Jesu li vrijednosti Evropske unije i naše vrijednosti?

Jesu li vrijednosti Evropske unije i naše vrijednosti?

Autorski tekst

Koliko se ljudsko dostojanstvo poštuje teško je reći, ali navešćemo nekoliko primjera koji nam mogu biti odlična ilustracija. U Bosni i Hercegovini se osuđenici za ratne zločine doživljavaju kao heroji i ne samo doživljavaju, nego se vlasti prema njima tako i ponašaju. U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za 7.191 licem nestalim u ratu.

European Union flag
European Union flag

Jesu li vrijednosti Evropske unije i naše vrijednosti?

Stavovi građana BiH prema Evropskoj uniji

Kada sam 2011. godine objavio rezultate istraživanja „Na putu ka EU“, situacija u Evropskoj uniji je bila sasvim drugačija nego danas, situacija u Bosni i Hercegovini je bila drugačija nego danas, odnosi Evropske unije prema Bosni i Hercegovini su bili drugačiji nego danas -  jedino tada dobijeni rezultati su i nakon sedam godina ostali isti.

U tom istraživanju smo se bavili znanjem građana Bosne i Hercegovine o Evrospkoj uniji, njihovim strahovima od Evropske unije ali i njihovim stavovima o istoj. Za nas će biti interesantni određeni stavovi koje su stanovnici Bosne i Hercegovine već tada iskazali o Evropskoj uniji. Kada smo pitali građane šta im prvo pada na pamet kada kažemo 'Evropska unija', dobili smo vrlo zanimljive rezultate. Najvećem procentu građana Bosne i Hercegovine na pominjanje Evropske Unije prvo na pamet „pada“ više radnih mjesta i bolja socijalna zaštita (po 36,8%). Bolja ekonomska situacija se nalazi na drugom mjestu i to navodi 35,1% ispitanika. Bolju budućnost za mlade Bosne i Hercegovine, na pominjanje Evropske Unije, asocira 34,2% ispitanih građana a mogućnost lakšeg putovanja u inostranstvo 21,9%. Spominjanje Evropske Unije 14,3% ispitanika asocira na trajan mir u zemlji, a 10% na zaštitu ljudskih prava.

Sasvim je jasno da su tada, a usudiću se da tvrdim i danas Evropska unija za je prosječnog Bosanca i Hercegovca sinonim za ekonomski prosperitet i ekonomsku sigurnost, dok su im vrijednosti kao što su trajan mir i zaštiita ljudskih prava manje važne.

Kada smo zamolili ispitanike da nam izdvoje pet društvenih ciljeva koji su njima najvažniji, dobili smo odgovore koji su prilično interesantni. Ciljevi koji su zajednički i za eurofile i za euroskeptike su: borba protiv kriminala i korupcije, zaposlenost i životni standard, što je donekle i očekivano jer su ovo problemi koji se od kraja rata do danas stalno ističu kao najvažniji u istraživanjima javnog mnjenja. Eurofilima je tada bilo veoma važno da žive u državi koja je pravedna i koja brine za blagostanje svojih građana. S druge strane, euroskeptici su u prvi plan istakli dobre među-etničke odnose i društvo u kojem neće biti velikih socijalnih raslojavanja.

Imajući u vidu gore navedene rezultate sasvim je jasno da se eurofili i euroskeptici tada, a vjerujem i danas, nisu mnogo razlikovali kada se radi o nekim društvenim vrijednostima koje su im važne. Oni žude za normalnom državom, uređenim sistemom, ekonomskom stabilnošću, socijalnom državom i mirom.

Koje su to evropske vrijednosti?

Prilikom pisanja Ustava Evropske Unije, vodila se rasprava o tome na kojim vrijednostima  se zasniva Evropska Unija i koje su to vrijednosti za koje treba da se zalaže i afirmiše. Da li se ideali Antičke Grčke, Rimskog carstva, hrišćanstva, judaizma, renesanse i prosvjetiteljstva nalaze u osnovi Evropske Unije i u kojoj mjeri? Evropski Ustav, kao jedan od najvažnijih dokumenata Evropske Unije, kao osnovne vrijednosti koje će poštivati, navodi (Grubiša, 2005[1]):

  • Ljudsko dostojanstvo,
  • Slobodu,
  • Demokratiju,
  • Jednakost,
  • Vladavina prava,
  • Ljudska prava i
  • Prava manjina.

