Izvještaj sa Raw Materials Week 2025 u Briselu: Konkurentnost (evropske industrije) iznad života?

Prema navodima sa službene web stranice, RMW je “godišnji događaj koji okuplja predstavnike evropskih institucija, industrije, vlada, akademske zajednice i civilnog društva radi razmjene znanja i praćenja najnovijih politika i inovacija u oblasti sirovina u Evropskoj uniji (EU).”

Ovogodišnja sedmica je bila fokusirana na provedbu Zakona o kritičnim sirovinama (CRMA), razvoj strateških projekata, ubrzanje procedura izdavanja dozvola i poticanje održivih investicija. Ključne teme uključivale su jačanje raznolikih i stabilnih lanaca snabdijevanja, povećanje domaće proizvodnje, promociju cirkularne ekonomije te jačanje međunarodnih partnerstava s ciljem jačanja konkurentnosti i izgradnje otporne industrijske budućnosti Evrope.^[1]

Sedmica obilježena narativima o deregulaciji, konkurentnosti, geopolitičkoj utrci i sigurnosti 

Raw Materials Week 2025 održan je u trenutku u kojem su političke i društvene tenzije oko pitanja sirovina vidljivije nego ikad. Dovoljno je pogledati nedavnu odluku Rio Tinta da ponovo obustavi projekat Jadar u Srbiji ili usvajanje notorne Omnibus direktive u Evropskom parlamentu, dokumenta koji praktično razgrađuje postojeće standarde korporativne odgovornosti i dodatno udaljava EU od ideje pravedne tranzicije. Ova direktiva značajno sužava obaveze kompanija da izvještavaju o svom uticaju, briše obavezu klimatskih tranzicionih planova i popušta nadzor nad poslovanjem, sve pod izgovorom jačanja “evropske konkurentnosti”. Jedan od najsimptomatičnijih nagovještaja je opredijeljenost EU da revidira Direktivu o vodama, koja predstavlja stub zaštite Evropskih vodnih tokova te govori o nastojanjima EU da snizi pragove za zagađenje kako bi se moglo rudariti i zagađivati, a sa manje posljedica po kompanije. 

Ovakvi politički signali javljaju se i paralelno sa klimatskim pregovorima na samitu COP30 u brazilskom Belemu, gdje su minerali prvi put eksplicitno ubačeni u UN-ov klimatski tekst. Ipak, u posljednjoj verziji dokumenta usvojenog na COP30, sve reference na “kritične-tranzicijske sirovine” su uklonjene. To znači da je plan da se njihova ekološka i društvena cijena uključi u globalnu klimu i politiku, napušten. Ovo je među mnogim organizacijama probudilo opravdanu sumnju da se klimatska agenda pretvara u alat za širenje eksploatacije, umjesto da otvara prostor za ozbiljno promišljanje o smanjenju potrošnje resursa. U takvoj atmosferi, RMW je okupio oko 1.300 učesnika iz šezdesetak zemalja, a kroz gotovo sve glavne sesije mogao se jasno prepoznati isti narativ: Evropi treba više minerala, više rudnika i više sigurnosnih mehanizama – pa i ako to znači veći pritisak na zajednice, ekosisteme i osnovna prava.

Glavna konferencija: sigurnost, brzina i žrtvovane zone

Uprkos najavama, naglasak centralnog skupa nije bio na održivosti nego na brzini – ubrzanim procedurama, strateškim projektima i svemu onome što bi trebalo “ojačati evropsku autonomiju”. Klimatska dimenzija je u tom narativu praktično nestala, dok su prava zajednica i ekološke posljedice gurnuti na marginu. Umjesto razgovora o ograničenjima i potrebi promjene sistema, dominirala je logika industrijskog rasta, geopolitičkog nadmetanja i vojnih prioriteta, uključujući istraživanje svemira.

