„Pokret u Bosni i Hercegovini“ – panel diskusija Fondacije Heinrich Böll (Heinrich-Böll-Stiftung) i Društva za Jugoistočnu Evropu (Südosteuropa Gesellschaft) 7. april 2014, od 18 do 20 sati, Univerzitet Humboldt u Berlinu, sala Senata:
4. februara 2014. je jednako neočekivano za građane i građanke kao i za posmatrače iz inostranstva u sjeveroistočnom industrijskom gradu Tuzla došlo do masovnih protesta. Na početku su radnici i radnice iz četiri insolventna preduzeća1 ispred zgrade Vlade Kantona2 zahtijevali isplatu neisplaćenih plaća – prije no što dođe do predviđenog zatvaranja tih preduzeća3.
Onda se su se građani i građanke u sve većem broju počeli pridruživati protestima.
Policija je 5. februara pokušala da sve masovniji i sve glasniji skup silom natjera da napuste centar grada. Desilo se suprotno: 6. februara je 10.000 od 120.000 stanovnika Tuzle bilo na ulicama. Došlo je do izbijanja nasilja, pri čemu je povrijeđeno 130 osoba, od kojih 104 pripadnika policije. Više objekata je spaljeno, među njima Vlada Kantona i dijelovi Gradske uprave.
Tada su se protesti već proširili i na druge gradove. Pored Zenice, Sarajeva, Mostara i Bihaća, protestiralo se u više od 20 općina4 – i to ne samo u „entitetu“ države zvanom „Federacija Bosne i Hercegovine“, u kojem dominiraju Bošnjaci i Hrvati, nego i u skoro isključivo Srbima naseljenoj „Republici Srpskoj“.
„Februarski protesti“ važe kao prvi ne-etnički politički pokret na nivou cijele države od kraja rata 1995/96. Bend „Dubioza kolektiv“ je protestima sa pjesmom „Vlast i policija“5 podigla muzički spomenik. Osim toga, izvještaji kao „Bosnia and Herzegovina in Spring 2014“ Brendona Džordana (Brandon Jourdan) pokazuju da su učestvovali ljudi svih društvenih slojeva: stari, mladi, nezaposleni, radnici, prosjaci, penzioneri, studenti, demobilizirani borci, te obični građani i građanke. Na političkoj razini su protesti rezultirali ostavkama vlada u četiri kantona. U Sarajevu je i šef policije dao ostavku. Ali već u toku demonstracija osnovani su građanski plenumi, koji od tada redovno zasjedaju. Na početku rada plenuma bira se moderator/ica; ko želi da govori ima dvije minute vremena za to; ni o jednoj temi se ne raspravlja duže od 30 minuta; na kraju se trebaju izglasati odluke. Pored toga osnovane su i radne grupe koje vode tematske i regionalne rasprave o zahtjevima6 koji su prikupljeni tokom protesta, te ih dalje formuliraju. Sve to se preko interneta može pratiti uživo, ali i naknadno.
Zašto baš sada?
Zašto su protesti počeli baš u Tuzli? Zašto baš početkom februara? I, kako dalje? Da bi dobili odgovor na ta pitanja, Fondacija Heinrich Böll i Društvo za Jugoistočnu Evropu su 7. aprila pozvale troje aktivista iz Bosne i Hercegovine u salu Senata Univerziteta u Berlinu.
Uz moderaciju Adelheid Wölfl, dopisnice austrijskog dnevnog lista „Der Standard“ u Sarajevu, Emin Eminagić iz Tuzle, Zlatiborka Popov-Momčinović iz Istočnog Sarajeva i Darko Brkan iz Sarajeva su dva sata govorili za publiku, koja je sudeći po broju slušalica za prijevod koje su bile u funkciji bila pola njemačka, a pola bivša jugoslavenska publika, starosne dobi od 20 do 70 godina.
Emin Eminagić, diplomirani anglista i aktivista u nevladinoj organizaciji „Front slobode“ je na njemačkom jeziku bez akcenta najprije govorio o promjenama u Tuzli od 1992. U to vrijeme je grad bio jedan od najvažnijih industrijskih centara Jugoslavije, i stanovnici su uživali u visokom životnom standardu.
U staroj Jugoslaviji su fabrike nominalno bile u vlasništvu radnika i službenika. Onda je počeo rat, i nakon njegovog završetka 1995/1996. privatizacija u kojoj su radnici isplaćeni preko tvorničkih stanova ili su sa internim dionicama dobili učešće u tvornicama.
