Kao i prethodnih godina, rezultati opštih izbora u BiH u oktobru 2010. g. su iščekivani kao 'sudbonosni', 'istorijski', 'krucijalni za budućnost BiH'. Različite strane su iščekivale različitu vrstu promjene. Međunarodna zajednica je očekivala promjenu koja bi poslužila kao izgovor za zatvaranje OHR-a. Civilno društvo je zagovaralo promjenu bez da je iskristalisalo šta u političkom smislu znači ta promjena i bez da je zauzelo stranu ijedne političke (što ne znači i stranačke) opcije. Neke od stranaka su očekivale da dođu na vlast, a oni koji su bili već na vlasti priželjkivali su nove partnere. Birači su očekivali promjene u načinu vođenja države, ubrzanje puta ka EU, razvoj ekonomije, itd. Ali, naravno, ne svi. Značajan broj birača ponovo je dao prednost nacionalnim interesima i strankama koje ih navodno zastupaju.
Napadi na suverenost države
Međutim, šest mjeseci nakon opštih izbora u Bosni i Hercegovini ni jedna od navedenih promjena se ne nazire. Rezultati izbora ni nakon šest mjeseci nisu do kraja implementirani. Vlast je formirana u nekoliko kantona u Federaciji BiH (FBiH), zatim u Republici Srpskoj (RS) i konačno na nivou FBiH. Na državnom nivou još uvijek postoji Vijeće ministara u tehničkom mandatu, jer političke stranke nisu postigle dogovor oko formiranja potrebne parlamentarne većine i sastav[a1] a nove koalicije. Jedina promjena koja bi ove izbore zaista mogla označiti kao 'sudbonosnima' jeste dramatično pogoršanje političke situacije, koje se manifestira najintenzivnijim napadima na institucije države od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Sredinom aprila 2011., Narodna skupština Republike Srpske je na prijedlog predsjednika RS Milorada Dodika izglasala zaključke o održavanju referenduma na kojem bi se građani RS-a[a4] izjasnili podržavaju li nametnute zakone visokog predstavnika u BiH, te Sud i Tužiteljstvo BiH. Manje od sedam dana kasnije održan je Hrvatski narodni sabor na kojem je inicirano konstituisanje zajedničkih Vijeća između opština i kantona sa hrvatskom većinom.
Poznato je da je izborni sistem u BiH osmišljen tako da favorizira dominaciju nacionalnih interesa i zaštitu kolektivnih prava etničkih grupa, tako da stranke koje svoju izbornu kampanju formulišu na bazi tih interesa u principu ostvaruju bolje rezultate. Retorika koja je na taj način izražavala nove nacionalističke ambicije dominirala je još od izbora 2006. godine i moglo bi se reći da je cijeli period od četiri godine između dva izborna ciklusa predstavljao jednu dugu kampanju zasnovanu na retorici političkog konflikta.
Koraci u pravcu dezintegracije?
Iako su mnogi godinama upozoravali da bi ta retorika mogla samo da vodi ka novim podjelama, čini se da je međunarodnu zajednicu ipak iznenadila bura post-izbornih napada na državu, njenu suverenost, institucije, strukture, pa i samu međunarodnu zajednicu. Intenzivirani su pozivi za otcjepljenje RS-a, stvaranje trećeg entiteta, negiranje izbornih rezultata pod krinkom nacionalnog legitimiteta hrvatskog naroda, itd. Inicijalno su se ti napadi mogli pripisati ušančivanjem političkih stranaka u pregovaračke rovove i zauzimanje što čvršćih stavova zarad izvlačenja što veće koristi kroz post-izborno koaliranje. Međutim, nakon što se pokazalo da su ti stavovi isuviše rigidni da bi se više mogli smatrati pozicijama oko kojih se može pregovarati, postepeno je postajalo očigledno da su ti stavovi više proizvod konkretnih političkih agendi i stvarnih ambicija da se naruše osnove daytonske strukture.
