Veliki interesi malih ljudi

Uništavanje prirode

Veliki interesi malih ljudi

Malo je primjera u Bosni i Hercegovini minulih decenija gdje je zlo pohlepe građevinskih lobija u sprezi sa političkim skorojevićima, neznanjem i bagatelisanjem  struke te koruptivnom nezajažljivošću do siledžijstva, uspjelo za svega tridesetak godina ozbiljno dovesti u pitanje vrijednosti jedinstvenog ekološkog sistema i izvorišta pitke vode kojom se pretežno snabdijeva Sarajevo –  kao što je to u slučaju svekolikog razaranja ambijenta u kojem se uzdizalo i uzdiglo Sarajevo sa svojom prirodnom okolinom. I malo je primjera gdje čak i sporadični odgovori na ovu činjenicu ne završavaju kao poraženi. Vide to i starije generacije koje se sjećaju vremena što se danas nostalgično titulira kao "Belle epoque", podjednako kao i malobrojni iz mlađe generacije spremni da nešto urade u spašavanju grada i okolice.

Naravno, da bi se stekli uslovi za pokretanje kriminalne devastacije prirode i legaliziranja današnjeg kriminala nad planinama, šumama, rijekama i izvorima, dolinama i pripadajućem biljnom i životinjskom  svijetu nadomak Sarajeva, trebalo je iz osnova promijeniti mentalni sklop društva i percepciju temelja na kojem je društvo počivalo. To znači zaboraviti puno toga u sistemu vrijednosti pojedinaca i kolektiva, u prioritetima države i njenih institucija, u javnom mnijenju i mogućnostima njegovog utjecaja na stanovništvo i njegove percepcije. Na tom planu već su izgubljene mnoge bitke, pa je stvoren prigodan ambijent za devastaciju onoga što se smatralo opšte-društvenim dobrom i istorijskim, prirodnim i kulturološkim vrijednostima.

Sarajevske olimpijske planine – Bjelašnica, Jahorina, Igman, Trebević ali i ljepote tada očuvanih Treskavice, Zelengore, Prenja, Vranice, Čvrsnice i mnogih drugih prirodnih rezervata svijet je otkrio posebno povodom kandidature BiH za XIV. zimske olimpijske igre. Kroz četiri godine do početka igara urađeno je mnogo kako bi se stvorili optimalni uslovi za igre, ali i sačuvale prirodne vrijednosti sarajevskih planina i cjelokupne pripadajuće prirode koliko je to bilo moguće uz potrebe Olimpijade. 

Ogroman svjetski uspjeh Zimske Olimpijade 1984. gurnuo je tada u drugi plan analize i dugoročne postolimpijske planove za dalji razvoj ovoga prostora, prostorni plan, potragu za najboljim rješenjima za budućnost, čak i analitička propitivanja o tome koliko sve ono što je urađeno striktno povodom Olimpijade jeste najoptimalnije za turizam uz očuvanje prirode u budućnosti. Rat koji je došao relativno brzo nakon Igara, stvorio je novu realnost u vezi sa ovim. Osim Jahorine na kojoj su bili sačuvani i hoteli i  sportski objekti i infrastruktura,  bezmalo svi drugi objekti na Bjelašnici, Igmanu i Trebeviću bili su potpuno uništeni i devastirani... Koliko god šteta bila ogromna, ova situacija otvorila je i mogućnost da se u skladu sa novim ciljevima i planovima za zimski turizam na poznatim lokalitetima osmisle novi planovi, koncepti i strategija zimskog turizma, temeljem stručnih analiza, širokih javnih rasprava, dugoročnih ekonomskih planova, iskustava iz minulih godina ali i iz drugih država itd. 

Puno toga, međutim, nije urađeno osim sporadičnih obnova ranije postojećih objekata. Tada je, dosta ishitreno pa i neplanski pobijedila teza – uklopljena u priče o "razvojnom projektu" u turizmu –  koji otvara "najveće gradilište u Bosni i Hercegovini..." Bez jasnih studija o zaštiti jedinstvenog, ogromnog prirodnog bogatstva sarajevskih planina, bez koncepta na tragu procjene za kakav se turizam opredjeljujemo, bez konsultovanja struke i tuđih iskustava. Bageri su nezaustavljivo, spram raznih interesa i profiterskih ambicija, masovno krenuli prema Bjelašnici, Igmanu i drugim lokalitetima – uglavnom protiv prirode.

