Pasivnost je oružje

Tihi rat

Pasivnost je oružje

Bihać/Bosna i Hercegovina. Onog dana kad su prvi ljudi iz centra Bihaća deportirani u policijskim autobusima na bivšu deponiju Vučjak, bio sam tamo. Moja izložba fotografija iz rata u ovom gradu upravo je bila otvorena. Slučajno sam primijetio autobuse i slijedio ih. Novinar sam  i naravno da sam htio dokumentovati šta se tamo događa. Šta je uslijedilo, nisam očekivao. Bacali su ljude na deponiju Vučjak. Isti dan sam odlučio ostati i ne ostaviti ove ljude same. Vučjak je raspušten 175 dana kasnije. To je bilo 6. decembra. Od tada svaki dan idem u planine sa kolegom Deanom Blažević i nekim bosanskim volonterima da tražimo ljude. Ponekad  20 kilometara duboko u šumi nađemo žene, djecu, tinejdžere i odrasle muškarce. Smrznute, gladne, s mokrom odjećom i neke bolesne ili pretučene od strane hrvatske granične policije.

Sada sam već 185 dana aktivan. Raditi s 1.000 muškaraca i mladih u ovom jadu u Vučjaku je naporno. Kada je znalo biti preteško, često bih  pomislio onda: "Nije rat, niko ne puca. Ali ovo sve ide još i gore ".

I došlo je do goreg. Za mene sa zatvaranjem Vučjaka. Sada više ne vodim ambulantu u kampu Vučjak. Sada, kao i prije dva dana, u blizini Lohova kod Bihaća srećem sedmero male djece, njihove tri majke i očeve, i grupu mladih. Mračno je i hladno. Mali dječak vrišti. Jedan od tinejdžera povraća i pada u nesvijest. Potreban mu je inzulin. Djevojčice, stare od 5 do 9 godina, zagrliše me nasred ulice i nisu me htjele pustiti. Hrvatska policija ih je batinama vratila, ne posjeduju više ništa. Samo ono što nose na sebi. Ovdje nema nikoga, nikoga nije briga. Dajem dijabetičaru glukozu u usta i nazovem hitnu pomoć. Prije nekoliko dana opskrbili smo polikliniku Bihać sa medicinskom pomoći. Kada nam je ona potrebna, vrata su otvorena. Hitna dolazi. Vozač je prijatelj našeg najvažnijeg bosanskog zaposlenika. Zlatan Kovačević. Zlatan je prva žrtva rata u Bihaću. Granata mu je 12. juna 1992. godine oduzela nogu. Kada sam ga u februaru upoznao ponosno mi je rekao da je pomogao organizovati demonstracije protiv migranata u Bihaću. Tada sam rekao da razumijem da u Bihaću ima puno migranata i da također razumijem da želi nešto poduzeti u vezi s tim. Ja radim drugačije, objasnio sam mu. Radim za, a ne protiv ljudi. Pozvao sam ga da me u junu prati u Vučjak. Od toga dana radimo zajedno. Čovjek koji je organizovao prve demonstracije protiv migranata, sada sjedi preda mnom, noću plače i kaže: „Srce me boli. Imao sam informaciju da su žena s dvoje djece i njen suprug u planinama. Učinio sam sve, ali ih nisam pronašao. Prijatelju, moramo nastaviti dalje. "

Zlatan je nekoliko dana u Njemačkoj. Dobija novu protezu. I na tome radim već nekoliko mjeseci. Novac je gotovo skupljen. Nedostaje samo nekoliko hiljada eura. Za to imam poseban račun. Isto tako i za pomoć izbjeglicama. Sve je to privatna inicijativa. Nije bilo vremena za osnivanje nevladine organizacije. Moralo se početi odmah.

