Zašto "za svaki slučaj" šute oni preko čijih se leđa najdirektnije prelama političko-mafijaški projekat sloma države i raspadanja društva? Tačno je da su mnogi šutljivci ucijenjeni političkom mafijom. Ogroman je procenat radnih mjesta do kojih se nije moglo doći ako nisi "upisan" i "svrstan". Do prije koju godinu to se pokušavalo pomalo i prikrivati. Danas to više ne treba. Oni plaćeni iz budžeta države, dakle uglavnom "svrstani", uz članove porodica sa pravom glasa, potom svi skupa podijeljeni na tri po "konstitutivno-vjerskoj" osnovi, dovoljna su biračka baza za status quo od sada do glasačke vječnosti. I za šutnju koja taj status quo neće uznemiravati.
Jad svekolike tišine
U intervjuu datom sarajevskom "Svijetu" marta 1998. godine, sjajni beogradski pisac Vidosav Stevanović je, uz puno drugih pametnih misli, kazao i ovo: "...Na prostoru bivše Jugoslavije radi se o nesposobnim režimima, koji su gori od naroda kojima vladaju, ali, ako ti narodi dopuštaju da takvi režimi opstaju, jednoga dana će izgubiti pravo da ih mijenjaju..."
Bezmalo dvadeset godina kasnije, pokazalo se kako je ovo upozorenje dobilo puni smisao. Režimi su i danas nesposobni do gađenja, ali "narod" ovakav kakav je, iako još uvijek samo malo bolji od tih režima, doista ubrzano gubi svako moguće pravo da te svoje izabranike mijenja, jer se poprilično poistovijetio sa njima u nesposobnosti i mentalnoj korumpiranosti. I još poraznije, u jadu svekolike šutnje koja legitimira nadolazeću katastrofu, pridružuju im se i oni dobronamjerni, obrazovani po evropskim univerzitetima i institutima, kojima silna nauka nije omogućila da otvore oči pred ovdašnjom realnošću. Oni razloge za svekoliko otklizavanje u "petu brzinu rikverca" – kako je to minulih dana na jednom skupu mladih, obrazovanih i nerealnih sjajno rekla prof. Svetlana Cenić – vide u udžbeničkim nedosljednostima, lošim procjenama, nedovoljnom naporu i slaboj koordinaciji naših "lidera", a ne u čistoj, programskoj opstrukciji troglave političko-nacionalističke mafije. To društvo naprosto ne smije povesti državu naprijed, jer tamo za njih, "lidere", nema mjesta. Ili tačnije, tamo gdje ih može pobijediti sistem, poštivanje zakona i procedura, pravda i činjenice, za mnoge od njih je i put za detroniziranje, a potom zatvor. Laž je da su današnji osnovni problemi u ideologiji, politici, vjeri i naciji: oni su na terenu odbrane pljačke, u korupciji, manipulacijama i kriminalnom štetočinstvu svake vrste.
Preko partijske knjižice do posla
Zašto "za svaki slučaj" šute oni preko čijih se leđa najdirektnije prelama političko-mafijaški projekat sloma države i raspadanja društva? Tačno je da su mnogi šutljivci ucijenjeni političkom mafijom. Ogroman je procenat radnih mjesta do kojih se nije moglo doći ako nisi "upisan" i "svrstan". Do prije koju godinu to se pokušavalo pomalo i prikrivati. Danas to više ne treba. Oni plaćeni iz budžeta države, dakle uglavnom "svrstani", uz članove porodica sa pravom glasa, potom svi skupa podijeljeni na tri po "konstitutivno-vjerskoj" osnovi, dovoljna su biračka baza za status quo od sada do glasačke vječnosti. I za šutnju koja taj status quo neće uznemiravati.
Ipak, može li se vjerovati da je ovo egzistencijalno, društveno, političko, moralno i dignitetno poniženje, koje se na sve strane valja, doista moguće održavati do u nedogled? I opravdati pred djecom u koju ste uložili možda i posljednju marku, pa ih obrazovane i sposobne za svaki posao kojeg im ne daju ovdje, ispratili u sve dalje i hladnije krajeve. Tamo gdje se smisao političkog angažovanja sve više vrti prvenstveno oko toga kako podići zid, razapeti žicu, zatvoriti granicu i provjeriti porijeklo onih koji dolaze, dok ulaz još traje.