Tih dana, maja 2006. godine, istaknuti sarajevski arhitekta Lidumil Braco Alikalfić objavio je značajan tekst – stručnu analizu – o dotadašnjim propustima i "tragediji" koja se odvija prije svega na Igmanu i Bjelašnici u devastaciji prirode i odsustvu svijesti o tome, o pogrešnoj orijentaciji na "betoniranje" planina u korist apartmana, hotela, parkirališta itd. ukratko, o tome kuda i sa kakvim pogubnim posljedicama ide uništavanje jedinstvene prirode za račun loše proračunate "marketinške logike" koja na ovakav prostor nije primjenjiva. Zaključci teksta koji je, zapravo, sjajna studija u šta se politika uz neznanje ali i najgore profiterske ambicije privilegovanih upustila u svemu ovome – pokazali su se dramatično tačnim i više nego potvrđenim u današnjoj realnosti devastacije ovog prostora. Prije petnaestak godina iskazane slutnje, uz najavu da će ovakva orijentacija i nezajažljivost vratiti kao bumerang i prirodi i ekonomiji, evo se realizuju na brutalan način i mnogo prije Alikalfićevih predviđanja.  

"Nova klasa" političkih vlasnika i neba i zemlje opredijelila se jasno između jedinstvene prirode i vrijednog zajedničkog dobra koje se može kapitalizirati i mimo skijaških terena i drugih turističkih  prostora i objekata za uživanje, te onoga što je puki ogoljeni profit. Pobijedila je strašna halapljivost u goloj kratkoročnoj zaradi od gradnje, izdavanja, taksi, dionica, preprodaja itd. Naravno, ta "klasa" koja je prisvojila prirodu sebi, a pozicionirala se kao legalno izabrana vlast, potrudila se da sve bude formalno pa i ako treba lopovski "transparentno" i pokriveno zakonskom procedurom u kojoj su oni sami sebi – zakon.

I prostorni planovi Federacije, kantona, zakonska zaštita izvorišta pitke vode, legalizacija nelegalnog, sve je moglo onako kako je njihovom interesu zatrebalo. U politički i institucionalno ciljano raspadnutom sistemu to odavno nije teško. Logične su tako postale i retroaktivne legalizacije nelegalno izgrađenog kroz razne naknadne "dopune" i prepravke nekada ranije izglasanog. Grupnim interesima je prilagođavana i izgradnja infrastrukture, dovođenje vode i plina u ovisnosti kada i kome  od "zakonodavaca" zatreba. Tako je bilo i sa krčenjem šuma i otvaranja prostora za nove i sve veće objekte, sve do pravljenja od Bjelašnice i Igmana "novog Alipašinog polja...", kako to komentarišu ojađeni promatrači po medijima.

Između logičnog koncepta skijaških centara u skladu sa postojećim lokacijskim odnosom planina i grada – dakle uz težište na opremljene staze, odgovarajuće ski-liftove, male ugostiteljske punktove za osvježenje uz staze ili u njihovom podnožju i prateće servisne objekte na snijegu a uz hotele i objekte za smještaj, restorane i zabavu u gradu koji je svega petnaestak kilometara daleko – pobijedila je megalomanska i masovna gradnja apartmana, parkinga, hotela iz kojih se kroz prozor vide sve više – zidovi drugih apartmana. Ali, ti apartmani su postali "business" njihovim vlasnicima i posebno moćnim građevinskim lobijima, ujedno i legitimacija pripadnosti privilegiranima i obilježje društvenog statusa.

Koncept očuvanja rijetke prirode u koju će se smjestiti prihvatljivi sportski tereni, a spavanje, restorani, noćni klubovi i šoping prepustiti gradu u podnožju koji će tako ojačati svoju turističku zimsku ponudu – nije previše interesovao ni "vlasnike" planina ni građevinske kartele. To što kupci apartmana čiji se broj već popeo na preko dvije hiljade, i ubrzano se dalje penje usprkos cijenama koje se kreću od 70 do pola miliona eura za apartman, uskoro neće znati šta uopšte rade u betonskom prostoru okruženom drugim susjednim betonom usred devastirane planine -  za sada se tek sluti kao gora budućnost. Nije čudo što već sada mnogi od onih koji su među prvima kupili apartmane prije petnaestak godina sa otvorenim pogledom prema ljepotama planine – postavljaju ogorčena pitanja o tome ko to dozvoljava ovu navalu gradnje bez koncepta pa i dozvola. Odgovor i više nego direktan bahato i poneseno dao je već poodavno "vlasnik" opštine Trnovo kazavši u jeku razgovora o grandioznim planovima njegovog carstva– tek toliko da ne bude dileme – kako su Bjelašnica i Igman "prvo opštinsko vlasništvo, pa kantonalno, a onda tek federalno i na kraju državno"! 

