Bosna i Hercegovina: Projekat destrukcije

Bosna i Hercegovina: Projekat destrukcije

Bosna i Hercegovina: Projekat destrukcije

Bosna i Hercegovina je glasala na lokalnoj razini: Ponovo su u zemlji pobijedile nacionalističke snage, čak bi mogli i proširiti svoje bastione moći. Znači sve po starom, sve „stabilno“- uprkos ili upravo zbog i dalje moćnih elita, koje zemlju već četvrt stoljeća drže u neizvjesnosti svojim etno-nacionalizmom.

Posljednji mjeseci su pokazali da Bosna ne ide uzbrdo, nego nizbrdo. Zemlja u mnogim oblastima nazaduje. Znači, vrlo uznemiravajuće. Ni Međunarodna zajednica nije u tome  nedužna.

Na prvi pogled bi se moglo pomisliti da je Bosna 21 godinu nakon završetka rata konačno na dobrom putu: Uostalom je u februraru 2016 gdine predala zahtjev za EU-članstvo, znatno kasnije nego sve susjedne države na zapadnom Balkanu. I odtada se predstavnici Međunarodne zajednice zaista trude, posebno EU, da Bosni naglase pozitivnu dinamiku. Naravno to se uzaludno traži u aktuelnoj politici. 

Već samo potpisivanje tehničkih dogovora vezanih za EU-članstvo- prilagođavanje mehanizmu stabilizacije i pridruživanja (SAA) kao i tzv. mehanizmu koordinacije- nije rutinski pokrenuto, već su, kao mnogo toga u Bosni, različite etničke grupe i njihovi predstavnici o tome uprazno razglabali i iskoristili za blokade.

Početkom septembra su nakon višemjesečnog prepiranja visoka predstavnica EU za vanjsku politku Federica Mogherini i komesar EU-a za politiku proširenja Johannes Hahn dosudili Bosni „vidljiv napredak“. S obzirom na stvarna zbivanja u bosanskoj politici ova pohvala se doima skoro grotesknom. Na kraju se iznova na drastičan način pokazalo da akterima u zemlji i dalje nedostaje potrebna volja za reformama, da se radije – suprotno javnim izjavama-  i dalje drže recepata  iz prošlosti i ciljano torpediraju šanse za pristupanje Bosne  EU, čemu se narod žudno nada, nego da krenu putem modernizacije i demokratizacije.

Nacionalističko huškanje i stvaranje panike

Kao jedan od najupadljivijih protagonista ove opstrukcije nastupa predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik, koji nastavlja provoditi etničko huškanje i stvaranje panike.  Dodik je 25. septembra u referendumu dozvolio da građani RS-a glasaju za  9. januar, dan kada je 1992. godine osnovana Republika Srpska na čijoj teritoriji je masovni progon i ciljano istrebljenje svih ne-srba postavljen kao glavni princip - politika koja je svoj dramatični vrhunac postigla u augustu 1995. godine genocidom u Srebrenici, u kojem je ubijeno oko 8000 muslimanskih dječaka i muškaraca. Znači, referendum: samo 55 % građana RS-a je doduše izašlo na glasanje, od kojih je 99,8% glasalo za zučno diskutovani državni praznik.

To što je taj dan od strane Vrhovnog ustavnog suda Bosne i Hercegovine proglašen neustavnim, jer diskriminira nesrpsko stanovništvo, Dodiku nimalo ne smeta- čak naprotiv: On ciljano koristi kontroverze oko spornog datuma, kako bi napao bosanske institucije i državnost Bosne doveo u pitanje, kao što je često i bivalo posljednjih godina.

Sa referendumom je Dodiku uspio propagandni udar u unutrašnjoj politici: uspješno je usmjerio javnost sa  lošeg stanja u RS-u, koja je iznurena korupcijom i lošom ekonomijom.  Pritom se organizatori nisu libili, uprkos teškim socijalnim i društvenim problemima u RS-u, profućkati skoro milion eura za sprovođenje nelegalnog referenduma.

