Obitelji ubijenih, ma koliko to paradoksalno zvučalo, raduju se identifikacijama, žele što prije svoje najbliže dostojno sahraniti. Vrijeme mjere od jula do jula. Mnogi će reći, posebno majke ubijenih, da se sav njihov život u toku jedne godine sabije u tih nekoliko dana sedmog mjeseca u godini kada se nizom manifestacija, od kojih je najznačajnija komemoracija koja se održava svakog 11. jula, obilježavaju godišnjice genocida nad njihovim najmilijim.
Jedna od srebreničkih majki, Munira Subašić, koja je izgubila sina i supruga, te još 24 člana svoje obitelji, prisjeća se početaka borbe za istinu o Srebrenici. Kada je postalo jasno da preživjelih neće biti, kada su prve masovne grobnice počele najjasnije dokazivati razmjere zločina, prvobitna ideja je bila da se memorijalni centar i mezarje u kojem će se pokopavati ubijeni Srebreničani, grade na teritoriju Federacije BiH.
Bila je to ideja domaćih političara.
No, Srebreničanke odlučuju da krenu u borbu za Memorijalni centar u Potočarima, mjestu kraj Srebrenice odakle je najveći broj srebreničkih muškaraca krenuo na put bez spasa.
Brojne prepreke našle su se na putu realizacije ove ideje: nerazumijevanje političara, nedostatak sredstava za anketiranje preživjelih Srebreničana, izostanak podrške svake vrste.
Gordijev čvor presijeca tadašnji visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Wolfgang Petritsch: “Memorijalni Centar gradit će se u Potočarima.“ Nekoliko godina kasnije, jedan drugi visoki predstavnik, Chrisitian Schwarz-Schilling, stavit će Memorijalni centar u Potočarima pod ingerenciju države Bosne i Hercegovine.
Ekshumacije se nastavljaju....DNK analizom proces identifikacija se ubrzava, ali ni u približno očekivanoj mjeri. Masovne grobnice se još uvijek otkrivaju. Posljednja je pronađena na području srebreničke općine, u selu udaljenom nekoliko kilometara od grada, na deponiji smeća. Do sada je u njoj otkriveno desetak skeletnih ostataka, a određene pretpostavke govore da bi u ovoj grobnici moglo biti otkriveno i do hiljadu skeleta ubijenih u srebreničkom genocidu. Na teritoriju susjedne općine Zvornik, u selu Kamenica, otkriveno je 12 masovnih grobnica. U samo jednoj od njih, zvanoj Crni Vrh, otkriveno je blizu 1.200 ubijenih.
Sjećanje i povratak
Uporedo sa otkrivanjem masovnih grobnica, a posebno nakon odluke da Memorijalni centar bude izgrađen u Potočarima, počinje i povratak Bošnjaka. Od prijeratnih tridesetak hiljada tek njih tek nešto više od 4.000 danas živi u Srebrenici. Opstrukcije povratka dolazile su svih ovih godina sa raznih strana. Ni zvanično Sarajevo nije bilo imuno na njih. Prognani srebrenički Bošnjaci naseljavani su u sarajevska predgrađa, iz kojih su, nakon reintegracije glavnog grada BiH 1996, iselili sarajevski Srbi, od kojih su neki doselili upravo u Srebrenicu i njoj susjedni Bratunac.
Sredstava za obnovu Srebrenice i života u njoj nije nedostajalo. No, iako ne postoji precizna statistika u količini novca koji je bio namijenjen Srebrenici, očito je da je dio tih sredstava završavao negdje drugdje.
Ponekad se čini da su srebrenički Bošnjaci, ili barem dobar dio njih, ravnodušni prema pričama o pronevjerama novca. „Ovdje je pronevjereno skoro 10 000 ljudskih života“, reći će, rezignirano jedan mladi srebrenički Bošnjak, koji je doduše imao sreću da zahvaljujući svojim kvalifikacijama dobije pristojan posao u Srebrenici.