Čini nam se da bi ove vrijednosti trebale biti bliske svakom čovjeku, bez obzira iz koje kulture i države dolazi, iz kojeg je ekonomskog sistema ili koju religiju propovjeda. Ove vrijednosti su  univerzalne i jedan od mogućih temelja budućeg evropskog identiteta.

Koliko se ove vrijednosti danas poštuje država?

Teško je na jedno ovakvo pitanje dati konkretan odgovor, ali ćemo pokušati da kroz neke primjere dočaramo situaciju u Bosni i Hercegovini.

Kada se govori o vladavini prava tu možemo da govorimo o radu sudstva, tužilaštva i policije. Najveće primjedbe na rad sudstva se odnosi na dužinu trajanja sudskih postupaka i to parnične, krivične, upravne postupke i nedjelotvorno provođenje sudskih odluka. O tom problemu 2017. godine govorio je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine koji je istakao „da postoji i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantima, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, omogućilo ubrzanje postupka koji je u toku ili obeštećenje zbog odugovlačenja koje se već desilo.“ Govorimo li o neprovođenju sudskih odluka u 2017. godini navešćemo presudu Evropskog suda za ljudska prava koji je donio je dvije presude (Kunić i ostali i Spahić i ostali) protiv Bosne i Hercegovine zbog izbjegavanja izvršenja sudskih odluka. Kada se govori o radu tužilaštva najviše primjedbi se odnosi na nepreduzimanje aktivnosti u vezi sa podnesenim krivičnim prijavama i na dužinu trajanja postupka do donošenje tužiteljske odluke. Proteklu godinu su obilježila dva velika skandala koja se direktno vezuju za rad tužilaštava u Bosni i Hercegovini i to slušaj smrti Dženana Memića u Sarajevu i smrt Davida Dragičevića u Banjaluci. I jedan i drugi slučaj doveli su u pitanje objektivnost i nezavisnost rada tužilaštava i uopšte vladavinu prava u Bosni i Hercegovini. Kada se govori o radu policije tu nailazimo na probleme koji se tiču nezavisnosti jedinica unutrašnje kontrole, a zabrinjavaju rezultati  istraživanja Centra za sigurnosne studije koje pokazuju pad povjerenja građana u policiju. U Bosni i Hercegovini policiji je 2015. godine vjerovalo 54% građana, da bi 2016. godine povjerenje poraslo na 60%, da bi onda taj procenat 2017. godine pao na 47%. 

Položaj manjima u Bosni i Hercegovini prikazat ćemo kroz dvije manjinske grupe, a to su LGBT populaciju i Rome. Govorimo li o položaju LGBT populacije u bosanskohercegovačkom društvu možemo reći da tu dominiraju sljedeći problemi: nasilje u porodici, vršnjačko nasilje i pravo na slobodno okupljanje. U toku 2017. godine Sarajevski otvoreni centar dokumentovao je 11 slučajeva nasilja u porodici, koji su varirali od prijetnji i ucjena, bespravnog oduzimanja slobode i zabrana kretanja, nasilja i nanošenja tjelesnih ozljeda, do prisilnog liječenja. Počinitelji u svim ovim slučajevima većinom su bili roditelji, braća i sestre, uz podršku šire porodice. Postojeći sistem za borbu protiv nasilja u porodici nije spreman reagovati na ovakve slučajeve i pored organizacija civilnog društva koje su spremne u sigurne kuće primiti lezbejke, ne postoji osiguran smještaj za gej muškarce i transrodne osobe žrtve nasilja u porodici. Homofobno i transfobno međuvršnjačko nasilje zabilježeno je u osam slučajeva u 2017. godini. Slučajevi su varirali od homo/transfobnih dobacivanja do fizičkog nasilja, te su najčešće izostale reakcije osoblja obrazovnih institucija ili se i samo osoblje pridružilo podsmjehivanju žrtvama. U odnosu na susjedne zemlje u regionu (Srbija, Hrvatska, Crna Gora) u Bosni i Hercegovini još uvijek nije održana Parada ponosa. Bilo je nekih pokušaja ali je sve prolongirano zbog sigurnosnih razloga.  Sredinom marta 2018. godine Sarajevski otvoreni centar je uputio zahtjev Opštini Centar za odobrenje održavanja javnog događaja – Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba, na trgu ispred jednog trgovačkog centra (centar grada) ali odobrenje nije dobijeno uz obrazloženje „ne mogu odobravati tzv. visokorizične aktivnosti koje iziskuju dodatno obezbjeđenje kako našeg objekta, tako i trećih lica.“ Potom je pokušano da se obezbijedi odobrenje na nekim drugim javnim površinama ali bez uspjeha.