Ako današnji roditelji neće sebi da priznaju sramotu savijanja kičme i zatvaranja usta, kako onda stotinama hiljada pametnih i mladih koji su otišli ili se spremaju da idu, objasniti razloge onog Stevanovićevog "izgubljenog prava na mijenjanje" onih koji su ih ponizili? I njihove živote strpali u svoje džepove.
Kako bilo kome objasniti, onako usput, jadnu šutnju pred nekim od slijedećih, sramnih i tužnih činjenica:
Da ova zemlja u samo jednom entitetu, Federaciji, na jaslama budžeta pumpanih uglavnom kreditima izvana – dok vanprivreda troši histerično i bez ograničenja – ima 142 ministra, 142 sekretara ministarstava, tri stotine pomoćnika ministara, više od 300 savjetnika ministara, 11 premijera i više stotina dobro plaćenih skupštinskih poslanika, uz više od hiljadu plaćenih komisija i odbora itd. itd.
I ekonomskom laiku je jasno da takvu "državu" - koju vodeće stranke silom održavaju za sebe i svoje potrebe - ne bi mogli da podmire ni budžeti razvijenih država u Evropi i svijetu.
Da je sasvim logična posljedica ove realnosti i ciljano slabljenje onih koji mogu biti logični protivnici raspada i podjele, to jest oni što su za angažovanje nepotkupljenih, obrazovanih, građanski orjentisanih ljudi, uz sve poštene, bez obzira na ovaj ili onaj sistem ravnopravnih. Kako je moguće, recimo, toliko uporno i već bezobrazno, evo osam godina, opstruirati jasnu presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Ona traži elementarno poštivanje Evropske Konvencije o ljudskim pravima temeljem koje su sva građanska prava, pa tako i aktivno i pasivno biračko pravo svih u BiH, jednaka i nepovrediva. Nažalost, oni kojima u BiH ovaj evropski sveprihvaćeni i poštivani princip ne odgovara, samo zato da bi se uporno produbljivale podjele i nacionalno-vjerske isključivosti, znaju da im se u birokratskim strukturama te iste Evrope prašta skandal nepoštivanja Strasbourga, u ime "mira i stabilnosti". I tu smo, eto, jedini.
Veličanje zločina(ca) i dalje prisutno
Jedinstveni smo u Evropi i po tome što se nakon sve prolivene krvi i zločina počinjenih prije dvije i pol decenije mogu javno i glasno veličati presuđeni ratni zločinci, čak ih i birati na kojekakve javne funkcije. Dijeliti im plakete i odlikovanja, posvećivati koncerte i mitinge, vraćati ih u igru kao uzore i idole, slavljenički ih dočekivati po aerodromima nakon izlaska iz zatvora, ljubiti ih i grliti, proglašavati herojima. Čak i uoči same komemoracije presuđenom zločinu genocida u Srebrenici, organizovati u toj istoj Srebrenici zvaničnu promociju knjige čiji je naslov: "Srebrenica - laž i podvala srpskom narodu". Opet jad i bijeda jedinstvene realnosti u Evropi i mizerija šutnje "naroda koji je bolji od režima...". Ništa nije slučajno. Ovo nije samo negiranje zločina na svaki način, već i poruka protjeranima - da im povratka kućama nema. Kao i poruka sistemu obrazovanja da istine u udžebenicima ne smije biti, a političarima da ni njih neće biti ako misle drugačije. Narod u toj šutnji baš i nije više mnogo "bolji" od onih za koje glasa.