U većini slučajeva je oko 50% dionica ostalo u vlasništvu dotadašnjih vlasnika i vlasnica, preostali dio je agencija za privatizaciju raspisala za prodaju. Mnoga preduzeća nisu preživjela takvu vrstu privatizacije. Tipičan primjer za ovo je prema Eminagiću fabrika „Dita“7, nekada renomirana bh. kompanija koja se bavi proizvodnjom sredstava za pranje i čišćenje u domaćinstvu i industriji. Ova fabrika je do 1992. bila gigant u jugoslavenskoj hemijskoj industriji. Ali nakon 1995/1996. nedostajalo je strateških partnera u novom, mnogo manjem bosanskom tržištu. Pored toga, fabrika nije imala mnogo iskustva sa uvezenom robom s kojom su njeni proizvodi sada bili u konkurenciji.
Iako je „Dita“ konstantno poslovala s gubitkom, privatizacija se zaključila 2002. godine. Dionička većina je najprije ostala u Kantonu. Tri godine poslije, kupuje ih koncern „Lora d.d.“8 iz Sarajeva – prema Eminagiću tipičan primjer za „Crony capitalism“9 koji je široko rasprostranjen u Bosni: „Vlasnik i predstavnik većinskog dioničara „Dite“ su stari školski drugovi“.
Novi vlasnik je zaposlenike od 2006. slao čas na plaćeni, čas na neplaćeni odmor. „Povremeno je po dvije sedmice bilo posla, onda su radnike opet slali kućama“. U to vrijeme je fabrika efektivno uništena. „Radnici su pričali da im je bilo naređeno dodatno sipanje soli u hemijske mješavine, što je uništilo strojeve“.
Koncern „Beohemija“ iz Beograda (Srbija) 2007. godine kupuje ostatke „Dite“ da bi od nje napravio pakirnicu. „Ali, radnici su jednostavno nastavili dolaziti na posao. Tamo im niko nije rekao o čemu se radi, i često im se branio ulazak u krug fabrike. Ali su shvatili da su stalno dolazili neki ljudi, koji nemaju nikakve veze sa „Ditom“.
Štrajk, da bi mogli nastaviti raditi
Krajem 2011. zaposlenici su kolektivno započeli štrajk. U dokumentarnom filmu na bosanskom jeziku „Glas Dite“10 iz produkcije „Fronta Slobode“ (2012), predsjednica štrajkačkog odbora Emina Busuladžić veoma zorno potvrđuje i konkretizira Eminagićeva opažanja. Pri tome postaje jasno, da je cilj radničkih protesta bio nastavak rada. Tragično je, da u tom trenutku više nije bilo proizvodnje u fabrici.
Ovaj oblik „tranzicije“ – bolje reći deindustrijalizacije – u Bosni traje već nekih 20 godina. Zašto je baš sada došlo do bunta? Emin Eminagić kaže: „Kada sam čuo da su planirani protesti ispred Vlade Tuzlanskog kantona 4. februara, bio sam jedan od mnogih ciničnih ljudi koji se rekli: „Ah, opet radnički protesti, opet neće ništa biti od toga je, oni su već 10 godina na ulicama – nikoga nije briga“ - A onda je odjednom bilo 3.000 ljudi na ulici.“
Mobilizacija je započela 14 dana ranije, putem Facebooka. Ta društvena mreža se u osiromašenoj Bosni, u kojoj skoro da i nema zabavno-rekreativnih ponuda, koristi veoma intenzivno. Ali, Eminagić ipak ne vjeruje da je to bio ključni faktor za mobilizaciju: „Mislim da je narodu bilo dosta svega.“
Nasilje je za ovog aktivistu „Fronta slobode“ jasno polazilo od policije, što je demonstrante/ice očigledno radikaliziralo – a pored toga dovelo i do toga da su se „mlađi policajci htjeli priključiti demonstrantima, dok su stariji rekli: Ne, mi moramo štititi institucije.“
Značaj februarskih protesta je po mišljenju Eminagića u tome što se po prvi put pokazalo, da politika u Bosni i Hercegovini nije samo moguća po etničkim linijama:„Po prvi put nakon 20 godina, mi razgovaramo o socijalnim pitanjima.“
Zlatiborka Popov-Momčinović, politologinja sa Fakulteta političkih nauka u Istočnom Sarajevu (Republika Srpska), potvrđuje ovo mišljenje. Inače je, kaže, jedna od dvije jedine razlike između Federacije i Republike Srpske ta, „da smo mi centralistički organizirani, dok se Federacija sastoji od 12 kantona sa velikom autonomijom. Zato se odluke Vlade ovdje brže provode.“
Na putu u diktaturu?
