Izazovi strateškog razvoja (elektro)energetskog sektora u Bosni i Hercegovini

Izazovi strateškog razvoja (elektro)energetskog sektora u Bosni i Hercegovini

Energiewende - Energy transition – Creator: Florian Richter. Creative Commons License LogoOva slika je pod Creative Commons License licencom

Važeći strateški dokumenti entiteta u BiH nisu usklađeni sa aktuelnim trendovima razvoja energetike/elektroenergetike u svijetu, a posebno u Evropskoj Uniji (EU). To se naročito odnosi na strateške pravce razvoja proizvodnje električne energije. U pomenutim BiH dokumentima planirana je intenzivna izgradnja termoelektrana na lokalne ugljeve i sukladno tome povećanje emisija stakleničkih gasova (eng. greenhouse gasses – GHG), a posebno CO2 gasa. U strateškim dokumentima EU je pak planirano smanjenje ovih emisija (do 2030. za najmanje 40% u odnosu na referentnu 1990. godinu i do 2050. za najmanje 80%). EU od potencijalnih budućih članica očekuje da prilagode svoje energetske politike smjernicama i politikama EU. BiH nema usklađene energetske politike (kao što nema niti usvojenu nacionalnu energetsku strategiju), te preuzima međunarodne obaveze bez jasne vizije kako da ih ispuni. Općenito, stiče se dojam da državne institucije u BiH preuzimaju međunarodne obaveze u energetskom sektoru znajući da se iste neće ispuniti. Izazovi ovakvog pristupa su višestruki.

Izazovi strateškog razvoja (elektro)energetskog sektora u Bosni i Hercegovini

Uvod

Jedna od najvažnijih aktuelnih razvojnih odluka u Bosni i Hercegovini (BiH) je definisanje strateških pravaca razvoja njenog energetskog, a posebno elektroenergetskog sektora (EES). Ovo vrijedi i za susjedne zemlje, za zemlje članice EU kao i za ukupno čovječanstvo[1]. Važeći strateški dokumenti[2] entiteta u BiH nisu usklađeni sa aktuelnim trendovima razvoja energetike/elektroenergetike u svijetu[3], a posebno u Evropskoj Uniji (EU)[4]. To se naročito odnosi na strateške pravce razvoja proizvodnje električne energije. Naime, u pomenutim BiH dokumentima planirana je intenzivna izgradnja termoelektrana na lokalne ugljeve i sukladno tome povećanje emisija stakleničkih gasova (eng. greenhouse gasses – GHG), a posebno CO2 gasa. Prema predloženim kontribucijama procesu dekarbonizacije energetskog sektora, koje su zemlje učesnice dostavile u pripremi konferencije o klimatskim promjenama koja je održana u Parizu 2015., BiH je prijavila plan[5] kojim se predviđa povećanje emisije GHG do 2030. (kada se očekuje maksimalna emisija) za 15-18% (u odnosu na referentnu 1990. godinu). U strateškim dokumentima EU je pak planirano smanjenje ovih emisija (do 2030. za najmanje 40% u odnosu na referentnu 1990. godinu i do 2050. za najmanje 80%). Opredjeljenje EU za dekarbonizaciju energetskog, a posebno elektroenergetskog sektora (do 2050. planirana je skoro potpuna dekarbonizacija proizvodnje električne energije), potvrđena je u prijavljenim kontribucijama EU[6] na pomenutoj Pariškoj konferenciji. EU planira dekarbonizaciju energetike realizovati povećanjem energetske efikasnosti i učešća obnovljivih izvora energije (OIE), prelaskom sistema grijanja/hlađenja na OIE i električnu energiju (uglavnom korištenjem tehnologije dizalica toplote) i elektrifikacijom drumskog transporta (uvođenjem tehnologije električnih automobila), kao i razvojem koncepata tzv. „pametnih mreža“ i „pametnih energetskih sistema“. Navedeni proces energetske tranzicije u EU, koji se uobičajeno naziva i „nova tehnološka revolucija“, zahtijevaju radikalnu promjenu energetske paradigme. Važno je napomenuti da EU od potencijalnih budućih članica (BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 2008.) očekuje da prilagode svoje energetske politike smjernicama i politikama EU. Za zemlje regiona Zapadnog Balkana (Region) koje nisu članice EU[7], a time i za BiH, prilagođavanje energetskih politika i odgovarajućih planova kao i transpozicija prateće legislative provodi se preko obaveza koje one preuzimaju kao članice Energetske Zajednice. Tako se, između ostalog, u akcionom planu za korištenje obnovljive energije[8] BiH obavezala da će do 2020. godine povećati učešće OIE u sektoru grijanja/hlađenja sa 43.3% (u baznoj 2009.) na 52.4% i u sektoru električne energije sa 50.3% na 56.9%. Iz prethodnog kratkog osvrta proizilazi da BiH nema usklađene energetske politike (kao što nema niti usvojenu nacionalnu energetsku strategiju) te da preuzima međunarodne obaveze bez jasne vizije kako da ih ispuni. Općenito, stiče se dojam da državne institucije u BiH preuzimaju međunarodne obaveze u energetskom sektoru znajući da se iste neće ispuniti. Izazovi ovakvog pristupa su višestruki. Najveći potencijalni problemi (posebno nakon pristupanja EU) su opasnost od troškova tzv. „nasukane imovine“[9] u planiranim investicijama u elektrane na fosilna goriva. Aktuelni problemi su pak pronalaženje potrebnih izvora finansiranja[10] i modaliteta kreditiranja[11] za takve investicije.