Tek šest mjeseci nakon izbora, toga postaju svjesni i predstavnici međunarodne zajednice. Međunarodna zajednica se tako našla u situaciji da je podjeljenija nego ikad do sada. Ugrubo bi se moglo reći da su se s jedne strane našli svi oni koji napade na institucije države doživljavaju vrlo ozbiljno i kao korak ka daljoj dezintegraciji, a s druge strane svi oni koji ove napade pokušavaju relativizirati i pripisati samo političkoj retorici. U ovoj drugoj grupi su se našli oni koji petnaest godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma smatraju politički nekorektnim intervenirati radi rješavanja unutrašnjih političkih odnosa, pa makar time narušavali rezultate petnaest godina međunarodnog djelovanja na izgradnji države (state-buliding). Nažalost, to uključuje veliki broj zemalja članica Evropske unije.
Podjele unutar međunarodne zajednice su naročito došle do izražaja nakon što je Visoki predstavnik, Valentin Inzko nametnuo odluku kojom se do daljnjeg suspendira odluka Centralne izborne komisije BiH koja je prethodno utvrdila da izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine nije proveden u skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine. Ovakva odluka Centralne izborne komisije je uslijedila nakon što je bivša predsjednica Federacije BiH podnijela zahtjev Ustavnom sudu FBiH i Centralnoj izbornoj komisiji o utvrđivanju legalnosti i ustavnosti izbora navedenih tijela. Bivša predsjednica FBiH je djelovala u skladu sa pozicijama svoje stranke, HDZ-a BiH, koji su na više načina pokušavali osporiti izbor vlade i predsjednika FBiH nakon što su oni formirani bez učešća ove stranke.
Naime, formiranje vlade FBiH su podržale stranke koje su formirale koaliciju bez HDZ BiH i HDZ 1990 koji su odbili učešće u istoj nakon višemjesečnih pregovora. Iako su učešće u ovoj koaliciji odbili zbog nezadovoljstva zbog navodno nedovoljnog broja ministarskih mjesta koja su im dodijeljena, HDZ i HDZ 1990 su u javnosti osporavali formiranje federalnih vlasti navodnom ugroženošću političkih prava Hrvata, kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH. Na taj način su se ove dvije stranke pokušale postaviti kao jedini legitimni predstavnici hrvatskog naroda, iako su birači iz te etničke skupine otprilike jednak, ako ne i veći broj glasova dali i drugim strankama koje se ne deklarišu izričito kao hrvatske.
Iako se problem jednakopravnosti Hrvata može riješiti jedino ustavnim reformama, a nikako prilagođavanjem izbornih rezultata, u prvi plan je ipak istaknuto učešće HDZ-ova u vlasti kao jedino rješenje ovog problema. Tako da se spornim mogu smatrati zahtjevi 'hrvatskih' stranaka da se pitanje jednakopravnosti Hrvata može riješiti kroz njihovo učešće u vlasti. Time se osporavaju ne samo stvarni rezultati izbora (pa i postavlja pitanje čemu onda uopšte izbori ako će se koalicije određivati na osnovu proporcionalne zastupljenosti svakog naroda, odnosno onih koji se deklarišu kao njihovi legitimni predstavnici), nego se time u principu osporavaju stvarne potrebe hrvatskog naroda za bilo kojom vrstom realizacije političkih prava van okvira ove dvije stranke.
Odgovornost međunarodne zajednice ?