Druga razlika je da se režim predsjednika Milorada Dodika sve više razvija u pravcu diktature. U Republici Srpskoj vlada „klima straha, prikrivena represija, blagi despotizam.“ Tim više je začudo, da sve ankete pokazuju podršku protestima u Federaciji iz 80% stanovništva.
To je vrlo značajno za inače „uspavanu“ bosanskohercegovačku javnost. Dejtonski ustav koji je na snazi od kraja rata, počiva na moći triju nacija - a tek u drugom redu na narodu. „Protesti se mogu tumačiti i na način, da se ovdje javljaju građani/građanke koji traže svoja prava – a ne kao pripadnici jedne etničke skupine“, kaže Popov Momčinović.
Ona navodi da su u protestima u Banjoj Luci, glavnom gradu Republike Srpske, učestvovali prvenstveno članovi nevladinih organizacija. Osim toga i ličnosti koje su poznate po svom kritičkom mišljenju, ali i „obični“ građani i građanke – i, što je posebno zanimljivo, pripadnici Saveza veterana koji su htjeli da svrgnu vođe svog Saveza“. Studenti i studentice su bili predstavljeni u najmanjem broju.
Darko Brkan iz sarajevske nevladine organizacije „Zašto ne?“, koja nastoji da produbi mladu demokratiju u Bosni, govorio je o bezbrojnim lažnim izvještajima o protestima u velikim, etabliranim medijima Bosne. Oni su širili i dezinformacije, kao naprimjer, o uništenju Historijskog arhiva Bosne i Hercegovine. Jeste da su njegova vrata bila oštećena, jer se vatra proširila na njega sa jednog drugog dijela objekta. Ali sam Arhiv je ostao neoštećen.
Sada se, po Brkanovom mišljenju, treba razgovarati o tome šta treba da se desi u budućnosti. „Protesti su bili veoma ad hoc, pa se stoga zahtjevi iz različitih gradova nisu mogli koordinirati“.
Osim toga, pokret je već od početka protesta pravio strateške greške. Redovni nastavak intenzivnih plenuma je za mnoge građane i građanke suviše naporan i došlo je do pada zainteresiranosti javnosti i smanjenja broja učesnika.
Ipak i dalje postoji šansa za „povratak političke sfere“ u Bosni: „Strankama će biti teško prevazići ovu situaciju. Kada bi sutra bili izbori, mali broj Bosanaca bi učestvovalo. A nisu dovoljna nova obećanja da bi se to promijenilo – potrebni su novi ljudi koje će u potpunosti transformirati politički sistem“.
Civilno društvo i stranke
Civilno društvo – dakle, nevladine organizacije, inicijative, plenumi itd. - bi prema Brkanu trebalo zajedno raditi na ovim reformama. „To znači i da bi akteri plenuma trebali ostati aktivni. U oktobru se održavaju izbori. Tada će se pokazati šta je ostalo od februarskog pokreta“.
Emin Eminagić je na ovu tezu uzvratio anegdotom: „Na zadnjem plenumu u Tuzli je predloženo da se za parlamentarne izbore postavi jedan kandidat iz Tuzlanskog kantona. Ali ljudi su vrlo brzo shvatili da je to bio pokušaj da ih se smiri.“ Umjesto da se osnuje stranka, odlučilo se za dalje održavanje plenuma.
Prema Eminagiću, tome u prilog ide i činjenica da su se od prisilnih ostavki postigli dodatni uspjesi. Zastupnici u Skupštini Tuzlanskog kantona više neće dobivati plate i naknade u trajanju od godinu dana nakon isteka njihovog mandata. To nije mnogo – ali ipak pokazuje da imamo izvjestan manevarski prostor.“
Zlatiborka Popov-Momčinović objašnjava koliko je značajna reforma u strankama: „Bosanska svakodnevnica je teror, stalna potraga za onim najpotrebnijim.“ Gotovo 40 posto zaposlenih osoba zvanično nema posla, kod osoba ispod 25 godina je to slučaj u više od 50 posto. Dohodak (BD) po stanovniku iznosi od prilike 3.500 eura po godini, a cijene nešto ispod onih u Njemačkoj. Od prilike četvrtina stanovništva živi ispod granice siromaštva.