Pregled planova razvoja elektroenergetskih sektora u Bosni i Hercegovini

U BiH kao i u zemljama okruženja aktualni planovi razvoja elektroenergetike baziraju se na procjeni rasta potrošnje i planiranju odgovarajućih novih proizvodnih kapaciteta (najčešće termoelektrana). Dakle, proces planiranja je zasnovan na konvencionalnoj paradigmi iz 70-ih godina prošlog vijeka kada su godišnje stope rasta potrošnje npr. električne energije iznosile 7-10% i kada se samo investicijama u termoelektrane ovakav rast mogao „pokriti“. Današnje planiranje razvoja energetike u Regionu mora uvažavati činjenice da već deset godina potrošnja energije stagnira i da će sa planiranim mjerama povećanja energetski efikasnosti vjerovatno, u optimističnom scenariju ekonomskog razvoja, rasti ispod 3% godišnje. Također, planiranje razvoja mora da uvažava da je regionalno tržište električne energije Jugoistočne Evrope u potpunosti otvoreno i da se sve buduće investicije u proizvodnju, a posebno one koje su namijenjene izvozu, moraju sagledavati uvažavajući efekte regionalnog tržišta na poslovanje budućih elektrana. Pored toga za elektrane na fosilna goriva mora se uvažavati potencijalan negativni efekt na cijenu proizvodnje uslijed proširenja sistema trgovanja emisijama EU na region.[12]

Moderna paradigma razvoja energetike zasnovana je na integrisanom planiranju razvoja gdje se kao prva opcija razvoja razmatraju mjere energetske efikasnosti, jer je povrat na investicije u uštedu energije najbrži. Planiranje razvoja proizvodnje zasnovano je pak prvenstveno na korištenju OIE (hidro, vjetro, solarna i geotermalna energija i korištenje energetske biomase). Ovakav koncept razvoja se primjenjuje u EU već desetak godina. Prvi efekti nove paradigme EES u EU se već osjete: smanjenje cijena, povećavanje sigurnosti snabdijevanja i ubrzavanje dekarbonizacije odnosno razvoja i integracije OIE i primjene mjera energetske efikasnosti. EU ima namjeru da ovakvu paradigmu razvoja promoviše i u susjednim EES koji planiraju da se integrišu u jedinstveno evropsko tržište energenata, a posebno mrežnih energenata (gasa i električne energije). Proces transformacije i integracije energetskih sistema JIE se odvija u okviru Energetske Zajednice i na osnovu strategije Energetske Unije za susjedne zemlje.

