plenumi ili narodne skupštine pokazuju svoju ulogu i značaj u participativnoj demokratiji. Snaga plenuma u Bosni i Hercegovini istovremeno je i lokalnog i globalnog karaktera. Građani se pokušavaju obračunati sa tri velika zla današnjeg svijeta to su prije svega nacionalizam, neoliberalizam i primitivizam. Uzvikujuči „sloboda je moja nacija“ te „nedaj tranšu daj im dijagnozu“ – parola upućena EU, demonstranti pokazuju da su razotkrili tri glavna neprijatelja demokratije koja već posljednjih dvadeset godina eksperimentišu nad građanima Bosne i Hercegovine. To nisu ni Srbi ni Hrvati i Bošnjaci nego to su nacionalizam, neoliberalizam i primitivizam.
U Bosni i Hercegovini se piše 'nova historija' pa se na momente čini da je demokratska tranzicija zapravo tek počela. Za razliku od svih prethodnih godina prvi put u političkom polju imamo borbu tj. suprodstavljanje dva viđenja političkog života. S jedne strane su korumpirane političke kaste koje produciraju etničke i nacionalne konflikte u zemlji i na tome temelje svoju politiku, dok su s druge strane probuđeni građani zemlje koji su uglavnom bili istisnuti izvan demokratskog uređivanja i koji zahtjevaju da se politika bavi njihovim životima.
Većina „ljudi sa ulica“ nema poslove, nema nikakvo socijalno i zdravstveno osiguranje, iscrpljeni su i bolesni dok njihovi politički predstavnici imaju vile i ogromne plate, neki čak avione i jahte. Nakon što su se građani Bosne i Hercegovine pobunili zbog privilegija političke kaste, i nakon što su u bijesu zapalili nekoliko zgrada nastupio je politički autizam. Dakle, niko se od vlasti nije obratio građanima BiH lično tj. direktno, nego su se patetična i neuvjerljiva suosjećanja sa građanima kao i osuda 'nasilja demonstranata' uglavnom dolazila preko javnih medija. To je u neku ruku u prvih nekoliko dana protesta izazvalo nepovjerenje prema medijima, ali je i ogolilo karakter političke kaste. Vlast je koristila medije da 'kriminalizira proteste' dijeleći demonstrante da miroljubljive građane i huligane koji prave anarhiju u državi. No, anarhija u državi napravljena je već odavno, i to u Ustavu BiH, aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma koji, nažalost, ne odgovara doktrinarnog pojmu Ustava i koji ne zadovoljava kriterije i ne ispunjava klasične ustavne funkcije. Prema bh.Ustavu, legitimacionu snagu nema demos, nego etnos pa se zbog toga na ovu zemlju gleda kao na državu u kojoj je sve etnicizirano putem tzv. etnodemokratije koju najčešće podržava neko izvana – od SAD preko EU do Rusije. Riječ je o 'demokratiji' koja je ukradena građanima i koja je rezervirana samo za političke kaste i koja konstantno povređuje ljudska prava i dostojanstvo čovjeka. U BiH je teško identificirati javnu vlast – svi su odgovorni – odnosno niko nije odgovoran pa se ovdje u ovom društvu privatizacija provela kao uzurpacija i postošenje javnih resursa od različitih grupa koje su (is)koristile državni aparat za gomilanje vlastitog bogatstva i promociju vlastitih interesa, sve po formulom navodne 'zaštite vitalnih nacionalnih interesa'. Suverenitet građana odavno nije u njihovim rukama nego upravo u rukama političke kaste koja preko tri etnički dominantne grupe pravi i uspostavlja interesne strukture koje su blizu države BiH kada se pustoše njeni resursi, i dovoljno daleko da ne podliježu pravilima odgovornosti koje određuje moderna državnost.
Politička kasta u BiH – posebno ona koja ne dvojbi da je Dejtonski mirovni sporazum neefikasan demokratski model za zemlju pokušala je da prisvoji 'energiju demonstranata' pa je bilo svojatanja i podrške što su demonstranti brzo prepoznali pa su na svojim plenumima eksplicite izjavljivali da tamo nisu dobro došli političari. Teorija zavjere – koja odavno figurirala u javnom prostoru BiH opet je imala snagu. Bosnom i Hercegovinom autoritarno i nedemokratski vladaju stranke i na isti način se tako ponašaju prema svojim biračima koji kada su na ulici dobijaju drugo ime. Kada glasaju birači su Srbi, Hrvati i Bošnjaci ali kada traže svoja prava onda su oni uličari i huligani. Gotovo na svim razinama, od općina do državnog nivoa, vlast je dovela svoje građane pred kapitulaciju. Upravo takvo stanje, probudilo je građane koji više nisu spremni trpjeti podcijenjivanje njihove ljudske i političke inteligencije. Bez obzira na ishod 'bosanskog proljeća' koje će vjerovatno trajati duže negoli to iko može pretpostaviti, želja da se utiče na modernizaciju trenutnog modela demokratije, potreba za njegovom rekonstrukcijom i zahtjevi za transparentnošću i jednakošću zaslužuje respekt i podršku, posebno ako želimo demokratiju.
EU mora čuti nezadovoljne građane i dati svoj doprinos u prevladavanju autoritarnog političkog sistema u BiH koji održava korumpiranu političku kastu na vlasti. Ne sudjelovati u ovom emancipatorskom procesu znači ponovo zatvoriti oči pred BiH.
U ovoj zemlji mogu se naći različiti odgovori koje evropski zvaničnici pokušavaju pronaći za mnogobrojna neriješena pitanja unutar same EU.
Građane ne samo BiH, nego i EU treba vratiti u demokratske institucije iz kojih su izbačeni, jer demos je ipak najvažniji supstrat demokratije.