Sa 24 godine, Smirna Kulenović je već konceptualna umjetnica, kustosica, istoričarka umjetnosti i aktivistica. Diplomirala je na Akademiji primjenjenih umjetnosti kao i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Katedra za historiju umjetnosti. Osim toga godinama radi i kao kustosica u sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti „Brodac“. U umjetničkim krugovima je najpoznatija po svom radu Bosnian Girl 2, kojim je i domaćoj i svjetskoj javnosti uputila snažan protest protiv dugogodišnje viktimizacije bosanskohercegovačke žene. Na početku razgovora molim mladu umjetnicu za objašnjenje njene izjave da je „frustracija za nju početna tačka stvaranja“.
Plan B – Smirna Kulenović: Između aktivizma i umjetnosti
Sa 24 godine, Smirna Kulenović je već konceptualna umjetnica, kustosica, istoričarka umjetnosti i aktivistica. Diplomirala je na Akademiji primjenjenih umjetnosti kao i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Katedra za historiju umjetnosti. Osim toga godinama radi i kao kustosica u sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti „Brodac“. U umjetničkim krugovima je najpoznatija po svom radu Bosnian Girl 2, kojim je i domaćoj i svjetskoj javnosti uputila snažan protest protiv dugogodišnje viktimizacije bosanskohercegovačke žene. Na početku razgovora molim mladu umjetnicu za objašnjenje njene izjave da je „frustracija za nju početna tačka stvaranja“.
Smirna Kulenović:
Nisam nikada birala da to bude moj umjetnicki izražaj, ali desilo se da me rat, ratni zločinci i politika konstantno prate i frustriraju.
Rođena sam 1994. u ratnom Sarajevu. Samo moje djetinjstvo neposredno nakon rata je bilo veoma neobično iskustvo koje me najviše oblikovalo kao umjetnicu. Nije baš tako uobičajeno da se igrate na ruševinama i kada začujete helikopter neko od nas djece kaže: „Koga to ganjaju? Karadžića ili Mladića?“
Osim toga moja pozicija je obilježena i time da nisam imala sadašnjost za koju se mogu uhvatiti. Odrastala sam u porodici koja je bilo potpuno jugo-nostalgična. Od malih nogu su mi govorili kako je nekad sve bilo ljepše i bolje, kako je u njihovo doba sve valjalo i slično. Ja to sve slušam, a istovremeno živim i odrastam u jednom potpuno razrušenom gradu u kojem je sve depresivno i u kojem ljudi provode živote u konstantnom čekanju da se nešto promijeni na političkoj i ekonomskoj razini. A ništa se ne mijenja, nego postaje sve gore i gore!
Zbog nekih ličnih odnosa i porijekla moje porodice, na mene je jako uticala i Srebrenica. Već sa šest godina sam npr. imala priliku da vidim prvu masovnu grobnicu. To je jedan od momenata koji me definitivno najviše oblikovao i koji mi se urezao u sjećanje.
Međutim, kao tinejdžerica uočavam da mogu da biram između života u konstantnoj frustraciji zbog bremena prošlosti ili umjetnosti u kojoj se slobađam te frustracije. Odlučujem se za ovo drugo. Već od 16. godine sam počela da se bavim aktivizmom, konkretno reparacijom urbanih javnih prostora koji su uništeni u ratu. To smo činili kroz uličnu umjetnost u okviru projekta „Dobre kote“. Taj projekat je okupljao oko 100 mladih volontera iz Sarajeva. Od 2012. pa do danas smo reparirali i uljepšali deset lokacija na području Sarajeva. Uspjeli smo zajedno sa građanima i građankama da prostore koji su služili za drogiranje ili bacanje smeća repariramo i učinimo lijepim, udobnim i korisnim uz upotrebu boje, slika i murala. Sva ta frustracija i mene i moje generacije pronašla je dakle svoj lijek kroz umjetnost i kroz reparaciju prostora, tako da smo kroz popravke i uljepšavanje prostora popravljali i sami sebe i uljepšavali svoj život.
Smirnin najpoznatiji rad je fotografija Bosnian Girl 2, koja je mjesecima visila na fasadi Historijskog muzeja u Sarajevu. Bosnian Girl 2 prikazuje Smirnu u bijeloj potkošulji kako ljutito i odlučno gleda u objektiv fotoaparata i pokazuje srednji prst na obje ruke. Iznad Smirnine glave kao aureol lebde zvjezdice sa zastave Evropske unije.