„Pobeda“ u Srebrenici

Smišljeno je referendum o državnom prazniku zakazan neposredno pred lokalne izbore, kako bi na taj način mogli izazvati talas nacionalističke solidarnosti. I upalilo je: Dodikova partija SNSD ja na lokalnim izborima znatno napredovala, srpski kandidat je po prvi put nakon 20 godina izabran za gradonačelnika Srebrenice. U veče izbora su se odigrale ružne szene: Srbi su u mjestu genocida mahali srpskim zastavama i uzvikivali: „Pobeda“. Glasovi u Srebrenici će se naravno morati još jednom prebrojati, navodno je bilo došlo do nepravilnosti.

O referendumu se pričalo sedmicama, stalna medijska mašinerija je s merakom odrađivala tu temu- uspješno su mogli Dodik i saradnici na ovaj način staviti stvarne problme u RS-u u pozadinu: visoku nezaposlenost, nepotizam, korupciju- i sam Dodik je oštro kritikovan zbog nebuloznog finansiranja svoje vile u beogradskom elitnom naselju Dedinje. Na kraju krajeva je i čitava Bosna pogođena alarmantnim odljevom mozgova, koji prije svega tjera mlade ljude iz zemlje, koji bi za modernizacju bili hitno potrebni.

Prvenstveno je referendum nanio ogromnu štetu za atmosferu u zemlji: Proteklih sedmica je dolazilo da etničkih zategnutosti sa uvijek novim stepenima eskalacije. Čak ni nove oružane sukobe posmatrači nisu više htjeli isključiti. Politički zastupnici sve tri etničke grupe su ciljano išli na konfrontaciju. Srpski predstavnik u tročlanom predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Mladen Ivanić, izjavio je, da 9. Januar nije za pregovore. Ne mora biti nazvan državnim praznikom, može se nazvati danom državnosti, čak i da to bude odbijeno, onda bi se trebao slaviti kao dan oslobođenja ili pak kao dan nezavisnosti. Neskrivena prijetnja otcjepljenjem, koju bosanski Srbi redovno uvode u javnu debatu, i to na apsurdan način od strane predsjednika džave lično.

Mir nije sve?

Hrvatski predstavnik u tročlanom predsjedništvu, Dragan Čović, iskoristio je diskusiju za sopstvene ciljeve: Najradije bi federaciju Bošnjaka i Hrvata nanovo podijelio. Treći entitet je potreban, prema logici vođe Hrvata- sa centrom moći u Mostaru. Da će se time podjela Bosne i nemogućnost vladanja kao rezultat toga samo još povećati, ne igra nikakvu ulogu u Čovićevim razmatranjima. Politika orijentisana ka općem dobru, u korist svih, nije posao koji u Bosni ima uspjeha, radi se isključivo o rigoroznom obilježavanju etno-nacionalnih uticajnih zona.

Kako bespoštedno politički akteri uništavaju, da bi pred izbore iza sebe okupili svoju etničku grupu, dokazao je i Bakir Izetbegović. U ionako već zagrijanoj debati kazao je: Ništa nije više sveto od mira, ali iza toga stoje sloboda i još neke druge stvari, navodi vođa Bošnjaka nebulozno. „Niko od nas nije spremniji da ovu zemlju brani do kraja“, citarao je Dnevni Avaz.  Da to ne bude dovoljno: Bivši ratni komandant bosanske armije Sefer Halilović, objavio je, da bi referendum izazvao novi rat i špekuliaro je, da se RS – u slučaju sukoba- ne bi mogla održati više od deset do petnaest dana.

U zemlji, u kojoj se još posvuda nalaze ožiljici iz prošlog rata, koja se još uvijek nije oporavila od mržnje i posljedica etničkog čišćenja, opet se raspravlja o scenarijima ratnih sukoba. Ove nove eskalacije dokazuju, da mjerodavni politički akteri u Bosni nisu izvukli pravu pouku iz ratnih drama prošlosti. Čak šta više, nastala je, konstatuje bivši bosanski diplomata i plitički analitičar Zlatko Dizdarević, nova generacija koja nastavlja „Projekat uništenja“ u Bosni.

