Bosna: Oteta država

Vrijeme čitanja: 11 minutes
Teaser Image Caption
Ein Meister der Hysterisierung: Milorad Dodik, Präsident der Republika Srpska, hier bei einer Wahlveranstaltung im Jahr 2012

Bosna i Hercegovina trenutno u skromnom zaletu pokušava da smanji sve veću distancu između sebe i drugih država Zapadnog Balkana na putu za moguće buduće članstvo u EU.
U Sarajevu se ovih dana pročulo da će se uskoro predati zahtjev za članstvo u EU. No, sam zahtjev za članstvo neće moći riješiti duboke probleme ove poslijeratne zemlje. Štoviše, posljednjih sedmica se ponovo pokazalo koliko je stanje u ovoj zemlji sa 3,8 miliona stanovnika još uvijek  nesigurno, koliko je slaba državna konstrukcija, a stabilnost hibridna.  I još jednom se pokazalo kako se pomoću krizne propagande s nacionalnim nabojem ciljano napada ionako spori proces konsolidacije.

Nedavno su odgovorni predstavnici Republike Srpske (RS) dokazali da nisu zainteresirani za funkcionalnu cjelovitu državu. Ali ovoga puta su išli jedan korak dalje.  Samo nekoliko dana nakon što je Državna agencija za istragu i zaštitu SIPA provela raciju u srpskom dijelu zemlje u potrazi za osumnjičenim ratnim zločincima, RS je krajem godine obustavila suradnju sa SIPA-om i Sudom BiH.

Usporedbe radi, to bi bilo kao kad bi Bavarska odbila surađivati sa Saveznom kriminalističkom policijom i Saveznim ustavnim sudom i time obustavila suradnju sa nadređenim pravnim institucijama. Ludo? Apsurdno? U Bosni i Hercegovini su ove kategorije čvrsto utemeljene u političkoj svakodnevnici. Činjenica da je vrh RS-a samo nekoliko dana kasnije pomirljivijim tonom objavio da će suradnju sa SIPA-om nanovo regulirati pomoću novog sporazuma, nimalo ne ublažava fatalni učinak prethodnog napada. Provokacije Republike Srpske pri tome uvijek slijede određen obrazac koji se koristi već godinama, a uvijek u novim varijacijama: stalno dovođenje u pitanje institucije cjelovite države i kontinuirani pokušaji rastapanja procesa uspostavljanja pravne države.

20 godina nakon Daytona: ništa od države

Međunarodni predstavnici neprekidno tvrde da u Bosni i Hercegovini, nakon višegodišnjeg zastoja i vraćanja postignutih standarda unatrag, cvjeta pozitivna reformska dinamika. Istina, postoje blagi napredci, naprimjer na tržištu rada i u javnom sektoru – posljedice inicijative iz Njemačke i Velike Britanije zbog koje se odustalo od većih konstitucionalnih reformskih planova kako bi se u okviru smanjene reformske agende pristupilo rješavanju aktualnih ekonomskih problema. Osnovna pitanja kao što su budući Ustav, pitanja od normativnog značaja i vladavine prava u kompleksnim političkim uvjetima, uključujući sveprisutne principe etničke proporcije, i dalje važe kao nerješiva. Tako aktualni razvoj situacije ne može prikriti činjenicu da je država 20 godina nakon kraja rata podjeljenija nego ikada do sada. 1995. godine u Daytonu dogovorena   podjela Bosne i Hercegovine u srpski entitet i zajednički entitet Hrvata i Bošnjaka, kojom su de facto zacementirani rezultati rata - uključujući etnička čišćenja – sve više se pokazuje kao nesavladiva prepreka na putu ka normalizaciji i demokratizaciji. S tim sporazumom jeste okončan trogodišnji rat, ali što duže Dayton determinira unutarnju konstituciju (i Ustav) države, to sve više postaje jasno da se sa ovakvim temeljnim koordinatama, u bukvalnom smislu riječi, ne može izgraditi država.

Proces izgradnje države i nacije praktično je obustavljen. U prevelikoj je mjeri Dayton propisao separaciju, podjelu po etničkim principima, prevelike su mogućnosti aktera starih i novih političkih klika za opstruiranje svega i svačega.