Bosnian Girl 2 se nadovezuje na Bosnian Girl, rad sarajevske umjetnice Šejle Kamerić. To je ona poznata fotografija lijepe tamnokose autorice Kamerić u bijeloj potkošulji. Preko njene slike se proteže grafit nađen u UN-kasarni u Potočarima „ No teeth...? A mustache...? Smel like shit...? Bosnian girl!“ ( Nema zuba...? Ima brkove...? Smrdi kao govno...? Bosanska djevojka!). Grafit je napisao nepoznati holandski vojnik koji je tokom ratnih godina bio pripadnik UN-trupa u regionu Srebrenice. Djelo Bosnian Girl Šejle Kamerić kroz ovaj rasistički i mizoginijski grafit simbolizira svu sramotu mirovnih trupa UN, koje su zapravo trebale štititi stanovnike Srebrenice i sve one nepravde nanesene mnogim ženama u BiH za vrijeme rata. Smirna Kulenović objašnjava kako je i zašto nastao njen rad Bosnian Girl 2.
Smirna Kulenović:
Taj rad je nastao spontano, uopšte nije bio planiran. Ja zapravo tek sada shvatam sve te slojeve koje su mene dovele do takve vrste reakcije. Gledala sam presudu Ratku Mladiću sa svojom porodicom. I to je jedna od tih situacija: porodično okupljanje da bi se gledala presuda ratnim zločincima kao da je neki film! I sudija u jednom trenutku govori da nije bilo dovoljno poginulih da bi se ratna dešavane u nekim opštinama u BiH nazvala genocidom. U tom trenutku nisam mogla vjerovati da to izgovara sudija koji bi valjda trebao znati da pojam genocida nema veze sa brojem već sa intencijom da se uništi jedan narod.
Toliko sam bila ljuta u tom trenutku na samu sebe što sam sjedila tu i čekala tamo nekog sudiju da mi objasni šta se to nama desilo! Ja vrlo dobro znam šta se desilo i on govori nešto sasvim suprotno, a njegovo se riječ uvažava! Tako bijesna ja sam samo izletila iz kuće. Trebala sam se nakratko sresti sa jednim fotografom iz Londona. Prolazili smo pored zgrade Delegacije EU u BiH na Skenderiji. Tada sam osjetila potrebu da nešto uradim i samo sam mu rekla: “Ja ću sada nesto uraditi, moram to uraditi, neću ti ništa objašnjavati. Ako hoćeš uslikaj me, ako nećeš ne moraš.“
Bilo je sunce, čudan novembar. Ja sam skinula majicu jer mi je bilo vruće. Vidjela sam da imam bijelu potkošulju. Odjednom mi se sve samo posložilo, znala sam: to je Bosnian Girl 2, to je moja poruka svijetu. Zamolila sam ga da me uslika tako da mi iznad glave bude pozicioniran krug od zvijezda sa zastave EU, koja je bila izvješena na zgradi Delegacije. Ja sam stajala i ispružila sam oba srednja prsta na rukama. To je bilo to.
Stavila sam tu fotografiju na svoj Facebook-profil i u roku od tri sata je to viralno otišlo u cijeli svijet. Ubrzo nakon toga mi se javio kustos Pierre Courtin, koji me je zamolio da isprintamo rad da bi ga on mogao staviti u svoju kolekciju. Nakon toga mi se javio i Historijski muzej u Sarajevu i tako je sve to krenulo.
Godinama se u meni nakupljala frustracija zbog načina na koji se naša bosansko-hercegovačka žena predstavlja i u našim i u međunarodnim medijima: uplakana majka, žrtva silovanja, toliko tegobe i viktimizacije. Ovim radom sam htjela da pokažem da se to konačno treba zaustaviti, da dolazi neko novo vrijeme za žene iz BiH, da postoji nova nada i nova snaga u nama mladim ženama i da želimo da okončamo tu ulogu koju više uopše ne nosimo i ne želimo da nosimo, ali nas svi i dalje tako obilježavaju i poimaju. Ne želim da nas iko više obilježavaju kao žrtvu. Mi imamo novu snagu i možemo preuzeti stvar u svoje ruke, mi znamo vlastitu istoriju i vlastitu istinu i nećemo više sjediti i čekati da nam drugi govore šta je i kako je bilo ili da nam određuju položaj i shvatanja. Zbog toga pokazujem srednji prst.
Smirna Kulenović stvara i izvan granica BiH. Dobitnica je granta jedne velike portugalske fondacije koja podržava mlade umjetnike iz čitavog svijeta i s vremena na vrijeme kao korisnica tog granta živi i radi u Portugalu. Nedavno je direktor „Conventry Bienale of Contemporary Art“ pozvao Smirnu da ove godine na tom bijenalu u Velikoj Britaniju sa svojim zvukovnim radovima predstavlja BiH. Smirna Kulenović objašnjava odakle dolazi toliki interes međunarodnih umjetničkih krugova za njen rad.