Ulje na vatru

Ne samo u zemlji, nego i u susjednim državama je  poticana varljiva debata: U Hrvatskoj je bivši premijer Zoran Milanović u parlamentarnoj predizbornoj kampanji dodao ulje na vatru, izjavivši pred veteranima na predizbornom skupu, da u Bosni nema nikakvih pravila, da  cjelokupna konstrukcija nije ništa više nego „big shit“. Pritom je ovaj socijaldemokrata iznio mogućnost, da Hrvatska  – u slučaju da Srbi istupe iz bosanske državne zajednice- dakako neće bosanske Hrvate ostaviti same.

Saveznik u Beogradu

Diverzija na krhku bosansku državu dolazi još i iz Srbije. Uprkos drugačijim izjavama prema Zapadu, koji bi ovu zemlju iz strateških razloga prije nego kasnije primio kao članicu EU, premijer Srbije Aleksandar Vučić se uvijek trudi da uvijek iznova dokaže posebnu vezu sa RS-om.  Demonstrativno je Vučić doputovao 9. Januara ove godine iz Beograda u Banja Luku da uz Dodika slavi srpski „državni praznik“- u to vrijeme je bosanski Ustavni sud odavno utvrdio njegovu nezakonitost.

Što se referendum više približavao, to su očiglednije bile srpske demonstracije moći. Zajedničko razmetanje snagom pokazali su Beograd i Banja Luka krajem augusta, kada su policije Srbije i Republike Srpske u graničnom području Drine  izveli vježbe sa oklopnim vozilima i helikopterima. Poruka iza toga je bila nedvosmislena: Po potrebi raspolaže RS spremnim jedinicama, i s one strane granice. Nekoliko dana poslije sljedeće srpsko-srpsko zajedništvo: Dodik i Vučić skupa otvaraju autoput- naziv slavljenog dijela ceste i medijski popraćenog, kako drugačije nego: “9. Januar”.

Teško je zamislivo, da kod tako bliske saradnje Dodikov referendum nije detaljno dogovoren  sa Vučićem.  Također je teško zamislivo, da s obzirom na očigledno pokazivanje bratstva Vučić u budućnosti konačno nedvosmisleno prizna državnu suverenost Bosne i Hercegovine. Od relevantnih poltičkih aktera iz susjednih zemalja je jedino bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić jasno poručivao Hrvatima u Bosni: Vaš glavni grad je Sarajevo, a ne Zagreb. Ovakve naznake uzalud se traže na srpskoj strani.

Konstelacija, u kojoj se sa svih strana bombarduje državnost Bosne, budi sjećanja na nesretne 90-te godine: Tada, kada su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i njegova beogradska kopija Slobodan Milošević između sebe podijelili bosansku teritoriju- sa fatalnim posljedicama. 

Ohrabren od strane brata iz Beograda, Dodik se godinama vrti oko eskalacija. Bosna mu važi kao omražena tvorevina, Sarajevo mu nije glavni grad, nego okrilje ekstremizma, „Teheran“ kao što ga je jednom nazvao. Da je Dodik nedavno za 20. Jubilej svoje partije izjavio, da zahtjeva od svakog, da RS slavi kao „državu“, dokazuje kako otvoreno centrifugalne sile utvrđuju svoju poziciju. Bosanska država je- bez pitanja- pod paljbom.

