Novostvoreni "duhovni ekstremizam" na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca.
Islamizacija Bosne - Na kojoj je adresi opasnost
Ni jedan razgovor o Bosni i Hercegovini danas ne može da se povede sa ljudima izvana, dobronamjernim i onim drugim, a da među prvim pitanjima ne bude ono o islamizaciji, islamskim ekstremistima, islamskom terorizmu, vehabijama i mudžahedinima...Pitanja o drugim vrstama i adresama ekstremizma, terorizma, bivšim stranim borcima koji su ubijanjem djece snajperima obilježili i drugu stranu terorizma odavno više nema. Naravno, ovo sa islamizacijom, gotovim tumačenjima i pitanjima koja su u kombinaciji sa unaprijed podrazumijevajućim odgovorima, nije ekskluzivna specifičnost Bosne. To je planetarni trend. Islamu generalno na mnogo mjesta u svijetu već je priskrbljen epitet zločinačke vjere i prirodnog izvora terorizma. Ta je priča u ovom času progutana. U Slovačkoj, naprimjer, zemlji Evropske Unije i NATO-a su to na indirektan način pretočili i u zakon, islamska zajednica kod njih više ne može imati zvanični status. U Norveškoj terorista Anders Breivik, ubije hladno 77 nevinih ljudi, izjavi da mu je žao što nije još više, a kasnije tuži državu zbog "nehumanih uslova u zatvoru". Na sudskom procesu ovim povodom ("ljudska prava" iznad svega) Breivik sve pozdravi fašističkim pozdravom! Može, po zakonu.
Predsjednica države Hrvatske, također članice EU i NATO-a, izjavljuje pred kamerama kako se iz Sirije i Iraka u BiH "vraća na tisuće džihadista", potpuno ignorirajući objavljene činjenice i zvaničnu izjavu ministra sigurnosti BiH da je u Siriji u ovom času među ISIL-ovcima 130 državljana BiH, prema evidenciji iz više izvora tamo poginulo ih je 45, a vratilo se odatle 50. Protiv njih je do sada pokrenuto ili je u pripremi četrdesetak optužnica temeljem zakona kojeg BiH ima. Dakle, i uz mogućnost da se ne zna apsolutno tačan broj onih koji su otišli iz BiH među teroriste (a zna se, jer neki od povratnika nude nagodbu sa sudom koja uključuje i iscrpne informacije o svima njima tamo), ukupan zbir svih što su tamo bili, poginuli, ostali ili se vratili, nije veći od 250. Nije to malo, ali je apsolutno drugačije od izjave predsjednice susjedne države koja pominje "tisuće džihadista iz BiH koji se vraćaju..." Ovakva izjava je faktografski netačna, a politički štetna. Nju će, naravno, objeručke prihvatiti ne samo mediji željni provokativne teme koja proizvodi marketinški koristan strah i diže čitanost, već i oni kojima je iz političkih razloga ovako razmatrana tema dobrodošla za različite projekte destabilizacije BiH.
Suštinski problem u ovakvom pristupu temi o narastajućoj islamizaciji Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaka u njoj, jeste što "mudžahedini u BiH" nisu adresa broj jedan za prosuđivanje opasnosti od društvenog, sigurnosnog i političkog urušavanja ove države. Naravno, ova tvrdnja ima smisla ukoliko se prihvati da je ogromnom broju onih koji na ovaj problem stalno ukazuju doista stalo da utvrde pravu istinu o tome šta je istinska opasnost, a šta pomalo dimna zavjesa.
Potpuno pojednostavljeno, vjerovatno i do karikaturalnosti prosto kazano, u BiH je istinskih mudžahedina, domaćih i inostranih, pa i kampova za njihovu obuku koji se opet pominju bilo prije dvadeset godina mnogo više nego danas, a situacija je dugoročno ipak bila manje opasna i po društvo i po državu. Tada je postojao i popriličan konsenzus da to treba čistiti. Radikalnih islamista je danas mnogo manje, a oni koji su tu ili se vraćaju izvjesno su pod kontrolom službi za njih nadležnih. Te službe sigurno nisu bitno manje profesionalne i savjesne nego na uspaničenom Zapadu. Kampova za obuku također nema, a opšta situacija je ipak dugoročno opasnija nego prije. Ili bar "složenija", kako se to u raznim analizama hoće kazati. Zašto? Opet iz sasvim jednostavnih razloga: prije dvadesetak godina je, uprkos posljedicama rata i pritisku politike i vjerskih institucija, pozitivnih vrijednosti u društvu i među tzv. običnim građanima bilo više. U međuvremenu su mudžahedini i teroristi raznih vrsta odlazili na razne strane, domaći islamisti se u Bočinji, Maoči i na sličnim mjestima stavljali pod kontrolu, ali se i građanska supstanca iz bivše realnosti ubrzano, planski pa i brutalno potiskivala i eliminirala.