Sasvim je prirodno da se na ovo nadovezuje još jedan "uspjeh", jedinstven u Evropi u koju, kao, hoćemo. Segregacija! Škole podijeljene po osnovu tri različite istorije, tri jezika, tri objašnjenja etničkih razlika, tri sadržaja koji objašnjavaju prošlost i sugerišu budućnost. A uz sve je i objašnjenje nadležnih: "To je složen problem, ne može se mijenjati tek tako. Ovisi o mnogo širem i kompleksnijem kontekstu..." Koji će, naravno, nakon ovako odškolovane nove generacije biti još kompleksniji i bliži – novom ratu. Za sada, recimo, posljedica je "samo" to što sedamnaestogodišnji mladić u Mostaru, četvrt vijeka od rata, nikada nije prešao Stari most, jer "ne smije, tamo su drugačiji i opasni, oni nas mrze..."
Kako će išta u ovakvoj zemlji ići normalnim putem, kada država nema Vladu, Predsjednika te vlade, jednog Predsjednika države, kao svaka normalna država na planeti? Zato imamo trojicu toliko bliskih u svojim različitim projektima i viđenjima jedinstvene države, da čak ni o zajedničkom Danu državnosti ne mogu da se dogovore? Kako će o ostalom što zajednička država traži? Treba li se onda još čuditi što je to država bez niza ključnih ministarstva poput onih za poljoprivredu, kulturu, nauku, obrazovanje, industriju i rudarstvo, energetiku itd. Zašto ih nema? Zato što je postojeća organizacija države bila predviđena za prekid rata, a ne za mir i budućnost. I zato što to odgovara "liderima", koji, eto, i dalje prijete narodu ratom a nisu okrenuti miru i budućnosti. Narod šuti i sluša. Četvrt vijeka "bolji" narod nije učinio ništa da gori odu. I to je jedinstveno među ozbiljnim narodima.
U Siriji bolje nego u Sarajevu
Da li je onda čudno što se "narod" ne buni čak i povodom državnih nasilja nad osnovnim pravima i povodom ugrožavanja egzistencijalnih civilizacijskih potrepština? Kao gorki vic u vezi s tim može poslužiti priča s kraja oktobra iz razorene Sirije. Prijatelja Sirijca, školovanog svojevremeno u Jugoslaviji i bivšeg inžinjera "Energoinvesta", odavno sa stanom i u Sarajevu, zatekao sam u Damasku. Bio je tamo u posjeti majci, bratu i rodbini. Pitam ga kada će nazad u Sarajevo? Sasvim ozbiljno odgovara: „Mislio sam ovih dana, ali se pitam šta ću tamo. Pola dana nemam vode, pola dana nemam struje a ni tramvaj ili autobus do Ilidže ili Dobrinje, gdje mi djeca u Sarajevu stanuju, često ne mogu da dočekam...Nešto mislim, bolje mi je u Damasku nego u Sarajevu!“ Teško je reći da i po ovome nismo jedinstveni...
O ovakvim "jedinstvenostima" moglo bi se u nedogled. Recimo o korupciji koja je sve raširenija i bezočnija. Na svjetskim ljestvicama korumpiranih smo sa Albanijom, a podaleko iza Hrvatske, Crne Gore i Srbije, da se ne pominje stotinjak drugih ispred nas. Ili o pravosuđu koje minulih osam godina bilježi vidan "uspjeh" u smanjenju broja prijava, pokrenutih istraga, optužnica i osuđujućih presuda za krivična djela korupcije. U posljednje dvije godine Sud BiH je, recimo, izrekao samo osam zatvorskih kazni za ova djela. Od ukupno izrečenih presuda, 70 posto je uslovnih. Dvije trećine postupaka je obustavljeno...! Treba li se čuditi i jedinstvenoj praksi u Evropi da se tv-intervjui lažiraju, pa se i o tome laže, da 50 posto građana smatra da se uopšte ne isplati boriti protiv korupcije ali i da je već trideset posto građana umočilo svoje prste ovako ili onako u korupcionaške poslove...
Treba li se čuditi što se svemu ovome bezmalo niko ne čudi? I što smo u tome jedinstveni? Teško. Jer kad bi bilo čudno, nešto bi se pokrenulo. Ovako, sretan nam put u ko zna kakvu budućnost. Bilo bi jedinstveno ako to za nas bude - evropska budućnost.