Pandemija i ljudska prava – ko će nadzirati nadzirače

Pandemija i ljudska prava – ko će nadzirati nadzirače

Samo četiri dana od stupanja na snagu odluke o proglašenju vanrednog stanja[1], Vlada i predsjednica Republike Srpske posegnuli su za ovlaštenjima koja im vanredno stanje omogućava, te donijeli niz uredbi sa zakonskom snagom, od kojih se jedna odnosi na prekršaje izazivanja panike i nereda.

Gostujući na ATV, predsjednica je objasnila da Uredbe treba da “omoguće nesmetano funkcionisanje institucija Srpske i preuzimanje određenih radnji”, dodajući da su se vodili interesima građana, “da oni ne budu oštećeni”.

No, građani/ke su već “oštećeni”. Radnicima/ama u trgovinama su popucali kapilari od stotina kilograma brašna koje su preturili preko svojih ruku da bi ga bilo dovoljno na policama, imaju rane na rukama od sredstava za dezinfekciju, medicinski radnici imaju modrice i podljeve od maski koje nose, neki nisu ni obuhvaćeni ekonomskim mjerama pomoći, neki su dobili otkaze, dinamika porodičnog života je na ozbiljnoj probi…  Međutim, u ovom tekstu se nećemo baviti ovim problemima i posljedicama pandemije, pozabavićemo se samo jednom od uredbi koje su, u ovih nekoliko dana, stupile na snagu u RS, a koja bi mogla direktno da se odrazi na uživanje prava na slobodu izražavanja i mišljenja i medijske slobode.

Primjena Uredbe o prekršajima izazivanja panike i nereda

Naime, i dalje nije jasno ko će i na osnovu kojih kriterijuma primjenjivati Uredbu o prekršajima izazivanja panike i nereda, čiji cilj je, kako je objasnio ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač, sprečavanje namjernog ili nenamjernog izazivanja panike i straha za vrijeme vanrednog stanja[2]. Ono što znamo je da će oni koji propis prekrše plaćati visoke novčane kazne, od 1000 KM za fizička lica do 9.000 KM za pravna lica, i da se to odnosi i na one koji pokušaju da izazovu paniku ili strah i putem mreža.

U ovavkim kriznim vremenima informacija nam je potrebnija neko ikad. Kako virus djeluje na naš organizam? Kako se liječi? Kad i gdje smijem izaći? Do kada rade prodavnice? Ko ima pravo na ekonomske mjere podrške? Kome da se žalim? Biti informisan u ovakvim situacijama je nasušna potreba. A kako će se procjenjivati da li je neka informacija ili izjava izazivanje panike i nereda, ili, pak, opravdana i argumentovana kritika institucija ili ukazivanje na problem? I ko su ljudi i sa kojim kompetencijama koji će vršiti takve analize i procjene? Jasnih odgovora na ova pitanja nema, pa se sa razlogom može sumnjati u opravdanost jedne ovakve uredbe.

Čini se da Uredba već uzima danak i da ljudi pažljivije mjerkaju riječi i rečenice, u strahu da ne budu kažnjeni zbog nečega što su rekli ili napisali. Pri tome, vjerovatno imaju na umu da su neki, zbog navodnog širenja panike, već privodjeni. Draško Stanivuković je prvo bio optužen da širi paniku i laži o radnicama “Beme” zaraženim virusom korona (što se pokazalo kao tačna informacija), a potom je dobio i policijski poziv za saslušanje zbog “počinjenog prekršaja širenja panike objavljivanjem video snimka sa neistinitim sadržajem”[3], a riječ je o snimcima ljudi koji govore o lošim uslovima u karantinu u Sportskoj dvorani Obilićevo.