Na otvaranju su se redale fraze o sigurnom i održivom pristupu mineralima, partnerstvima, otpornosti, smanjenju ovisnosti o Kini i ekonomskoj sigurnosti (odnosno rastu) kao neupitnom cilju. O narativima smanjenja potrošnje nije bilo ni govora. Činilo se da se pojam “održivosti” koristio takoreći mehanički, više kao obavezna dekoracija namijenjena malobrojnim predstavnicima civilnog društva kojima je uopće bilo omogućeno da prisustvuju glavnom događaju. O klimatskoj budućnosti govorilo se površno i usputno, dok su strateški i sigurnosni interesi bili u potpunom fokusu.

Narativ koji je dominirao ne samo tokom događaja drugog dana, nego cijele sedmice, je ponavljajući obrazac koji se sastoji od nekoliko ključnih riječi i fraza koje će ovdje biti spomenute.

Ključne riječi:

• Konkurentnost – odnosi se na utvrđenu potrebu EU da obezbjedi nezavisnost i stabilnost u lancu obezbjeđivanja kritičnih sirovina te namjeru da se pozicionira na globalnoj odnosno geopolitičkoj mapi kao ravnopravan igrač u odnosu Kina/Rusija.
• Cirkularna ekonomija – EU će nastojati da reciklira 15% materijala (litijum, nikl, kobalt, grafit) a da obezbijedi prikupljanje 100% baterija. Termin cirkularna ekonomija u ovoj industriji pokušava da uvede pojam recikliranja materijala i dobar je primjer manipulacije odnosno ‘greenwashing-a’. Ukoliko promovišemo ideju konstantnog generisanja novih proizvoda za konzumeriste, te za te proizvode izražavamo potrebu za sve većim količinama minerala, koje potom i dobijamo otvaranjem sve većeg broja rudnika, a potom se zalažemo za djelomično recikliranje, pretpostavka je da će javnost lakše prihvatiti ideju o nastojanjima politika/kompanija/država da streme ka razvoju i posljedično prihvate devastaciju prirodnih resursa.
• Diverzifikacija – u nastojanjima da osigura velike i pouzdane količine kritičnih minerala, EU smatra da je neophodno diverzifikovati izvore dobavljanja minerala, što je povezano i sa recikliranjem. Ovoj temi posebno je posvećena European Raw Materials Alliance (ERMA), alijansa osnovana u cilju diverzifikacije koja podrazumijeva i širenje spektra uticaja i na sektor zapošljavanja, mlade i inovacije. Njene članice su uglavnom rudarske kompanije među kojima su npr. Arcore Ltd. švicarska kompanija koja investira u istraživanja i eksploataciju litijuma na Majevici u Bosni i Hercegovini, ali npr. i Military Metals Corp, kanadska kompanija koja se usmjerila na metale za vojnu industriju.

Često korištene fraze:

• Evropa se mora probuditi!
• Evropa mora ukloniti sve prepreke kako bi pristupila zemlji!
• Učinimo EU rudarenje pozitivnim biznisom!

Govornici na panelima uzastopno su ponavljali da EU nije blagovremeno djelovala te se sada nalazi u zavisnom odnosu, dakle nije sposobna da u kratkom vremenskom roku obezbijedi dovoljne količine mineralnih sirovina. Ova fraza je indikativna, zemlje Zapadnog Balkana, kao i ostale koje su pogođene rudarenjem, mogu očekivati pojačan pritisak radi otvaranja sve većeg broja rudnika. 

Militarizacija i ratni narativi u politici sirovina

Najupadljiviji pomak u odnosu na prethodne godine bila je potpuna normalizacija militariziranog diskursa. Kroz više govora i panela isticalo se da su kritične sirovine ključne za evropske sigurnosne i odbrambene kapacitete, a nove inicijative Evropske komisije “ResourceEU”, EU Defence Readiness 2030 i ReArm Europe predstavljene su kao instrumenti koji jačaju evropsku sigurnost. Time se jasno postavlja prioritet. 