Romi su najveće etnička grupa u Bosni i Hercegovini, posle Srba, Hrvata i Bošnjaka, i prema popisu iz 2013. godine ima ih 12.583, ali se javlja sumnja da taj broj nije tačan i da ih ima mnogo više. Iako su najveće nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini možemo reći da su Romi jedna najugroženijih etničkih grupa.  Problemi s kojima se Romi susreću u BiH su brojni. Predrasude, loši uslovi života, stambeni problemi, prepreke u obrazovanju, nedostatak mogućnosti za stvaranje prihoda, uskraćivanje pristupa osnovnim pravima i slobodama predstavljaju dodatno opterećenje za ionako loše stanje Roma u Bosni i Hercegovini. Jedan od najvećih problema je to što mnogi nisu upisani u matične knjige ili ne posjeduju lične dokumente, što ih sprječava u ostvarivanju ogromne većine prava. Jedno od troje romske djece školskog uzrasta u BiH još uvijek ne pohađa osnovno obrazovanje. Samo jedno od četvero djece pohađa srednju školu. Također, vjerojatnoća da će romsko dijete prekinuti školovanje je veća ako se radi o djevojčici. Prema nekim procjenama tek 15 % Roma u BiH se aktivno služi romskim jezikom. Nesumnjivo je da su se u BiH u posljednjih nekoliko godina dogodili značajni pomaci u cilju osiguranja ostvarivanja prava Roma i njihovog uključivanja u društvo, što je prije svega zahtijevalo uspostavu zakonodavnog i institucionalnog okvira. Ipak, još uvijek je prisutan jako veliki broj slučajeva diskriminacije nad Romima.

Poseban problem u Bosni i Hercegovini je upotreba službenog jezika i pisma u osnovnoj školi, prvenstveno u Republici Srpskoj gdje se u svjedočanstvima i đačke knjižice upisuje jezik bošnjačkog naroda, a ne bosanski jezik, kako ga nazivaju u Federaciji BiH. Ovaj probleme se javlja u mjestima sa bošnjačkim povratnicima (Janja kod Bjeljine, Kotorsko kod Doboja, Konjević Polje kod Srebrenice, Vrbnjaci kod Kotor Varoši). Odluke sudova su kontaradiktorne i običnan čovjek se teško snalazi u toj šumi suprostavljenih institucionalnih odluka. Ustavni sud BiH donio je odluku da bošnjački narod ima pravo da jezik kojim govori nazove imenom kojim želi, a to znači da ga može nazvati bosanskim. Ustavni sud Republike Srpske smatra da Zakonom o srednjem obrazovanju i vaspitanju nije povrijeđen vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda i da naziv jezik bošnjačkog naroda ostaje. Da sve bude zanimljivije tu imamo i presudu Osnovnog suda u Srebrenici  koji kaže da djeca iz Konjević Polja imaju prvo a nastavu na bosanskom jeziku.

