“Someone asked me if I had plans for the fall, it took me a moment to realise they meant “autumn” and not the collapse of civilization.”[1]
Dok pokušavamo što više iskoristiti prve jesenje dane, radujući se svakoj zraci sunca, eko-aktivisti širom planete marljivo rade na pripremi trećeg globalnog štrajka za klimu koji se ove godine održava 24. septembra pod hastagom #iskorijenitisistem. U eko-aktivističkoj sferi, mjesec septembar je poznat kao mjesec globalnih klimatskih štrajkova, a ove godine eko-aktivisti pozivaju na borbu protiv intersekcijske klimatske nepravde. Za skupinu mladih ljudi koja organizuje štrajkove ste već vjerovatno čuli. Oni iskazuju svoju pripadnost globalnom pokretu Petkom za budućnost (eng. Fridays for Future), koji karakteriše veliki broj pripadnika mlađe životne dobi, adolescenata, pa čak i osnovaca, što je između ostalog lansiralo ovaj pokret u žižu javnosti. Ako se pitate zašto je ovaj pokret interesantan i toliko važan, odgovore pronađite u nastavku teksta.
Kako je sve počelo?
Sasvim uobičajen dan u Švedskoj prijestolnici 20. augusta 2018. godine - mlada školarka po imenu Greta Thunberg sjedi sama ispred švedskog Riksdaag-a (nacionalna zakonodavna skupština i vrhovno tijelo za donošenje odluka u Kraljevini Švedskoj), umorna od nespremnosti društva da klimatske promjene okarakterizira kao 'krizu' koja sama po sebi iziskuje aktivno djelovanje pri pronalasku rješenja. U nastojanju da podigne svijest o gorućoj klimatskoj krizi i podsjeti vladu na poštivanje i implementaciju odredbi Pariškog sporazuma iz 2015. godine, Greta odlučno nastavlja svoj štrajk svakog petka, izostajući sa časova da bi sjedila ispred parlamenta u znak protesta.
Tada niko nije ni slutio koliki će utjecaj njezini postupci imati na novu vojsku aktivista, koja će uspješno 'konfiskovati' modernu tehnologiju, koristeći sve njene benefite kako bi skrenuli pažnju na i podigli svijest o klimatskoj krizi, potaknuti sve većim uticajem klimatskim promjena na naše zdravlje, način života i izgled planete. Greti se kasnije pridružilo još nekoliko školaraca iz njenog rodnog grada, a podršku su dali i mladi ljudi širom svijeta solidarišući se sa svojim vršnjacima, i pozivajući se primarno na naučna istraživanja u identifikaciji dominantnog diskursa o klimatskim promjenama i klimatskoj krizi. Niz ovih događaja, koji globalno počinju u martu 2019. godine, postao je općepoznat kao Fridays for future (Petkom za budućnost), dobivši jako brzo razmjere globalnog pokreta, te postavši simbolom buđenja mladih i drugih aktivista za spas naše planete, a samim tim i ljudskih bića.
Za šta se konkretno bore ovi mladi aktivisti?
‘Želimo promjene i želimo ih sada!’ odjekivalo je širom svijeta 20. septembra 2019. godine na pokretanju uličnih štrajkova, s procijenjenim odzivom od četiri miliona sudionika. New York Times (NYT) je sa čuđenjem izvijestio da je svijet prije rijetko svjedočio tako velikom omladinskom pokretu koji je uključivao bogate i siromašne, ujedinjene istovremeno osjećanjima bijesa i straha. Mladi aktivisti bili su jasni u postavljanju svojih primarnih zahtjeva: proglasiti 'klimatsku hitnost' (climate emergency) i potaknuti politički odgovor ka zaustavljanju degradacije okoliša prvenstveno primjenjujući sljedeća tri ključna principa iz Pariškog sporazuma: zadržavanje globalnog porasta temperature ispod 1,5 °C u odnosu na predindustrijski nivo, osiguravanje klimatske pravde i, prije svega, praćenje zaključaka trenutno dostupnih naučnih saznanja.
Samim tim aktivizam mladih dobiva jednu novu dimenziju primarno okarakteriziranu borbom za okolišna pitanja, ali sa druge strane usko vezanu za dosljednu primjenu principa društvene pravde u borbi protiv klimatskih promjena. Bitno je napomenuti da se polje klimatskih promjena ubraja u široku lepezu okolišnih pitanja, tako da aktivizam ove grupe mladih ljudi nije usko vezan za jedan okolišni problem, nego iznova privlači pažnju na više njih, dajući jednu novu dimenziju samom pokretu u kojem se okolišna pitanja gledaju kroz prizmu globalne pravde. Gledanje na klimatske promjene kao na pitanje globalne pravde šalje mnogo snažniju poruku nego recimo slike aktivista koji grle drvo kako bi odbranili šumu od sječe.
Šta je to, zapravo, nepravedno u cijelom klimatskom diskursu?