Umjesto očuvanja resursa, osiguranja potreba za život na Zemlji i opstanka društva, favorizuje se rast destruktivnih industrija za ratove koje dodatno iscrpljuju resurse, uništavaju okoliš, klimu i općenito život na Zemlji. Gotovo niko nije spomenuo šta ovakav zaokret znači za klimatske ciljeve, mirovne politike ili za zemlje koje već sada trpe posljedice ekspanzije eksploatacije. Godinama se upozorava da minerali namijenjeni tranziciji prema obnovljivim izvorima završavaju u vojnoj industriji, što potpuno potkopava smisao klimatskih ambicija, ali ta tema nije dobila ni minimalan prostor za raspravu.

Istaknuti paneli 

Društvena prihvatljivost kao obaveza zajednica, a otpor kao smetnja razvoju

Na panelu o prelasku “od ovisnosti do konkurentnosti”, predstavnici industrije pokušali su prikazati rudarenje kao neizbježan i pozitivan model razvoja, pri čemu je problem navodno “otpor zajednica”, a ne posljedice rudarenja po vodu, zrak, tlo, zdravlje i socijalne odnose. Kroz diskusiju se provlačila ideja da zajednice moraju biti kooperativne i “shvatiti važnost rudarenja”, dok su demokratski procesi i procedura javnog učešća predstavljani kao teret koji sputava investicije. Izneseni su primjeri Kanade i Australije, gdje izdavanje dozvola traje “samo nekoliko mjeseci”, kao poželjni modeli. Kao da se otpor zajednica pojavljuje bezrazložno, a ne kao odgovor na prijetnje koje mogu trajno uništiti njihove domove i ekosisteme.

Na panelu posvećenom sigurnosti EU, narativ rasta i eksploatatorskih politika bio je još otvoreniji. Evropska investicijska banka najavila je ulaganje od dvije milijarde eura u istraživanje sirovina i pozvala na smanjenje rudarskih taksi i regulatornih barijera. Jedan govornik je, pravdajući ekspanziju bušenja, naglasio da “samo jedna od 10.000 bušotina postane rudnik”, potpuno ignorišući činjenicu da i takva “neuspješna” bušenja ostavljaju devastirane ekosisteme i ugrožene zajednice.

Nakon prisustva na nekoliko glavnih događaja tokom sedmice, stečen je snažan utisak da Evropska unija želi posvetiti svu pažnju na obezbjeđivanje stabilnih izvora dobavljanja kritičnih mineralnih sirovina i rijetkih zemnih metala. 

Tokom drugog dana na panelima je razgovarano o važnosti kritičnih mineralnih sirovina, rijetkih zemnih metala i magneta u kontekstu trenutne nesposobnosti EU da obezbjedi dovoljne količine te osigura nezavisnost u lancu dobavljanja u odnosu na Kinu. Navedeni su podaci da Kina i dalje obezbjeđuje 100% rijetkih zemnih metala, a 95% kritičnih mineralnih sirovina za Evropsku uniju, te su paneli poslužili kao presjek trenutnog stanja u ovoj oblasti. 

Pored osjetne zabrinutosti govornika zbog trenutne situacije u sektoru, bilo je i afirmativnih panela na kojima se govorilo o saradnji sa univerzitetima. Edukacija kadra koji će ulaziti na tržište rada u rudarskoj industriji i visokim tehnologijama je za EU obećavajuća. Na panelu je izraženo zadovoljstvo radi ostvarenih uspjeha te je posebno spomenuti EU Projekat Horizon, najveći program EU za finasiranje istraživanja i inovacija. “Uspješne Horizon priče” su posebno obrađene na zasebnom panelu trećeg dana gdje je razgovor bio fokusiran samo na Horizon projekte i inovacije koje su proistekle iz ovog programa. Sprega popularne odnosno mainstream nauke i agende EU je evidentna i očekivana, a novac dobivaju isključivo univerziteti i naučnici koji daju doprinos temi.

