Opći izbori u Bosni i Hercegovini, održani početkom oktobra ove godine, rezultirali su trijumfom svih relevantnih političkih opcija! Nijedna važna stranka, čak i ako je u prethodne četiri godine bila dio neuspješne vlasti, nije kažnjena oduzimanjem velikog broja glasova. Stranka demokratske akcije (SDA) Sulejmana Tihića, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Dragana Čovića i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika, tri ključne etnonacionalne stranke u Bosni i Hercegovini, ponovno su honorirani glasovima svojih discipliniranih birača.
Iako su SDA i SNSD dobili manje glasova nego na prethodnim izborima 2006, taj manjak je zanemarljiv ako znamo da su rezultati njihove vlasti uglavnom negativni (naročito u ekonomiji, socijalnoj pravdi i međuetničkom povjerenju) pa je bilo za očekivati da glasači kazne ključne aktere neuspjeha enormnim oduzimanjem glasova. To se zbiljski nije desilo a njihov ključni partner - HDZ - je za svoju neuspješnu politiku zaštite hrvatskog narodnog interesa (što je programska mantra Čovićevog političkog preduzeća) još i nagrađen odličnim izbornim rezultatom.
Iz kvarteta četiri moćne stranke koje su „drmale“ Bosnom i Hercegovinom prethodnih godina, ispala je jedino Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) Harisa Silajdžića, ostvarivši više nego skroman izborni rezultat. Nedisciplinirani glasači SBiH preusmjerili su svoje glasove novoformiranoj stranci medijskog mogula Fahrudina Radončića koji se, u svrhu političke zaštite svog kapitala, odlučio na direktan politički angažman, što za posljedicu ima radikalno stranačko svrstavanje njegove medijske imperije, prije svega Dnevnog avaza, još uvijek najtiražnijeg dnevnog lista u zemlji.
Od iznimne je važnosti za BiH, nekoliko puta ponovljeni stav predsjednika SDA Sulejmana Tihića da njegova stranka neće u koaliciju sa Strankom za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića, jer su se Radončićeve medijske tiskovine, brutalno, primitivno i neprofesionalno obračunavale sa Tihićem, što je, čak i kompromisima sklonog predsjednika SDA, ponukalo da kaže odlučno NE vlasniku Dnevnog avaza i osnivaču Stranke za bolju budućnost (SBB). Ovakav ultimativni stav predsjednika SDA (a čiju je višegodišnju unutarbosanskohercegovačku kooperativnost i političku racionalnost nagradila i njemačka državna kancelarka Angela Merkel primajući Tihića nedavno u posjetu) znatno je limitirao koalicijske mogućnosti u zemlji koja se umjesto na politike prijateljstva pokreće na politike neprijateljstva.
Istovremeno, ovakav čvrsti politički sud izvodi na čistinu potencijalne koalicione partnere SDA, koji su, ako žele koaliciju sa SDA, primorani na brisanje Radončićeve stranke iz registra poželjnih koalicionih partnera. U takvom ozračju, Socijaldemokratska partija (SDP) Zlatka Lagumdžije, koja je nakon osam godina opozicionog tavorenja, ostvarila briljantan izborni rezultat, de facto najbolji, na putu je da sklopi mini koaliciju sa SDA, što je bosanskohercegovačka varijanta velike crveno-crne koalicije u Njemačkoj od prije nekoliko godina; na pomolu je savez socijaldemokrata i narodnjaka.
Ipak, tu rađajuću, a neki kažu i nadajuću koaliciju za BiH u ovoj dionici njene turbulentne povijesti relativizira sami dejtonski politički poredak, koji je, podijelivši zemlju na dva entiteta (unitarnu Republiku Srpsku i neučinkovito decentraliziranu Federaciju) limitirao mogućnost zbiljskih političkih, ekonomskih i socijalnih reformi, i, ono što je najvažnije, politički sistem je tako koncipiran da zahtijeva nacionalističku produkciju, te je kao takav, sam politički sistem apriorni saveznik nacionalističkih stranaka. Svojom unutrašnjom logikom dejtonska Bosna i Hercegovina i od najboljih političara i najboljih političkih opcija pravi nacionaliste.