Sekularizam je generalno otklizavao u prošlost. Nova nametnuta teza bila je da sekularna može (eventualno) biti država, ali ne i društvo. Zato je generalno napadnuto društvo i njegove institucije i vrijednosti. Dejton je državu kao cjelovitu i građansku svakako već rasturio. Taj "novi koncept društva" kroz politiku, škole, vjerske institucije, medije, kulturu življenja pa i ulicu klizeći ali nezadrživo rastakao zadirući u svaku poru tri već odvojene zajednice. Bošnjaci su zatrpavani izjavama tada vjerskog lidera kako "jedino muslimani u Evropi nemaju svoju nacionalnu državu" a u etničku kategoriju Bošnjak se uguravao i konačno ugurao prefiks "musliman". Potom se krenulo na praktični teren, alkohol i "krmetina" pospremljeni su iz velike većine ugostiteljskih i trgovačkih objekata, počeli su da se slave novi praznici, vjerski post je kod mnogih postao stvar javnog dokazivanja pripadnosti a ne istinskog vjerskog uvjerenja (poznata priča o rakiji u fildžanu), nekada preglasni ateisti postajali su preko noći najradikalniji vjernici koji su potiskivali iz prvih redova u džamijama (tako je i u crkvama) istinske vjernike. Oportunizam, šutnja i dodvoravanje najvećeg broja intelektualaca i nekada građanske elite što se busala u prsa pravovjernošću druge vrste prema svemu ovome je sraman.
Svakodnevni procesi ove vrste pretočili su se i na normativni teren: Univerzitet u Sarajevu, kao "državna ustanova", vjerovatno među prvima u Evropi, a zvanično i u ime navodno "praktičnih razloga", odustaje od notornog principa nemiješanja vjere u proces nastave. Dan molitve – praktično se to odnosi samo na vjersku obavezu muslimana – zapravo se utvrđuje kao dan bez studentskih obaveza. Više od toga, etablira se kao pobjeda nad sekularizmom, ostalo su magle. I lažno brojanje minuta potrebnih za džumu. Uz sve ovo idu do karikaturalnosti primitivni politički potezi s porukom, poput uklanjanja okićenog božićnog i novogodišnjeg bora iz aule državnog Parlamenta u vrijeme posjete premijera Pakistana toj instituciji (?!), dok se sistem par-nepar u restrikciji vožnje automobila zbog smoga u Sarajevu uvodi precizno samo na jedan i po dan – na katolički Božić...