Smirna Kulenović:
Ono što je zanimljivo kustosima kada rade sa mnom je to što sam ja toliko mlada, a bavim se temom rata. Mislim da je to prva stvar koja me izdvaja. Druga stvar je neka vrsta hrabrosti da radikalno pristupam svemu što radim. Kada vjerujem u neku svoju ideju spremna sam da je izvedem do kraja bez obzira koliko me to može koštati. Iskreno, bilo je svakakvih situacija u kojima sam se nalazila zbog tog srednjeg prsta.
Međutim, pogrešno je vjerovati da se internacionalni kustosi zanimaju samo za neke pojedince ovdje. Zadnjih godina je sve veći interes za našu postratnu umjetnost, jer je ona veoma specifična. Zanimljivo u svemu tome je da taj umjetnički izražaj naši umjetnici nisu sami odabrali, nego se sam desio, pa je zbog te svoje autentičnosti i iskrenosti interesantan međunarodnim umjetničkim krugovima. Naime, svi smo mi ovdje, bilo da smo doživjeli rat ili smo rođeni nakon rata, toliko obilježeni tim snažnim iskustvima da je prosto nemoguće da ne stvaramo iskrenu umjetnost. Na zapadu naprotiv, imamo često odlaženje od ideje umjetnosti u neku modu. Umjetnički stilovi postaju takoreći modni stilovi koji gube svoju snagu izraza. Mislim da se iz tog razloga sve više internacionalnih kustosa interesuju za nas, oni su očito prepoznali kolika je snaga ideja ljudi koji žive ovdje zbog tog neobičnog iskustva u životu. Ovo se odnosi na mnoge u regiji, ali najviše na sarajevske i bosanske umjetnike zbog tog konkretnog iskustva rata, koji oblikuje ne samo ljude koji su tada živjeli nego i generacije koje odrastaju u postratnom društvu, kao što se to vidi i na mom primjeru.
Smirna Kulenović ne može sebi obezbijediti egzistenciju samo svojim umjetnčkim djelovanjem. Da bi zaradila sa život, bavi se prevođenjem stručnih tekstova sa engleskog jezika i pisanjem članaka za neke međunarodne umjetničke časopise.To je, nažalost, slučaj sa većinom umjetnika u BiH: prisiljeni su raditi svakojake poslove da bi sebi mogli u slobodnim trenucima priuštiti umjetničko djelovanje. Uprkos svemu tome Smirna ne želi trajno napustiti BiH.
Smirna Kulenović:
Ja sam konstantno na toj ivici između odlaska i povratka. Već par godina, tačnije od 2016., svake godine odem iz Sarajeva na par mjeseci kako bih stekla neko novo znanje i obrazovanje, ali se uprkos svemu uvijek volim vratiti jer srećom nisam toliko isfrustrirana da zauvijek napustim ovu zemlju. Ja sam kroz svoje boravke u inostranstvu shvatila da je neki naš narativ i naš pogled na svijet jako važan i jako drugačiji od tog evropskog. Zbog toga je bitno da se mi vraćamo ovdje, donosimo nešto novo i nastavimo raditi u ovoj zajednici.
Često idem u Portugal. Njihova velika muzejska fondacija Glubenkian me podržava u stvaranju. Plaćaju mi smještaj, daju mi mjesečnu stipendiju, a moja jedina obaveza je da se bavim umjetnošću. Prosto nevjerovatno! Ali nakon 2-3 mjeseca počne mi nedostajati BiH, jer imam osjećaj da na mjestu gdje imam sve uslove prestajem biti toliko iskrena, radim samo što mi neko pruža sve uslove, novac i slično. Ovdje nekako imam potrebu da stalno budem kreativna, da stalno improviziram nešto jer na drugi način ne mogu ništa ni uraditi. Ta iskra se uvijek jako brzo izgubi kada napustim BiH.
Za kraj, Smirna nam govori o svom novom projektu.
Smirna Kulenović:
Srećom aktivizam i društvena kritika kroz umjetnost nisu jedine aktivnosti kojima se bavim. Tako ću u oktobru 2019. na „Conventry Bienale of Contemporary Art“ u Velikoj Britaniji našu zemlju predstaviti radom koji je nastao mojim istraživanjem zvuka koji biljke proizvode te pretvaranjem tog zvuka u muziku kroz primjenu modernih tehnologija. To je jedno potpuno odstranjenje od politike i političkih tema i bavljenje konkretno zvukom, muzikom i nekim univerzalnim stvarima kao što je nauka, biologija, biljke. Bez tog aspekta rada, kada bih se samo bavila frustracijom i političkim temama, mislim da bih i ja uskoro pukla i ne bih više mogla ništa da radim.Bitan mi je taj balans između politike i apstraktnih tema da bih uopšte živjela i stvarala.
