Danas, sedamdesetipet godina poslije prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, što je brojka približno jednaka prosječnoj životnoj dobi u Bosni i Hercegovini, pitanje antifašizma ne bi trebalo biti promatrano samo i isključivo u kontekstu diskusija o Drugom svjetskom ratu i sl, kako se to uglavnom radi u prigodničarskim obraćanjima i diskusijama u javnosti. Važno je to naglasiti prije svega zbog obima promjena koje su se na širem planu, globalnom, desile u navedenom vremenskom periodu.
Pogled na antifažizam danas, 75 godina poslije ZAVNOBiH-a
Kada se tokom novembra mjeseca pokrenu akademske, ali i šire društvene rasprave o pojedinim aspektima bosanskohercegovačke historije iz Drugog svjetskog rata s posebnim fokusom na zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u Mrkonjić Gradu 25/26. novembra 1943, uvijek se tokom diskusija poneko prisjeti austrijskog historičara Michaela Mitterauera i njegove knjige Milenijumi i druge jubilarne godine: zašto proslavljamo historiju?, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog jednog značajnog segmenta u kojem Mitterauer govori o mogućoj „korektivnoj ulozi historiografije“ u procesu „obilježavanja historije“. Mitterauer naime, obrazlažući svoje teze o odnosu savremenih društava prema prošlosti, ukazuje na to kako savremeni društveni odnosi prema prošlosti postaju veoma značajan „instrumentarij formiranja identiteta“ a potom dalje razvija svoju tezu govoreći o tri dimenzije odnosa prema prošlosti. U prvom redu Mitterauer polazi od analize porijekla i razvojnog puta formi pomoću kojih se „slavi historija“, potom ukazuje na svojevrsnu „opsjednutost komemoracijama“ da bi na kraju ukazao i na moguću „korektivnu ulogu historiografije“ u navedenom procesu. Za ovu priliku, vrijedno bi bilo naglasiti kako je svaka od navedenih faza primjetna u savremenim bosanskohercegovačkim diskusijama o ZAVNOBiH-u, bez obzira s koje istraživačke ili idejne pozicije prilazili ovom pitanju, bilo da se o njemu tokom diskusija sagovornici slažu u stavovima ili ne, odnosno, da li zagovaraju „slavljenje historije“ s čime se mnogi historičari neće složiti jer takvo što previše podsjeća na (političku) instrumentalizaciju njihove profesije ili, pak, da prizivaju u pomoć „korektivnu ulogu historiografije“ što bi, ipak, bila mnogo poželjnija dijaloška pozicija.
Tako je bilo i ove, sedamdesetipete godine po održavanju prve sjednice ZAVNOBiH-a. U institucijama i medijima u Bosni i Hercegovini mnogo se diskutiralo o „odlukama“, „društvenom dogovoru“, „bosanskohercegovačkoj povelji slobode“, „zaboravljenim vrijednostima“, „državi“, „ravnopravnosti“, o tome koliko su mladi danas, u mnogo drugačijem kontekstu u odnosu na društveni i politički utemljen upravo ZAVNOBiH-om, u prilici znati o ZAVNOBiH-u i sl. Ne osporavajući legitimitet bilo kojem od navedenih pitanja, a i sam je autor ovoga teksta uzeo aktivnoga učešća u pojedinim programima organiziranim povodom sedamdesetpetogodišnjice zasjedanja ZAVNOBiH-a, na ovom mjestu pažnju želim usmjeriti na jedno drugo pitanje, koje jeste direktno vezano uz ZAVNOBiH, ali je kao ideja mnogo šire i obuhvatnije od „formule“ čije prednosti i mane tako revnosno brane, odnosno, osporavaju pojedini učesnici debata čijem su dešavanju svjedoci mnogi, a zahvaljujući i „moći“ društvenih medija, učesnici svojim „prilogom“ ili komentarom skoro svi. Ili veoma velika većina. Pažnju, dakle, treba usmjeriti izvan okvira Bosne i Hercegovine i fokusirati se na antifašizam kao širi fenomen.