Popov-Momčinović kaže da u BiH žive oko 90 multi-milionera i milionerki - „ali svi znaju kako su došli do svog bogatstva: preko političkih kontakata uspostavljenih još u toku rata, i koje su od tada učvršćivali. Bosanski kapitalista nije produktivan, on privređuje koliko i sjeverni jelen u feudalizmu.“ Zato u Bosni ne postoji funkcionirajući privatni sektor.
„Zato je za većini Bosanaca i Bosanki najbolja moguća, ekonomska perspektiva zapošljavanje u jednoj od velikih državnih kompanija ili institucijama. Svugdje postoje mreže koje tvrde da se negdje nekada možda može naći takvo jedno radno mjesto. Zato se ljudi učlanjuju u određene političke stranke: pretpostavljaju da će time dobiti pristup resursima. Tako ih se kupuje.“
S obzirom na to je činjenica da su se protesti uopšte održali važnija nego sami njihovi rezultati. „Šta je postigao pokret Occupy? On je pokazao da postoje smisao za građanstvo i građanski protesti. Da se to pokazalo i u Bosni, velik je korak, s obzirom na katastrofalnu situaciju u posljednjih 20 godina.
Po mišljenju Darka Brkana, stranke se od februara boje dvije stvari: „Prvo, da će neko doći ko će ih izbaciti kroz prozor. A drugo, da će im neko oduzeti moć. Oba straha su veoma opravdana, februarski protesti se u svako doba mogu ponoviti – a s obzirom na nasilje koje u međuvremenu izbija, mora se računati sa svim“.
Zato se i vrši toliki pritisak na osobe koje zbog učešća u protestima sjede u zatvoru. „Trenutno osam osoba čeka podizanje optužnice – zbog terorizma. Minimalna kazna za to djelo je pet godina zatvora.“ Ako se bilo koga od njih stvarno osudi, pokazalo bi se koliko su zaista jaki protestni pokreti: „Ove optužnice su mogle snaći bilo koga od nas“.
Nedostajale su zastave Europe
Na pitanje Adelheid Wölfl o ulozi međunarodne zajednice u Bosni nakon protesta, Emin Eminagić je odgovorio da je Visoki predstavnik Valentin Inzko 9. februara komentirao proteste na televiziji - i da je „ponovio sve medijske laži.“ Eminagić je dodao kako je Inzko rekao da je EUFOR spreman situaciju u datom slučaju dovesti pod kontrolu, te da su austrijski građani i građanke, te kompanije dobro. „Kao da to nas Bosance interesuje.“
Zlatiborka Popov-Momčinović je ukazala na to da u bosanskim protestima – za razliku od onih u Ukrajini – nije bilo europskih zastava. Naprotiv, euroskepticizam je bio veoma prisutan, a na mnogim transparentima se tražio povratak socijalizma.
„Većina aktivista i aktivistica odbija svaku vrstu miješanja Međunarodne zajednice, i plenumi su jasno signalizirali da smatraju potrebnim, da je vrijeme da građani i građanke stvari preuzmu u svoje ruke.“
[1] „Dita“, „Polihem“, „Poliochem“ i „Konjuh“; više o tome u daljem tekstu
[2] „Kantonima“ se nazivaju pretežno autonomne administrativne oblasti u Federaciji Bosni u Hercegovini; više o tome u daljem tekstu
[3] Pogođeno je oko 10.000 zaposlenih, od kojih većina nije dobila plaću 54 mjeseca
[4] Pored Tuzle, Zenice, Mostara, Sarajeva i Banje Luke se prema „Dnevnom Avazu“ protestiralo i u: Brčkom, Jajcu, Bihaću, Doboju, Prijedoru, Travniku, Bugojnu, Donjem Vakufu, Kaknju, Visokom, Gračanici, Sanskom Mostu, Cazinu, Živinicama, Goraždu, Orašju, Srebreniku, Bijeljini, Prozor-Rami i Tešnju
[5] Vlast i policija
[6] vidi web stranicu Plenuma u Tuzli: www.plenumtk.org, posljednji put posjećena 17. aprila 2014.
[7] Fabrika deterdženta Tuzla
[8] „dioničarsko društvo“, „Aktiengesellschaft“
[9] nepotizam
[10] „Glas Dite“, posljednji put posjećena 17. aprila 2014.