Kada političari kreiraju povijesne narative riječ je o zloupotrebi historije

Bosna i Hercegovina nije nastala 1995. godine, jer su i Bosna i Hercegovina i njeni narodi Srbi, Hrvati i Bošnjaci stariji od Dejtonskog sporazuma. Svi su oni tokom povijesti razvijali Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Godine 1995. Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne stvaraju BiH, a u mirovnim pregovorima ne sudjeluju predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka iz BiH nego pregovoraju Izetbegović, Milošević i Tuđman, kao predsjednici država. U postigutom sporazumu svi su se saglasili da će poslije rata „Bosna i Hercegovina nastaviti legelano postojanje (...) uz dalje međunarodno priznanje“. Dakle, ni u Dejtonskom sporazumu, ni u Ustavu kao sastavnom dijelu sporazuma, nigdje se ne navodi da se stvara nova država, nego se govori o kontinuitetu države Bosne i Hercegovine, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci se spominju kao konstitutivni, ali se spominju i „Ostali“ i „Građani“ koji imaju sva prava u BiH.

History

Kada političari kreiraju povijesne narative riječ je o zloupotrebi historije

 

Obilježavanje 25. godišnjice operacije „Oluja“ u Kninu obilježilo je prisustvo potpredsjednika Hrvatske Vlade Borisa Milošević, Srbina po nacionalnosti, a organizatori su onemogućili prisustvo na središnjem trgu krajnjih desničara koji su nosili ustaška obilježja. S druge strane, u Sremskoj Rači su se okupili predstavnici vlasti iz Srbije, predvođeni predsjednikom Aleksandrom Vučićem, i dio srpskih predstavnika iz Bosne i Hercegovine (BiH), predvođenih Miloradom Dodikom, članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Oba događaja imaju i veliku simboličku poruku: u Kninu je to dokaz da hrvatski Srbi konačno prihvataju realnost postojanja cjelovite Hrvatske države, a iz događaja u Rači se može iščitavati da i dalje živi koncept stvaranja jedinstvene srpske države koja bi obuhvatala i prostor Bosne i Hercegovine. Ipak, u Bosni i Hercegovini je najviše reakcija bilo na izjave hrvatskoga predsjednika Zorana Milanovića u kojima se dotakao karaktera rata 1990-ih, statusa Bosne i Hercegovine i položaja Hrvata u njoj, te njegovo odlikovanje pojedinih jedinica iz BiH koje su kao sastavni dio Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) sudjelovale u Operaciji „Oluja“ 1995. godine. Te reakcije su, uglavnom, izražavale nezadovoljstvo što jedan „ljevičarski predsjednik“ odlikujući hrvatske jedinice iz BiH, čiji su komandanti optuženi za ratne zločine u BiH, izdaje „ideju antifašizma“, koketira sa nacionalizmom i slično. Pri tome se, međutim, zaboravlja da Milanovićeve izjave i njegovo ponašanje treba promatrati u kontekstu njegove pozicije: On je predsjednik Republike Hrvatske, a političari u Bosni i Hercegovini bi trebali shvatiti i konačno naučiti da drugi ne vode politiku u skladu sa našim očekivanjima, nego sa očekivanjima svojih građana. 

Ipak, neke Milanovićeve izjave kao i odlikovanja koja je uručio pojedinim vojnim i policijskim jedinicama iz Bosne i Hercegovine zaslužuju određenu pažnju, zato što se radi o potezima koji imaju dugoročnije poruke od običnih izjava na obilježavanju „Oluje“. Naime, one su odličan primjer kako političari kreiraju povijesne narative. Ali, ovi Milanovićevi narativi nisu povijesno tačni, iako u prvi mah izgledaju sasvim realni.

