Medijska slika kao refleksija stvarnosti: Zašto su nam, uopće, važni mediji
Mediji se u savremenom društvu i dobu smatraju ključnim akterima demokratije, odnosno institucijama koje garantuju javnosti/građanima ostvarenje prava na fer, objektivne, nepristrasne, izbalansirane informacije i mogućnost dobivanja dovoljne količine i odgovarajućeg kvaliteta saznanja o svijetu u kojem žive, kako bi građani (javnost) mogli donositi informisane izbore i odluke. Upravo iz tog razloga mediji se nazivaju četvrtim staležom (fourth estate), pored zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, a njihova ključna pozicija u društvu je pozicija medijatora, odnosno posrednika između drugih elemenata društvenog i političkog sistema (politika, ekonomija itd.) i javnosti. Pored informativne funkcije, odnosno obezbjeđivanja informacija o tome šta se, gdje i kada događa, mediji imaju i edukacijsku funkciju (ulogu u obrazovanju, educiranju javnosti), te interpretativnu funkciju, odnosno zadatak da kontekstualiziraju događaje i javnosti pruže „širu sliku“ i bolju mogućnost orijentacije. Upravo kontekstualizacija događaja daje moć medijima, o čemu je sjajnu opasku dao Pjer Burdije, koristeći u opisu medija takozvanu metaforu naočala, odnosno upoređujući medije sa naočalama koje mi, kada ih nosimo, često ne primjećujemo, odnosno ne primjećujemo da kroz njih gledamo, ali one određuju opseg onoga što uopće možemo vidjeti. Drugim riječima, događaj koji prođe kroz filter medija događaj je na koji publika i sama obrati više pažnje, a način na koji mediji interpretiraju taj događaj direktno utiče na to kako ga publika razumijeva.
Mediji i izvještavanje o sudskim procesima u BiH
Neovisnost sudstva i neovisnost medija dva su ključna pokazatelja stupnja demokratije i slobode u nekom društvu. Iz tog razloga interakcija ova dva podsistema (pravosudni i medijski) izuzetno je zanimljiva i značajna za analizu. Način na koji mediji izvještavaju o pravosudnim institucijama i njihovim aktivnostima umnogome određuje ne samo njihov imidž u javnosti, nego i stepen povjerenja koji građani imaju ili nemaju u pravosudne organe i sistem. Objektivno izvještavanje u cilju informiranja građana o aktivnostima pravosuđa, oslobođeno predrasuda i senzacionalizma, suštinski je zadatak medija u ovom kontekstu.
U Bosni i Hercegovini, međutim, situacija s medijskim izvještavanjem o radu pravosudnih institucija i sudskim procesima, u znatnoj je koliziji sa standardima i postulatima profesije, a oni mediji koji odgovorno i u interesu građana, bez manipulacije i senzacionalizma izvještavaju o radu sudstva, više su izuzetak nego pravilo. Na prvi pogled, već činjenica da u Bosni i Hercegovini postoji izuzetno veliki broj medija, mogla bi da podstakne iluziju da je građanima na raspolaganju veliki broj raznovrsnih izvora informacija i dosta mogućnosti za „sklapanje mozaika“ o radu pravosuđa koji bi korespondirao sa stvarnošću i omogućavao razumijevanje ovog podsistema. Naime, prema dostupnim podacima regulatora i samoregulatora (Regulatorna agencija za komunikacije i Vijeće za štampu) U BiH djeluje:
- 195 elektronskih medija: 148 radiostanica i 47 TV stanica
- 6 dnevnih novina
- 184 različitih izdanja, magazina i časopisa (sedmičnih, dvosedmičnih, periodičnih)
- 6 novinskih agencija.
Ukupan broj novinara koji rade u ovim mediima je između 1574 i 2755. To bi moglo da znači da postoji mogućnost da se određeni broj novinara specijalizira upravo za izvještavanje sa sudova, no izuzev novinara BIRN-a (Balkanske istraživačke mreže) i CIN-a (Centra za istraživačko novinarstvo), većina redakcija ne može priuštiti specijalizaciju novinara u ovom (niti u nekom drugom) području. No, nije nedostatak specijaliziranih novinara uzrok, niti jedini razlog zašto se o sudskim procesima ne izvještava na profesionalan i objektivan način. Više je, zapravo, riječ o strategiji privlačenja publike senzacionalizmom, te o tome da se izvještavanje o sudskim procesima, odlukama i presudama, uklapa u dominantni diskurs medija, odnosno ono što se naziva politika kuće, a što slijedi interes(e) vlasnika medija i sa njima po/u/vezanih elita.