S obzirom na to, nije nikakvo čudo da ciljevi, postavljeni od Međunarodne zajednice po završetku rata, do danas nisu postignuti. Pored konstrukcijskih grešaka daytonskog ustavnog uređenja, za to su u značajnoj mjeri odgovorne i domaće političke kaste: nacionalističke stranke koje su nakon rata ostale na vlasti, u proteklim godinama su činile sve kako bi ometale potrebne reforme u svim značajnim oblastima. Umjesto da funkcije koristi za smanjenje multidimenzionalnih problema u zemlji, politička kasta je održavala status quo. A on u svijetu važi kao kuriozum:  sa tri člana predsjedništva, dva entiteta, oko 150 ministarstava, 14 parlamenata i 14 vlada, država je sebi priuštila groteskno napuhan državni aparat koji prijeti da će iscrpiti i zadnje rezerve ionako osiromašene zemlje.

Odsustvo razumne politike

Glavna misao djelovanja usmjerenog ka općem dobru, ideja dobrog upravljanja(Good Governance) za stvaranje blagostanja i zdravlja za sve građane, bez obzira na etničku pripadnost, odgovorno vođenje politike u smislu učinkovitog upravljanja –  za mjerodavne političke aktere u Bosni i Hercegovini, ove discipline i danas zvuče kao strane riječi. Umjesto da aktivno rade na rješenjima, oni provode neku vrstu anti-politike u čijem kontekstu se etablirala histerizirajuća destruktivnost kao univerzalno sredstvo:  nacionaliziranjem i etniziranjem društveno-političkih diskursa ciljano se skreće pažnja sa dubokih ekonomskih problema ove male države.  50 posto ljudi u Bosni i Hercegovini je nezaposleno, među mladima situacija je još dramatičnija: 60 posto njih nakon završetka zanata, škole ili studija ne mogu naći posao.

S druge strane, tu je birokratski hidrocefalus koji omogućuje političkim akterima da članovima svojih porodica i (stranačkim) prijateljima osiguraju sigurne funkcije. Nepotizam, klijentelizam i endemska korupcija – još uvijek su stupovi koji obilježavaju bosansko-hercegovačku politiku. Mjera u kojoj stranke otimaju državu je zapanjujuća, ocjena je Adnana Huskića iz Sarajevo School of Science and Technology. Na ovaj način, nastala je neka vrsta „partitokratije“ na čijoj osnovi nacionalističke elite osiguravaju bazu njihove moći. Računica iza toga je jasna: ko će izaći na ulicu da protestira protiv lošeg stanja, ako mora računati s tim da će nakon toga izgubiti posao? U državi u kojoj je svaki drugi stanovnik nezaposlen, na taj način se održava poslušno biračko tijelo.   

Kada je u februaru 2014. godine, po prvi put nakon završetka rata, na hiljade demonstranata ipak izašlo na ulice da ukažu na teško socijalno stanje u Bosni i Hercegovini, politički i predstavnici medija – koji su i sami vrlo često pod uticajem politika i u funkciji glasnogovornika stranaka – pokušavali su da ovaj građanski pokret diskreditiraju i da dodatno potpale ionako napeto raspoloženje.

Dovođenje u pitanje nadležnosti na državnom nivou

Majstor histerizacije je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, pod čijim okriljem je u proteklim godinama RS sve više postajala državom u državi. Retorički se Dodik redovno susreće na bojnom polju sa cjelovitom državom, diskreditira je kao mrski dodatak svojoj „republici“. Prije samo nekoliko dana u jednom intervjuu je izjavio da cjelovita država nije ništa drugo nego „derivat“, izvod iz dvaju državnih entiteta. Što se tiče unutrašnje politike, Dodik ide u autoritarnom smjeru. Predstavnici nevladinih organizacija govore o tome da u Banjoj Luci postoji neka vrsta „crne liste“ na kojoj se nalaze imena neprijatelja Republike Srpske. Kritičari se zastrašuju, kao i političari opozicije, predstavnici medija i građanski aktivisti.