Još one 2006. godine u pomenutoj studiji sjajnog naslova "Igman i Bjelašnica – planine koje su pojeli skakavci" arhitekta Braco Alikalfić ide i korak dalje u analizi svekolike degradacije u odnosu spram svega ovoga. Riječ je, kaže, o novom,  prevladavajućem mentalnom sklopu. I dalje: " Zašto nam se ovo događa? Možemo nagađati. Da li je riječ o voluntarizmu političkih moćnika, monopolizaciji  planiranja, sitnosopstveničkim interesima lokalne samouprave ili, možda najprije, zakonima tržišne filozofije koji su do tog stepena ovladali ovdašnjim vrijednosnim sudovima da pristajemo na princip da je sve na prodaju? Pošto su planine? Pošto je Nacionalni park? Pošto je grad Sarajevo? Pošto je Bosna i Hercegovina? Očigledno je, naime, da je realpolitika izborila svoje mjesto u uređenju prostora i formirala svoj sistem vrjednovanja stvari..."

Naravno, odavno već na ovim prostorima ništa ne znači ono što kaže ekološka struka, da je gradnja na planinama davno prešla održivi nivo i da se moramo zaustaviti u svojim apetitima. A kako se zaustaviti kada spomenute planine, kanjoni i šume još nisu potpuno izbetonirane i strpane u privatne džepove.

Kako se i koliko daleko išlo u apetitima na ovom terenu govori letimičan pogled na prije tri godine objavljene planove opštine Trnovo, po lokalitetima na planinama koje "prvenstveno njima pripadaju". Dakle, u nastavku na ono što je do tada već izgrađeno: Bukova ravan – 84 vikend objekta, apartmani, hotel, objekti društvene infrastrukture sa smještajnim kapacitetima... RP Prečko Polje – na 137 hektara u planu hoteli, apartmani, vile, tržni centar, zdravstveni centar, infrastruktura (već potpisani ugovori i izdato 59 urbanističkih saglasnosti). Gornja Grkarica – ergele, mini golf, tereni za nogomet, rukomet, boćanje, tenis. Dječija igrališta, biciklističke i staze za jahanje. RP Donja Grkavica, Prečko Polje, Kolijevka – "integrisani turistički grad". UP Igman – stambena zona... O sportskim dvoranama, stadionima, bazenima da se i ne govori. I sve to bez iole ozbiljnijih studija, analiza, sveobuhvatnih projekcija u vezi sa vodoopskrbom, klimatskim karakteristikama, saobraćajem, energetskim kapacitetima itd. Paralelna realnost u kojoj se u Trnovu minule dvije godine u osnovnu školu upisao jednocifren broj učenika tamo nikome nije bitna, niti se dovodi u vezu sa egzaltiranošću svekolike ekspanzije svjetskih gabarita.

Ambicije su ogromne, ali se računa i sa "razumijevanjem" onih političkih kapitalaca koji su, uz ostale već gore u apartmanima,   ponešto im još treba pa se mogu odobrovoljiti malim infrastrukturnim blagodetima. O državnom trošku. I ma koliko riječ bila o privatnim apartmanima i pratećim objektima, "zajednica" će, naravno, podmiriti logistiku. Prije tri godine počela je tako izgradnja posebnog vodovoda za Bjelašnicu koja se od Olimpijade do sada pumpala iz Sarajeva. Ipak, za apartmansko naselje u Babinom Dolu izgradio se novi, poseban vodovod. Za tu svrhu iz budžeta Kantona izdvojeno je dva miliona KM ali će sve skupa na kraju koštati više od pet miliona KM. Voda, kristalno čista kakvu u Sarajevu mogu samo sanjati, dovodi se za apartmane sa izvora Rakitnice. Više od dva miliona KM budžetskih para je potrošeno i za gasovod Sarajevo-Bjelašnica. I za popravku kanalizacije Bjelašnica-Hadžići novac je obezbjeđen iz Fonda za okoliš FBiH. Potrošenih 18 miliona KM za nove žičare i vještački snijeg dobijeno je iz komercijalnog kredita – 12 miliona, i iz budžeta kantona 6 miliona KM. Prošle godine u Babinom Dolu izgrađena je i podzemna garaža, paralelno sa prvom podzemnom gradskom garažom u Sarajevu, preko puta Vijećnice, izgrađenom javnim novcem.