Između objetivnosti i senzacionalizma: slučaj Radončić
Izvještavanje medija o hapšenju Fahrudina Radončića, predsjednika Saveza za bolju budućnost (SBB), na direktan način potvrđuje ovu tezu o kontekstualiziranju rada pravosudnih institucija u skladu sa dominantnom politikom medija koji izvještava. Naime, hapšenje Fahrudina Radončića 25. januara 2016. godine, izazvalo je veliki medijski interes, a cijeli proces koji je vodilo (i još uvijek vodi) Tužilaštvo BiH zainteresirao je javnost. I dok su prvi medijski izvještaji o hapšenju bili relativno umjereni, odnosno uglavnom faktografski ukazivali na to šta se dogodilo i kako je tekla akcija hapšenja (iako je zanimljivo primijetiti da, za razliku od većine drugih slučajeva, gdje su uhapšeni privođeni uz prisustvo kamera i gdje su građani imali priliku da ih vide sa lisicama na rukama, ovdje to nije bio slučaj), kasnije interpretacije i analize ovog slučaja pokazale su značajnu pristrasnost, neobjektivnost, senzacionalizam i manipulaciju u velikom broju medija. Očekivano, Dnevni avaz je stao na stranu optuženog, upad policije u zgradu Avaza tretirao kao atak na medijske slobode i napad na novinare, a javni diskurs usmjeravan je u pravcu odbrane Fahrudina Radončića, pri čemu se u prvi plan stavljaju pozitivni dijelovi njegove biografije, titulirajući ga „graditeljem BiH“, „garantom stabilnosti države i bošnjačkog jedinstva“, te navodi kako je proces protiv njega „brutalna političko-pravosudna montaža“. Ovim se, zapravo, javnosti šalje poruka da je pravosuđe pod direktnim utjecajem politike, čime mu se nastoji rušiti kredibilitet i indirektno utjecati na sam sudski proces. Sa druge strane, mediji koji su izabrali drugačiji pristup i na svojevrstan se način svrstali uz pravosudne institucije također to (u najvećem broju slučajeva) nisu činili motivirani interesom javnosti, nego partikularnim interesima svojih vlasnika, pri čemu je ključni pristup bio diskreditacija Fahrudina Radončića, prije svega objavljivanjem transkripata njegovih prisluškivanih razgovora. Kada se dnevni događaj, dakle samo hapšenje, „pretočio“ u temu za analizu medija, fokus se prebacio s pravosudnih na političke teme, pri čemu su dominatna pitanja za raspravu bila opstanak koalicije SDA-SBB, način na koji će se hapšenje Radončića reflektirati na političku stabilnost zemlje i sl. Sve ovo također je kontekstualizirano u skladu s dominantnim stavom i narativom kojeg je unaprijed zauzeo svaki pojedinačni medij, što je direktno ugrozilo pravo javnosti na balansirane informacije i uravnoteženo izvještavanje.
Da bi, dakle, prosječan građanin, dobio pravu sliku o hapšenju Radončića, sudskom procesu koji se vodi, političkim aspektima i refleksijama tog procesa na bh. društvo, morao je konsultovati veliki broj raznorodnih izvora, odnosno više različitih medija i „sklopiti“ sam svoju sliku. Uz nizak nivo opće i medijske pismenosti bosanskohercegovačke javnosti (na koji su ukazala sva dosadašnja relvantna istraživanja o temi medijske pismenosti) teško je vjerovati da se to i dogodilo.
Kako dalje? Mediji i sudstvo – poluge demokratije
Lekcija naučena iz medijskog pokrivanja „slučaja Radončić“ samo je još jednom ukazala na činjenicu da ozbiljnog izvještavanja nema bez ozbiljnog istraživanja i dubinskih analiza. Osnov za istraživački proces mora biti nepristrasnost medija i novinara, a polazna osnova javni interes. Metode i tehnike dolaska do podataka i informacija moraju biti legalne i legitimne, ne izlaziti iz okvira zakonitosti i profesionalne deontologije, a novinarski pristup mora biti zasnovan na snazi argumenata. Kontekstualizacija i interpretacija mora počivati na činjenicama, a ne spekulacijama, i također se rukovoditi javnim interesom. Samo tako građanima se garantuje objektivna, fer, tačna informacija i omogućava im se da ostvare svoje temeljno pravo – da budu informirani i da imaju mogućnost reflekstiranja na informacije koje dobivaju iz medija. Senzacionalizam i manipulacija moraju postati neprihvatljiv pristup u bh. medijima, ne samo kad je riječ o izvještavanju o pravosudnim institucijama i sudskim procesima, nego i inače. Utopija? Ili put u bolje novinarstvo i demokratsko društvo u BiH? Odluka o tome na medijskoj je zajednici i građanima.