Aktualni planovi razvoja proizvodnje EES u zemljama regiona uglavnom se oslanjaju na izgradnju novih termoelektrana na ugalj. Prema regionalnoj energetskoj strategiji iz 2012. planirana je izgradnja 6.000  MW novih termoelektrana od čega po 2.000 MW u BiH i Srbiji. Sada je jasno da se očekivanja da se planirane investicije u ove objekte finansiraju od međunarodnih finansijskih institucija i kreditima iz EU neće realizovati. Suočeni sa ovom činjenicom lokalne vlade i državne elektroenergetske kompanije planiraju izgradnju novih termoelektrana sa kineskim kapitalom (TE Stanari, TE Tuzla 7, TE Banovići, TE Gacko 2, TE Kostolac 3), sa ruskim investicijama (TE Ugljevik 3 i nekoliko gasnih elektrana) ili pak u saradnji sa proizvođačima opreme iz OECD zemalja (TE Pljevlja 2 i TE Kakanj 8) na komercijalnim osnovama. Iz prethodno opisanog je jasno da ukoliko dođe do realizacije svih planiranih TE mnoge od njih će postati „nasukane investicije“. Naime uz radikalni pad troškova izgradnje OIE (nivelisani troškovi za vjetroelektrane već padaju na €50/MWh a za fotonaponske elektrane na €70/MWh) neki projekti OIE već danas su bez poticaja u obliku feed-in tarife konkurentni novim termoelektranama. Posljednja istraživanja ukazuju i da tehnologije TE većih snaga na biomasu postaju konkurentne TE na gas i ugalj. Ako se u proračun nivelisanih troškova proizvodnje uključe i takse na CO2 postaje jasno da su investicije u termoelektrane na ugalj rizične, posebno ukoliko je proizvodnja planirana za izvoz.

Energetski zaokret u Bosni i Hercegovini?

Ukoliko je očigledno da su investicije u nove termoenergetske objekte rizične postavlja se pitanje da li je u BiH i/ili Regionu moguće i kako inicirati promjenu energetske paradigme. Iz iskustva zemalja koje su pokrenule ovakvu radikalnu transformaciju (npr. njemački energetski zaokret – „Energiewende“) može se zaključiti da je odlučno opredjeljenje vlade i parlamenta sa jasno definisanim ciljevima ključno za iniciranje i provođenje ovako sveobuhvatne društvene i ekonomske tranzicije. Njemačko iskustvo pokazuje i da velike energetske korporacije (čija se proizvodnja bazira na termoelektranama) nisi bili pokretači energetskog zaokreta. Pri analizi složenosti i višedimenzionalnosti svakog tranzicionog procesa treba imati na umu i činjenicu da svaka tranzicija, revolucija ili radikalni zaokret ima „dobitnike“ i „gubitnike“.  Očekivanje da potencijalni „gubitnici“ pokrenu proces tranzicije su nerealna.

U BiH državne institucije su fragmentirane i slabe. Ekonomski prioriteti u BiH su povećanje konkurentnosti, smanjenje nezaposlenosti i siromaštva i stabilizacija javnih finansija. Takođe javni investicioni potencijal je nedovoljan za pokretanje velikih transformacionih procesa. Slična situacija je i u drugim zemljama Regiona. Stoga nije za očekivati da aktuelni politički donosioci odluka pokrenu energetski zaokret u BiH i Regionu. Zato su i njihova opredjeljenja za provođenje reformi unutar djelovanja Energetske Zajednice većinom deklarativna. Dakle, ni u BiH nije realno da velike državne korporacije (elektroprivrede koje su u većinskom državnom vlasništvu) budu pokretači i nosioci procesa energetske transformacije. Naime, iskustvo Njemačke ukazuje da se ovakve korporacije priključuju procesu tranzicije tek kada je njihovo buduće poslovanje na tržištu ugroženo.