Jačanje etno-politike

U vezi s ovim se Međunarodna zajednica doima naprosto bespomoćnom.  Za dvadeset godina nije uspjela, sa tzv. bosanskom političkom elitom pronaći modus vivendi, pomoću kojeg bi se zemlja modernizovala i pripremila za Evropu. Naprotiv: Nacionalističke snage su i dalje na vlasti, nakon ovih lokalnih izbora su jači nego ikada prije. “Zašto biramo ove ljude?” nedavno je provokativno pitao  novinar Andrej Nikolaidis svoje zemljake. Njegov odgovor:

“Jer mislimo da su manje zlo.„  Na ovaj način svaka etnička grupa pokušava da gura svoje kandidate, etno-politika pobjeđuje objektivnu politiku.

Da su u predizbornoj kampanji zaposlenici javnih firmi stavljeni pod pritisak, da glasaju za „pravu“ stranku, da je u veče izbora, prema državnoj izbornoj komisji, došlo do preko 90 incidenata, da se nije pridržavalo izbornih propisa, da su vršene manipulacije- sve to pokazuje, kako je dosada malo implementiran princip vladavine prava i prava na slobodne i fer izbore. 

Zato postoje razlozi: Već godinama Međunarodna zajednica pokušava postići dogovor sa diskreditovanim političkim zastupnicima sa one strane državnih institucija, sa kojima se naizgled nada, da će konačno urazumiti nacionalističke duhove.  Zapravo se ovim oblikom diplomatije u pozadini, koja u narodu nailazi na odbijanje, jača krajnje sumnjiva kasta političara, što nastavlja unaprijeđivati process erozije državnih institucija. Cilj trajne stabilizacije, kojem EU teži, na ovaj način se neutrališe. Bosna je, što pokazuju najnoviji sukobi, više nego ikad nestabilna. “Dugogodišnja pasivnost Međunarodne zajednice je prvo hranila etno-politiku kao centralno sredstvo mobilizacije i osiguranja moći”, objašnjava politolog Vedran Džihić sa univerziteta u Beču.

Sve je jasnije, da se Međunarodna zajednica sa svojom politikom u Bosni nalazi u dilemi: EU-delegacija se ne pojavljuje na važnim debatama. Pritom je dugo važilo kao konsenzus, da visoki predstavnik (OHR), bonske ovlasti, kojima bi trebao kao vrhovni nadzornik bditi nad pridržavanjem Daytonskog mirovnog sporazuma, više ne primjenjuje. Drugačije nego pod austrijskim top diplomatom Wolfgangom Petritschem ili Britancem Paddijem Ashdownom, koji su ova ovlaštenja obimno koristili kako bi smijenili obstruirajuće političare, aktuelnom visokom predstavniku Valentinu Inzku više ne stoji takav instrument na raspologanju, kojim bi se definirale crvene linije, odnosno kojim bi se prekoračenje tih linija sankcioniralo.

“Primjena bonskih ovlasti ne odgovara zemlji, sa kojom se treba pregovarati o članstvu u EU“, nedavno je ustanovio jedan zapadni diplomata.

Ekosistem za samoodržanje i održanje moći

Istovremeno Međunarodna zajednica naizgled nije spremna, mimo bosnkih ovlasti, postaviti normativne granice. Ovo odbijanje, da se koristi “prut”, znači da se dijeli samo šećer kao pohvala i odustane od “batina”, je upravo to, što je nacionalističkim snagama u Bosni dalo sve mogućnosti. Jer zašto bi domaći političari bili dobrovoljno zagrijani za reforme- za pravnu sigurnost ili za implementaciju standarda kao općih ljudskih prava- kada ovo stoji nasuprot njihovim iskonskim interesima?  To bi značilo za njih, da postepeno napuštaju nadasve produktivan ekosistem koji su dosada rigorozno koristili za samobogaćenje, za eksploataciju državnih resursa i održanje moći. Podjela, huškanje etničkih grupa, disfunkcionalnost bosanskog državnog sistema je upravo to, što omogućava njihove igre moći- na račun društva, na račun građana koji se već 20 godina uzalud nadaju ekonomskoj i političkoj modernizaciji.