Kako je evidentno i iz samoga imena, koje ukazuje da je kao ideja i realizacija nastao kao reakcija na nešto što mu je prethodilo, dakle fašizam, antifašizam je kao pojava jedno od osnovnih obilježja evropske historije prve polovine 20. stoljeća i razvio se u onim sredinama/društvima/državama koje su imale veoma snažno izražene fašističke tendencije bilo da su se manifestirale samo kao politički program, bilo kao realizacija različitih politika kroz institucije države, kao što je bio slučaj sa fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom tridesetih godina prošloga vijeka. Naravno, razvijao se i u drugim evropskim zemljama, a u osnovi je okupljao simpatizere različitih političkih opcija, od liberala i demokrata, preko socijaldemokrata i demokršćana do komunista. Zajedničko svim navedenim bila je druga, odnosno, suprotna, fašistička strana. Utemeljen, dakle, na „najširim demokratskim osnovama“ i ideji da se negiraju temeljne ideološke postavke dvije najvidljivije varijante „radikalnog autoritarnog nacionalizma“ 1930-ih godina, italijanskog fašizma i njemačkog nacizma, antifašizam je imao svoju razvojnu liniju u kojoj je, tokom Drugog svjetstkog rata praktično postepeno „prerastao u državnu politiku mnogih zemalja“ čiji je osnovni politički cilj bilo izboriti se za nezavisnost i očuvati je od fašističko-nacističke okupacije. U vremenu poslije Drugog svjetskog rata, u uvjetima drugačije organizacije međunarodnih odnosa i veoma podijeljenih političkih blokova, odnosno, tzv. hladnoratovske podjele svijeta, i sam pojam antifašizma poprimao je drugačiji značenjski okvir pa je, na primjer, izgradnjom Berlinskog zida 1960-ih godina, pojam antifašizma „ugrađen“ upravo u taj zid kao vid propagandne borbe između Istoka i Zapada. Za istočnonjemačke vlasti, bio je to „Antifašistički odbrambeni zid (Antifaschistischer Schutzwall)“. Ova, svojevrsna zloupotreba pojma antifašizma, rezultat je dominantno poslijeratnog prisvajanja „antifašističke slave“ samo jednoj strani, a ni bosanskohercegovački, pa ni kontekst poslijeratne Jugoslavije nije ostao imun na ovo, u osnovi pogrešno, izjednačavanje antifašizma i komunizma. Danas, kada „krajnja ljevica“ u svakom kapitalizmu „prepoznaje fašizam“, pomalo čudi da izjednačavanje „antifašizma sa komunizmom“ dolazi i od onih koji svoj legitimitet dijelom temelje i na antikomunističkim idejnim i političkim pozicijama.
Da bismo detaljnije razumjeli evropski kontekst nastanka antifašizma, vrijedilo bi prisjetiti se veoma zanimljive studije italijanskog historičara Emilia Gentilea, profesora savremene historije na Univerzitetu La Sapienza u Rimu, knjige Religije politike: između demokratija i totalitarizama, u kojoj Gentile, „jedan od najcjenjenijih stručnjaka za istoriju fašizma i za religijske aspekte politike“, raspravlja o „historijskom iskustvu preplitanja religije i politike“ što označava pojmom „sakralizacije politike“, a što dalje definira kao „pripisivanje svojstava svetosti nekom svetovnom entitetu“ kao što su nacija, država, rasa, partija ili vođa. U društveno-političkim kontekstima u kojima se ovakvo pripisivanje svojstava svetosti doista i desilo u nekom historijskom periodu, politika postaje religija zbog svog nastojanja da odredi „konačni cilj individualnog i kolektivnog postojanja preko različitih skupova vjerovanja izraženih kroz mitove, rituale i simbole“. Za Gentilea, dakle, postoje „civilne religije“ koje bi se mogle uskladiti sa osnovnim vrijednostima demokratskih društava, i „političke religije“ svojstvene „autoritarnim, totalitarnim ili integrističkim političkim režimima“. Šta bi, prema navedenom, bio najznačajniji primjer o kojem govori Gentile? Kao najznačajniji primjer sakralizacije politike navedena je nacionalna država, proizvod 19. stoljeća, koja je tokom 20. sasvim internacionalizirana, postavši tako najuniverzalnijom manifestacijom sakralizacije politike sa različitim primjerima konkretnog postojanja, bilo da djeluje kao revolucionarna ili konzervativna sila. Slijedi, dakako, prirodan zaključak o 20. stoljeću kao vremenu koje je bilo najplodnije za razvitak sakralizacije politike. Kao dva najreprezentativnija primjera između dva svjetska rata navedeni su primjeri totalitarnih režima fašističke Italije i nacističke Njemačke. Fašizam je bio prvi totalitarni nacionalistički pokret razvijenih svojstava političke religije sa detaljno izrađenim sistemom vjerovanja, mitova, rituala i simbola u čiji su fokus interesovanja „dominantno ulazili nacija i država, te kult Ducea“. Gotovo istovjetne primjere izgradnje političke religije nalazimo i kod nacionalsocijalizma, savremenika fašizma. Na „oltare njegove političke religije bili su postavljeni arijevska rasa, kult krvi i tla, te ličnost Führera, spasioca Njemačke“. Primjeri iz Italije i Njemačke u Gentileovoj knjizi dodatno su argumentirani stavovima i svjedočanstvima historičara, filozofa, sociologa, teologa – savremenika.
Polazište suprotstavljanja ovakvom društveno-političkom konceptu, koji je u uvjetima radikaliziranih odnosa i ratne drame Drugoga svjetskoga rata svijetu donio tragediju do tada neviđenih razmjera, jeste tačka na kojoj se pojedinci i društva mobiliziraju na ideji opstanka i borbe protiv fašističko-nacističke mašinerije, bilo da se radi o njihovoj idejno-propagandnoj, bilo krajnje radikalnoj realizaciji u formi države koja rasističku politiku provodi na svim nivoima društvene zbilje, od medija do koncentracijskih logora. Nakon što je prostor monarhističke Jugoslavije podijeljen među fašističkim okupatorima nakon Aprilskog rata 1941. godine, bosanskohercegovački historijski teritorij postao je dijelom Nezavisne države Hrvatske pod njemačkom i italijanskom okupacijom. Okupacijski su režimi, rušeći prethodni poredak i društvene strukture, a istovremeno instalirajući poslušničke vlasti koje predvode npr. Ante Pavelić u slučaju NDH ili Milan Nedić, u slučaju Srbije, da izdvojim najpoznatija, ali ne i jedina imena, i zavodeći režim sijanja smrti i straha, omogućili antifašitičkom pokretu da dobije svoje polazišno mjesto. Dakako, među bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim antifašistima već je bilo onih koji su svoje antifašističko opredjeljenje iskazali i na frontovima u vrijeme Španskog građanskog rata 1936-1939. godine, na primjer. No, nakon što se Drugi svjetski rat proširio i na istok Evrope prema Sovjetskom savezu, antifašističku su borbu preuzeli do tada „ilegalci“, pripadnici Komunističke partije Jugoslavije, stvarajući od isprva vrlo heterogene ustaničke mase protokom vremena vrlo prepoznatljiv antifašistički pokret na čijem čelu jesu bili istaknuti komunisti, ali je činjenica da je pokret bio suštinski antifašistička platforma omogućila i nekomunistima da svoje antifašističko opredjeljenje i težnje iskažu na toj osnovi.