Kako je očigledno da će se procesi energetske tranzicije EU nastaviti i u periodu 2021-2030. jasno je da će i u Regionu u navedenom periodu doći do promjene energetske paradigme, uglavnom pod uticajem obaveza koje proizilaze iz procesa pridruživanju EU kao i djelovanja tržišnih pritisaka na sadašnje ključne aktere, posebno u elektroenergetskom sektoru. Na ovo ukazuju i najnovija razmišljanja stručne zajednice i šire javnosti vezana za strategiju energetike Hrvatske, koja nagovještavaju da je proces promjene energetske paradigme u ovoj zemlji započeo. Pošto prelazak sa korištenja fosilnih goriva na okolinski održivi koncept razvoja energetike sa osloncem na OIE i energetsku efikasnost karakteriše i proces decentralizacije i demokratizacije energetskog sektora očekivati je da će inicijatori i početni nosioci energetskog zaokreta u BiH biti nevladine organizacije, lokalne zajednice, lokalne energetske udruge i privatni (uglavnom mali) investitori. Međutim, organizovan zaokret u energetici jedne zemlje bez učešća državnih institucija nije moguće realizovati. Kada će kod političkih donosilaca odluka u BiH preovladati svijest o potrebi za pokretanjem sistematičnog i organizovanog procesa transformacije energetskog, a posebno elektroenergetskog, sektora ostaje da se vidi. U međuvremenu je potrebno aktivno raditi na informisanju, obrazovanju i umrežavanju (uključujući i regionalni nivo) velikog broja budućih ključnih „učesnika“ u energetskom zaokretu u BiH: predstavnika lokalnih zajednica (posebno opština i gradova), organizacija civilnog društva i medija, a posebno mladih stručnjaka (tehničkih i netehničkih disciplina).

 

[1] Christina Figueres, izvršni sekretar UNFCCC, „Investicije u energetiku u narednih 10-15 godina  ... odrediće energetsku matricu za narednih namanje 50 godina ... i tako odrediti kvalitet života u ovom stoljeću i izvan njega“, citat iz intervjua 2015.

[2] „Strategija razvoja energetike Republike Srpske do 2030.“ iz 2012. i „Strateški plan i program razvoja energetskog sektora Federacije BiH do 2030.“ iz 2009.

[3] Uključujući i ključne zemlje za razvoj globalne energetike: članice OECD i zemlje brzo-rastućih ekonomija Kina, Indija i Brazil

[4] „2030 Energy Strategy“, „Energy Roadmap 2050“

[5] „Bosnia and Herzegovina Intended Nationally Determined Contributions“ – INDC 2015.

[6] „Intended Nationally Determined Contribution of the EU and its Memeber States“, 2015.

[7] Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo*, FYR Makedonija i Srbija 

[8] „National Renewable Energy Action Plan of Bosnia and Herzegovina – NREAP BiH“, 2016.

[9] „Beyond Borders: How Energy Union can turn the tide against coal in the Western Balkans“, Climate Action Network, 2015. Takođe vidi komentar na: http://bankwatch.org/news-media/blog/western-balkans-and-energy-union-will-eu-address-carbon-lock-beyond-its-borders

[10] Međunarodne finansijske institucije i razvojne banke su donijele odluku da neće finansirati projekte bazirane na korištenju ugljena.

[11] Poseban problem predstavlja usaglašenost odobravanja državnih garancija javnim/državnim kompanijama za investicije u termoelektrane sa EU regulativom o dozvoljenoj državnoj pomoći.

[12] Uslijed ekonomske krize u 2008.-2009. godini cijene emisija za ekvivalentnu tonu CO2 opale su sa €29.2 u 2008. na €3.91 u septembru 2016.  Međutim, uslijed očekivanih efekata planirane reforme EU ETS, za četvrtu fazu trgovanja (2021.-2030.) predviđa se da će cijena emisija biti u dijapazonu €15-20/teCO2, što za termoelektrane na lignit sa efikasnošču preko 40% rezultira povećanjem troškova proizvodnje za €13-17/MWh.'

Povezani sadržaji

  • Mogućnosti za energetske zadruge u Bosni i Hercegovini

    Više od polovine obnovljivih izvora energije u Njemačkoj u vlasništvu je energetskih zadruga ili građana, dok se taj broj u Danskoj penje na preko 75% energije vjetra u vlasništvu zadruga. Znamo da su upravo ove dvije zemlje svjetski lideri po količini energije proizvedene iz obnovljivih izvora.

    Autor/ka Vedad Suljić