Danas je, uz sve bolesnije stanovnike ovih prostora, odjednom iznenađenje i politici i mnogima u struci da je, recimo, Sarajevo u januaru bilo (i danas je) malo zagađenije od Delhija, ali i pet puta više od Pekinga i 14 puta više od Meksiko Sitija... Začuđeni smo i pred činjenicom da je broj umrlih godišnje od posljedica zagađenja zraka u Bosni Hercegovini (28 dnevno) veći nego u Indiji, Kini i Meksiku. Na svjetskoj ljestvici po ovoj skandaloznoj činjenici, u odnosu na broj stanovnika, uspjeli smo biti „bolji" jedino od Sjeverne Koreje. Nekada koliko-toliko bliska svjetskim srednjim vrijednostima u mjerenju zagađenja zraka, današnja BiH se strašno narugala činjenicom da je još prošle godine pomnožila ovaj prosjek – petnaest puta!
Smog korumpirane politike
Uzbudili se stanovnici Sarajeva i okolnih mjesta povodom toga što ne mogu da dišu, što su im oči crvene i suze, što glava sve češće boli, a nema ni daha popeti se ni do pola onih stepenica uz koje se inače lako izađe... Na ulicama, odjednom, počeše da se pojavljuju maske na licima prolaznika. Prvo kod mudrih stranaca, a onda i osvještenijih lokalaca. Sve ono na što smo se navikli i nataložili u plućima, ništa je prema ovome sada...
Počeli su ljudi pažljivije da kopaju po portalima, traže, čitaju i komentarišu sporadične vijesti o crnilu koje je poklopilo grad kao nikada do sada. U skladu sa mentalitetom starih Sarajlija i raznim apsurdima koji su postali normalni, nekima je čak i cool kako je Sarajevo, eto, odjednom, "najzagađeniji glavni grad na svijetu..." Samo neka si prvi!
A da li je baš odjednom, i zašto je uopšte tako ?
Oni uporniji i realniji povodom ovog svjetskog fenomena i našeg učešća u tome, pronašli su sa raznih relevantnih svjetskih izvora mnoge vijesti o zagađenosti zraka kojeg udišemo i uzrocima te muke. Isplivava sada tek i niz informacija koje, mada odavno postojeće, nisu bile poznate ni pominjane velikom broju građana ali izgleda ni onima kojima je plaćeni posao – evo zaboravimo moral, savjest ili humanizam – da tu muku prate iz sata u sat i pronalaze efikasne lijekove protiv nje.
Danas je, uz sve bolesnije stanovnike ovih prostora, odjednom iznenađenje i politici i mnogima u struci da je, recimo, Sarajevo u januaru bilo (i danas je) malo zagađenije od Delhija, ali i pet puta više od Pekinga i 14 puta više od Meksiko Sitija... Začuđeni smo i pred činjenicom da je broj umrlih godišnje od posljedica zagađenja zraka u Bosni Hercegovini (28 dnevno) veći nego u Indiji, Kini i Meksiku. Na svjetskoj ljestvici po ovoj skandaloznoj činjenici, u odnosu na broj stanovnika, uspjeli smo biti „bolji" jedino od Sjeverne Koreje. Nekada koliko-toliko bliska svjetskim srednjim vrijednostima u mjerenju zagađenja zraka, današnja BiH se strašno narugala činjenicom da je još prošle godine pomnožila ovaj prosjek – petnaest puta!
Sarajevo Times ovim povodom u tekstu od 10. decembra 2019. uz niz dramatičnih podataka o "bosanskim rekordima" u zagađenosti zraka i katastrofalnim posljedicama po živote građana objavljuje i ovu konstataciju: "Prije 22 godine je potpisan sporazum u Daytonu koji je bio glasnik mira u BiH, a danas sve sluti da će zemlja postati druga na svijetu po broju mrtvih zbog novog ubice – zagađenja zraka".
Minula zima dala je dokaze za ovu slutnju, a ova zima je čak mnogo gora i od lanjske. Otuda i podatak da je ukupno stanje sa zagađenjem u cijeloj BiH, gdje nije svugdje podjednako loše kao u Sarajevu, državu dovelo do permanentnog članstva u klubu 5 zemalja sa najzagađenijim zrakom na svijetu. Tako mali, a tako "uspješni" evo u ovome.
