Još 1976. godine Gradska uprava Sarajeva pokrenula je projekat obnove i dogradnje vodovodne i kanalizacione infrastrukture u Sarajevu, koji je djelomično bio finansiran i kreditom Svjetske banke. Potrebe grada, čiji se broj stanovnika za tri decenije uvećao skoro četiri puta, su bile velike.
Tada je, pored zamjene dijela stare infrastrukture, izgrađena dodatni vodovodna infrastruktura: Sistemi bunara, pumpnih postrojenja, brojni rezervoari, stotine kilometara kanalizacije, prečistač otpadnih voda, itd., koje i sada koristimo. Potrošen je novac u iznosu od sadašnjih 400 miliona dolara - što je ogroman i gledano iz dnevno-političke perspektive kantonalnih vladara našeg vremena, zasigurno nepotreban iznos.
Kako je širenje grada nastavljeno, uz sve veći priliv stanovništva, uoči rata 1991. godine pojedini dijelovi Sarajeva su povremeno bili izloženi noćnim redukcijama.
Na kraju rata Sarajevo je naslijedilo vodovodni sistem koji je pretrpio značajna fizička oštećenja i sa procijenjenim gubicima u mreži od cca 70%. Zato je pokrenuto nekoliko projekata, uz obilatu donatorsku pomoć, u cilju reduciranja nivoa gubitaka. Realiziran je niz interventnih i prelaznih rješenja, a preduzete aktivnosti su rezultirale smanjenjem gubitaka na oko 56% (juni 2000. godine), što je rezultiralo urednim vodosnabdijevanjem, bez redukcija.
Zadnjih 13 godina veći dio Sarajeva ima redovne noćne redukcije, a u sušnim dijelovima godine i dnevne redukcije vode.
Sarajevo bez vode
Centralni sistem vodosnabdijevanja Sarajeva se napaja iz većeg broja različitih izvora uključujući bunarska postrojenja, izvorišta i riječne vodozahvate. Najvažnija izvorišta vode su bunarska postrojenja koja obezbjeđuju preko 75% količine vode, 13 % se obezbijedi prečiščavanjem riječnih zahvata, 9% dolazi iz niza gravitacionih vrela, ostatak se kupuje (dio se kupuje od paljanskog Vodovoda, dio “Vodovod i kanalizacija” kupuje od druge kantonalne kompanije, koja je dijelom i u privatnom vlasništvu). Ukupno - preko 100 miliona m3 godišnje. Ta količina bi bila dovoljna za snabdijevanje tri puta većeg broja stanovnika nego što ih ima Sarajevo, da nije jedne "sitnice" - skoro dvije trećine isporučene vode se na putu do krajnjeg potrošača izgubi, iscuri kroz brojne kvarove u cijevima, dio se ukrade, pa se na kraju računi isporuče tek za svaki četvrti litar vode proizvedene na izvoru.
Razlozi za ovakvo stanje su brojni. Značajan dio vodovodne mreže je bespravno položen, izvan svih tehničkih standarda. Oko Sarajeva je cijeli niz naselja, koja su uz blagoslov kantonalnih vlasti, bespravno izgrađena nakon rata. Vodovod čak ni sada nema informacije o vodovodnoj mreži položenoj u tim naseljima, koje su nužne za kvalitetno održavanje. Prema nekim procjenama koje su stigle iz samog Vodovoda, skoro svaki treći kilometar mreže u Sarajevu je bespravno položen. Nije ni čudo da se tokom velikih hladnoća prošle zime, najveći dio kvarova desio upravo na ovakvim mjestima.
Samo preduzeće "Vodovod i kanalizacija", nakon dvije decenije stranačkog upravljanja i stranačkog čerupanja, i kadrovskog i materijalnog, više nije bilo u stanju, bez drastičnih reformi u radu, sredstvima i organizaciji preduzeća, da odgovori potrebama krizne situacije u snabdijevanju vodom.
Sa postojećim prihodima, organizacijom i troškovima, ovakvo preduzeće više nije bilo u stanju da posluje bez gubitaka. Novca je bilo tek toliko da se isplate plate i plate najhitniji računi, dok se štedjelo na održavanju opreme i postrojenja. Kanton, iako obavezan prema vlastitom zakonu da izdvaja dodatna sredstva za održavanje vodovodne infrastrukture, tu je obavezu sve više izbjegavao, tako da je iznos novca koji je Kanton izdvajao obnovu vodovodne infrastrukture, sa 6 miliona KM u 2012. godini reduciran na simboličnih 1000 KM u 2017. godini. Stepen otpisanosti opreme i postrojenja Vodovoda krajem 2016. je iznosio vrtoglavih 93%, Mnogim kritičnim postrojenjima Vodovoda, poput dijela pumpi ili dijela elektroenergetskih postrojenja, životni vijek je odavno istekao, kada se vjerovatnoća i učestanost pojave kvarova dramatično povećava. Vodovod je za popravke početkom 2016. imao na raspolaganju samo dva bagera proizvedena 1997. godine.
