Miroslav Lajčák, mlad, karijerni diplomata sa prethodnim balkanskim iskustvom i odličnim poznavanjem domaćeg jezika, u Bosnu i Hercegovinu došao je prije godinu i po, zamijenivši na mjestu Visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga. Retroaktivno posmatrajući, Lajčák će se sa Karlom Bildtom i Christianom Schwarz-Shillingom vjerovatno naći u grupi manje uspješnih predstavnika međunarodne zajednice u ovoj zemlji.
Historija Visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini
Na drugoj strani ostat će, za sada, Charlos Westendorp u čije vrijeme su građani BiH dobili jedinstvene lične dokumente, automobilske registracijske oznake, grb i zastavu, te jedinstvenu bosanskohercegovačku valutu - konvertibilnu marku. Vjerovatno najuspješniji visoki predstavnik u BiH, Wolfgang Petritsch, počeo je sa postepenim prijenosom entitetskih nadležnosti na državni nivo. Posebno će ostati upamćen po tome, što je zahvaljujući njemu BiH dobila zakon o konstitutivnosti svih naroda na cijeloj njenoj teritoriji.
Njegov nasljednik, Paddy Ashdown, nastavio je sa razvlašćivanjem entiteta u korist države, pa je u njegovo vrijeme BiH dobila jedinstvene oružane snage, jedinstvenu carinsku upravu, jedinstvenu obavještajnu službu. U Ashdownovo vrijeme, BiH je bila na korak i do jedinstvenih policijskih snaga. No, ono što je svim visokim predstavnicima zajedničko i ono što inače odlikuje međunarodnu zajednicu u BiH jeste nedostatak dosljedne strategije za BiH od njenog samog početka djelovanja u ovoj zemlji. Sama daytonska konstrukcija Bosne i Hercegovine, u čijem okviru se kreću i domaća i međunarodna politika kao i društvo ove zemlje, jednostavno nije u mogućnosti podsticati reforme koje su prijeko potrebne za proces evropskih integracija. Na sceni ostaje etno-politika, sve jača i jača, koju gledamo na već punih 17 godina.
Miroslav Lajčák - primjetno neprimjetan
U nešto više od 18 mjeseci boravka u BiH, desile su se tek dvije značajnije intervencije ovoga visokog predstavnika: prva je oduzimanje dokumenata od 93 osobe osumnjičene da su učestvovale u izvršenju ili pomaganju izvršenja genocida u Srebrenici. Na drugom mjestu je donošenje seta zakona u oktobru 2007, koji se odnose na rad Vijeća ministara i oba doma Parlamenta BiH, a u kontekstu izmjene kvoruma neophodnog za funkcioniranje ovih državnih institucija. Sama odluka trebala je dovesti do jačanja državnih institucija i njihovog efikasnijeg rada, no kako stvari u Bosni i Hercegovini uvijek stoje drugačije, ova odluka zemlju je uvela u jednu od najozbiljnijih poslijeratnih političkih kriza blokirajući mjesecima sve političke aktivnosti uključujući prijeko potrebne reforme. Premijer Republike Srpske (RS), Milorad Dodik, iskoristio je ovaj pokušaj jačanja državnih institucija za jačanje svojih secesionističkih prijetnji. Dodik je svojim potezima u oktobru 2007. na najperfidniji način oživio nacionalističku retoriku u BiH, od koje se građanima u toj zemlji ne bez razloga ledila krv u žilama s obzirom da im je svjesno i politički isplanirano vraćano sjećanje na najkrvavije ratne dane.