Pravi odgovor na pitanje – kakva je situacija sa islamizmom u BiH, dugoročno je na terenu "klizećeg" prislanjanja Bošnjaka islamskom svijetu. To je pitanje drugačije od povoda za strah od islamskog radikalizma u evropskim državama i društvima. Islamski radikalizam i njegove manifestacije kao terorizam su tamo nasilni, uvezeni, vanjski faktor. Koliko je on isprovociran stoljetnim odnosom Zapada prema Istoku i današnjim interesima i apetitima, druga je tema. U BiH ovaj je problem, u mjeri u kojoj ga ima, unutrašnja stvar i zato razlog za brigu druge vrste. Zna se i odakle dolazi i ko ga ovdje hrani. Do jučer se vjerovalo i da nema tu široku, soft bazu i dobar ambijent za širenje. Danas je i dalje izvjesno da su evidentirani teroristi pod kontrolom, ali pitanje otkud klizeće narastanje nečega što već postaje osnova za ozbiljniju radikalizaciju dijela društva, i zašto se pred tim zatvaraju oči kod dobrog dijela političkih struktura, ali i njihovih glasača. Razlog za zabrinutost postaje pitanje zašto su i čime ponukani oni muslimani u BiH koji počinju da se do ostrašćenosti identifikuju sa religijskim modelom i uvjerenjima bitno drugačijim od odavno prihvaćenih na ovim prostorima. Suprotno od tradicije u kojoj je vjera kod muslimana u BiH vazda bila primarno unutrašnje, tradicijsko, duhovno i kulturološko određenje. A ne prkos i prijetnja drugima. Da li samo zato što su danas većina, a nikada "na svome" to nisu bili. Posebno ne onda kada su potpadali pod Otomansku imperiju. A to dokazivanje moći kroz "pripadanje" sferi svekolikog nadmetanja sa drugima do – političke i statusne pobjede, sada je kolektivna igra bez granica. Neuporedivo opasnija i za državu i društvo od bivšeg kolektivizma kojeg su ovi isti zaljubljenici u "planetarno vjersko bratstvo" proglašavali proizvodom samog šejtana. Ta potreba agresivnog dokazivanja vjernosti i pripadanja establišmentu što vlada i "vjerom" bez istinske vjere, sve češće postaje čak i groteskna.
Ummet kao nova vodilja
Ne ulazeći u "manifestacije" nacionalne isključivosti koja se direktno poziva na vjeru kod druga dva konstitutivna naroda u BiH, ova situacija sa Bošnjacima je po mnogo čemu još uočljivija. Njihov napadni "vjerski" preobražaj je vidljiviji i zato što je riječ o najbrojnijem narodu koji dosta nerijetko na nespretan i nesretan način dokazuje svoj novi identitet. Nažalost, sve češće i na pogrešnim stranama. On se u ekskluzivno tronacionalnoj ustavnoj konstituciji i odsustvu demokratskih tradicija zna manifestovati i doživljavati kao "logično" dominantan nad ostalima. U BiH nova politička realnost proizvodi stalni sukob "dva protiv jedan" (pobjedničke većine protiv gubitničke manjine). U tom projektu prividnog nadmetanja tzv. lidera tri "politička kartela" koji imaju isti cilj vladanja svakoga u njegovom dvorištu i bez miješanja sa strane, u atmosferi potpune degradacije građanske realnosti, religija se promoviše kao presudno važna poluga u održavanju te vlasti. Srbi i Hrvati (pravoslavci i katolici) u BiH uporište za sebe pronalaze i traže u državotvorno-vjerskom zaleđu u Beogradu i Zagrebu. Bošnjaci, prevashodno određeni kao muslimani pobjedom politike svojih lidera iz iste familije, "otklizavaju" prema isključivo vjerskom određenju zajednice (ummet) koja nadrasta, zapravo negira i naciju i državu, već se odnosi na zajednicu svih vjernika islamskog svijeta (ummat al-mu'minin). Ta logika na kojoj se insistira u političko-vjerskim krugovima od rata naovamo u vladajućoj strukturi među Bošnjacima u BiH, direktno je suprotstavljena kulturi odnosa u BiH kakva je izgrađivanja do minulog rata. "Oslobađanje od ostalih" na ovom terenu forsira se kao emancipacija, uz niz mehanizama jednoznačnog društvenog, političkog i vjerskog usmjeravanja. U radikalnoj izvedbi kod dijela Bošnjaka to se svodi na proizvodnju teze, nikada ranije javno prezentirane u društevnim odnosima koji su se poštivali, da "nam je svaki musliman ma gdje bio na svijetu bliži od bilo kojeg komšije koji nije musliman".
Do koje mjere je aktuelna vjerska dimenzija ovladala ovim prostorom pokazuju podaci iz posljednjeg popisa stanovništa (iz 2013. godine) prema kojima se od ukupno 3.531.159 stanovnika u BiH svega 27.853 izjasnilo kao ateisti, a 10.816 kao agnostici. U grubom preračunu, onih koji identitet nisu tražili prevashodno u religiji, prema popisu stanovnika BiH 1991. godine (ateisti i agnostici) bilo je deset puta više nego danas! Ne treba zaboraviti da je u velikom broju slučajeva riječ o istim ljudima onda i sada. Dakle, o onima koji su se iz raznih pragmatskih razloga i uslova "novog društva" predomislili, došli tobe i prilagodili novoj situaciji. Među njima je, zna se, mnogo onih koji su danas najagresivniji sloj što diktira promjenu sistema vrijednosti i političke korektnosti. I sačinjavaju klasu koja vodi najžešće bitke u dokazivanju "pravovjernosti".