Milanović je, naime, izjavio kao je „BiH država nastala na dogovoru triju naroda i da su Hrvatima neka prava ukradena“. U prvi mah bi se ova njegova tvrdnja mogla činiti razumnom, ali ona prosto nije tačna. Bosna i Hercegovina nije nastala 1995. godine, jer su i Bosna i Hercegovina i njeni narodi Srbi, Hrvati i Bošnjaci stariji od Dejtonskog sporazuma. Svi su oni tokom povijesti razvijali Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Godine 1995. Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne stvaraju BiH, a u mirovnim pregovorima ne sudjeluju predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka iz BiH nego pregovoraju Izetbegović, Milošević i Tuđman, kao predsjednici država (o čemu svjedoči i Richard Holbrooke, koji piše kako su i sale u kojima se pregovaralo bile tako uređene da ne postoji ni jedna stolica na koju bi eventualno mogli sjesti predstavnici bosanskih Srba ili Hrvata, ukoliko bi se uopće uspjeli uvući u salu). U postigutom sporazumu svi su se saglasili da će poslije rata „Bosna i Hercegovina nastaviti legelano postojanje (...) uz dalje međunarodno priznanje“. Dakle, ni u Dejtonskom sporazumu, ni u Ustavu kao sastavnom dijelu sporazuma, nigdje se ne navodi da se stvara nova država, nego se govori o kontinuitetu države Bosne i Hercegovine, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci se spominju kao konstitutivni, ali se spominju i „Ostali“ i „Građani“ koji imaju sva prava u BiH. Bosna i Hercegovina je kao država u svojoj povijesti bila različito teritorijalno organizirana, a posljednja teritorijalna organizacija, a ne nova država, napravljena je 1995. godine. Uostalom, u Dejtonu je potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, a „strane“ potpisnici su bili Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija.

Kao opravdanja za ovu Milanovićevu tvrdnju navodi se da postoji razlika između savremene BiH kao samostalne države, koja je „rezultat dogovora tri naroda“ i ranije Bosne i Hercegovine. To je tačno, ali temelj bosanskohercegovačke državnosti nije postavljen „dogovorom tri naroda“. Suština u ovoj Milanovićevoj izjavi jeste u insistiranju na „dogovoru tri naroda“ jer se takvom definicijom faktički određuje karakter rata u Bosni i Hercegovini, a Milanoviću je važno, kao predsjedniku Hrvatske, izbjeći kvalifikativ da je rat u Bosni i Hercegovini imao karakter međunarodnog sukoba, u koji je Hrvatska bila umiješana, o čemu svjedoče neke sudske presude iz Haaga (Presuda u predmetu „Prlić i drugi“). Milanović ovakvim izjavama istodobno amnestira Hrvatsku od bilo kakvog učešća u ratnim zbivanjima u BiH i sve prebacuje na sukobe „tri naroda“  koji su se, u tom narativu, na kraju dogovorili oko Bosne i Hercegovine.

Milanovićeva izjava kako su „Hrvatima neka prava ukradena“ također nije tačna. Činjenice su, pak, da nije bilo nikakvih krađa hrvatskih prava, čak ni izbor članova Predsjedništva se nije promijenio u odnosu na Dejtonski Ustav. Bilo je intervencija međunarodne zajednice kako bi se omogućilo bolje funkcioniranje države Bosne i Hercegovine, pri čemu su možda najdublje promjene učinjeni 2002. tzv. Petritschevim amandmanima kojima je vraćena konstitutivnost i ravnopravnost Hrvata i Bošnjaka u RS, kao i Srba u Federaciji čime je “zadat konačan udarac onima koji (…) žele podijeliti (Bosnu i Hercegovinu) i to je suština (…) dreke (onih koji napadaju te amandmane)”, kako je to davno ocijenio Krešimir Zubak, bivši predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine. Nije, dakle, riječ o „krađi prava Hrvatima“ nego o pokušajima da se razbije etnoteritorijalni princip funkcioniranja države, i da se građanima Bosne i Hercegovine omoguće jednaka prava na čitavom prostoru države.  Ali, mi svjedočimo da HDZ BiH i neke druge isključivo hrvatske političke stranke, kao i neke druge udruge i pojedinci, stalno potežu pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. O tome konačno treba otvoriti ozbiljan dijalog u bosanskohercegovačkom društvu kako bi se to pitanje jednom definitivno raščistilo. Dokle god se o tom pitanju ne otvori temeljita rasprava, u koju moraju biti uključeni svi – ostavlja se prostor za razne manipulacije, a jedino nacionalne političke elite od toga imaju korist. No, valja priznati da i u ovom slučaju Milanović nastupa kao hrvatski, a ne bosanskohercegovački predsjednik.