Miroslav Lajčák nije iskoristio ovlasti koje posjeduje da zaustavi Dodikovo podrivanje Ustava BiH. On se uz poneki izuzetak uglavnom bavio dnevnom politikom i to u formi ne odveć uspješnih reakcija. Reakcija uglavnom na akcije čiji su protagonisti najčešće bili član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i posebno premijer Republike Srpske Milorad Dodik. Svoje je reakcije Lajčák uglavnom bazirao na principu mrkve i štapa: štap je koristio nevoljko, neučinkovito i nedovoljno uvjerljivo, a najdrastičniji primjer zabilježen je marta 2008. Tada je gospodin Lajčák ustvrdio da je nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, premijer RS Milorad Dodik uspio sačuvati mir i stabilnost u BiH, proglasivši ga - najboljim bosanskohercegovačkim političarem. Ovakva ohrabrivanja premijera Republike Srpske su Dodika i njegove nacionalističke i secesionističke namjere samo jačala i stavljala ga u vodeću ulogu u utakmici koja se već igra godinama: Milorad Dodik protiv međunarodne zajednice. I naravno u takvim okolnostima o reformama i dalje ni traga ni glasa.
Mnogo mrkve, malo štapa
Stvarni učinak Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini trebao bi biti rezultat simbioze ličnih sposobnosti i vizije, briselske podrške, podrške zemlje iz koje dolaze. Svakako, u velikoj mjeri rezultat bi ovisio o stepenu kooperativnosti i načinu djelovanja domaćih političara.
Odlazak Miroslava Lajčáka na ovakav način u dobroj mjeri pokazuje nedefinirani odnos međunarodne zajednice prema BiH. Odluku o odlasku na drugu poziciju donosi preko noći, očito samostalno i bez ozbiljnih konsultacija sa predstavnicima zemalja članica Vijeća za implementaciju mira (PIC) koji su i donijeli odluku o njegovom imenovanju. Očito i bez ozbiljnih zamjerki zvaničnog Brisela, a što na najbolji način odslikava komfornu poziciju međunarodne zajednice u odnosu na BiH.
I sam Miroslav Lajčák je posljednjih mjeseci isticao potrebu redefiniranja odnosa međunarodne zajednice prema BiH. Najavljivao je zaokret briselske politike prema ovoj zemlji, isticao potrebu da se bosanskohercegovačko pitanje podigne na viši nivo i rješava na razini ministara vanjskih poslova zemalja članica Evropske unije (EU) i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). No, do danas to su uvijek bile isprazne priče. Ozbiljnost situacije u kojoj se BiH u ovom trenutku nalazi, posebno u kontekstu odlaska Miroslava Lajčáka, nije ponukala međunarodnu zajednicu da sastanak Upravnog odbora PIC-a, koji je zakazan za kraj marta, zakaže za raniji datum. U Sarajevu je 27.01.2009. održan (redovni) sastanak ambasadora zemalja članica Vijeća za implementaciju mira a jedina tačka dnevnog reda bila je Lajčákov odlazak – sastanak je trajao svega dvadesetak minuta. Sve to. i sama činjenica da je taj sastanak završio bez konkretnih zaključaka potvrđuje kontinuitet diskontinuiteta međunarodnog odnosa spram BiH.
Međunarodna zajednica (ne) djeluje
I sam Lajčák je dva dana nakon objavljivanja svoje odluke iz BiH već imenovan kao ministar vanjskih poslova Slovačke. Iz svega navedenog vidi se da će nekoliko narednih sedmica obavljati tri funkcije: funkciju Visokog predstavnika i specijalnog predstavnika EU i poziciju ministra vanjskih poslova Slovačke.
Ono što bi se moglo znati u ovom momentu, a sudeći prema izjavama samog Miroslava Lajčáka koje je dao nakon jučerašnjeg sastanka ambasadora zemalja članica Vijeća za implementaciju mira, jeste da će jedna osoba i dalje obavljati funkciju i Visokog predstavnika međunarodne zajednice i funkciju Specijalnog predstavnika EU (EUSR). Također, prilično je jasno da će to biti neko iz jedne od zemalja članica EU. „Još je rano govoriti o imenu moga nasljednika“ poruka je Miroslava Lajčáka. No i pored ovoga ne treba zanemariti određene tvrdnje da bi se dvostruka funkcija Visokog predstavnika i Specijalnog predstavnika EU mogla razdvojiti te da bi se na čelu OHR-a mogao naći Amerikanac a na čelu EUSR-a Evropljanin.