Bosanska politika ustvari od završetka rata nije skoro ništa poduzela, da od kvazi-protektorata napravai funkcionalnu državu. Za 20 godina u pretežno ruralnoj zemlji nije osnovano agrarno ministarstvo na državnom nivou. IPARD-pomoć za razvoj poljoprivrede, navodi Sanela Klarić iz Green Councila, se nije mogal podići. Tako je državi promaklo više od 350 miliona eura.

Ali postoji još primjera totalnog političkog zakazivanja: još uvijek ne postoji državno ministarstvo kulture, u jedinom preostalom multietničkom gradu Mostaru je građanima već osam godina uskraćeno pravo na izbore, jer dvojica odgovornh političara, Dragan Čović za Hrvate i Bakir Izetbegović za Bošnjake, nisu bili u stanju da nađu odgovarajući kompromis. Izbori nisu u njihovom interesu – vakuum moći u Mostaru se sa obje strane da odlično iskoristiti za sopstvene ciljeve. Time je Mostar jedini grad u Europi u kojem se građanima već godinama nastavlja uskraćivati pravo na izbore, što je jedan od nosećih stubova demokratije.

Od “Bad Governance” do “No-Governance”

Gdje god se pogleda, susreću se rezultati “Bad Governance” (loše vladavine) ili bolje rečeno “No Governance” (ne-vladavine).  Svjesno usmjereni nacionalizmi, stalna podjela zemlje na etničke uticajne zone služe kao instrument okupljanja grupe iza sebe i iskorištavanje za sopstveno osiguravanje moći. Nacionalizacija i najmanjeg političkog sadržaja se smišljeno primjenjuje kako bi se skrenula pažnja sa vlastitog zakazivanja.

Po općem dobru se gazi- čemu svjedoče javne površine, igrališta ili muzeji, koji su u katastrofalnom stanju. Penzioneri moraju iz kontejnera vaditi ostatke hrane kako bi preživjeli. Pola Bosanaca je bez posla, kod mladih je stanje još dramatičnije. Sve veća bezperspektivnost masovno tjera prije svega dobro školovane ljude iz države. Njemačka ambasada je 2016. godine zabilježila dramatičan porast zahtjeva za radnu dozvolu.

Poricanje genocida na najvišem nivou

Umjesto da osiguraju budućnost zemlje, političari se i dalje služe konceptima iz prošlosti: Proces izmirenja nije čak ni počeo.  Akterima nedostaje potrebna empatija prema žrtvama.  Umjesto toga vlada klima u kojoj se slave ratni zločinci, a njihovi navodna dostignuća preobražena za vlastite etničke grupe. Milorad Dodik je prije nekoliko sedmica izjavio, uoči približavanja godišnjice genocida u Srebrenici, da genocida uopšte nije ni bilo. Činjenice se poriču i sakrivaju, a zločinci slave. Od historijskog prerađivanja kao osnovne predispozicije za demokratski orijentisan proces transformacije u Bosni nema ni traga. „Samo je u Bosni jedan ratni zločinac zvijezda“, konstatovao je nedavno bosanski dnevni list Oslobođenje.

Ciljano su nacionalističke stranke potpirivale konflikte u proteklim mjesecima. Posljedica? Nema. Međunarodna zajednica sasvim očigledno izbjegava suočavanje sa bosanskim političkim predstavnicima. „Godinama više ne važe nikakva pravila u Bosni – i situacije postaje sve lošija.“ ustanovio je nedavno američki analitičar Kurt Bassuener u intervjuu za Radio Slobodna Evropa. On je apelovao na međunarodne aktere da ne nastavljaju i dalje  skrštenih ruku posmatrati proces propadanja bosanske države.

Politolog: Pasivnost sa posljedicama

Kao i u Srbiji, gdje EU godinama uzaludno pokušava, natjerati Vučića na konstruktivnu politiku prema Bosni, važila je dosada strategija stabilizacije prije demokratizacije.  Ovom pristupu prijeti neuspjeh s obzirom na povećanje napada na bosansku državu, najnoviji etnički verbalni napadi strašno podsjećaju na tenzije predratnog doba.