S obzirom na činjenicu da Ukrajina i Greenland pojedinačno posjeduju ogromne količine kritičnih sirovina (između ostaloga i litijuma), bilo je očekivano da će jedan od panela biti posvećen upravo njima. Predstavnici Ukrajine i Greenland-a su iskazali spremnost za saradnjom sa EU u kontekstu eksploatacije, ali složena, trenutna politička situacija ne dozvoljava jednostavna rješenja. Ukrajina posjeduje četiri velika nalazišta, među kojima je i Donjecka oblast koja je trenutno pod ratnim dejstvima. Navedeno je procjena da Ukrajina posjeduje 500 000 tona litijuma u rezervama, a Greenland oko 235 000 tona na tri lokacije. Od 2024. godine kanadska kompanija Brunswick Exploration Inc. je prva kompanija koja je ušla na teritoriju Greenland-a u cilju iskopavanja litijuma. S druge strane, EU je potpisala strateško partnerstvo za razvoj održivih lanaca sirovina sa Greenland-om. Na teritoriji ove zemlje živi 88-89% domorodačke populacije Inuita koji sada bivaju pogođeni ekstraktivizmom. Riječ je o narodu koji vijekovima živi na održiv način, te ovakav vid agresivne eksploatacije ima negativan uticaj na njihovo okruženje.

U okviru jednog manjeg panela uopšteno je prezentovan rad tijela UNFC (United Nations framework classification for resources), zaduženog za metodološko vođenje procesa odabira projekata koji ispunjavaju određene kriterije da bi dobili status strateških projekata. Ovaj panel je organizovan sa EuroGeoSurveys, organizacijom u koju je uključeno 10 000 geonaučnika i na čijim stranicama se mogu vidjeti podaci o rezervama svih mineralnih sirovina uključujući i kritične.

Panel pod nazivom “Environmental knowledge on critical and strategic raw materials“ imao je za cilj da prisutne upozna sa podacima o smanjenju CO2 korištenjem kritičnih mineralnih sirovina. Indikativno, prvi govornik bio je čelnik autoindustrije BMW-a koji je entuzijastično govorio o značajnom smanjenju CO2, korištenjem novijih motora sa unutrašnjim  sagorijevanjem, čime je navodno postignut sjajan pomak u odnosu na ranije modele. Ironično, svi predstavljeni modeli automobila su značajno veći u odnosu na prethodne, što znači da se za njihovu proizvodnju upotrebljavaju mnogo veće količine materijala i minerala. Znači li to da se otvaraju novi rudnici da bi evropski potrošači iz povlaštenih država imali još veća i bolja vozila, nauštrb manje razvijenih zemalja?

Dvije paralelne konferencije: civilno društvo standardno na marginama

Dok su industrija, političari i investitori raspravljali o sigurnosti i brzoj eksploataciji, paralelno se odvijala druga, manja, ali ne manje važna konferencija – ona koju su organizovale organizacije civilnog društva. Na tim sesijama govorili su istraživači, aktivisti, domorodački narodi i predstavnici pogođenih zajednica. Kontakt između ta dva svijeta bio je gotovo simboličan. Mnogim organizacijama civilnog društva i ove godine su odbijene akreditacije za glavni događaj, dok industrijski, pa i akademski i politički akteri nisu pokazali interes da prisustvuju diskusijama o društvenim posljedicama rudarenja. Na kraju, dobili smo dvije potpuno odvojene stvarnosti koje govore o dubokoj neravnopravnosti u pristupu informacijama i procesima odlučivanja.

Važan događaj za početak Sedmice kritičnih materijala: “Novi rudnici – Stari konflikti” – glas Balkana u Briselu

Jedan od važnijih događaja, barem iz ugla zemalja Balkana, bio je panel “Sljedeći strateški projekat na Balkanu?”, gdje su govornici i govornice iz BiH i Srbije jasno rekli da njihove zemlje ne pristaju na ulogu sirovinskih zona za evropsku industriju. Spomenuto je najmanje dvanaest novih projekata kritičnih sirovina u BiH, uočeni su rastući konflikti, pritisci stranih kompanija i politička nestabilnost koja dodatno produbljuje nepovjerenje prema institucijama EU. U isto vrijeme, isticana je i sve veća mobilizacija zajednica i jasna poruka da nema govora o otvaranju novih rudnika dok evropski okolišni standardi ne budu primijenjeni i na zemlje koje se koriste kao vanjska baza sirovina. Ovo su ujedno i poruke iz publikacije “Novi rudnici-stari konflikti”, koja je zvanično predstavljena u okviru ovog događaja. 