Proizvoljno tumačenje uredbe

Postavlja se opravdano pitanje da li bi, recimo, informacija o koruptivnim radnjama prilikom nabavke medicinske opreme, mogla biti protumačena kao pokušaj izazivanja panike i nereda? Ili bi tako mogla biti shvaćena informacija o nedostatku zaštitine opreme u bolnicama? To se doslovno dogodilo srbijanskoj novinarki Ani Lalić nakon što je na portalu Nova.rs objavila tekst o stanju u Kliničkom centru Vojvodina. Privedena je u policijsku stanicu i oduzeti su joj mobitel i laptop. Klinički centar Vojvodine ju je optužio da je narušila ugled te ustanove i izazvala paniku kod građana tekstom u kome pojedini zdravstveni radnici govore da je loše stanje u toj zdravstvenoj ustanovi. Uglavnom, Ana je puštena iz pritvora, a Vlada Srbije je, nakon oštrih kritika medjunarodnih i domaćih organizacija, odlučila da povuče svoju Uredbu o informisanju javnosti tokom pandemije korona virusa. Ova uredba je podrazumjevala da informacije o epidemiji mogu doći samo od Kriznog štaba na čelu sa premijerkom Anom Barnabić, s ciljem zaštite građana od neprovjerenih informacija. Lalić je, i nakon puštanja iz pritvora, rekla da stoji iza svega što je napisala, da bolnici nedostaje osnovne opreme i da rade u haotičnim uslovima u vrijeme pandemije, i da je “veću paniku izazvao predsjednik Aleksandar Vučić kada je rekao da će uvesti 24-satni karantin i da ga nije briga kako će ljudi ići u nabavku, što je za posljedicu imalo masovno i panično odlaženje ljudi u nabavku”[4].

Važno je propitivanje svrsishodnost donijetih mjera i uredbi

Čak i uslovima pandemije kakva je ova izazvana korona virusom opravdano je postavljati ovakva pitanja i propitivati svrsishodnost donijetih mjera i uredbi, naročito u svjetlu mogućih kršenja ljudskih prava, u ovom slučaju prava na slobodu izražavanja i prava na pristup informacijama. A kako se ova situacija izolacije i vanrednog stanja produžava, tako se svakodnevno otvaraju i nova pitanja i javljaju bojazni da bi vanredno stanje moglo biti zloupotrebljeno.

Iako nam je sada svima zdravlje, i fizičko i mentalno, na prvom mjestu, ne treba bježati od propitivanja opravdanosti i efikasnosti mjera koje se donose na različitim nivoima u BiH.

Incijativa za monitoring evropskih integracija je tako opravdano ukazala da se objavljivanjem imena i prezimena ljudi kojma je određena mjera izolacije, krše Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH, pravo na privatnost kao jedno od osnovnih ljudskih prava, te entitetski zakoni o pravima pacijenata. Upozorili su da se na ovaj način etiketiraju i stigmatiziraju i oni koji se ovih mjera pridržavaju, te da bi nadzor nad ovim osobama trebao biti u isključivoj nadležnosti policijskih organa, a ne građana i građanki, komšiluka i prijatelja.

“Posebno nas brine što bi ova mjera mogla dovesti do obeshrabrivanja građana i građanki koji imaju simptome koronavirusa da se jave nadležnim službama i podvrgnu testiranju, u želji da izbjegnu javnu stigmatizaciju i objavljivanje njihovog imena”, navedeno je, između ostalog, u saopštenju Inicijative.

Transparency International BiH je, s druge strane, upozorio da se spiskovi radnika koji se navodno dobrovoljno odriču ličnih primanja u korist Fonda solidarnosti za obnovu Republike Srpske, prave bez ikakvog zakonskog osnova i da mogu služiti kao sredstvo pritiska i diskriminacije onih koji na to nisu pristali. TI BiH je zbog toga podnio prijavu Agenciji za zaštitu ličnih podataka BIH protiv Ministarstva prosvjete i kulture RS[5].  

Na nezakonitost odluke o potpunoj zabrani kretanja licima mlađim od 18 godina u Federaciji BiH, ukazano je kroz peticiju građana Federacije  u kojoj se navodi da djeca ne spadaju u rizičnu grupu koja je pogođena koronavirusom, da nijedna zemlja u regionu, pa ni u Evropi, nije donijela ovakvu ili sličnu mjeru, te da je odluka o potpunoj zabrani kretanja djece neopravdana, neproporcionalna i diskriminatorna.

Peticija građana i građanki Federacije

Ovo je samo dio nelogičnosti i upitne zakonitosti na koje su neki pokušali da ukažu. U jedan tekst ne može stati sve što se dešava kod nas ovih dana. Ali namjera teksta  i nije to, već da ukaže na neophodnost praćenja/nadziranja insititucionalnog odgovora na COVID-19 kako bi se prevenirala moguća kršenja ljudskih prava. Mjere koje se donose moraju biti ograničenog obima, opravdane i moraju imati tačan rok trajanja, te je potrebno “nadizirati” one koji te mjere provode kako ne bi došlo do zloupotreba i diskriminacije.  I u vrijeme pandemije, valja se držati konvencija i zakona, i mora se voditi računa da mjere koje se donose budu sagledane i iz ljudsko-pravaškog, rodnog i ugla marginalozovanih grupa.