Trenutno u BiH, djeca uče prema tri različita nastavna plana i programa (bosanski, srpski i hrvatski), a posebno su problematični predmeti u takozvanoj "nacionalnoj grupi predmeta" (Geografija, Istorija, maternji jezici i Vjeronauka). U Federaciji BiH postoji više od 50 škola koje rade po principu "dvije škole pod jednim krovom". U tim obrazovnim ustanovama bošnjačka i hrvatska djeca se razdvajaju i uče prema različitim nastavnim planovima i programima. Važno je nepomenuti da je nastava u tim školama tako organizovana, pohađanje različitih smjena, da se sprečava i mogućnost fizičkog kontakta između učenika hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Iako se na taj način sprečava kontakt između djece u toku nastave, to je politička poruka partija o nemogućnosti suživota u BiH i sredstvo za postizanje određenih političkih ciljeva u čemu prednjači HDZ BiH.  Mada je međunarodna zajednica iznijela svoj stav da dvije škole pod jednim krovom predstavljaju diskriminatornu praksu koja hitno mora biti zaustavljena, bosanskohercegovački političari i dalje odbijaju ukidanje takvih škola i spajanje djece u zajedničke razrede. Poznata je izjava ministrice obrazovanja Srednje-bosanskog kantona Grete Kun da hrvatska i muslimanska djeca ne mogu biti podučavana u zajedničkim razredima jer “Ne možete miješati kruške i jabuke. Jabuke sa jabukama, a kruške s kruškama.” Vrhovni sud Federacije  Bosne i Hercegovine je utvrdio da je segregacija djece u školama ‘bazirana na etničkoj osnovi’ nezakonita, naredivši rasno podijeljenim školama u zemlji da napokon okončaju praksu, ali odluka suda nije sprovedena. Lokalna vlast u Srednjebosanskom kantonu pokušala je Srednju strukovnu školu u Jajcu podijeliti na dvije škole, u jednoj bi se nastava odvijala po hrvatskom u drugoj po bosanskom planu i programu. Učenici su se oštro suprotstavili novim podjelama u njihovom gradu i uspjeli da spriječe podjele.

Kada govorimo o izborima u Bosni i Hercegovini tu je situacija prilično zanimljiva. S jedne strane na izborima 2018. godine učestvovalo 67 političkih partija i 34 nezavisna kandidata, što nam govori da politički pluralizam postoji. Dodamo li tome činjenicu da se izbori u Bosni i Hercegovini događaju svake svije godine, teško je reći da nema demokratije u našoj zemlji. Ipak postoje neki problemi koji su svojstveni samo nama i koji bacaju sjenku na izborni proces i sve ono što slijedi posle njega. Prije svega Ustav i Izborni zakon Bosne i Hercegovine i dalje ne uključuju mogućnost da osobe koje ne pripadaju ni jednom od “konstitutivnih naroda” (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima) budu izabrane u Dom naroda i tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.  Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je niz presuda o kršenju ljudskih prava u izbornom procesu (Sejdić i Finci, Azra Zornić, Ilijaz Pilav) ali nijedan od tih presuda još uvijek nije implementirana tj. niti je promijenila Ustav, niti je promijenila izborni zakon. Koliko je našim političarima stalo da rješavanja ovih problema najbolje govori podatak da je Vijeće ministara BiH još 2015. godine donijelo odluku o kreiranju Akcionog plana za provođenje presuda „Zornić“ i „ Sejdić i Finci“ i do danas nemamo konkretne rezultate.  Ustavni sud BiH je presudom iz 2010. godine naložio promjenu Statuta Grada Mostara u dijelu koji se odnosi na izborna pravila za izbor Gradskog vijeća. Dvije odredbe Statuta grada Mostara, koji je nametnuo OHR u januaru 2004. godine, nisu u skladu s Ustavom Federacije BiH. Od tada do danas predstavnici stranaka nisu postigli sporazum o izmjenama spornih dijelova Statuta zbog čega lokalni izbori nisu ni održani od 2008. godine, tako da grad trenutno funkcioniše bez Gradskog vijeća. Mostar je trenutno jedini grad u Evropi bez izbora.  

Još malo statistike

U prethodnom poglavlju smo naveli samo neke aspekte kršenja ljudskih prava koji su karakteristični za Bosnu i Hercegovinu, a koji odlično ilustruju stavove njenih političkih elita i građana koji ih biraju.