Dani ne postoje, nemam osjećaj za vrijeme. Postoje samo situacije koje slijede jedna drugu kao u nizu. Kupovina oduzima  puno vremena, onda se vozimo u planine Pleševice između Hrvatske i Bihaća. Vozimo se s pogonom na sva četiri kotača kroz 30 centimetara snijega, a zatim se vraćamo od granice prema Bihaću. Bila je to samo grupa ljudi kojoj smo gore pomogli. Tada iznenada vidimo dvije figure tamo gdje se snijeg topio. Kad smo se približi, vidimo da je u pitanju troje. Treći je toliko mali da ga odmah nismo ni vidjeli. Omar iz Sirije. Ima godinu i 6 mjeseci. Porodica je započela „igru“,  ulaska u EU. Nemaju šta jesti, nemaju vreće za spavanje, nemaju svjetiljke, tenisice su im potpuno natopljene. Temperature su ispod nule. Ljeti treba 12 dana odavde do Italije. Tek tamo su na sigurnom. Tada kažem roditeljima: "Molim vas, nemojte ići dalje, možete umrijeti gore. Previše je hladno “. Majka mi želi dati svoje dijete kako bih ga mogao odvesti preko granice i onda joj ga vratiti na drugoj strani. Kažem joj da to ne mogu učiniti. Ako me uhvate, ne mogu više raditi ovaj posao. Bio bih u zatvoru. Zato to i ne činim. To mi je bio najteži trenutak otkad sam 14. juna počeo pomagati na takozvanoj balkanskoj ruti. Još uvijek boli. Opraštamo se. Mali Omar gura usne prema naprijed. Gleda me i želi poljubac. Dobija ga. Bali. Ne mogu obrisati njegovu pljuvačku sa usana. Suši se polako. To nije prljavština kao u Vujčaku. To je nježan poljubac, ima okus povjerenja i ljubavi. To je moja nagrada  za posljednjih nekoliko mjeseci i time sam više nego zadovoljan. Od sedmero djece na seoskom putu i poljubca u šumi, više ne mogu razmišljati: "Dobro da nije rat". Ali to jeste rat. Niko ne želi te ljude i Hrvatska odrađuje prljav posao za EU. Pasivnost košta ljudske živote. Koliko njih tačno, znati ćete tek kad se kosti pronađu u šumi, kada se sve završi. Da li će se ikada sve završiti? Ratovi se nastavljaju, klimatske promjene prouzrokuju da ljudi nastavljaju dalje putovati. Migracije su stare koliko i sam čovjek. Nema tu ničeg novog. Takozvana "migrantska kriza" traje u Bihaću i Evropi od 2017. godine, a Evropa ništa ne radi osim slanja 36 miliona eura IOM-u. Niko ne dolazi na ideju da trajno ispita šta se događa s tim novcem. Bosna, posebno grad Bihać, osjeća se napuštenom. Bašt tako i jeste. Gradonačelnik Surhet Fazlić bio je preopterećen situacijom u junu i još uvijek jeste. Pritisak u gradu bio je nevjerovatno jak. Morao je nešto učiniti kako bi ga ublažio. Tako je došao Vučjak. Fazlić je morao izbaviti muškarce izbjeglice iz grada. Ali smetljište? Prije nekoliko godina na sličan način je riješen i problem sa uličnim psima. Oni su sakupljeni i prevezeni na odlagalište smeća. Tamo su  polako krepavali. Ali on je  želio nešto drugo: Da pošalje jasan signal: mi vas ne želimo ovdje - granica je udaljena samo nekoliko kilometara – gubite se odavde.