Posljedice su bile sve lošije stanje mreže, opreme i postrojenja.
Kvarovi nisu jedini razlog što vode ima sve manje. Značajne količine vode nestaju i sa izvorišta. Prema revizorskom izvještaju, 19 kompanija u ovom trenutku eksploatiše pitku vodu za svoje potrebe u Kantonu Sarajevu. Od tog broja, samo ih pet ima koncesione ugovore sa Kantonalnom Vladom. Ugovori im garantuju nesmetanu eksploataciju vode u periodu i do 30 godina.
Simbolične iznose koje su obavezni da plate za potrošenu vodu, ne plaćaju. Samo Koka-kola za eksploataciju vode je krajem 2015. dugovala Kantonu preko 200 000KM, a ukupni dugovi privatnih kompanija prema Kantonu, po osnovu raznih koncesija, uključujući tu i vodu su iznosili 7,5 miliona KM. Općinama se za koncesije duguju još veći novci, jer od koncesione naknade Kantonu ide 40%, općinama 60%.
Ukupni budžetski minus je skoro 19 miliona, i to je skromna procjena, jer se obračun često vrši na osnovu izvještaja koje prave same kompanije.
Kanton po osnovu koncesija zaradi svega 200 000 KM godišnje!
Kada se na ovo teško stanje nadovezao još i sušni dio godine, rezultat je bila kriza u snabdijevanju vodom kakva nije viđena još od vremena ratne opsade Sarajeva.
Da se problemu vodosnabdijevanja pridavala potrebna pažnja i obezbijedila potrebna sredstva, do krize nikada ne bi došlo. Međutim, kantonalna vlast sve vrijeme je imala druge prioritete, poput hitne izgradnje novog vodovoda za bespravno izgrađene apartmane na Bjelašnici (za ovo naselje nikada nije urađena obavezna procjena utjecaja na okoliš), finansiranog u potpunosti budžetskim novcem. Vlasnici apartmana će vjerovatno već ove godine dobilti vodu sa izvora jedne od najčistijih voda u Bosni i Hercegovini, sa obronaka Treskavice.
Skoro 7 miliona maraka javnog novca, radi se uglavnom o sredstvima Fonda za okoliš FBiH, do sada je potrošeno na popravak kolektora za otpadne vode koje dolaze iz nekoliko stotina apartmana izgrađenih na Bjelašnici. Vode Vrela Bosne i rijeke Bosne, odakle dolazi jedna osmina vode za snabdijevanje Sarajeva, su zagađene otpadnih vodama koje dolaze iz bjelašničkih apartmana još od 2005.
Za sada je, samo u svrhu još uvijek bezuspješnog popravka kanalizacije, na svakog “povremenog” stanovnika bjelašničkog apartmana potrošeno preko 5.000 maraka javnog novca. Dodajte na to dva miliona potrošeno na gasovod, skoro tri miliona, za sada, na ovaj vodovod ....
Kanton novca itekako ima, samo njihovi prioriteti su takvi da je snabdijevanje vodom Sarajeva za njih potpuno nebitno - devet godina se čeka na kredit EBRD-a, da bi se problem vodosnabdijevanja Sarajeva uopće počeo rješavati.
Ostalo je da se još dekretom ozvaniči da u Sarajevu imamo vodovode za bogate i vodovod za siromašne. Sadašnje stanje u snabijevanju vodom je direktna posljedica potpuno poremećenih prioriteta u redovima kantonalne vlasti. Potpuno je jasno da prioriteti građana nisu i njihovi prioriteti.
Vodoodbrana Sarajeva!
Protest
Kada smo u jesen 2014. godine obilazili zborove mjesnih zajednica u Sarajevu, s nevjericom smo slušali kako vijećnici SDA pozivaju na građanski neposluh i neplaćanje računa za vodu - kao da situacija s vodosnabdijevanjem (već tada zabrinjavajuća za neke dijelove grada) nema nikakve veze s vlastima, kao da državom - koju su opisali kao 'lošeg gazdu' - već decenijama vladaju neke misteriozne snage, a ne neka od magičnih koalicija kojih je SDA, već treću deceniju evo, često najbitniji dio.
