Kroz umjetnost se bilježili duh epohe još od pećinskih crteža. Umjetnici i umjetnice su ovdje stvarali unatoč ratnom divljaštvu i nastojanju da se uništi svaki trag kultutre baštine. Stvaranjem su pružali otpor na još jednom frontu i održali konstantu. Kulturna scena je cvjetala unatoč nedostatku hrane, vode, struje, unatoč svakodnevnoj mogućnosti da se izgubi život. Umjtnici i umjetnice su branili ljudskost.
Dehumanizacija kulture i umjetnosti
Odrasla sam na različitim mitovima i legendama, pričama o umjetnicima i umjetnicama koji su bili entuzijasti/ce, revolucionari/ke koji su stvarali umjetnička djela samo da bi rekli ono što imaju za reći, da bi izrazili ono što je neminovno da određena epoha iznjedri, iz poriva koji je snažniji od onog za jelom, za sexom, za toplom jaknom usred zime... to je bio poriv koji se ne može suspregnuti, ne može kontrolirati, za koji se živi i umire!
Za mene je bio najistaknutiji primjer življenja i umiranja za umjetnost nizozemski slikar i grafičar Vincent Van Gogh. Postoji legenda da je za svog života prodao samo jednu sliku “Crveni vinogradi” iako ih je naslikao preko 2000. Kasnije je otkriveno da je ipak prodao barem dvije slike i nekoliko crteža, ali to ne mijenja činjenicu da je vrijednost njegovih dijela bila slabo prepoznata za njegovog života. Sto godina nakon smrti Vincenta van Gogha, njegova slika “Portret doktora Gachet-a” je prodata za preko 80 miliona dolara.
Za mene je kultura i umjetnost jedna, pa tako uzimam za primjer Van Gogha iako ću pisati o umjetnosti i kulturi u Bosni i Hercegovini s početka 21. vijeka. Sa ovim primjerom hoću reći da nije za očekivati da velika djela i važni autori budu prepoznati u vremenu kada stvaraju.
Gladan i isprepadan svijet bi se zapitao “Čemu tolik frka oko te kulture? Što se imamo time zamarati pored toliko neriješenih problema, pored nezaposlenosti, odlaska mladih iz države, loše socijalne zaštite, narušavanja ljudskih prava, asfalta koji propada... ”
Kroz umjetnost se bilježili duh epohe još od pećinskih crteža. Umjetnici i umjetnice su ovdje stvarali unatoč ratnom divljaštvu i nastojanju da se uništi svaki trag kultutre baštine. Stvaranjem su pružali otpor na još jednom frontu i održali konstantu. Kulturna scena je cvjetala unatoč nedostatku hrane, vode, struje, unatoč svakodnevnoj mogućnosti da se izgubi život. Umjtnici i umjetnice su branili ljudskost.
Upravo zato što bi jednog dana sve to moglo biti zaboravljeno mora da bude zabilježeno. Umjetnici i umjetnice nisu statističari da suhoparno skupljaju podatke, na njima je da reagiraju na stvarnost u kojoj žive sa svim njenim, drugačije ne opipljivim, aspektima. Važna umjetnička djela tretiraju tanane, intimne teme, te obrađuju velike događaje i situacije.
U redu sve to, ali šta se dešava danas?
Danas nacionalizam, nepotizam i konzumerizam igraju kolo uz melodije prilagođene za opštenarodnu razbibrigu.
Pored umjetnika i umjetnica, pored onih koji raspodjeljuju novce, u priči o kulturi važnu ulogu ima i publika, spomenuti gladan i isprepadan svijet.
Kroz borbu za prava radnika izboreno je osam sati rada, osam sati odmora (kulturnog uzdizanja i druženja sa porodicom) i osam sati sna.
Savremeni radnici i radnice ostavljaju svoje fizičko i mentalno zdravlje radeći i preko dvanaest sati za podobne privatnike. Nakon dvanaest intenzivnih sati na poslu dolazi i onaj rad koji je neophodan da se iole održi red u kućanstvu, pogotovo za žene, a kada se sve to završi, prije onih par sati odmora slijedi par sati za šta? - za kulturu? - za duhovno uzdizanje? - za katarzu? Ni u kom slučaju. Preostalih par sati se posveti različitim sitnim zadovoljstvima koja napadaju iz ekrana i čine da se na tren zaboravi mukotrpan rad minulog i nadolazećeg dana. A tu se provuku i reklame, brzi načini da se dođe do savršene tjelesne težine, povoljni krediti koje je nemoguće vratiri, ponuda za nepropustiti na sve bespotrebne proizvode, pa i kladionice... a sve to začinjeno sa vijestima koje su pune nacionalizma, fašizma, mržnje prema drugom i drugačijem. “Budete li pripadali nama, svojima, za vas ćemo izgraditi zemlju po mjeri naših u kojoj ćemo zajedno mrziti njihove. “
Nedajmo se zavarati mislima kako velika umjetnička djela nastaju iz lagode, čak šta više, pretežno nastaju upravo među obespravljenima, marginaliziranima, siromašnima, u uslovima represije, opsade, kao poklik protiv neslobode.