Federalna vlada je sada formirana i čine je stranke okupljene oko platforme koja je utvrđena u toku inicijalnih koalicionih pregovora između stranaka SDP BiH, SDA, HSP, i Radom za boljitak. Interesantno je pomenuti da dva HDZ-a nisu osporavala sadržaj koalicione platforme, nego je do prekida u pregovorima došlo isključivo nakon nepostizanja dogovora oko raspodjele ministarskih mjesta. Također je važno napomenuti da je se konačna faza međustranačkih pregovora oko formiranja vlasti odvijala pod okriljem međunarodne zajednice u BiH, tačnije OHR-a. Iako se tokom tih pregovora smatralo da će se istovremeno ispregovarati sastav koalicija i na federalnom i na državnom nivou, te time do kraja implementirati izborni rezultati, nemogućnost uključivanja svih stranaka koje su pregovarale u vlast na državnom nivou umanjila je šanse za postizanje koalicionog dogovora za formiranje državne vlade. Izglasavanje zaključaka Narodne skupštine RS-a kojima se osporava legitimitet državnog Suda i Tužiteljstva također će dodatno udaljiti stranke iz tog entiteta od svih onih koji zagovaraju jačanje države ili barem drže do njenog integriteta.
Što se tiče poslova koji čekaju formiranje državnih vlasti, važno je istaći proces evropskih integracija gdje je došlo do skoro potpunog zastoja. Do održavanja izbora BiH je već kršila Privremeni sporazum o trgovinskim odnosima sa EU po dva osnova – zbog toga što nisu donesene potrebne izmjene Ustava kojima bi se implementirala odluka Evropskog suda za ljudska prava po pitanju diskriminacije manjina u izbornom procesu, i zbog nedonošenja Zakona o državnoj pomoći. U međuvremenu, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH ratificirale su i preostale članice EU, tako da je on već odavno mogao stupiti na snagu. No zbog kršenja Privremenog sporazuma, ali i evidentnog zastoja u reformama, a sada i nedostatka funkcionalne državne vlade, došlo je do odgode pune primjene SAA. Time se izbjegava situacija da BiH počne da krši i sam Sporazum, odnosno rokove koje on postavlja, te da zbog toga mora biti sankcionisana.
Zaključak
EU je također u međuvremenu donijela odluke kojima pojačava svoje prisustvo u BiH, te uspostavlja restriktivne mehanizme koji bi se mogli upotrijebiti protiv onih koji ugrožavaju suverenitet i integritet BiH. Međutim, za upotrebu ovih mehanizama i dalje je potreban konsenzus svih članica EU. Imajući u vidu ranije navedene podjele unutar međunarodne zajednice, teško je zamisliti na koji način i u kojim situacijama bi ove mjere mogle biti primijenjene. Prvo pitanje koje će se sigurno ispriječiti na putu jedinstvenog djelovanja svih članica EU je šta predstavlja ugrožavanje suvereniteta i integriteta BiH. Jer ako ne postoji takva saglasnost na primjeru tako očiglednom kao što je osporavanje državnog Suda i Tužiteljstva, onda upotreba restriktivnih mjera pada na prvom testu koji im je postavljen.
Međutim, zamislimo da političke stranke u BiH iznađu način da ponovo sjednu za pregovarački sto u svrhu dogovaranja koalicije za formiranje državne vlade. Svako predviđanje uspješnosti tih pregovora, kao i uspješnosti mandata državnih vlasti formiranih nakon ovako tegobne implementacije izbornih rezultata, ipak je u domenu špekulacija. Bez obzira kako taj proces dalje tekao i ko konačno formirao vlast, ono što je se postavlja kao imperativ nakon što se BiH još jednom opasno približila situacijama ustavnih kriza i osporavanja integriteta države je neophodnost kontinuiranog i snažnog međunarodnog prisustva u BiH.
Ako do ove vrste izazova integritetu države može doći i petnaest godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma, onda se postavlja pitanje mogućnosti nastavka njegove implementacije ukoliko bi došlo do značajnog smanjenja međunarodne supervizije. Svako prizivanje suštinskog ili formalnog smanjenja međunarodne misije u BiH tako ide u prilog onim snagama u BiH koje prizivaju njenu dsintegraciju i kolaps mirovnog projekta. Kontinuirano međunarodno prisustvo je važan garant da ovi izbori ipak ne budu na taj način 'sudbonosni'.
Autorica teksta: Denisa Sarajlić-Maglić, Vanjskopolitička inicijativa BiH, Sarajevo