Čitanje ovakvih vijesti danas nagoni na vraćanje i drugim podacima koji se doživljavaju kao usud, politička realnost, nešto protiv čega se ne može ništa. A ti podaci kazuju i ovo: Sagorijevanje uglja je jedan od najvećih uzroka zagađenja zraka u BiH. Ipak, u BiH je planirana izgradnja osam novih termoelektrana od kojih ona najveća i najskuplja u Tuzli (grade je Kinezi) već ima sva potrebna odobrenja i finansijske garancije Vlade u BiH. Riječ je o gradu u kojem već postojeće termoelektrane izbacuju godišnje 51 hiljadu tona visoko toksičnih materija. Prema najnovijim podacima objavljenim na Euronews-u u decembru 2019. godine, zagađenje u Tuzli je 6.5 puta veće od dozvoljenog, prema standardima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). U političkim krugovima ona se tretira isključivo kao isključivo pozitivna činjenica a ne kao povratak u prošlost spram svih drugih u Evropi. Zato su i svi protesti uz otvorene institucionalne prijetnje sa najmjerodavnijih "energetskih" mjesta u EU kojoj hrlimo, ovim povodom okačene mačku o rep.
Ovim povodima minulih dana je i direktor Sekretarijata Evropske energetske zajednice Janez Kopač u Sarajevu na tematskoj sjednici federalnog Predstavničkog doma upozorio po ko zna koji put da je "BiH pri samom dnu liste zemalja članica EEZ po pitanju provođenja energetskih reformi, kao i da se protiv nje vodi najviše prekršajnih postupaka.
Referirajući se na ova upozorenja Kopača, Denis Žiško iz Centra za ekologiju Tuzle, upozorio je otvoreno da "naše vlasti to uporno ignorišu" jer ih ne interesuje kakve će država snositi posljedice za pet ili deset godina...naši političari uporno, iz svojih ličnih, političkih ili stranačkih interesa krše sva pravila i ignorišu upozorenja...prekršili smo sve moguće ugovore i dogovore koje smo potpisali... zato će jedna od prvih sankcija EEZ biti da nam zabrani izvoz električne energije u EU..."
Paralelno sa ovim, International Energy Agency objavljuje kako u direktnim izvorima energije u BiH ugalj iznosi 55%, nafta 18,6 % a prirodni gas 2,1 %. U EU ugalj u energetskim izvorima čini 16,6%, nafta 32,6 % a prirodni gas 22,6%... U lokalnoj javnosti, potpuno eutanaziranoj kada je riječ o protestima bilo koje vrste, niko, a posebno ne političari, ne spominju podatak nastao u "produžetku" gornjih činjenica, a objavio ga Global Health Observatory (WHO): U BiH se zbog oboljenja i smrti usljed teškog zagađenja gubi uz ostalo i 3,64 milijarde dolara, odnosno 21,5% BDP BiH.
Sve ovo do jučer je u BiH bila uobičajena svakodnevnica, a danas polako postaje "iznenađenje". Recimo, prema Environmental Performance Index-u za 2018. godinu, od 158 mogućih bodova koliko se može dobiti u svim mjerenim kategorijama obuhvaćenim istraživanjem o "zaštiti okoliša", BiH pokazuje izuzetno loše rezultate u velikoj većini ocjenjivanih kategorija, a u kategoriji "vodeni resursi i upravljanje otpadnim vodama" ne postiže čak ni jedan poen. U potkategoriji "Ecosystem Vitality Results" BiH se nalazi na 179. mjestu. Jedino je lošiji Haiti!
Zanimljivo je da su ovakvi i mnogi slični fakti o realnostima u kojoj se danas ovdje živi (galopirajući trajni odlazak ljudi u inostranstvo, "šampionska" nezaposlenost, nesputana korupcija, raspadnut politički sistem itd. itd.) doveli do rigoroznih ocjena te realnosti u raznim anketama i javnim ocjenama. Tako je prema izvoru "Monitoring: Stanje nacije" svega 23 posto anketiranih građana ima povjerenje u bh. sudstvo, 22 posto u revizorske institucije a u parlamente na raznim nivoima ništa više od 16 posto. Pa ipak, prema svemu ovome "politika" se najčešće odnosi nezainteresirano, površno i neznalački... Za ovo su istovremeno u državnoj administraciji na različitim nivoima plate (bez mnogih samododijeljenih dodataka) za 45 posto u prosjeku veće nego one u drugim oblastima. Treba li reći da je ta i ovakva razlika – najviša u Evropi. Realno, i ovo je korupcija. Nije u tajnim kovertama, već u skandaloznom odnosu spram plaćenih dužnosti. Uz javnost koja je odavno preparirana za podršku pobjedi "naših" i porazu "njihovih" istina. To je danas i osnovni smisao politike utopljene u smog korupcije kao mentaliteta. Ovakve kakva je, uvažavane i legalizirane i iz međunarodne zajednice sa maskama na licu. Ma koliko ona to ne priznavala.