Publikacija mapira osam ključnih slučajeva društveno-ekoloških konflikata u BiH — od planova za rudnike na Majevi­ci, preko projekata u Kupresu, Ozrenu, Majevici, dolini Krivaje i drugih lokacija.Kroz tekstove, karte, fotografije i svjedočanstva lokalnih zajednica, dokumentuje se mobilizacija građana i građanki koje se organizuju kako bi zaštitile svoje domove, pitku vodu, zemljište, zdravlje i način života — protiv ambicija za masivnim iskorištavanjem prirodnih resursa pod plaštom “kritičnih sirovina”. Publikacija prikazuje da su predloženi rudnici i planovi eksploatacije praćeni brojnim potencijalnim ili stvarnim rizicima: zagađenjem voda, zemljišta, zraka, uništenjem krajolika, osiromašenjem ekosistema — a posljedično i narušavanjem zdravlja i egzistencije ljudi. Među najvažnijim razmatranjima publikacije je dokumentovanje da ljudi u Bosni i Hercegovini kroz proteste, lokalne inicijative i organizovanje ne prihvataju pasivno ulogu žrtava. Publikacija ukazuje da je već pokrenut niz lokalnih pokreta, otpora i mobilizacija širom BiH, što baca novo svjetlo na koncepte ekstraktivizma, ekonomskog rasta i zelene tranzicije u BiH kroz društvenu borbu za pravo na život, očuvanu prirodu i budućnost za sve naraštaje.

Globalni glasovi: smanjenje potrošnje kao jedina logična polazna tačka

Organizacije i zajednice iz Latinske Amerike, Afrike i jugoistočne Azije donijele su perspektivu koja se u salama glavne konferencije gotovo nije ni čula. Sve njihove poruke vodile su prema jednako jednostavnom i za neke neugodnom zaključku: Evropa mora smanjiti svoju potrošnju materijala. EU čini oko šest posto globalne populacije, ali troši između četvrtine i trećine svih metala. U takvoj situaciji, otvaranje novih rudnika ne rješava problem – samo ga gura dalje od očiju evropskih potrošača. Istaknuto je da pravedna tranzicija može postojati samo ako se globalna potražnja smanji, a ne poveća, kao i to da tranzicija ne podrazumijeva prelazak sa rudnika uglja u rudnike ključnih sirovina.

Na panelu o Lobito koridoru upozoreno je da projekti u Demokratskoj Republici Kongo, koji se promovišu kao dio evropskih lanaca snabdijevanja, nose ozbiljne rizike za šumske ekosisteme, stanovništvo i pristup energiji. Procjenjuje se da bi infrastrukturni radovi mogli dovesti do raseljavanja oko 6.500 ljudi, uz stvarnu opasnost da čitavi regioni postanu ekstraktivne zone u kojima se prava ljudi i zaštita prirode sustavno zanemaruju kako bi se zadovoljila globalna potražnja.

Rijetki zemni metali, čini se, redovno pune naslovnice, ovaj put posebno zbog još jačih izvoznih ograničenja iz Kine. Činjenica je da 2/3 vrlo spornih teških rijetkih metala - diprozija i terbija, potrebnih za permanentne magnete za vjetroturbine i električnu energiju, dolazi iz Mijanmara, zemlje razorene građanskim ratom. Kina ih vadi u Mijanmaru, a izvozi u svijet, a ta zemlja snabdijeva više od 90% permanentnih magneta EU. Istovremeno, Indija također traži način da dobije direktan pristup ovim mineralima. Sigurnost snabdijevanja je očito ugrožena, također zbog ogromnog rizika povezanog s vađenjem ovih rijetkih zemalja u Mjanmaru. Od vojnog puča 2021. godine, zemlja je djelimično pod kontrolom vojne diktature.

