Historiografija u Bosni i Hercegovini dugo je već pocijepana po nacionalnim šavovima, koji vremenom postaju ne granice nacionalnih historiografija nego granice historiografije i parahistoriografije. Ta podjela na historiografiju i parahistoriografiju sve više dobiva na značaju kako pojedini centri u kojima se poučava historija ostaju više privrženi ideološkim konstrukcijama nego kritičkom preispitivanju prošlosti.
Historiografija, nacionalizam i politička manipulacija
ili o insinuacijama u vezi s History Festom
Historiografija je u evropskim razmjerama prešla dug put od graditeljice nacionalnih identiteta do nauke, ali se čini da u Bosni i Hercegovini taj put još nije završen. Napori koji se čine za očuvanje digniteta historijske nauke suočavaju se sa još uvijek snažnim političkim uticajima na historiografiju s krajnjim ciljem njenog zadržavanja na razini puke propagande. Nije rijedak slučaj da politika zloupotrebljava historiografiju, a i brojni historičari se često natječu u tome ko će biti revnosniji u ispunjavanju želja pojedinih političkih struktura. No, taj put neće donijeti nikakvu korist historijskoj nauci, a i korist za takve historičare će biti kratkog daha.
Historiografija u Bosni i Hercegovini dugo je već pocijepana po nacionalnim šavovima, koji vremenom postaju ne granice nacionalnih historiografija nego granice historiografije i parahistoriografije. Ta podjela na historiografiju i parahistoriografiju sve više dobiva na značaju kako pojedini centri u kojima se poučava historija ostaju više privrženi ideološkim konstrukcijama nego kritičkom preispitivanju prošlosti.
History Fest, koji se svojim trećim izdanjem ove godine već nametnuo kao ozbiljna platforma za kritičko propitivanje prošlosti u evropskom kontekstu, okupio je više od stotinu historičara, politologa, sociologa, etnologa, doktoranata i master studenata sa velikog broja evropskih univerziteta. Među sudionicima su bili i bivši aktivni politički aktivisti, koji su sada kao svjedoci govorili o procesima koje su krajem 1980-ih i početkom 1990-ih na prostorima Jugoslavije sami kreirali. Sam Fest se održavao u Sarajevu, Konjicu, Mostaru i Banjoj Luci i protekao je u korisnoj i uglavnom zanimljivoj raspravi, a u svim raspravama aktivno su sudjelovali svi posjetitelji, što je ovu manifestacije pretvorilo u pravi javni događaj i na najbolji način promoviralo public history kao subdisciplinu koja teži demokratizaciji historijskog znanja. Jedini izuzetak je bila Banja Luka, gdje je održana promocija knjige Jasenovac povjesničara Ive Goldsteina i potom orgniziran okrugli sto pod naslovom Historiografija – predvodnica i/ili sljedbenica: Politička zbivanja u Jugoslaviji 1989. i historijski revizionizam. Promocija i okrugli sto su se trebali održati u Narodnom pozorištu Republike Srpske, ali je uz zvanično obrazloženje da je „pukla vodovodna cijev“ Narodno pozorište otkazalo gostoprimstvo, pa su se oba događaja održala u jednom banjalučkom hotelu, što je i inače čest slučaj kada je riječ o konferencijama koje u Banjoj Luci ne organiziraju neke od institucije Republike Srpske.
No, ubrzo je postalo sasvim jasno da iza odluke Narodnog pozorišta o otkazivanju gostoprimstva stoje sasvim drugi razlozi. Naime, otkriveno je protestno pismo upućeno „republičkim institucijama“ ali i „široj naučnoj i ostaloj javnosti“ iza kojeg stoji Studijska grupa Istorija sa Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, u kojem se iznosi niz konstrukcija koje predstavljaju ne samo atak na sudionike Festa nego i na samu ideju dijaloga koju History Fest promovira.
Ne ulazeći u posve neutemeljene optužbe potpisnika pisma na historičare koji iz Srbije učestvuju u Festu (spomenuti su Latinka Perović, Dubravka Stojanović, Sonja Biserko i Milivoj Bešlin, iako je iz Srbije bilo dva puta više historičara), na ovom mjestu ćemo se samo pozabaviti insinuacijama koje su iznesene na račun organizatora History Festa, kako bismo pokazali razliku historiografije i spremnosti na dijalog i parahistoriografije, koja samu sebe, upravo zbog nespremnosti za dijalog, svrstava na drugu stranu nauke.