 

Tu dolazimo i do naredne Milanovićeve tvrdnje da „,nije svako ko je osuđen u Hagu ratni zločinac“. Ovakve tvrdnje su Milanoviću potrebne kako bi amnestirao osuđene u Haagu, a koji se dovode u vezu sa sudjelovanjem Hrvatske u ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Ipak, valja naglasiti da svi koji su pravomoćno osuđeni u Haagu, ali i pred drugim sudovima, jesu ratni zločinci, i da tu nema nikakve razlike da li su u pitanju Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci ili bilo koje druge nacije. Ovakav Milanovićev odnos prema sudskim presudama je posve u skladu sa odnosom prema presudama ostalih političkih lidera sa Balkana: prihvatanje samo presuda koje im idu u prilog. Kada Sud oslobodi generala Gotovinu – onda je Sud donio pravednu presudu, ali kada osudi Prlića i druge, i poveže njihove zločine sa odgovornošću Hrvatske – onda to nisu pravedne presude! Ta neprincipijelnost, karakteristična za balkanske političke lidere, nije ništa novo. Sudske presude, pa ni presude Suda u Haagu, nisu historija rata, ali one precizno definiraju odgovornost pojedinaca za konkretne zločine. Na historičarima je da dalje istražuju rat, objašnjavaju kontekste pa i različito interpretiraju ratne događaje kako bi se dobila sveobuhvatna slika ratnih zbivanja, ali političari, uključujući i predsjednika Milanovića, trebali bi poštovati sudske presude, pogotovo one koje su već postale pravosnažne.

 

Odlikovanje uručeno nekim gardijskim brigadama HVO iz Bosne i Hercegovine i Specijalnoj jedinici MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne Milanović je interpretirao kao odavanje prizanja jedinicama koje su doprinijele uspjehu „Oluje“. Činjenica je da su te jedinice sudjelovale u „Oluji“, ali ovo odlikovanje u simbličkom smislu pokazuje neraskidivu vezu između HV i HVO.  Da li je ovim činom Milanović odao priznanje i rehabilitirao Herceg-Bosnu? Sagledavajući cjelinu njegovog djelovanja u obilježavanju 25. godišnjice „Oluje“ moglo bi se upravo to zaključiti! Problem je i u tome što je priznanje primio general Zlatan Mijo Jelić, koji je optužen za ratne zločine počinjene u Mostaru. Milanović je formalno u pravu kada tvrdi da on odlikovanje daje jedinicama koje su doprinijele pobjedi u operaciji „Oluja“, a ne ulazi u ocjenu ostalih akcija vojnih i policijskih jedinica tokom rata. Odnosno, Milanović uručuje priznanje oficiru koji nije osuđen za ratne zločine, nego protiv kojeg je pokrenuta istraga i podignuta optužnica u Bosni i Hercegovini. Ali, bilo bi dobro i da se kao predsjednik Hrvatske zauzme da svi optuženi za ratne zločine budu izvedeni pred sud. I dokažu svoju nevinost.

Šta ovo odlikovanja znači za historiografiju? Ništa! Milanović nije historičar nego političar. On ne piše doktorat iz povijesti, nego se bavi politikom i drži političke govore. Njegov cilj nije traganje za povijesnom istinom, nego kreiranje narativa koji mogu pomoći njegovom boljem političkom pozicioniranju. Čak ne vjerujem da će se historičari uopće pozivati na Milanovića kako bi podupirali njegove interpretacije rata.  Na historičarima je da ukazuju na povijesne falsifikate, koje političari često čine. Ovo Milanovićevo odlikovanje ostaje samo kao svjedočanstvo da političari aktivno grade narative o ratu, i to po istom modelu kako to rade i ostali političari u regionu. „Rat sjećanja“ na ratove 1990-ih će se nastaviti, u tome će političari i dalje sudjelovati. Ali, ovakvi narativi ne doprinose saradnji na Balkanu. A političari, posebno lideri ovih naših malih država,  bi trebali voditi politiku smirivanja strasti i građenja međusobnog povjerenja i saradnje. Svađe nas neće nigdje dobro odvesti.