Činjenica jeste: Ciljanom političkom i medijskom propagandom, RS želi ubrzati  Daytonom utvrđenu podjelu države, a posljedica je centrifugalno razdvajanje ova dva entiteta. Stalnim dovođenjem u pitanje nadležnosti na državnom nivou i institucija, Dodik cilja na mobilizaciju vlastitog biračkog tijela, prvenstveno i iz razloga samozaštite, kako bi se suprotstavio sve jačim glasovima o vjerovatnim kriminalnim mahinacijama i ružnim spletkama.

U proteklim sedmicama i mjesecima RS je time nastavljala pokretati spiralu eskalacije. Pritom se posebno prijeti održavanjem referenduma. Planirano je da građanstvo RS-a u martu 2016. na referendumu glasa o nadležnostima Suda i Tužilaštva BiH. Ovakav postupak poslužit će kao ispitivanje terena za još jedan mogući referendum o onom pitanju, na kojem se zapravo temelji samorazumijevanje RS-a – o pitanju ostanka ili izlaska iz države BiH.

Posmatranje međunarodne zajednice

Međunarodna zajednica je godinama nijemo posmatrala ova dešavanja. Stoga, vršilac dužnosti Valentin Inzko kao najviši čuvar implementacije mirovnog sporazuma kod Bosanaca i Hercegovaca izaziva samo još rezignirani osmijeh.

OHR kao instanca moći?  Kao čuvar ustavnog temelja Bosne i Hercegovine? To je nekada tako bilo. OHR-u je 2006. godine ustvari oduzeta moć, jer se Međunarodna zajednica nije mogla složiti oko pitanja nadležnosti. Sam Inzko nije u stanju da svoju funkciju izvršava na takav način da bi se ona bez korištenja Bonskih ovlasti – jer 20 godina nakon završetka rata njihovo korištenje više nije opcija – spoznala kao korektiv.

 S druge strane, slab interes Evropske unije u proteklim godinama direktno je doprinio tome da su centrifugalne snage dobivale sve više manevarskog prostora. Tim gore da se dosadašnji politički pristup Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini – stabilizacija prije demokratizacije – ispostavio kao fatalna greška. Izgubljeno je dragocjeno vrijeme za obnovu. Izgradnja demokratskih struktura je propala, a s njom i približavanje države vrijednostima i normama  vladavine prava. Koliko je zapravo beznadna situacija na tom polju, koliko je otporna vladajuća garnitura na važeća pravna načela, pokazuje i činjenica da presuda Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. godine (tužitelji protiv države BiH su bili Dervo Sejdić i Jakob Finci) još uvijek čeka na provođenje. „Ostali“, dakle svi koji se ne ubrajaju u jedan od tri konstitutivna naroda – koji, dakle, nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci – i dalje se sistematski diskriminiraju. Paradoksalno je da su to upravo oni koji se osjećaju eksplicitno kao Bosanke/Bosanci, a koji su Bosni i Hercegovini prijeko potrebni za izgradnju samostalnog državnog identiteta.

Opasni odliv mozgova

S obzirom na dugogodišnju, neodgovornu politiku sistemskih blokada, s obzirom na opšti nedostatak perspektive, mladi i dobro školovani građani Bosne i Hercegovine masovno napuštaju zemlju – upravo oni koji bi radi temeljitih promjena ovoj državi bili tako potrebni kao agenti za promjene. Samo u prošloj godini skoro 70.000 ljudi je napustilo Bosnu i Hercegovinu. Radi se o odlivu mozgova sa dalekosežnim posljedicama. Oni koji ostaju, rastu u potpuno suprotstavljenim političkim svjetovima, odvojeni, ideologizirani i ponovo nacionalistički manipulirani. Od omladine u RS-u se očekuje da prisegne na isključivo srpski identitet – prije svega pred pozadinom nefunkcionalnih medija. A ni u Federaciji izrasla generacija ne čini nimalo neko jedinstvo.  