„Ne postoji novac ovoga svijeta koji može vratiti moju djecu. Potrebna nam je pravda, jer se na srebreničkim ulicama svakodnevno srećemo sa onima koji su odvodili našu djecu“, kaže Hatidža Mehmedović koja je ovog 11. jula 2010. ukopala svoju dvojicu sinova i supruga.
Ipak, dio stambenog fonda i infrastrukture je obnovljen. Uglavnom manji proizvodni pogoni uposlili su nekoliko stotina srebreničkih Bošnjaka. Dio njih uposlio se u općinsku administraciju, koja je jedina većinska bošnjačka administracija u Republici Srpskoj, i to u početku zahvaljujući glasovima raseljenih Srebreničana, a kasnije i zahvaljujući intervencijama međunarodne zajednice u dio Izbornog zakona koji se odnosi na Srebrenicu. No, Bošnjaka i dalje ima veoma malo u oblasti školstva, zdravstva, komunalne privrede. Nešto bolje stanje je u lokalnoj policiji, ali nije ni približno zadovoljavajuće, iako Bošnjaci čine većinu u općinskoj Skupštini.
Još jedan od velikih problema za srebreničke Bošnjake, jeste i pitanje obrazovnog sistema, počev od školskog programa do više nego skromnog broja Bošnjaka uposlenih u srebreničkim školama. „Teško je poslati svoje dijete u školu u kojoj ga uče da je genocid počinjen u Srebrenici bio odbrambeno-oslobodilački rat, u kojoj ga uče da narod kojem pripada zapravo i nije narod, nego vjerska skupina, u kojoj ga uče, da su ratni zločinci narodni heroji“, kaže majka djevojčice koja pohađa jednu od srebreničkih osnovnih škola. Ipak, u nekim od seoskih škola u kojima se školuju isključivo bošnjačka djeca, nacionalna grupa predmeta izučava se po školskom planu i programu Federacije BiH. Srebrenički roditelji nadaju se da će se ovaj model moći primijeniti i u mješovitim školskim sredinama, u prvom redu u samom gradu Srebrenici.
Srebrenički Bošnjaci s nostalgijom se sjećaju vremena od prije tri i po godine, kada je bila aktuelna priča o specijalnom statusu za ovu općinu, koji je podrazumijevao stavljanje ovog grada van jurisdikcije Republike Srpske. Osim općebošnjačkog konsenzusa, tvrde da je i nemali broj srebreničkih Srba podržavao specijalni status, jer su u tome vidjeli mogućnost za bolji ekonomski napredak Srebrenice i bolje mogućnosti za svoju djecu. No, uz očekivano rezultno odbijanje vlasti Republike Srpske, tačku na cijelu priču stavila je međunarodna zajednica ustvrdivši da je zahtjev za specijalnim statusom neprihvatljiv.
Problem pitanja krivice
Procesuiranje odgovornih za genocid u Srebrenici još uvijek je jedna od najslabijih tačaka srebreničke priče, bez obzira na nedavne presude sedmorici bosanskih Srba, od kojih su dvojica dobili kazne doživotnog zatvora. Odjel Tužilaštva BiH za ratne zločine u Srebrenici, koji je u ovom gradu otvoren u martu 2008. godine, radi više nego skromnim kapacitetima.
Poricanje genocida ono je što Srebreničane posebno boli. A upravo to ponovno je uradio premijer entiteta u kojem žive, Milorad Dodik, 12. jula, na komemoraciji srpskim žrtvama stradalim u ovom dijelu BiH. „Ako je bilo genocida, onda ga je bilo nad srpskim narodom Podrinja. Prihvatamo da je nad Bošnjacima počinjen veliki zločin u završnim vojnim operacijama u julu 1995. Ali mi ne prihvatamo da je to genocid, jer se tom tvrdnjom Srbima želi nametnuti kolektivna krivica za nešto zašto oni nisu krivi“, tvrdi premijer ovog dijela Bosne i Hercegovine.