Ono što je karakteristika današnjeg vremena je sveprisutni konzumerizam. Ako nisi dovoljno brz i učinkovit zakasnit ćeš za trendom. Konzumerizam je prisutan i u kulturi. Trendovi se mijenjaju brzo, a borbe za postizanje pravde, uspostavljanje osnovnih ljudskih prava traju dugo. Na taj način važne teme brzo postaju “izlizane” iako se suštinski ništa u vezi njih ne miče naprijed, a trendovi, iznova svježi i sve više opojni djeluju po principu ulaganja kako bi se brzo napravio proizvod i kako bi brzo bio plasiran, eksploatisan i još brže zaboravljen.
U svemu ovome umjetnici i umjetnice, radnici i radnice u kulturi, svjedoci vremena i čuvari duhovnih vrijednosti, nisu nikakva mitska bića koja se hrane srećom zbog stvaranja. To su ljudi koji moraju jesti, piti, imati makar osnovne uslove i sredstva za rad.
Propaganda i žrtvovanje kulture za sitnu korist podobnih
Bosanskohecegovačka umjetnost i kultura opstaje zahvaljujući internacionalnim grantovima i tvrdoglavoj upornosti pojedinaca i pojedinki.
Ono sa čime se danas susrećemo je manje ili više planirana banalizacija kulture kroz dovođenje u ravan kiča i umjetnisti, kroz kriterije za finasiranje iz javnoih budžeta, kroz medije i kroz obrazovni sistem.
Ne vjerujem da nemar za kulturu dolazi iz osmišljenog provođenja propagandnih politika. Kada bi postojala osmišljena, planska propaganda, kao njena protuteža bi se pojavila jaka alternativna scena.
Ovdje je kultura žrtva sitnih koristi, rastaljivanja u smislu ja tebi – ti meni, u krajnjem slučaju kao i sve drugo. Sredstva za realizaciju sadržaja od značaja za kulturu u rukama su stranačkih predstavnika koji na pozicije dolaze prvenstveno prema stranačkoj pripadnosti, a na drugom, trećem ili zadnjem mjestu prema stručnosti. Svjedočimo tome da ponekada stručnost nije razmatrana uopće i imamo sreće kada se omakne da su podobni u isto vrijeme i kompetentni.
U kulturne sadržaje uvode se i manifestacije koje naizgled imaju veze sa religijom. Nakon što je u komunizmu religija bila marginalizirana, sa raspadom Jugoslavije ona se počinje vezati za naciju i postaje teško naći granicu između religioznog i nacionalnog. Sfera duhovnog se ukupno preskače. Raznorazne manifestacije pod maskom religioznog igraju ulogu u podrivanju nacionalnih osjećanja. Nerjetko publika koja zdušno posjećuje kvazireligiozne manifestacije uopšte ne vrši vjerske prakse koje su u samoj biti religije kao duhovnog izričaja, koju navodno prekticiraju. Zabavne manifestacije postaju zamjena za duhovnost.
Sve ovo postaje dodatno bitno kada dio sredstava za realizaciju kvazireligioznih manifestacija dolazi iz budžeta ili biva sponzorirano od velikih kompanija sa jasnom nacionalnom opredjeljenošću i/ili bliskom vezom sa nacionalnim strankama isl.
Da bi uopšte uspjeli realizirati svoje zamisli umjetnici, producenti, menadžeri imaju nekoliko mogućnosti i niti jedna od njih ne ide u prilog razvoju kulturne scene.
Moguće je pristati na izričaj koji “donosi velike pare”, bilo one budžetske, sponzorske ili one koje dolaze direktno iz džepova široke publike. Oni koji pristanu na ove opcije automatski prelaze u sveru domoljublja i razbibrige.