Otud, sasvim logično, na protestnom mitingu u Sarajevu tek nekoliko desetina građana (?!) povodom katastrofalne zagađenosti zraka u gradu. I tom prilikom rijetko zanimljiva izjava premijera Kantona: " ...Teško se boriti sa građanima koji ne žele da mijenjaju životne navike... ono što je bitno po meni, a mnogima se ovo neće svidjeti, jeste podizanje svijesti vezano za zagađenje..."
Objašnjavano je potom šta sve to građani ne vole kao žrtvu u njihovim životima u ime obračuna sa zagađenjem. Od restrikcija u korištenju automobila, vrsti goriva za loženje, skraćivanja školskih časova itd. Nikome ni u primisli da se upita, a šta se to podjednako nije sviđalo ni građanima Delhija, Pekinga ili Meksiko Sitija koji su – zajedno sa svojim političarima – učinili sve što je moralo da se učini, pa i uz bolne ali bespogovorne mjere, da bi se došlo tamo gdje su sada. I pri tome smišljaju i donose još novih mjera, zakona, naredbi itd. Životi su u pitanju, a ne političke karijere pojedinaca ili "sporo prevaspitavanje" ovoga ili onoga.
Uostalom, način na koji se pokušava prikriti suština cijele priče – a ona je u ovdašnjem i sadašnjem nepostojanju minimuma normalne i svugdje u svijetu logične državne organizacije, institucionalizma, znanja, pravosuđa, političke odgovornosti i ljudske savjesti da se svoj posao radi onako kako najosnovnija organizacija države i zajednice nalaže – zanemaruje još jednu istinu: Na istim ovim prostorima, sa istim stanovnicima, ma kako se zvali i svrstavali, mehanizmi borbe protiv zla u zraku koje nije prirodno već "ljudsko", već su bili nekada propisani i efikasni.
U dokumentu Heinrich Böll Stiftung-a pripremljenog prošle godine od "Eko akcije" iz Sarajeva, precizno je pobrojano sve osnovno što su "država i politika" učinile na ovom terenu, "mijenjajući životne navike građana" baš time i tako. Saznajemo da je još 1972. godine ustanovljena dramatično visoka koncentracija sumpor dioksida u centralnom dijelu grada (600 mikrona). Podjednako tako, stručnjaci su utvrdili da je problem zagađenja rezultat jedinstvenih gradskih topografskih i klimatskih uslova u kombinaciji sa pretežno upotrebljavanom vrstom goriva za grijanje (uglavnom visoko sumpornog lignita i uglja). Rezultati po stanovništvo bili su pogubni: vidno povećani slučajevi bronhitisa, bronhiektazije, pneumonitisa, astme itd... Gradski funkcioneri tada su se javno obavezali da će provoditi doneseni, složeni i stručno urađeni, sveobuhvatni program smanjenja zagađenosti zraka. Formirana je i komisija za okoliš koju čine politički čelnici zajednice i stručnjaci koja Skupštinu grada, uz ostalo, savjetuje o svim pitanjima u vezi sa borbom protiv zagađenja zraka.
U junu 1972. godine Skupština Grada (tada sa mnogo značajnijim ovlaštenjima od današnjih) donosi Rezoluciju kojom se u najzagađenijim dijelovima grada ograničava korištenje visokozagađujućih goriva...Naravno da je i tada bilo onih koji su iz ovih ili onih razloga bili protiv ovakvih mjera ali, to nije bio razlog da se "politika i struka" ovim ne bave, svako u svojoj oblasti. Kao što nije bilo moguće da se u poznatim pekarama i kuhinjama loži zabranjeno a najjeftinije gorivo, naravno uz "podmazano zatvaranje očiju" onih što su zaduženi da to kontrolišu. Kao što je očigledno da se radi danas.
Na temelju tadašnjih opsežnih analiza, sakupljenih iskustava, akcija, i uz svakodnevno bavljenje "politike" svim ovim, došlo se do zaključka da je dugoročno najpovoljnija opcija koja zadovoljava i svjetske standarde emisija – uvođenje prirodnog gasa u grad. Sa Svjetskom bankom je tada dogovoreno i finansiranje cijelog projekta. Radilo se dugo i sveobuhvatno, iskorištena je prilika uz "prekopavanje grada" i za temeljito saniranje, vodovoda, kanalizacije, polaganje raznih kablova, rekonstrukcije ulica itd. Mnogi jesu bili "nervozni" uz gradilišta pod prozorima ali, znalo se šta se sve radi za dobrobit grada i njegovih stanovnika, bez mjerkanja gdje su tu "naši" a gdje "njihovi". Korupcija u svemu što se tada radilo bila je na smiješnom nivou spram ove koja danas caruje unaokolo, pa i u svemu što se – ne radi.