Sve do ove godine, dan poslije komemoracije u Potočarima, bio je posebno neugodan za povratnike u ovaj grad. Uglavnom mladi ljudi, uglavnom iz susjedne države, dolazili su u Srebrenicu i susjedni Bratunac, demonstrirajući silu, uz provokacije i isticanje simbola četničkog pokreta, fašističkog pokreta koji je nastao u Drugom svjetskom ratu, simbola pod kojima je počinjen genocid u Srebrenici u posljednjem ratu. Ove godine, prvenstveno zbog angažmana američke administracije odnosno Ambasade SAD u BiH, koja je uputila jasno upozorenje policiji RS da se ovakva ponašanja više ne smiju tolerirati, nacistički ispadi su izostali.
Pričati i pisati o problemima u Srebrenici, moglo bi se unedogled.
Ipak, Srebrenica ima i svoju ljepšu stranu. Grupa mladih bošnjačkih povratnika, koji su nakon završenih studija, odlučili da se vrate u ovaj grad, lagano mijenjaju sliku Srebrenice. Upravo su oni zaslužni i za početak normalizacije odnosa sa srebreničkim Srbima, koji još uvijek, u najvećem broju, ne žele razgovarati o genocidu koji se u Srebrenici desio. No, obična ljudska komunikacija, zajedničke kafe, razgovori o svakodnevnim problemima, zajedničko poslovanje, nisu više rijetkost u Srebrenici.
Sadašnjost i budućnost sjećanja na Srebrenicu
Vratimo se ovogodišnjem obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici.
Najveći broj žrtava do sada, najveći broj posjetitelja iz cijele BiH i svijeta, najveći broj govornika do sada. Na paklenoj vrućini, više od 60.000 prisutnih bili su prinuđeni slušati predizborne političke govore, velike riječi bez suštine, nemušta pravdanja međunarodnih zvaničnika, patetične fraze i poruke na granici ukusa. Neukusne pohvale srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću, na čiju je inicijativu srbijanska skupština prije dva mjeseca usvojila Rezoluciju u kojoj se osuđuje zločin nad Bošnjacima Srebrenice, no bez pominjanja riječi genocid.
Na ovom je mjestu važno reći da BiH nema rezoluciju o osudi genocida u ovom gradu, bez obzira na jasne zahtijeve Evropskog Parlamenta, koji je ovaj dokument usvojio prošle godine. I vjerovatno je još dugo neće biti, jer aktuelne političke partije koje okupljaju srpsko biračko tijelo iz RS, čine sve da u državnom parlamentu blokiraju svaku vrstu ovakve inicijative. U tome uspijevaju, zbog mehanizma entitetskog glasanja, koje je u Daytonski mirovni sporazum ugrađeno kao mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Bošnjački političari ovog jula su posebna priča. Ranijih godina znalo bi se desiti da većina njih dođe barem dan ranije i jednu noć provede u ovom gradu. Ove godine, uz veliku policijsku pratnju, stizali su pred sam početak komemoracije. Vraćali su se, većina njih, čak i prije nego je pokop svih 775 žrtava bio završen. Jer, 11. juli 2010. nosio je mnogo više uzbuđenja: Finale svjetskog prvenstva u nogometu, očito, za veliki broj bošnjačkih političara, bilo je mnogo važnije, od, recimo, posjete majci koja je tog dana sahranila dvojicu svojih sinova, sedamnaestogodišnje blizance, Mirzeta i Mirsada Alispahića.
„Nikada više genocid, pravda mora biti zadovoljena, zločinci moraju biti uhapšeni, mi smo uz vas“, odjekivalo je 11. jula Potočarskom dolinom.
Starac od osamdeset tri godine, koji je u srebreničkom genocidu izgubio četvoricu sinova, tiho je šapnuo: “Tako su govorili i nakon onog rata,1945.“