Koliko se ljudsko dostojanstvo poštuje teško je reći, ali navešćemo nekoliko primjera koji nam mogu biti odlična ilustracija. U Bosni i Hercegovini se osuđenici za ratne zločine doživljavaju kao heroji i ne samo doživljavaju, nego se vlasti prema njima tako i ponašaju. U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za 7.191 licem nestalim u ratu. U Bosni i Hercegovini još uvijek žrtve ne mogu da dobiju odštetu za nematerijalnu štetu koju su pretrpjele. U Bosni i Hercegovini još uvijek nisu zatvoreni kolektivni centri za interno raseljena lica, niti im je obezbijedila alternativni smještaj. Prema „Indeksu percepcije korupcije“ Transparency Internationala Bosna i Hercegovina je 2017. godine zauzimala 91. mjesto, od 180 zemalja,  i nalazila se iza Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a ispred Makedonije. Prosječna plata u Bosni i Hercegovini u 9. mjesecu 2018. godine iznosila je 851 KM ili 425,5 eura, a GDP po glavi stanovnika 8941 KM ili 4585 eura.  Prema posljednjoj Anketi o potrošnji domaćinstava, koju je objavila Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, preko 170.000 domaćinstava u Bosni i Hercegovini ili preko 500.000 stanovnika Bosne i Hercegovine žive ispod praga relativnog siromaštva. Stopa relativnog siromaštva stanovništva u Bosni i Hercegovini bila je 16,9%. U izvještaju Svjetske banke o lakoći poslovanja "Doing Business" za 2018. godinu, Bosna i Hercegovine je zauzela 89. mjesto od 190 zemalja svijeta, i tu smo pozicionirani najlošije od Balkanskih zemalja, a u društvu  Kenije, Bocvane, Malte, Zambije, Samoe, Tunisa, Saudijske Arabije. Prema „Indeksu ljudskih sloboda“ koji objavljuje Cato institut Bosna i Hercegovina zauzima 57. mjesto od 159 država. Pojedinačne statistike koje se tiču Bosne i Hercegovine ukazuju na dobre ocjene kada su u pitanju identitet i lični odnosi te stabilnost valute. Najlošije ocjene odnose se na vladavinu prava i nepristrasnost pravosuđa. Freedom House Bosnu i Hercegovinu svrstava u djelimično slobodne zemlje.

Umjesto zaključka

Teško je reći koje vrijednosti danas podržavaju građani Bosne i Hercegovine, jer njihove riječi i želje, ne prati njihovo ponašanje i borba za iste. Malo je onih koji će otvoreno reći da su protiv poštivanja ljudskih prava, slobode pojedinca, demokratije, vladavine prava, jednakosti, prava manjina, ali je još manje onih koji će biti spremni da „dignu“ svoj glas protiv ugrožavanja istih. Kada pogledamo rezultate izbora sasvim je jasno da oni najčešće biraju upravo one političare koji ne žele promjene u Bosni i Hercegovini, a malo rade na približavanju zemlje Evropskoj uniji.

U posljednje vrijeme često razmišljam da li danas prosječni Bosanac i Hercegovac zna koje su to vrijednosti Evropske unije? Jer on danas vidi  evropske vrijednosti koje promovišu Mađarska, Poljska ili Italija i vrijednosti koje afirmiše Njemačka, Francuska i Holandija? Drugo pitanje koje me intrigira je  da li prosječni stanovnik Bosne i Hercegovine očekuje od Evropske unije da se prilagodi Bosni i i Hercegovini, a ne Bosna i Hercegovina Evropskoj uniji?

Bez obzira na sve nedoumice u jedno sam siguran, građani Bosne i Hercegovine još uvijek moraju da se bore za više poštivanja izvornih evropskih vrijednosti koje se nalaze u njenom Ustavu, a istovremeno mora da bude obazriva da ono što već ima ne izgubi.

 

[1] Grubiša, D. (2005). Politička aksiologija Europske Unije: ciljevi i vrijednosti evropske integracije. U Ilišin, V., Mladi Hrvatske i europska integracija. Zagreb: Institut za društvena istraživanja. Str. 33-62.