Da bismo definirali pojam klimatska pravda, prvo se moramo osvrnuti na njegov antonim. Kako se posljedice klimatskih promjena nagomilavaju, veliki izazov predstavlja zaštita zajednica koje su u ogromnoj mjeri izložene ovom problemu. Posljedice klimatskih promjena su osjetne i vidne širom svijeta, ali je općepoznato da su one disproporcionalne, što znači da se neke zajednice više i mnogo teže suočavaju sa problemima ovog tipa, prvenstveno one siromašne koje nemaju osnovne uvjete za normalan život (marginalizovane grupe društva, domorodačka plemena, osiromašeni dijelovi svijeta, itd.) Bogate industrijalizirane zemlje, koje se umnogome smatraju odgovornima za klimatske promjene, zadržavaju proizvođačke i potrošačke navike štetne za naše životno okruženje. Zajednice na globalnom jugu, koje se konstantno bore sa sistemskim siromaštvom i nejednakostima koje ih dovode u položaj ranjivosti, doslovno žive posljedice klimatskih promjena. Sa druge strane i globalni jug doprinosi klimatskim promjenama, na način da su zajednice primorane na pronalazak alternativnih načina preživljavanja što uglavnom uključuje prakse štetne za životnu okolinu. Ovaj začarani krug dodatno doprinosi nejednakostima s kojima se suočavaju ove ranjive grupe, sprečavajući potpuno ostvarivanje njihovih osnovnih ljudskih prava, te produbljujući jaz između bogatih i siromašnih slojeva društva.
U osnovi samog koncepta klimatska pravda je borba protiv dubokih društvenih nejednakosti uzorkovanih neravnomjernom raspodjelom odgovornosti u rješavanju klimatske krize i smanjenju efekata klimatskih promjena. Sam koncept 'pravda' u ovoj sintagmi, primijenjen na diskurs klimatskih promjena, iziskuje i moralne obveze na strani država koje svojim ekonomskim praksama najviše doprinose globalnom zagrijavanju da finansijski i tehnološki olakšaju siromašnijim, nerazvijenim zemljama na putu pravedne tranzicije ka cirkularnom ekonomskom sistemu s niskim udjelom ugljika. Samim tim što ove zajednice koje najmanje doprinose klimatskim promjenama najviše i pate, po principima klimatske pravde imaju pravo da dobiju tehnologiju i finansije od velikih zagađivača, čija je moralna dužnost da to sve obezbijede. Ovaj transfer resursa u borbi protiv klimatskih promjena bi u velikoj mjeri poboljšao status zajednica na globalnom jugu i većina nas će se složiti da je za ublažavanje problema nastalih klimatskim promjenama neophodna detaljna revizija dosadašnjih socio-ekonomskih i političkih praksi, ili kako to aktivisti zahtijevaju: 'promjena sistema, a ne klime'.
Kako pristupiti problemima ovog tipa, te da li postoji neko uniformno rješenje?
Mnogi filozofi i historičari, koji su se bavili teorijom socijalne pravde, su odredili polaznu tačku ka rješavanja i ovog problema, te pronalasku puta do klimatske pravde. John Rawls je taj koji je istraživao ideju međugeneracijske pravičnosti koja počiva na principu početne pozicije, poznate kao 'veo neznanja', koja nas uči prije svega empatiji i osigurava pravedan svijet zasnovan na principu jednakosti. Rawls nas tjera da se zapitamo kakav bismo svijet poželjeli i stvorili za sebe iz spomenute početne pozicije gdje je svaka osoba slobodna i jednaka bez ikakvog (sa)znanja o ličnim karakteristikama, te društvenim i historijskim prilikama koje bi mogle postojati u svijetu. Ukratko, ovaj princip nam omogućava da za čitavo čovječanstvo stvorimo život na zemlji kakav bismo željeli za sebe.
Drugi filozof koji se pozabavio pitanjem klimatske pravde bio je Henry Shue, dotičući se integralnog dijela savremene borbe za klimatsku pravdu - moralnog integriteta. Prema njegovom mišljenju, bogate zemlje poput Sjedinjenih Država imaju moralnu obavezu da pomognu drugim zemljama da se prilagode promjenjivoj klimi, kao i finansijsku odgovornost kako bi osigurale razvoj koji zadovoljava hitne i kratkoročne, osnovne potrebe zemalja u razvoju. Ove zemlje s visokim emisijama ugljika danas imaju tehnološki, institucionalni i financijski kapacitet da smanje emisije i pomognu siromašnijim zemljama da podnesu terete klimatskih promjena.
Bez obzira na sve, ovi aktivisti odlučni su da klimatsku krizu nastave držati u fokusu javnog diskursa i osiguraju da se ona shvati kao kriza i da se shodno tome i postupa. Činjenica je da se iz dana u dan sve više ljudi pridružuje štrajkovima, bilo na mreži ili na ulici, ali postavlja se pitanje koliko je ovaj pokret jak i organiziran kako bi izdržao konstantnu i neumornu borbu, te također pritisak političkog miljea.
Pandemija i aktivizam
U punom jeku samog pokreta početkom 2020. godine stiže nam i globalna pandemija virusa COVID-19 koja nas je iznova podsjetila na sve manjkavosti našeg sadašnjeg političko-ekonomskog sistema, dajući nam do znanja da dosadašnji način života i bivanja ima ubitačne posljedice po prirodu i njene resurse, koji nisu beskonačni. Petkom za budućnost i dalje nastavlja svoj aktivizam, gdje se mladi širom svijeta putem društvenih mreža uključuju u video pozive i tzv. hešteg aktivizam, bojeći se da će klimatska kriza ponovo biti pomaknuta na marginu i kasnije potpuno potisnuta iz dominantnog društveno-političkog diskursa. Dvije godine poslije prvog globalnog štrajka, kada su svi napori svijeta usmjereni prema ublažavanju socio-ekonomskih posljedica uzrokovanih korona virusom, mladi aktivisti ne odustaju i u nemogućnosti da štrajkuju na ulici, svoju borbu nastavljaju na društvenim mrežama. Ovog septembra se očekuje veliki povratak klimatskog pokreta u smislu povratka na ulice, a koliki utjecaj će imati na donosioce odluka, ostaje nam da vidimo.