Dokaz je lider „srpskih socijaldemokrata“ u BiH Milorad Dodik, koji se od zagovaratelja Bosne i Hercegovine pretvorio u njenog ključnog negatora, koristeći dejtonski politički sistem za inflaciju nacionalističke politike i intenzivno slanje poruka o nemogućnosti Bosne i Hercegovina da bude država. Istovremeno, ustavni poredak „tjera“ Lagumdžiju da se također dodatno nacionalizira, da prije svega bude Bošnjak iako politička opcija koju predvodi ne smatra etnicitet ključnim faktorom politike. Da bi sve bilo još gore, jaz između Dodika i Lagumdžije kao lidera dvije nominalno socijaldemokratske partije postajao je sve dublji kako je Dodik socijaldemokraciju pretvarao u populistički nacionalizam, zasnovan na ekonomiji tržišnog fundamentalizma.
Zajedno sa SDP-om, Dodikov SNSD je osvojio najviše glasova na posljednjim izborima, pa matematička logika izbornih rezultata i struktura političkog sistema
(fundamentalna moć je u entitetima) nalažu da te dvije stranke, na državnom nivou budu okosnica koalicije koja će izvesti BiH iz dejtonske i uvesti je u briselsku fazu. To je nemoguća misija. Nemogućnost je osnažena dodatnom političkom akrobatikom Milorada Dodika koji je prigrlio nacionalistički SDS, stvarajući s partijom Radovana Karadžića koaliciju za državni nivo vlasti, što je direktna poruka političkim akterima u BiH i u međunarodnoj zajednici da od ozbiljnih ustavnih promjena nema ništa.
Naime, SDS je svoje pristupanje „dvojnoj koaliciji“ uvjetovao pristajanjem SNSD-a na nepromjenjivost dejtonske strukture u bilo kom obimu i bilo kom obliku, što implicira zaključak da programske koalicije na državnom nivou (a koja bi obuhvatila sve relevantne bošnjačke, hrvatske i srpske stranke, uključujući i SDP kao multietničku stranku), neće ni biti, već da ćemo prisustvovati promociji agonizirajuće matematičke skupštinske većine bez minimalnog zajedničkog nazivnika. To znači da nas čeka novi dubinski nesporazum bosanskohercegovačkih političkih aktera sa Bosnom i Hercegovinom.
Taj nesporazum naših nacionalističkih nitkova sa svojom zemljom bez obzira što im je upravo ta zemlja omogućila izdizanje iz partera beznačajnosti u zonu donošenja odluka, honoriran je u velikoj mjeri od međunarodne zajednice koja ne priznajući očiglednost – da jeste dio političkog sistema dejtonske Bosne i Hercegovine, već nekoliko godina veoma uspješno radi na racionalnoj proizvodnji sopstvenog besmisla.
Ova ironijska kvalifikacija međunarodne zajednice u BiH potvrđena je kroz izjave najviših dužnosnika SAD-a, EU i vodećih evropskih država koji su se utrkivali da odmah nakon izbora u BiH prenesu poruku kako međunarodna zajednica neće ništa relevantno činiti na promjeni stanja u BiH i da je sve do domaćih aktera koji moraju postići kompromis i povesti zemlju iz razočaravajuće stagnacije u reforme neophodne za ulazak u euroatlantski političko-ekonomsko-sigurnosni klub.
Državni sekretar SAD-a Hillary Clinton tokom svog nedavnog boravka u Sarajevu naglasila je da je ulog budućnosti u rukama bosanskih političara. Pratio ju je sa sličnom izjavom predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy. Na pojavnoj ravni te poruke zvuče dobro, ali međunarodna zajednica zaboravlja da su i institucije međunarodne zajednice u BiH, kao što je OHR, domaće institucije, ali na koje se, u to smo apsolutno uvjereni, ne odnosi mantra o domaćim političarima „koji sami moraju riješiti svoje probleme i probleme zemlje“.
Kako je OHR višegodišnjim nedjelovanjem izgubio smisao postojanja, domaći političari su izjavama visokorangiranih političara SAD-a i Evrope samo ohrabreni da nastave opstrukcije i razgradnju države. Kao što je svojevremeno Slobodan Milošević izjavu Jamesa Bakera, državnog sekretara u vladi Georga Busha starijeg, da Amerika nema psa za borbu na Balkanu, ispravno pročitao kao poruku da može nastaviti agresivne ratove, jer Washington neće vojno reagirati, isto tako i političari u BiH skloni rastakanju države i njenom konačnom neuspjehu, kroz izjave američkih i evropskih zvaničnika da je sve na domaćim političarima i da se međunarodna zajednica neće miješati u dogovor, dobijaju alibi za novo iscrpljivanje BiH znajući unaprijed da neće biti sankcionirani.