Nije zato čudo što mnogi poslijeratni obrazovani mladi ljudi – među njima je mnogo odraslih i školovanih u inostranstvu – nemaju mogućnost da se uklope u društvo logikom dokazivanja sistemu kroz "pripadanje" vjerskim i političkim vještinama, a ne znanjem i profesionalnim kapacitetima. Zato su odlasci tih ljudi u inostranstvo masovni. Ostaju oni koji lojalnost "grupi-naciji-vjeri" dokazuju formalnom i vidljivom radikalizacijom koja polako ali uočljivo mijenja ukupni društveni i socijalni ambijent. Tendencija dokazivanja "pravovjernosti" u vjeri i politici na dramatičan način stimuliše svekoliko dekomponovanje sistema, obezvrijeđuje institucije i propise, potvrđuje realnost da su pojedinci i grupe jači od zakona, jača mit o "familiji" kao temelju političkog i vjerskog opredjeljenja, uništava modernizam i znanje, glorifikujući poslušnost i izvornu nacionalnu i lažno mitološku i vjersku baštinu.
U konkretnom slučaju političkog usmjeravanja Bošnjaka, logika "ummeta" orijentiše Bošnjake na "braću" istorijskih korjena, prije svega na Tursku, bezmalo javno etabliranu izvorom islamskog identiteta u BiH. U novije vrijeme otišlo se na istoj liniji i dalje, pa tako i Arapi, posebno oni iz Zaliva, postaju "braća", mada se sa istorijom i tradicijom u BiH "ni u putu nisu sreli". Njima se širom otvaraju sva moguća vrata, navodno u ime investicija i ulaganja što je i površnim pregledom stvarnog stanja na tom terenu lako opovrgnuti. Turska i mnoge arapske zemlje, recimo, danas su daleko izdašniji poslovni partneri Srbije nego BiH. Istovremeno, o ubrzanom stvaranju čitave domaće infrastrukture kojom vladaju sumnjivi tipovi islamističke kostimografije i scenografije, što su na dispoziciji "našoj braći", niko glasno ne govori, sem rijetkih pojedinaca. U mutnim poslovima koji rezultiraju masovnom kupovinom sada već nebrojenih zemljišnih parcela, šuma, potoka i drugih prirodnih blaga u BiH, nema bezmalo nikakvog nastojanja domaćih političkih lidera da obezbijede barem minimum zakonskog reciprociteta kod uknjižbe kupljenih dobara. Podjednako i u insistiranju na reciprocitetu u (bez)viznom režimu kojeg traže razni emirati, sultanati i kraljevine "naše braće".
Domaći i vanjski izvori
Narastajuća islamizacija hrani se u BiH na dva osnovna izvora. Jedan je sve jači pritisak na domaćem terenu da se prihvati pomenuta logika "ummeta" ili globalnog pripadništva vjeri. U svakom slučaju onima što su "moji" a to nisu oni druge vjere ili – ne daj Bože, nevjernici. Drugi je izvor otvaranje vrata širom za "braću" koja dolazi sa strane u sve većem broju, jer su ovdje otkrili prirodni ambijent kakav samo sanjaju u svojim pustinjama, a sve može da se dobije za sitne novce bez ikakvih ozbiljnijih zakonskih restrikcija. Uz sve to, dolaze u sredinu koja im je sve manje strana i koja se maksimalno trudi da im ugodi i svakojakim prilagođavanjem ambijenta i propisa, samo kako bi se ugodnije osjećali. To ide od zabrane domaćem stanovništvu da ulazi u njihova nova naselja oko Sarajeva, do zahtjeva da se sa tih prostora izmještaju stara pravoslavna ili katolička groblja predaka onih što su se odatle odselili. Lokalna vlast ujedno šalje poruke spremnosti da se izađe u susret ovakvim željama i time što, recimo, izgradi cestu svega par metara iznad nadgrobnih spomenika kršćana, na putu za sarajevski aerodrom. Priče o ukidanju proslave Nove godine, točenja vina ili piva na kolektivnom, multi-kulti gradskom obilježavanju Nove godine itd. već su stare i tim povodima niko se više ne uzbuđuje. U državnoj osnovnoj školi u Sarajevu, recimo, grupa roditelja još lani je tražila da poklone djeci za Novu godinu ne donosi Djeda Mraz nego neko obučen u Sulejmana Veličanstvenog! Šta djeca znaju. Danas za mnoge te "kršćanske ili ćafirske Nove godine" više i nema. Nije "naša".