Važno je napomenuti da se puna aktualizacija priče o konfuznoj ulozi međunarodne zajednice u BiH dešava upravo u vrijeme potpune konfuzije i na domaćem terenu. Sastanak lidera Stranke demokratske akcije (SDA), Saveza nezavisnih socijal-demokrata (SNSD) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH) u malom bh. selu Prud u novembru 2008. dovelo je do tzv. „prudskog dogovora“ lidera tih stranaka, a koji se odnosi na ustavne reforme, popis stanovništva, državnu imovinu. Iako bez konkretnog sadržaja ovaj „dogovor“ međunarodna zajednica je odmah prihvatila kao „uspjeh domaćih političkih elita“.
Međutim, kao što to obično biva u BiH, skoro svi dogovori, ma kakvi oni bili, brzo padaju u zaborav ili se interpretiraju na uglavnom „etnički“ način. Sastanak lidera SDA Sulejmana Tihića, HDZ BiH Dragana Čovića i SNSD Milorada Dodika, održan u Banjoj Luci 26.01.2009, je dobar primjer za to. U saopštenju se kaže: „BiH je suverena država i bit će sastavljena od četiri teritorijalne jedinice“. U tumačenju Milorada Dodika ponavlja se neupitnost Republike Srpske uz dodatnih 0,4 % teritorije za ovaj entitet. Dragan Čović to tumači kao konačnu mogućnost za hrvatski entitet, a Tihićevo tumačenje ide u pravcu rješenja po kojem će nova teritorijalna podjela na srednjem nivou vlasti biti uspostavljena na ekonomskim i historijskim principima, s jednim, sada Tihićevim, aksiomom: Republika Srpska ostaje u svojim granicama. Samo nekoliko sati nakon razgovora u Banjoj Luci ustvrdio je da bi i granice RS mogle postati upitne. Samo jedna rečenica, stvorila je opći haos i strah u zemlji. Uslijedili su demantiji... No od predstavnika međunarodne zajednice stigla je opet pohvala za učinjeno u Banjoj Luci.
Što opet ide u prilog tvrdnji o površnom pristupu prema ovoj zemlji i domaćih političara i predstavnika međunarodne zajednice kojima se očito žuri i kojima je očito potrebno kakvo-takvo rješenje, kao produkt dogovora domaćih političara, kako bi krenuli ka izlaznoj strategiji iz ove zemlje.
Ključno pitanje za budućnost
Jedno od ključnih pitanja koja se nameću nakon odlaska Miroslava Lajčáka je: Hoće li međunarodna zajednica konačno redefinirati svoju politiku prema BiH, učiniti je konzistentnom i utvrditi najmanji zajednički imenitelj ispod kojeg se, za razliku od dosadašnjeg iskustva, neće ići?
Slijedeći scenariji su nezamislivi: Međunarodna zajednica će nastaviti svoju ad hoc politiku prema BiH, interventne mjere će se poduzimati samo u situaciji ozbiljnog ugrožavanja opstanka zemlje. Ili: Međunarodna zajednica će pokušati da uvede BiH u euroatlantske integracije i učini je članicom EU i NATO saveza. Ili - a to bi bilo opasno: doći će do tek simboličnog prisustva međunarodne zajednice u BiH, koje bi, vremenom, počelo „uvažavati“ konstruirani realitet na terenu. To bi u konačnici moglo dovesti do nove teritorijalne prekompozicije zemlje u smisliudaljeg labavljenja njene državnosti ili, u drastičnom slučaju - do raspada zemlje i ponovnog oružanog sukoba u ovom dijelu svijeta.