 Mladi uče tri različita narativa o ratu, u multietničkim sredinama djeca još uvijek moraju trpjeti školski sistem „dvije škole pod jednim krovom“ kojeg se svojevremeno dosjetio OSCE. Pa čak i u ovoj osjetljivoj oblasti, domaći političari su veoma kreativni kada je riječ o cementiranju i produbljivanju separacije. Neke škole imaju posebne ulaze, a u drugima je vrijeme nastave izmijenjeno tako da mladi Bosanci i Hrvati ni slučajno ne dođu u situaciju da se sretnu na hodniku ili u dvorištu. Tako izgleda aparthejd na bosanski način.   

Ipak, međunarodni akteri se trenutno nadaju da će se zemlja vlastitim snagama, na osnovu samostalne dinamike reformi osloboditi tih sistemskih okova. Nova reformska agenda ulijeva nadu da će država uskoro pokrenuti kritičku masu reformi kako bi se riješila stvorenih konstrukcijskih grešaka i približila se Evropi.

Međunarodna zajednica se pri tome pomirila s time da vlastite kriterije stalno smanjuje. Međutim, mnogi posmatrači smatraju velikom greškom to što se teška kršenja ljudskih prava –  ustanovljena od najviših sudskih instanci, kao u slučaju Sejdić-Finci – stavljaju u drugi plan. Kritiziraju da se na taj način popušta pred nacionalističkim silama ustrajnosti. Koliko malo su učinkoviti, naprimjer, najjednostavniji mehanizmi samočišćenja, vidi se na primjeru Dragana Čovića.  Nekada smijenjen sa funkcije zbog zloupotrebe položaja od Visokog predstavnika Paddya  Ashdowna, Čović ne samo da je ponovo na vrhu moćne hrvatske stranke HDZ, nego mu je uspio ponovni ulazak u tročlano Predsjedništvo države.  I dok Čović medijski efikasno hvali navodno sigurni put u Evropu, upravo je njegova HDZ ta koja ciljano opstruira suživot različitih vjerskih skupina u područjima sa većinski hrvatskim stanovništvom i postojeći etnički diverzitet Bosne i Hercegovine.    

Civilno društvo kao garant za demokratizaciju

Istovremeno, stalni napadi na ustav i ustavnost države trebaju da dalje truju atmosferu u zemlji. Nedavno je renomirani intelektualac Zlatko Dizdarević na panel diskusiji Fondacije Heinrich Böll, koja je organizirana u Berlinu povodom godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma, postavio pitanje, zašto bi se građanstvo trebalo držati prava i zakona, ako političari skoro svakodnevno pokazuju da se oni sami ne drže nikakvih pravila ili zakona i da nogama gaze Ustav?

Bilo bi krajnje vrijeme da se Međunarodna zajednica, prije svega Evropska unija, jače suprotstavi onim strujama koje se pokazuju kao nespojive sa daljim razvojem vladavine prava. Nije dovoljno da se hvali prividna sklonost reformama jedne diskreditirane skupine nacionalista, samo zato što su stavili svoj potpis na neku novu reformsku agendu. Zahtjevi za približavanje evropskim pravnim normama moraju biti bez kompromisa.

Od iznimne važnosti bi bilo da Međunarodna zajednica konačno podrži one snage koje se bore za trajnu normalizaciju stanja u zemlji. One aktere civilnog društva koje, unatoč masivnih otpora političkih „elita“,  u različitim oblastima rade na boljoj budućnosti, bilo to na polju ljudskih prava, učešća građanstva ili zaštite klime i okoliša.

Svi ti akteri svojim angažmanom u Bosni i Hercegovini ponovo utemeljuju neku vrstu moralne ustavnosti.  S njima bi Evropska unija trebala započeti dijalog, da ih prizna kao važan stup na predstojećem reformskom putu i da ih podrže što je moguće bolje. Bez jakog i učinkovitog civilnog društva, demokratizacije neće biti.

Ovim civilnim organizacijama se i dalje sistematski uskraćuje pravo na slobodu političkog djelovanja, na institucionalizirano pravo suodlučivanja. Ali unatoč ovim otporima, unatoč diskriminacijama i prijetnjama oni se uspješno uspijevaju odbraniti od onih koji su između sebe podijelili zemlju i prvo je degradirali time što su od nje napravili bojište, a zatim poprište privatnih interesa, pri tome se čvrsto držeći kobnih ideologija iz prošlosti – sebi u korist, a na štetu cijele države.