To znači da nas čeka nova neizvjesna dionica postdejtonskog bivstvovanja umorne zemlje i njenih ljudi umornih od neuspjeha. Neuspjeha od kojeg međunarodni predstavnici peru ruke, baš kao da su Poncije Pilat Bosne i Hercegovine. Dok zemlja petnaest godina nakon Dejtona i dalje umire, međunarodna zajednica šalje poruke o značajnom progresu.
Koji crni progres u zemlji čiji su vodeći političari, poput Milorada Dodika, otvoreni negatori genocida nad Bošnjacima Srebrenice! Koji crni progres u zemlji, čiji vodeći političari poput Dragana Čovića, zagovaraju treći, hrvatski entitet, sa stolnim gradom Mostarom a znaju da je to formula za novu eksploziju nasilja, smrti i krvi! Koji crni progres u zemlji u kojoj bošnjačka politička i intektualna elita nema hrabrosti i povijesne odgovornosti da misli Bosnu i Hercegovinu izvan nacionalističkih matrica prepisanih od srpske nacionalističke škole, što za posljedicu ima simboličko udaljavanje značajnog broja Hrvata od Bosne i Hercegovine. I, konačno, zar se može govoriti o progresu, kada upravo predstavnici međunarodne zajednice prethodne slike smatraju samo retoričkim figurama, zaboravljajući da je u politici retorika ta koja proizvodi novo stanje. Zar nije Milorad Dodik upravo retorikom koja je iz slobode govora prelazila u nedozvoljeni govor mržnje, proizveo kvalitativno novo stanje, znajući da će proći bez posljedica a na terenu će imati bitno drugačije i za njegovu političku opciju povoljnije stanje.
U ocjeni rezultata općih izbora u BiH naročito je bila zanimljiva ocjena iskusnog evropskog parlamentarca Hanesa Svobode koji nije krio svoje zadovoljstvo porazom Harisa Silajdžića na izborima smatrajući da je to dobra vijest i da su sada stvoreni bolji uvjeti za kompromis. Na stranu što i autor ovoga teksta smatra da Silajdžić, kao posljednji ratni lider u zemlji, (a prema kojemu značajan dio srpskog stasnovništva u BiH gaji gotovo iracionalni, mitološki, primalni animozitet) eventualnim povlačenjem iz politike može relaksirati političku situaciju, krajnje je licemjerno likovati nad sudbinom poraženog političara dok u glavnoj areni ostaje uzrok Silajdžićevog tvrdog i rigidnog pristupa, budući predsjednik Republike Srpske, negator genocida i neočekivani blasfemični islamofob („meni muslimani ne mogu suditi“, „u Srebrenici nije bilo genocida“ itd). No, šta je tu je. Sada nema Silajdžića pa da vidimo hoće li zemlja krenuti naprijed, u progresivnu budućnost.
Ako šta ima dobro u rezultatima izbora onda je to povratak SDP-a na političku scenu BiH u punom kapacitetu. Ta stranka je imala ozbiljnu kampanju i ponudila je ozbiljan izborni program koji zaslužuje zbiljsku podršku relevantnih međunarodnih faktora kako bi se zemlja pokrenula iz dugotrajne krize. Prevlada li oportunistička politika međunarodne zajednice, a koja se naslućuje iz izjava ključnih političkih lidera EU i SAD-a, od reformi neće biti ništa, jer politički subjekt koji želi povesti zemlju u reforme (SDP) bit će spriječen opstrukcijama onih koji jedino žele poslati poruku kako je BiH nemoguća država. S druge strane, upravo s onim političarima u BiH koji ponavljaju kako je BiH nemoguća država, BiH je jedino moguća kao država. Naći rješenje za tu svojevrsnu bosanskohercegovačku kvadraturu kruga gotovo da je neizvedivo. Onome koji nađe rješenje zasluženo ide Nobelova nagrada za mir. Ja sam utopijski uvjeren da je, još uvijek, najbolji kandidat za tu nagradu međunarodna zajednica. I znam da sam se prevario.
Autor: Nerzuk Ćurak je doktor politologije, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.