Izgubljeni sporazum: 20 godina Daytona

Izgubljeni sporazum: 20 godina Daytona

Potpisivanje mirovnog sporazuma 14.decembra 1995. — Izvor fotografija

Mnogo je naknadne pameti izliveno od jeseni 1995 o kvalitetama i dometima mirovnog sporazuma ispregova     ranog u Daytonu i potpisanog u Parizu. Memoarske anegdote iz vojne baze u SAD govore o izolaciji, nervozi, cigaretama i viskiju, metaforičkom zavrtanju ruku, propuštenim prilikama da se „stanje na terenu“ pomjeri za koji kilometar... Međutim, sporazum kojim je zaustavljen rat, sporazum koji je mnogima od početka djelovao kao provizorij, sporazum kojim je uspostavljen institucionalni okvir toliko hibridiziran da se često s pravom ističe kao unikat, donio je mir.

Bratoubilački mir:  Zamke asimetrične konsocijacije

Složenost institucionalnog aranžmana propisanog Dejtonskom mirovnim sporazumom od nastanka je predmet brojnih i argumentiranih kritičkih osvrta, kako domaćih tako i inozemnih stručnjaka. Labavo povezani, u mnogim ključnim oblastima autonomni, te potpuno različito ustrojeni, njeni sastavni djelovi provizorno su nazvani „entitetima“. Na pojmovnoj razini, entitet nije „ni riba ni meso“, nešto više od puke administrativne jedinice, nešto manje od paradržavne teritorije s potencijalom osamostaljenja. No, ključ za razumijevanje ove naoko složene konstrukcije zapravo je sasvim jednostavan: ustroj države uspostavljen mirovnim sporazumom direktni je rezultat ratnih dejstava, a počiva na etničkoj podjeli.

Usprkos razaranju i podjelama, uz snažan angažman međunarodne zajednice zemlja je polako ali sigurno napredovala iz godine u godinu, kroz razvijanje institucija, dijalog i kompromis. Ali temeljne postavke su od početka takve, da suštinskih promjena gotovo da i nema. Međuetničko povjerenje se obnavljalo sporo i mukotrpno, ali je zato ostalo krhko – tako da usprkos činjenici da mir traje 20 godina, periodične prijetnje obnavljanjem sukoba izazivaju strah, paniku i psihozu ma koliko neutemeljene bile. U tome se 2015 i 1995 jako malo razlikuju, barem što se retorike tiče. Uspjesi postignuti do 2005, uključujući paradoksalno uspješnu reformu oružanih snaga u kojoj su tri „zaraćene strane“ prekomponirane u složenu ali objedinjenu obrambenu silu, u najvećoj mjeri su plod snažnog međunarodnog uticaja, ali na njihove su rezultate ljudi u BiH navikli.

Pa ipak, među političkom elitom i dalje dominira matrica sukoba razrađena devedesetih. Iako je do 2005 mir konsolidiran i ekonomija koliko-toliko oporavljena,  druga decenija mira donijela je daleko manje napretka nego što su optimisti u to vrijeme očekivali. Opadanje međunarodnog interesa i angažmana stvorilo je povoljnu klimu za očuvanje i obnavljanje tenzija. Temeljni problem leži u odsustvu političke volje potrebne za ustavno preoblikovanje zemlje. Nesavršenosti Daytona mogle bi se ispraviti – zabilježene su na desetine inicijativa u tom smjeru. Od teoretskih razmatranja formalnih, poluformalnih i neformalnih ekspertnih timova, do praktičnih inicijativa pod patronatom najuglednijih diplomata Zapadnih velesila mnogo toga je pokušano –ali iz godine u godinu propali su čak i pokušaji kozmetičkih zahvata.

Ni presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strassbourgu iz 2009 kojom su Dervo Sejdić kao Rom i Jakov Finci kao Jevrej praktično dokazali da konsocijacijski ustroj vrlo direktno diskriminira manjine nije, do danas, sprovedena u cjelosti: iz godine u godinu i o ovoj presudi se vode pregovori, a preko nje pokušavaju prelomiti dublji problemi međuetničke ravnoteže snaga.

Idućih 20 godina

Dok je u Bosni i Hercegovini na razini strategije politička elita opredijeljena za recikliranje 1996., uz maltene iste ciljeve i retoriku, svijet se mijenjao. Prvo je interes SAD za BiH i region diskretno ali dramatično opadao. Zatim je EU, nakon početnog entuzijazma protekle decenije, kada se još u Bruxellesu vjerovalo da će BiH biti jedna od ključnih tačaka za afirmaciju zajedničkog vanjskopolitičkog nastupa, polako ali trajno počela gubiti i interes i inicijativu u BiH. U ovom trenutku, globalna prestrojavanja vode BiH još dalje od vrha liste prioriteta.  BiH više nije prioritet ni susjednim državama, supotpisnicama Daytona. Iako su Hrvatska i Srbija jako često (i potpuno pogrešno) u ovdašnjoj javnosti predstavljene kao „garanti Daytona“, mirovni sporazum počiva na garancijama konsenzusa velesila kontakt grupe a ne dobroj volji susjeda, čiji potpis na mirovnom sporazumu nije bio potvrda njihovog „prestiža“ niti „značaja“ već duboke i sramotne umješanosti u sukob.

Imajući na umu promjene u vanjskom i kontinuitet u unutrašnjem kontekstu Bosne i Hercegovine, mogući su različiti raspleti. Nažalost, nije isključen ni pesimistični scenarij, u kojem će se status quo produžavati dok se ne uruši... Ali ima mjesta i za umjeren optimizam: ukoliko se u srednjoročnom periodu dinamika odnosa EU i BiH pokrene s polumrtve tačke, a država barem kozmetičkim reformama nastavi ići „europskim putem“, zemlja će doći i do punog članstva u EU. Upitna je iskrenost lokalnih političkih elita u opredjeljenju za ovaj put – to pokazuje praksa prethodne dekade. Ali neupitan je interes građana BiH da napredak i sigurniju budućnost traže kroz europske vrijednosti, u zajednici koja povezuje Stari Kontinent.  

Iskazan je taj interes kroz brojne inicijative, direktno i indirektno zalaganje za integraciju u EU, kroz brojne projekte civilnog društva, ali i u svakodnevici: stvarni život koji se odvija mimo medijskih sudara političkih titana, ispod zavjese teških riječi i visoke politike, neminovno ljude upućuje jedne na druge. Sve su to procesi u kojima je i Fondacija Heinrich Böll učestvovala, vjerujući da Bosna i Hercegovina može biti bolje mjesto za sve.

Javnost je 2008 potresla vijest da originalni primjerak Sporazuma u BiH nije sačuvan. Tada je problem nestalog originala riješen dostavljanjem „originalne kopije“ iz pariških arhiva. Bilo bi dobro kad bi na takav način bilo moguće pribaviti i „originalnu kopiju“ nade u bolje sutra. No, za bolje sutra će, osim daljeg angažmana međunarodne zajednice, presudan biti i trud građana BiH.