Mnogi to rade svaki dan. Onda nekad na Facebook-u stižu poruke: „Hvala doktore na svemu što ste učinili za nas. Sada sam u Parizu i molim se za vas svaki dan ". (Ljudi iz Vučjaka me zovu doktorom, iako znaju da sam novinar). Granice nisu zatvorene. Neki uspjevaju. Možda nakon 20. pokušaja, ali je moguće. Još uvijek. Oni koji ne uspiju, stoje ponovo jednog dana ispred nas. Kad smo još imali ambulantu u Vučjaku, svaki dan ih je bilo na desetine i svi su nam pričali isto i pokazivali su nam svoje rane. Ako ih uhvati hrvatska granična policija, biće autobusima vraćeni na granicu, osim ako ih već svakako ne preuzmu na granici. Zatim moraju baciti svoje ruksake i vreće za spavanje na hrpu. Hrvatski policajci zapale hrpu. Onda ih pretraže, da li imaju novca. Ako ga pronađu, nemaju ga više. Pametni telefoni im se oduzimaju ili budu uništeni. Onda ih pretuku pendrecima. Ako tu budi i psi, budu nahuškani na izbjeglice. Ponekad pucaju na njih ako su im naredili da trče. Mnogi skidaju cipele, unatoč ledenom vremenu. Paradoks je u tome što EU zakoni ovim ljudima daju pravo da zatraže barem azil u Evropi. Nije im dopušteno. Umjesto toga, hrvatska policija čini ono što im je  EU naredila: štiti granice. Znači, EU obavezuje jednu od svojih članica da krši vlastite zakone. Šta još vrijede onda? Šta onda vrijedi EU?

Sada već postoji skupina EU parlamentaraca oko Bettine Vollath (europarlamentarka iz Austrije), Dietmara Köstera (europarlamentarca iz Njemačke) i Erika Marquardta. Vollath i Marquardt bili su čak u Bihaću kako bi stvorili vlastitu sliku. Jaki ljudi, dobri političari koji pokušavaju promijeniti stvari. Grupa se mora povećati kako bi uspjeli u tome. Zatim smo otišli u Bruxelles u uzvratni posjet. Imao sam 22 minute govora na plenarnom zasjedanju. Evo kratkog isječka:

„Uspjeli smo informisati evropsku politiku jednako dobro kao i medije i pružiti izravnu svakodnevnu humanitarnu pomoć. Rezultat dosadašnje politike: nula. Rezultate mjerim prema tome je li se nešto poboljšalo, pa makar i za jednu izbjeglicu. Ne poznajem nijednu. Svima nama bi trebalo biti jasno: ovdje se radi o hiljadama pojedinačnih sudbina, radi se o izbjeglicama, stanovnicima grada Bihaća, o hrvatskim policajcima koji masovno i svakodnevno čine zločine, a postoji i još nešto za šta mislim da je vrijedno borbe, za šta se ustvari mora boriti:

Ideja Evropske unije. EU je trenutno sama uništava. Na primjer, dostojanstvo svakog čovjeka, ljudska prava, sloboda, mir. Kad ste u Vučjaku, znate da to nije ništa drugo nego beskorisno brbljanje. Dostojanstvo i ljudska prava moraju se primjenjivati ​​i na ljude ispred vrata. Ili su to oni drugi - na koga se ništa od toga ne odnosi? Imao sam neke od njih u naručju dok su plakali, jer više nisu mogli izdržati. Osjećaj nije drugačiji kao da je i jedan od Vas. Evropa, kakvu poznajemo, umrijet će, jer su pregažene vrijednosti koje su je oživjele. Potrebna je jasna strategija - to je sve samo tek uvod. Šta se treba dogoditi na vanjskim granicama EU-a, ako Erdogan otvori granice i pusti da 3,9 miliona izbjeglica krene prema EU? Želimo li Hrvatima umjesto pištolja finansirati mitraljeze? Želimo li zaista da posljedica neuspjele akcije dovede do toga da zaštita granice postane ubijanje? Samo do kraja septembra ove godine: 20 izbjeglica u mrtvačnici u Bihaću - uzrok smrti kod 16 osoba: vanjsko nasilje. Tijela su pronađena na putu, u šumi i rijekama. Ko su krivci? Pita li neko, ili bolje rečeno, da li neko istražuje? Ne. Dosta je više! I to već odavno.“

Vučjak je sada zatvoren, a ljudi su smješteni u kampovima. Politika je jednim dijelom dala svoj doprinos. A mi Našim. Znači da  je uspjelo okončati ovu nevjerojatnu bijedu Vučjak.

Dok pišem, Dean sprema auto. Sada se vraćamo u planine. Tamo je front tihog rata protiv izbjeglica. Tiho je samo, kad skrenete pogled. Još uvijek čujem ono dijete kako vrišti sa seoske ceste. Toga se više neću riješiti. Nikad više.