Nedugo potom, pojavili su se novi reformski planovi EU za dovršavanje privatizacije u BiH, a ove godine počinje prava konsultantska ofanzivna agitacija za javno-privatno partnerstvo kao najbolje rješenje za nagomilane probleme u komunalnom sektoru, naročito sarajevskom.
Niko se pri tome ne pita otkud najveći komunalni problemi u najbogatijem kantonu, niti da li je model koji se pokazao lošim u mnogim dijelovima svijeta nešto što želimo primijeniti kod nas.
U međuvremenu se kriza vodosnabdijevanja zaoštrava - nebriga i nemar vlasti samo je dalje produbljuju.
Smatrajući da je ova kriza nešto što zahtijeva hitne mjere na poboljšanju vodovodne mreže i reorganizaciju rada javnog preduzeća “Vodovod i kanalizacija”, te da ne smije biti iskorištena za bilo kakav vid privatizacije vode, pokrenuli smo ovu bitku za vodu koja za cilj ima dugoročne promjene u sistemu javnog upravljanja vodnim resursima. Ne želimo privatne interese niti interese stranačke birokratije u eksploataciji zajedničkih prirodnih resursa i ne želimo urušavanje nekada izvanrednog preduzeća i - tražimo čistu vodu 24 sata dnevno za sve.
Početkom septembra 2017. pokrenuto je prikupljanje potpisa protestnog poziva Skupštini Kantona kako bi se Vodovodu obezbijedila potrebna sredstva i pokrenula. Hiljade prikupljenih potpisa i jak medijski pritisak doveli su do zakazivanja hitnog zasjedanja Skupštine Kantona Sarajevo, koje je održano krajem septembra, po prvi put u istoriji Kantona na temu vodosnabdijevanja. I pored jalove rasprave i mlakih zaključaka, desio se obrat, preduzeti su prvi mali koraci ka rješavanju problema. Koliko god mali ti koraci izgledali, valja se prisjetiti da je kantonalna vlada bila u stalnom zasjedanju od polovine augusta a da, osim obmanjivanja javnosti, nije poduzela apsolutno ništa, iako su redukcije postale svakodnevne i sve duže za sve veći dio grada.
Kako se ne bi desilo da se cijeli problem zaboravi sa prvim jesenjim kišama, što za posljedicu ima povećanu izdašnost izvorišta i sezonski prekid dnevnih redukcija, kako se to dešavalo od prvih godina kada su krenula isključenja, organizovali smo protest pred Kantonom. Građana je došlo tek nekoliko stotina, što je bilo razočaranje za neke, a s druge strane, po prvi put nakon 13 godina virtuelne kuknjave, građani su se okupili da traže pitku vodu za sebe, za sve, svima i odmah. Protest je pratio i niz manjih akcija poput podjela informativnih i propagandnih materijala i vrlo žestokih okršaja u virtualnom prostoru društvenih mreža kako bi se neutralisali štetni efekti niza pogrešnih informacija koje su lansirali kantonalne vlasti i njihovi klanovi.
Na kraju samog protestnog dana, kada je sve kulminiralo, mediji javljaju da će Kanton, rebalansom budžeta, hitno obezbijediti dodatnih 10 miliona za obnovu vodovodne insfrastrukture i da se neće čekati da se odobrenje kredita EBRD-a.
Akcija se nastavlja
Da se ne bi desilo kao bezbroj puta do sada, da se poslovi nastave obavljati kao i obično, čim popusti pažnja javnosti, akcija se mora nastaviti. Moramo se zajednički potruditi da novci namijenjeni obnovi vodovoda zaista i učinkovito potroše (u BiH, postalo je pravilo da javni novac se u ogromnoj mjeri preusmjeri u privatne džepove), da se kvalitetom i obimom kontrola zdravstvene ispravnosti vode povrati povjerenje građana u kvalitet vode, da se zaustavi urušavanje vodozaštitnih zona i obezbijedi njihova trajna zaštita, da uprave vitalnih javnih preduzeća postanu odgovorni građanima, a ne političkim strankama i njihovim interesnim krugovima, da pravo na pitku vodu postane dio Ustava kantona.
Vodoodbrana Sarajeva, pred kojom je još puno rada, postaje izvjesna prekretnica - ne samo u smislu mobilizacije ljudi i spremnosti da učestvuju u kampanji, ne samo u pogledu reakcije vlasti nego i kao korak ka traženju načina za puno učešće najširih slojeva društva u upravljanju društvenim dobrima, što je ovom društvu oduzeto strogo doziranom parlamentarnom demokratijom.