Naravno da su sve ovo pogodnosti za one o kojima se država ovako zdušno brine u apartmanskim naseljima na olimpijskim planinama. A koliko se u tim apartmanima i u opštini Trnovo gdje se uglavnom odlučuje ko će dobiti parcelu ili dozvolu za gradnju ne vodi računa o građanima Sarajeva – opet je i više nego vidljivo u slučaju vezanom  za vodu.  Uz dosadašnji ritam de facto divlje gradnje na naknadno "legalizovanoj" drastično suženoj vodoopskrbnoj zoni zemljišta sada "pogodnog" za građevince i vlasnike objekata, pitanje je dana kada će se ponovo pojaviti vijest o svakom bakterijskom i fekalnom zlu u vodi koju piju stanovnici Sarajeva. Poznato je, naime, da se zbog sastava zemljišta na planinama Bjelašnice i Igmana voda iz oborina ne zadržava već brzo ponire i otiče prema izvorištima na obodu i u podzemlju Sarajevskog polja iz kojih se pitkom vodom pretežno snabdijeva Sarajevo. Pretpostavke ekologa i stručnjaka u vezi sa ovim provjerene su i potvrđene minulih godina u nekoliko navrata miješanjem obojene vode sa vodom od oborina na ovim planinama. U svakom pokusu, ta se obojena voda pojavila na Vrelu i drugim izvorima Sarajevskog polja. Niko se dalje ovim problemom nije bavio. Kontaminirana voda iz kanalizacije koja otpadne vode sa Bjelašnice vodi do Hadžića i brojnih septičkih jama na planinama završava redovno i u vodama izvorišta Vrela Bosne. Uostalom, poznato je da su u maju 2010. godine u vodi Vrela Bosne prvi put pronađene fekalne bakterije i da je voda sa ovog Vrela još od tada zabranjena za upotrebu. Iz tadašnjih priloga u medijima bilo je jasno da je u periodu od 1998. i 2010. voda na tim izvorima bila "bakteriološki opterećena" ali i da se tim povodom nije ništa preduzelo. Iako se znalo da je najveći izvor ovog  zagađenja u apartmanima na Bjelašnici, nadležni su pod pritiskom i temeljem zajedničkih interesa sa građevinskim lobijem nastavili izdavati dozvole za gradnju. Potrošeni su tada milioni na popravku i kolektora koja još uvijek traje, a "Strateška procjena utjecaja na okoliš" čiju je izradu hitno tražilo preduzeće "Vodovod i kanalizacija" nikada nije urađena.

O "pozadinskim" računicama i kalkulacijama u vezi sa planiranjem dugoročnog razvoja u vezi sa ovim područjem, dovoljno govori i krah ideje o uspostavi Nacionalnog parka kojemu bi pripadali Igman i Bjelašnica uz još neke lokalitete koji su mogli i trebali da se uvrste u zaštićena područja. Poznato je, uz ostalo, da je Bosna i Hercegovina sa svega oko 2,2 posto teritorije pod zaštitom na posljednjem mjestu u Evropi i među deset najlošije rangiranih zemalja svijeta.  Poređenja radi, među članicama EU u prosjeku je 25 posto teritorije pod nekim oblikom zaštite. Zbog velike raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta i vrijednosti ukupnog pejzaža, prije više od 40 godina planirala se zaštita područja Igmana, Bjelašnice, Treskavice i Visočice. Izrađene su mnoge studije a 2008. godine pokrenut je petogodišnji projekat Svjetske banke vrijedan 6 miliona dolara za uspostavu novih zaštićenih  područja u BiH. I umjesto Nacionalnog parka "Igman,Bjelašnica, Visočica, Treskavica" kao krune ovoga plana, krenula je poput stampeda izgradnja novih stambenih objekata, legalnih i nelegalnih koji su potom, prije ili kasnije – legalizirani. 