Nakon svega tada urađenog, utvrđeno je da je 1982. godine upotreba lignita smanjena u gradu i prigradskim dijelovima sa 40 na 13 posto, emisija sumpor dioksida prepolovljena u odnosu na '73. uz dalji pad tada postignute emisije. To smanjenje se postizalo kasnije stalnom zamjenom uglja i tečnih goriva plinom. Logični su bili tada i izvještaji zdravstvenih institucija o vidnom smanjenju kardio-respiratornih bolesti i njima izazivane stope smrtnosti...
Uvid u današnje stanje dovodi do suštinskog razumijevanja sadašnje situacije koja se još uvijek pokušava zamagliti insistiranjima na podacima koji jesu tačni: Enormno je povećanje broja automobila, njihova starost uslovljava povećanu emisiju štetnih gasova, neorganizovan i prilično urušen je sistem javnog prevoza koji ljude naprosto gura ka vlastitim automobilima, željeznica je de facto potpuno "izbačena iz igre". Sliježe se ramenima povodom očigledne korupcije koja stimuliše do legaliziranja svake vrste bezakonja u neplanskoj gradnji "monstruma" koji potpuno zatvaraju cirkulaciju zraka kroz sarajevsku kotlinu. Zaboravljena je politika širenja zelenih površina, pošumljavanja i održavanja "zelenog" okliša itd. Korupcija i bezakonje, kao i "politička organizacija" ekskluzivno temeljena na parcijalnim interesima podijeljenog društva mimo svakog usklađivanja sa državom i cjelokupnim društvom, "došli su glave" i prirodi.
Malobrojne organizacije koje se bave ekologijom i zaštitom prirode mimo logike biznisa koja je u ovoj oblasti očigledno zavladala svijetom na mnogo višim razinama, utvrdile su jasno slijedeće: Više od tri decenije otkako je realizovan Projekat kontrole zagađenja zraka u Sarajevu, prema podacima u dokumentu "Eko akcije" , od oko 132.000 domaćinstava na području grada, približno trećina je priključena na centralno grijanje preduzeća Toplane, blizu polovine koristi prirodni plin, a ostali još uvijek koriste čvrsta goriva, ponajviše vlažna drva u lošim pećima sa visokim emisijama zagađujućim materija.
Stvarnost je potpuno drugačija od one sedamdesetih u kantonu Sarajevo i 60 registrovanih preduzeća sa oko 300 kotlovnica, sa obavezom mjerenja emisija i izvještavanja nadležnih ministarstava o tim rezultatima. Pomenuta preduzeća ni približno zakonskoj obavezi ne ispunjavaju ovu dužnost. Ujedno, nikakve (na papiru postojeće) inspekcije ne utvrđuju postoje li ta mjerenja i kakvi su im rezultati. Naravno, niti bi ih mogle natjerati na poštivanje zakona i kada bi utvrdili nezakonitost. Ali se javno objašnjava da se "teško boriti sa građanima koji ne žele da mijenjaju navike...". Na nepromijenjenim navikama, naravno, mnogi dobro profitiraju što je također - korupcija. Dovoljno je samo pogledati u gradu sve one male "firme" raznih vrsta, iz čijih dimnjaka crnilo kulja neprekidno. Pa šta? Da bi se tu išta uradilo, prvo bi trebalo utvrditi i regulisati njihovo postojanje i djelatnost ali je to početak priče o "državi", dakle, o nečemu što je politika organizovanim emisijama "otrova" odavno poklopila, zamaglila i zatrovala.
U materijalu pomenute Eko akcije koji na rijedak i temeljit način ukazuje na mnoge aspekte guste "magle" u kojoj se nalazimo, postoji rečenica koja dosta precizno locira suštinu problema: "Najveća prepreka rješavanju problema zagađenosti zraka u Sarajevu je nepostojanje političke volje političkih elita. To je najočitije po oskudnim resursima dodijeljenim za rješavanje problema zagađenog zraka..."
