Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je u novembru 2017. osudio Ratka Mladića na doživotnu zatvorsku kaznu zbog genocida i počinjenih ratnih zločina. Ovaj slučaj je bio jedan od poslednjih pred Haškim tribunalom, koji je u ime UN-a od 1993. presudio u preko 161 slučaja za ratni zločin.

Kada se u martu 2012. godine Šešelj, prilikom izvođenja završnih riječi, obratio Sudskom vijeću sljedećim riječima: “Ovaj sud je kompromitovan i on je svoje završio, samo što vi o tome niste obavješteni”, niko nije mogao ni pretpostaviti da je Šešelj djelimično bio u pravu, jer uslijedile su oslobađajuće presude Anti Gotovini, Momčilu Perišiću, Ramušu Haradinaju, Jovici Stanišiću.
Zameraju Haškom tribunalu da je samo doprineo podelama ionako podeljenih naroda na Balkanu. Istina je, ali kako se to tačno desilo? Tako što se na njegov rad gledalo kao na sportsko takmičenje, prebrajalo se koliko je naših, a koliko njihovih osuđeno, svaka presuda dočekivana je sa suzama na jednoj i sa pesmom na usnama na drugoj strani, mada niko od tih koji su pevali i plakali nijednu presudu nije pročitao.
Ratni zločini ne zastarijevaju i sve donedavno smo u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i drugim zemljama imali suđenja optuženima za ratne zločine iz Drugog svjetskog rata. Nema razloga da tako, u idućim desetljećima, ne bude i u regiji.