Ni kod koga ko se bavi ovom temom u Federaciji i Kantonu Sarajevo nema dileme da ključnu ulogu u potpunom ignorisanju svih zakona, planova i programa, igra građevinski lobi sa kojim su direktno vlasnički konektovani mnogi politički i državni funkcioneri. Dokle bahatost nepoštivanja zakona ide pokazuje i podatak da je prema Prostornom planu Kantona Sarajevo za period od 2003. do 2023. na velikim područjima Igmana i Bjelašnice dozvoljena gradnja, suprotno odredbama važećeg plana višeg ranga - Prostornog  plana FBiH.

Podjednak je skandal bio i 2016. sa Prijedlogom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o vodama Kantona Sarajevo, koji je stavljen na raspravu po hitnom postupku, što znači bez prava na predlaganje amandmana. Pojednostavljeno kazano, smisao ovoga Prijedloga bio je da se stvore preduslovi za drastično smanjenje površine vodozaštitne zone ("na terenu" ionako već bitno smanjene) odnosno da se povećaju zone za slobodnu gradnju na tom prostoru. Sve je temeljeno na Elaboratu zaštite izvorišta vode za piće "Sarajevsko polje" koji je bio usklađen sa federalnim pravilnikom iz 2012. godine. Taj pravilnik propisuje vodozaštitne zone nekoliko puta manje od onih propisanih prethodnim Pravilnikom iz 2002. godine, te onih u zemljama regiona i Evropske unije.

Povodom svega ovoga Eko Akcija je tada apelovala na poslanike Kantonalne skupštine da ovo spriječe i da se konačno pokrene preispitivanje uloge građevinsko-investicionog lobija u kontinuiranom izigravanju slova i duha zakona. Ovaj posao sa "preispitivanjem uloge" građevinskog lobija do danas nije ni stavljen na dnevni red, ni započet pa tako ni dovršen.

Transparentan primjer koji pokazuje ne samo da ništa nije "preispitano" na ovom planu, već da kriminal dobija i obrise krajnje drskosti nedavno je istražio i precizno dokumentovao Centar za istraživačko novinarstvo (CIN). Riječ je o slučaju bespravne sječe šume, oko hiljadu kubnih metara drveta uglavnom neoznačenih stabala, na najmanje 4,4 hektara šume na ulazu u Olimpijski ski-centar "Bjelašnica". Organizator posla je Općina Trnovo, uglavnom bez odobrenja kantonalnih vlasti i bez okolišne studije o razlozima i obimu sječe. Teško je dokučiti i gdje je završilo svo posječeno drvo sa mjesta na kojem je općina planirala i praktično već očistila teren za gradnju sportskih terena, apartmana i hotela. Cijela operacija sa partnerima, prikrivana prevarama i krađom vođena je pod bahatim i već poznatim geslom načelnika Trnova i općinskog vijeća: "Ovo je moja zemlja, ja ću napraviti pa ću legalizirati..."  Na tragu ovakvog ismijavanja zakona oslonjenog na očigledno uvjerenje da mu niko ništa ne može i neće, ostaje još jedna izjava predsjednika općine Trnovo Ibre Berila reporteru CIN-a:  "...Ja nisam nadležan pratiti da li je šuma posječena u skladu sa propisima, ja nisam taj koji čuva šumu..."

Mimo ovakvih kriminala za račun raznih lobija i njihovih pokrovitelja u politici, u priči o dugoročno pogrešnoj, a kratkoročno čak i profiterski loše osmišljavanoj strategiji djelovanja i poslovanja zimskih centara u Bosni i Hercegovini, javlja se još jedan  veoma čudan momenat: Potpuno ignorisanje fenomena globalnog zatopljavanja koje kuca na vrata već par decenija svim zimskim centrima u svijetu. I koje su mnoge velike banke već prepoznale donoseći odluku o prestanku kreditiranja centara ugroženih  fenomenom zatopljavanja. I dok se u velikoj većini skijaških centara ozbiljno prilagođavaju ovoj činjenici, u Bosni i Hercegovini ona kao da nije ni registrovana. Potezi koje vuku zaduženi za poslovanje zimskih centara, posebno Jahorine,  Bjelašnice i Igmana pokazuju ili potpuno odsustvo poslovnog razmišljanja ili – što bi bilo doista skandalozno – postojanje zaključka prema kojem to njih neće stići, bar ne dok su na poslu na kojem su.