U uvjetima kada su odnosi među Saveznicima postajali sve čvršći i kada je antifašistička koalicija ostvarivala uspjehe na široj liniji svojega djelovanja, u bosanskohercegovačkom kontekstu, koji je tokom 1943. godine i jugoslavenski, jer se težište vojnih operacija protiv okupatora dešavalo na bosanskohercegovačkom prostoru, u uvjetima priprema za održavanje Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), održano je prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, insitucije koja će na kraju rata postati predstavničko tijelo za Bosnu i Hercegovinu u novoj, jugoslavenskoj federaciji. Već do kraja 1943. godine „Bosna i Hercegovina [je] poslije istorijskih vijećanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a našla konačno svoj pravi put i uslove svoga napretka“ kako se u jednom autorskom tekstu za Oslobođenje izrazio Vojislav Kecmanović, predsjednik ZAVNOBiH-a. „Pronalazak svoga puta“ nije bio jednostavan, a još manje brz proces. I sami su nosioci tadašnjih političkih procesa bili svjesni složenosti navedenog problema pa su, shodno tome, djelovali u pravcu otvorenijeg nastupa prema „hrvatskim i muslimanskim masama“ čak i kada je Drugi svjetski rat bio pri samome kraju. Tako je, prema bilješci Husnije Kamberovića, Đuro Pucar u jednom izvještaju o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini u proljeće 1945. godine govorio kako „unutar Partije postoji 'krutost' u prilaženju muslimanskim i hrvatskim masama“, a za krupnu promjenu političkog kursa u tom smislu trebalo je čekati do 1960-ih godina kada su integracijski procesi unutar Bosne i Hercegovine, ali i šire, na jugoslavenskom planu, omogućili da temeljne postavke iz Rezolucije ZAVNOBiH-a budu iskazane u njihovoj suštinskoj punini. Prema tome bi, razumijevanje ZAVNOBiH-a u kontekstu 1943. godine više trebalo orijentirati na ono što ZAVNOBiH tada jeste bio, a to je „borba, krv, smrt. To je borba protiv fašista – domaćih i stranih“, kako se o ZAVNOBiH-u ovih dana u javnim diskusijama izrazio Esad Zgodić, i početak (!) uređenja društveno-političkih odnosa u Bosni i Hercegovini na suštinski drugačijim temeljnim postavkama u odnosu na prethodne epizode bosanskohercegovačke historije.
Danas, sedamdesetipet godina poslije prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, što je brojka približno jednaka prosječnoj životnoj dobi u Bosni i Hercegovini, pitanje antifašizma ne bi trebalo biti promatrano samo i isključivo u kontekstu diskusija o Drugom svjetskom ratu i sl, kako se to uglavnom radi u prigodničarskim obraćanjima i diskusijama u javnosti. Važno je to naglasiti prije svega zbog obima promjena koje su se na širem planu, globalnom, desile u navedenom vremenskom periodu. U uvjetima međusobne isprepletenosti međunarodnih odnosa i globalne ekonomije, mnogo toga što se dešava drugdje u svijetu direktno se ili indirektno kao posljedica može odraziti na bosanskohercegovački ili regionalni kontekst. U takvoj situaciji, razumijevanje aktuelnih trendova u politici, ekonomiji, demografiji, međunarodnim odnosima, ekologiji i sl, kao smjerova „kretanja određenih pojava u prirodi ili društvu u određenom vremenskom periodu“, nužno zahtijeva i na povratak razumijevanju fašizma ili njegovih pojavnih manifestacija onako kako ih je vidio nedavno preminuli italijanski romanopisac, esejist, filozof i lingvist Umberto Eco, zasigurno jedna od najprominentnijih intelektualnih figura savremenog svijeta. Eco je, naime, u svome eseju „Vječni fašizam“ nastojao „skicirati listu elemenata tipičnih za ono što naziva[m] ur-fašizmom ili vječnim fašizmom“. Kako je Evropska unija, ali i šire od toga, Evropa, posljednjih godina suočena sa velikim brojem migranata koji dolaze iz zemalja Bliskog istoka ili sjevera Afrike jer ih različite okolnosti na to tjeraju, možda bi korisno bilo fokusirati se samo na jedan manifestacioni oblik „vječnog fašizma“, a to je „strah od razlike“, koji je za Umberta Eca „prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta“ kao „strah od došljaka“ jer ur-fašizam „ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i potpiruje prirodni strah od razlike“. U svijetu u kojem i dalje izraženo postoji antisemitizam, sve više rastuća islamofobija, ili bilo koji drugi oblik straha od drugosti, ne preostaje ništa drugo do prisjetiti se Umberta Eca kada kaže da je naša dužnost razotkriti fašizam i pokazati prstom „na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja“. Zadatak je time veći jer navedeni primjeri, nažalost, nisu i jedini.