Potom se, kao ilustracija, iznosi podatak da su 2008. godine nabavljene tri automatske stanice za mjerenje kvaliteta zraka...Stanicama na Otoci, Ilidži i Alipašinom, 2017. godine pridodata je i stanica u Ilijašu. I onda, "budući da kantonalne vlasti nikada nisu obezbijedile ljudske i materijalne resurse nužne za redovno održavanje stanica, dolazi do prekida u mjerenjima...jedanaest godina nakon što su stanice nabavljene, niti za jednu lokaciju u gradu ne postoji petogodišnji niz validnih mjernih podataka koncentracija lebdećih čestica promjera manjeg od deset mikrona (PM10)... U nadležnom Ministarstvu Kantona Sarajevo na poslovima u vezi sa kvalitetom zraka radi jedan službenik! U Upravi za inspekcijske poslove angažovana su dva inspektora zaštite okoliša. Oni "kontrolišu" i svu ostalu regulativu u vezi sa otpadom, prirodom, bukom, okolišnim dozvolama...
Koja je to "politička svijest" koja danas počiva na neznanju, lijenosti i zanemarivanju činjenica o tome gdje živimo, gdje nam odrastaju djeca, zašto se naokolo po apotekama više ne mogu kupiti maske, a bolnice i Hitna pomoć pretrpani su ljudima razdiranim kašljem, bolnih prsiju i krvavih očiju? Ako je to tako svjesno i interesno smišljeno – onda bi se u najblažoj formi moglo kazati da je u pitanju zločinačko ponašanje izabranih i stranački, rođački ili koruptivno postavljenih "političara" naokolo. Uz politički i mentalni "merhametluk" odgojen do primitivizma svih onih koji izbezumljeni čame po bolničkim hodnicima radi sebe ili svoje djece, a birali su one što su ih zapravo svojim "kapacitetima" nagurali u te čekaonice. Da ne govorimo o drugim razlozima očaja i razmišljanja o trajnim odlascima, mimo otrova u vazduhu i efektima "politike".
Priča je poznata i bolna, utoliko više što joj se ne nazire kraj. Naprosto zato što nije nova, nije nepoznata i nije iznenađujuća. U slučaju smoga i boleština koje on donosi, ne mora se više čak ni nagađati ima li tu, uz neznanje i korupciju, i neke mudre i sofisticirane organizacije što sve to zajedno proizvodi i održava. Nema. Ova vrsta raspada kojeg su uz dosta napora ali smišljeno i krajnje efikasno uspjeli da nadigraju i Kina, Indija i Meksiko, a Sarajevo evo kao da neće, čudovišna je, ma koliko Sarajlijama počinje izgledati i logična. Oni svoje izabranike "razumijevaju" pametujući ispotiha po kućama ali ne bi da diraju njihovu "politiku". Poremetit će se balans interesa pa može biti i gore. Uostalom, šta se nas tiču Kina, Indija i Meksiko...
Jedino gore od korupcije i proizvedenim glupostima njoj u korit jeste dostignuti i očigledan nedostatak političke volje za borbu protiv toga. Pa tako i potpuna ravnodušnost, kako institucija tako i javnosti, za korak dalje čak i u otkrivenim, dokazanim a ne procesuiranim slučajevima teških prevara. I šta je rezultat? Na svjetskoj listi zemalja po korupciji, prema Corruption Perception Index-u (2017.), BiH je bila na 91. mjestu. Na listi Transparency International, u odnosu na prošlu godinu je izgubila 11 mjesta i sada je 101. u svijetu. Sa upornim pričama kako bi u Evropu! I sa medijima koji su, eto, iznenađeni smogom. I sa "nekoliko desetina prosvjednika tim povodom". I sa pravosuđem u kombinaciji sa tim medijima koje je okarakterisano i konstatacijom Reportera bez granica (RSF): "BiH ima najliberalnije zakone u vezi sa slobodom medija, ali njihovu implementaciju ometa izuzetno pristran pravni sistem". I sa jedinim gradom u Evropi, Mostarom, koji zbog niza najgorih političko-korupcionaških mahinacija 12 godina nema izbora. I opet ništa!
Prema "World Justice Project Rule of Law", BiH je na 60. mjestu u grupi zemalja u kojima je tzv. "hibridni režim", onaj između autoritarizma i demokracije. Treba li onda doista vjerovati da smog koji je poklopio cijeli zemlju, a posebno glavni grad (za onoga ko to priznaje), prije svega - nije koruptivni smog? Ne toliko po načinu proizvodnje, koliko po naporima da se ne ukloni. I pogled ne razbistri.