Sa tim u pozadini referendum u RS-u predstavlja stvarnu opasnost za Bosnu. Ne radi se samo o jednom prazniku, kako pojednostavljuje situaciju jedan od zapadnih diplomata u razgovoru sa jednim analitičarem, radi se o pitanju, da li važe odluke državnih institucija kao Vrhovnog ustavnog suda. Ako se ne poštuju institucije jedne države, onda je ta država u opasnosti.

Još opasnije je, ako Međunarodna zajednica odustane od državnih institucija, a s njima i Daytonskog sporazuma. Onda  bi se referendum o državnom prazniku moga ispostaviti kao Pandorina kutija. Više se ne može isključiti, da Dodik neće na sljedećim parlamentarnim izborima pokušati upotrijebiti nejednako opasnije oružje: referendum o otcjepljenju.

Trenutačna kriza je tako lakmus test za Međunarodnu zajednicu, koja ima nalog, da nadgleda pridržavanje Mirovnog sporazuma iz Daytona. Visoki predstavnik Valentin Inzko izjavio je o referendumu, da su odluke ustavnog suda obavezujuće, sve drugo bi bila „pravna anarhija“. Time je sve rečeno. Ko se ne suprotstavi anarhiji, ne može očekivati uspjehe u daljem procesu izgradnje države.

Dosada su se samo SAD izjasnile za sankcije kao reakciju na otvoreno kršenje ustava referendumom. Od evropske strane se o tome dosada nije ništa čulo.  Ali srpski premijer Vučić upozorava, da bi se  – ukoliko bi došlo do sankcionisanja predsjednika RS-a- na srpskoj strani također razmislilo o određenim “koracima”. Situacija se znači zaoštrava.

Dodik je više puta upozoravan i pozvan od strane Međunarodne zajednice da otkaže nelegitiman referendum.  On je odabrao put kršenja ustava i ciljane destrukcije.  Međunarodna zajednica mora hitno djelovati kako bi se suprotstavila ovom duhu koji dominira nad bosanskom politikom 21 godinu nakon završetka rata. Ako ne uspije uhvatiti ovu avet, Zapad će stajati pred krhotinama svoje politike na Balkanu. Ukoliko bi se Bosna raspala, to bi imalo opasne povratne reakcije na stabilnost i sigurnosnu situaciju u cijelom regionu.

 

Povezani sadržaji

  • Van kontrole. Balkan u velikom nemiru.

    Trenutno nema govora o stabilnosti na Balkanu. U centru napetosti je Srbija, čija se strategija destabilizacije regije s ciljem proširenja političkog uticaja Beograda nazire iza bilateralnih konflikata.

  • Koga se smijemo sjećati?

    Koga se smijemo sjećati u Prijedoru, u Republici Srpskoj, i konačno u Bosni i Hercegovini? Ko su ravnopravni građani i građanke? Ko su ‘’drugi/druge’’ i zašto su ‘’drugi/druge’’? Da li je zločin zločin, bez obzira na to ko je žrtva a ko počinitelj?
     

    Autor/ka Nikola Kuridža
  • Bosna: Ustav u nevolji

    Ustav nastao iz nužde uvijek iznova je u nevolji - Bosna kao krizna „Neverending Story“

    Engleska verzija ispod

    Autor/ka Vedran Džihić
  • BiH i međunarodna zajednica

    Neshvatana realnost i propuštene prilike

    Današnje tenzije sa referendumom kao jednom od kriza u nizu, pokazuju da se sa mnogo toga u BiH zakasnilo, a puno toga – gledano iz zapadne perspektive – nije ni shvaćeno.

    Misunderstood reality and missed opportunities

    The current tensions regarding the referendum as one of the crises in a row show that many things came late in BiH and many things, seen from the perspective of the West, were not even understood.

    Autor/ka Zlatko Dizdarević