U kontekstu utjecaja sa strane, posebna je činjenica agresivno pojačavanje pritiska na domaće prilike iz nekih inostranih ambasada i organizacija. Dva su događaja u tom smislu posebno ilustrativna. Jedan je do sada nezabilježeni pritisak da se po svaku cijenu prihvati i ovdje praktično provodi politička verzija Ankare o njihovim internim problemima. U tom kontekstu gruba je intervencija u unutrašnja pitanja BiH, te život i rad na ovdašnjem terenu onih za koje režim u Turskoj smatra da im je neprijateljski. Slučaj nasilnog "revidiranja" odluka Gradske skupštine Sarajeva o dodjeli Plakete grada sarajevskom profesoru porijeklom iz Turske kojeg Ankara smatra "neprijateljem iz terorističke organizacije", potom miješanje u politiku nagrada učenicima iz BiH jer idu u škole koje Ankara tretira uvezanim u slične aktivnosti u Turskoj, nedodirljivost novinske agencije Anadolija u BiH i u slučajevima objavljivanja notornih netačnosti i tendencioznih interpretacija onoga što odavde objavljuju – i sve to uz pristanak pa i saglasnost lokalnih vlasti – očigledno je jahanje na prepoznatljivom valu tzv. "tihe islamizacije" BiH društva.
Vjera i Islam, sami po sebi, nisu i ne mogu biti problem na ovim prostorima. Nisu bili ni ranije. Tačno je da je bivši sistem insistirao na odvojenosti religije i države, na sekularizmu i nemiješanju vjere u politiku. To je, uostalom, standard i u svakoj građanskoj državi. Situacija je danas radikalno drugačija. Vjerske institucije i njihova politika su jedan od ključnih oslonaca nacionalističkog koncepta i politike koja vodi podjelama u BiH. Urušavanje i redefiniranje obrazovnog sistema, promocija vjernosti naciji i klanovima, pobjeda ustavnog koncepta prema kojem de facto više ne postoji jedinstven unutrašnji državni suverenitet (krenuo je i napad na posljednju istinski zajedničku i funkcionirajuću državnu instituciju – Oružane snage BiH), stalna promocija animoziteta i mržnje kao motivacionog goriva za secesiju – sve to snažno doprinosi manipuliranju vjerskim osjećanjima u negativne svrhe, najčešće daleko od svega onoga što svete knjige temeljno propovijedaju. Religija se uz slatkorječivost i zakletve češće nego ikad koristi za agresiju i podvajanja, za realizaciju destruktivnih političko korupcionaških ciljeva, za vaspitavanje "protiv" a ne u korist mira i stabilnosti. U kombinaciji sa ekonomskom razvalinom, vaspitnom zapuštenosti, osjećanjem besperspektivnosti i strašnim pritiskom medijske propagande uz savršene tehničke mogućnosti za taj posao – novostvoreni "duhovni ekstremizam" na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca. Islamski ekstremizam kao stanje duha postao je element realnosti u BiH, neuporedivo kompleksiniji i komplikovaniji za identifikaciju i suprotstavljanje od ukazivanja na teroriste pojedince koji se, ipak, još uvijek drže pod kontrolom. Ali, neće ni to dugo ako društvo i politika nastave da se kreću putem na kojem su danas. Takozvanih ekstremista "spavača" u političkim strukturama širom zemlje, na sve tri strane, mnogo je više nego organizovanih "spavača" opasanih bombama.I dobro su uvezani i protiv ljudi i protiv vjere i svetih knjiga.