U kratkoj ali potpuno jasnoj i dokumentovanoj analizi ovog fenomena Eko akcija iznosi podatak da je desetogodišnji prosjek srednje godišnje temperature na vrhu Bjelašnice u periodu 2007. - 2016. porasla za 1,8 stepen Celsijusov u odnosu na period 1904.-1913. Praktično, ukoliko se projekcije rasta temperature usred globalnog zagrijavanja pokažu tačnim, svega šest gradova domaćina Zimskih olimpijskih igara će do kraja stoljeća imati klimu dovoljno hladnu da bez problema mogu ponovo ugostiti Igre. Sarajevo je u riskantnoj skupini već 2050. a s obzirom na zime u posljednjih deset godina – i mnogo ranije.

Iz ove perspektive gledano, veoma su dubiozni mnogi potezi koji se čine sa investicijama u čitave "gradove" na planinama ovisne od snijega i skijanja. Pogotovo kada se u ime gradnje tih "gradova" radikalno uništava priroda koja može biti mamac za turiste i mimo skijanja. Druga je činjenica investiranje u opremu i objekte koji traže optimalne uslove uključujući i klimu sa snijegom, bez magli i vjetrova. I na Jahorini i na Bjelašnici investirano je  u šestosjede i  četverosjede, mašine za uređenje staza, osniježene dijelova staza itd. toliko da se u novim uslovima tamni finansijski oblaci nadvijaju nad ove centre. Na Jahorini je, recimo, od zadnjih deset ski sezona čak četiri propalo zbog nedostatka snijega. Prema međunarodnim standardima – kaže se u analizi Eko akcije, skijaški centar se smatra "snježno pouzdanim" ukoliko je u 7 od 10 zima za skijanje dostupan sloj snijega od barem 30 do 50 cm u trajanju od najmanje 100 dana, između 1. decembra i 15. aprila.  

U skladu sa ovim, već je vidljivo da takozvani stacionarni gosti neće doći u većem broju na planine koje su već stekle "ugled" destinacije sa neizvjesnim skijanjem. Sve ovo, zapravo, dovodi do zaključka koji je na tragu potvrđenih slutnji u vezi sa načinom "investiranja" u prelijepe planine u Bosni i Hercegovini kojima se svakim danom oduzima ljepota a pretvaraju se u betonska naselja mada je jasno da tu uskoro neće biti ni skijanja, ni drugih razloga za ugodan boravak. No, za one kojih se sve to ne tiče osim gradnje i brzog prodavanja izgrađenog, kao i zadovoljavanja skorojevićkog ega jer je apartmansko društvo "elita" novog društva, i gradnja i pokazivanje za sada su dovoljan motiv da se u svemu učestvuje.

I za kraj, evo i završnog citata u vizionarskom tekstu  Brace Alikalfića objavljenog u maju 2006. godine, u vrijeme kada se još uvijek moglo koliko-toliko razmišljati iz potpuno druge perspektive, mimo današnje ekskluzivno korupcionaške, kriminalno-interesne, političko karijerističke, amaterske i nestručne:  

"I, za nekoliko decenija? Vrijeme će učiniti svoje, a dotle  će sa javne scene nestati svi savremenici današnjih zbivanja. Nestaće i vinovnici i svjedoci pogrešnih odluka jedne generacije. Ostaće jedini živi svjedok – Igman i Bjelašnica – ogoljene i devastirane planine koje će moći svjedočiti da smo imali šansu da uradimo i jedno i drugo da postanemo poznata i profitabilna turistička destinacija europskog ranga, a da, pri tome, sačuvamo prirodu najbliže njenom izvornom obliku".

Sve u vezi sa ovim, već je napisano na mnogo mjesta, ali džaba. Predviđanja su turobna. Prostor će iz godine u godinu sve više postajati urbana sredina koju će građevinski lobi i njihovi politički sponzori dobro naplatiti, a planine gubiti identitet i obilježja prirodnog okruženja. Dovest će se u pitanje osnovna potreba i želja građana da se sklone u prirodu koja im nudi terapiju od urbanih bolesti, zagađenja, saobraćajne buke i svakodnevnih briga koje Grad sa sobom nosi. I kada gore više ne bude ni snijega ni skijaških staza, ni prirode, šuma i životinja, pa ni čiste pitke izvorske vode kojom je Sarajevo snabdijevano, betonski grad će sve više početi da lični  na opustošenost koja je ostala odmah iza rata. S tim što je tada, uz još uvijek  postojeću prirodu, postojala šansa za budućnost.