Tokom Raw Materials Week 2025 predstavljen je i izvještaj Business & Human Rights Resource Centre (BHRRC) pod nazivom  „Strategic projects for whom? Challenges and local realities of the European Union's strategic mineral projects“. U njemu se upozorava da među 13 „strateških projekata“ koje je EU odobrio van granica Unije nema nijednog čiji promoter javno objavljuje i politiku zaštite ljudskih prava i procjenu uticaja na okoliš i društvo. Većina tih projekata, među kojima je i projekat Jadar u Srbiji, planirana je u zemljama s slabom regulativom i visokim rizikom korupcije, dok su uključivanje lokalnih zajednica i transparentnost procesa u najboljem slučaju simbolični. Prema BHRRC‑u, ovakvi projekti, prema postojećim podacima, imaju velike šanse da ponovno pretvore siromašne regione u rudarske “žrtvene zone”, dok rudarski profit i sigurnosni interesi EU‑a ostaju prioritet. 

Protest protiv militarizacije i “zelenog” rudarenja

Prije početka sedmice organizovan je protest Friends of the Earth Europe, koji je jasno ukazao na ono što se u konferencijskim dvoranama uporno prešućuje: narativ o “zelenom” rudarenju je mit. Aktivisti su naglasili da industrija pokušava predstaviti rudarenje kao čistu djelatnost, dok se istovremeno na terenu to pretvara u zagađene rijeke, prisilna raseljavanja i kršenje ljudskih prava. Posebno je istaknuto da minerali iskopani “u ime čiste energije” ne završavaju samo u obnovljivim tehnologijama nego i u vojnoj industriji, što direktno podriva klimatske ciljeve. Protest je ukazao i na rastuću militarizaciju evropske politike sirovina, gdje se sigurnost tumači kroz ekspanziju eksploatacije, a ne kroz zaštitu zajednica i ekosistema.

Zeleno odnosno održivo rudarenje ne postoji, ono o čemu se, pak, može raspravljati - jeste odgovorno rudarenje.

Zaključak: opasna putanja Evrope - za koju je potreban radikalniji odgovor društva

RMW 2025 pokazao je smjer evropske politike upravljanja o sirovinama koji ne može biti usklađen s klimatskim, mirovnim i ciljevima opšteg društvenog dobra. Militarizacija, ubrzavanje procedura, skrajnuto civilno društvo, ugrožene zajednice i ignorisanje planetarnih granica stvaraju okvir u kojem mnoge zajednice - unutar i izvan EU, postaju kolateralna šteta ambicije da se održi kontinuitet ekonomskog rasta uz geopolitički suverenitet i autonomiju. 

Ako EU ignoriše ljudska prava i prava prirode, naš odgovor mora biti globalni društveni pokret koji (više) ne djeluje diplomatski u beskrajnim dijalozima, već pruža radikalan otpor. Ako EU nastavi koristiti zemlje periferije, uključujući zemlje Balkana, kao rudarske žrtvene zone, naš odgovor treba biti mnogo radikalniji i neposredniji nego što se očekuje. Prava sigurnost ne počiva na iscrpljivanju teritorija niti na žrtvovanju drugih radi profita, nego na zdravim ekosistemima, miru i ekonomijama temeljenim na pravdi. 
Ako je EU odlučila krenuti putem konkurentnosti s jasnim ciljem daljeg ekonomskog, vojnog i geopolitičkog rasta, čemu i kome onda služi navodna tranzicija i na čiji račun se ona ostvaruje? U tom kontekstu, društvo mora ostati glasno, uporno i prisutno – jer ako nismo za stolom na kojem ćemo beskompromisno reagovati, vrlo lako ćemo završiti na jelovniku velikih apetita za profitom. 

Čini se da globalno vlada potpuno odsustvo zdrave logike u kojem se ekstraktivizam umotava u plašt održivog razvoja, cirkularne ekonomije i smanjenja zagađenja dok se radom rudnika kritičnih mineralnih sirovina uništavaju plodni predjeli, zdrave rijeke i vazduh. Sve ovo se odvija pod mantrom “razvoja” i “napretka”, kao i stravično ogoljene ideje da su neke zemlje manje važne od drugih i da se žrtva mora prinijeti za razvoj zemalja EU.