U slučaju da domoljublje i razbibriga nisu opcija potrebno je ulagati vlastita sredstva koja je nemoguće vratiti. Na taj način umjetnost i kultura postaju jedan veoma skup hobi, a profesionalci se pretvaraju u zdušne entuzijasti koji moraju raditi druge poslove kako bi uzdržavali taj hobi. S obzirom da nešto sredstava ipak dođe i do profesionalaca sve češće se nastoji realizirati djela i projekte sa neophodnim stručnim minimumom. Upošljavaju se samo neophodni saradnici i sadradnice koji onda rade više poslova, koriste se što jeftiniji materijali i oprema.
Razlika između onih prvih i ovih trećih je u tome što prvi najveći dio sredstava usmjeravaju u vlastiti, lični budžet, a ovi treći maksimalno ulažu u ono što zapravo ostaje i što publika na poslijetku vidi, a pri tome žive na granici opstanka.
Mediji i obrazovni sistem
Mediji i obrazovni sistem igraju važnu ulogu u cijeloj priči jer imaju mogućnost da budu filter između sadržaja koji se prikazuju i javnosti. Nedostatak profesionalnih standarda prisutan je i u medijima. Svako može kupiti medijski prostor, pa čak i cijele medijske kuće. Kroz medije nacionalne stranke kreiraju vlastitu retoriku, pa i u tom smislu podobnici bivaju glorificirani, dok vijesti o progresivnim umjetnicima dobiju neki čoškić ili ne dobiju nikakav medijski prostor. Ponovo su izuzeci tu da potvrđuju pravilo, pogotovo u slučaju mainstrem medija.
Pored “tradicionalnih medija” danas postoje i mnogo jeftiniji i efikasniji načini da se dopre u javnost, pogotovo do mlađe publike, a to su društvene mreže i druge online platforme.
Skandali i bombastične vijesti koje povećavaju prodani tiraž, broj klikova na portalima, te gledanost i slušanost odnose se na jeftine razbibrige. Konzumerizam tu ponovo staje rame uz rame sa nacionalističkom politikom i nepotizmom.
Obrazovni sistem apsolutno nije naklonjen razvoju svjesti o kulturi i umjetnosti kod djece i mladih. Plan i program je također nacionalno opterećen. Škole ne organizuju posjete pozorišta, galerije, muzeje niti druge vidove kulturnih sadržaja. Suvišno je podcrtavati da uz roditelje koji sa djecom ne posjećuju kulturne sadržaje i obrazovni sistem koji djecu ne usmjerava na taj način, ovaj vid angažmana je finansijski neisplativ i također opstaje iz napora pojedinaca/ki.
Kritička misao se ne razvija u javnosti, pa samo uzak krug akademski obrazovanih i neprilagođenih na savremene standarde ima privilegiju da diskutuje o kvalitetu, progresivnosti i da postavi stvari na njihovo mjesto. No, oni mogu imati utjecaj tek na uzak krug djece u vlastitom okruženju.
Svjedoci u vremenu
Djela koja nastaju ostaju da svjedoče o ovom vremenu, ali kakva je to slika koja ostaje?
Možda će vrijeme izbrisati sva ova jeftina i beznačajna djela tako da svjedoci o vremnu ostanu zaista bitna djela onih koji su i u ovim nesretnim vremenima ustrajavali da rade prema standardima struke. Za takvu vrstu izbora vrijeme je neophodan element. Šta će se desiti u međuvremenu?
Već postaje izvjesno da će na ovaj način umjetnost i kultura doći na ivicu propasti. Bez neophodnih finansija neće biti moguće očuvati visoke standarde. Oni koji ne žele pristati na političke igre i spuštanje kriterija će ili otići ili odustati. S vremenom koje je potrebno da se profiltrira kvalitet nastajat će sve manje kvalitetnih dijela. Uz degradiranu kulturnu scenu sve više će biti dostupno sve ono što je zapravo škart.
Šta će se desiti sa generacijama koje stasavaju bombardovane banalnim sadržajima kojima nedostaje ljudskosti i duhovnosti, u atmosveri u kojoj više ništa nije sveto, bez suptilne katarze, uz one koji nemaju potrebu da prenesu progresivne i aktivne ideje već samo da ostvare što veću zaradu?
Do tada ostaju savremeni Van Goghovi da iznesu i ovu epohu. Nadam se da ćemo govoreći o tome koliko je njihova uloga u društvu značajna, zapravo postići da njihov rad bude prepoznat dok su još živi i dok su u snazi da stvore još važnija, progresivnija i aktivnja djela. Za mlade generacije se nadam da će ipak donijeti novu svježinu i da će se pobuniti protiv učmalih trendova koje kreiraju nacionalistička retorika, podobnici i brzi trendovi.