U protestnom pismu, navedeno je da organizatori History Festa „namjeravaju zloupotrijebiti istoriju stavljajući se u službu antisrpske politike, na šta ukazuje selekcija učesnika iz Srbije i drugih zemalja, omalovažavanje istoriografije Republike Srpske, jer nije pozvan nijedan istraživač koji se bavi istorijom XX vijeka, iz bilo [koje] naučno-kulturne ustanove u Republici Srpskoj“. U pismu se navodi i da će u okviru doktorske radionice doktoranti imati „izlaganja koja se najdirektnije bave istorijom srpskog naroda u BiH“.
Iz ovoga dijela pisma se može prepoznati kako Studijski program Istorija smatra da na History Fest nije pozvan niko od istoričara iz Republike Srpske. To jednostavno nije tačno: na ovaj History Fest, kao i na prethodna dva, pozivani su i historičari iz Banje Luke, ali ne kao predstavnici Republike Srpske, nego kao historičari koji imaju šta predstaviti na Festu. Naprimjer, na prvom History Festu, održanom 2017. godine, istoričari iz Banje Luke su predstavili izdanja Filozofskog fakulteta (sudjelovali su: Boro Bronza, Boško Branković, Borivoje Milošević, Vladan Vukliš), predstavili su i jedan naučni projekt (Istorija jugoslovenske ideje. Kada je ovaj projekt rezultirao objavljivanjem knjige, lično sam se angažirao da tu knjigu promoviramo u Sarajevu, što smo i napravili 29. novembra 2018. godine. Na History Festu 2018. Boro Bronza je bio sudionik okruglog stola o Berlinskom kongresu, a Vladan Vukliš je u okviru doktorske radionice predstavio svoju doktorsku disertaciju koju piše. I za ovogodišnji History Fest pozivao sam i Vladana Vukliša i Boru Bronzu: Bronza je u međuvremenu otišao u diplomaciju, a Vladan Vukliš je želio doći u Sarajevo, čak organizirati i poseban panel sa historičarima s kojima kontaktira, ali je odustao kada sam mu predložio da sudjeluje na okruglom stolu o revizionizmu u Banoj Luci. Možda je dobro doći u Sarajevo, ali nije baš zgodno pričati u Banjoj Luci?
Ali, ovdje je ključno primijetiti da se koncept History Festa ne temelji na prisustvu nekih „nacionalnih historiografskih reprezentacija“, o kojima očito maštaju potpisnici pisma, nego na sudjelovanju historičara koji kritički promišljaju prošlost i iskazuju spremnost na argumentiran dijalog.
U pismu Studijski program Istorija iz Banje Luke navodi i kako će neki učesnici u doktorskoj radionici imati „izlaganja koja se najdirektnije bave istorijom srpskog naroda u BiH“. Nije posve jasno šta se želi ovakvom formulacijom kazati, ali se čini da autori pisma misle da se temama iz istorije srpskog naroda mogu baviti samo istoričari iz reda srpskog naroda. I tu se mi razlikujemo, jer mi želimo graditi kritički pristup historijskim problemima, a ne zatvarati se u nacionalne okvire. Svođenje historije u nacionalne okvire ne vodi razvoju historije kao nauke nego afirmaciji nacionalizma u historiografiji. I tu se mi razlikujemo.
U pismu se navodi i da su učesnici Festa „i političari koji su imali aktivnu ulogu u vrijeme propasti komunizma u Jugoslaviji“, ali da „među njima nema ni jednog relevantnog predstavnika srpske politike iz onog vremena“. Od svih tvrdnji u pismu, jedino je ova tvrdnja djelimično tačna. Kažem djelimično, jer je na History Festu kao aktivni učesnik bila dr. Ljubinka Trgovčević, koja je tokom 1980-ih godina bila član Predsjedništva Socijalističke Republike Srbije. Ipak, valjalo bi znati da sam ja pokušavao dovesti sve sada žive članove posljednjeg Predsjedništva SFRJ; sa svima sam dugo razgovarao, čak sam bio dogovorio dolazak dr. Borisava Jovića, jer sam želio da u otvorenom razgovoru možda dobijemo i neke nove spoznaje. Ne želim otkrivati razloge zbog kojih je dr. Borisav Jović odlučio da ne dođe na History Fest. To može učiniti samo on, a ne ja. Moj stav je jedino bio, i toga ću se držati i u budućnosti, da History Fest ne smije imati nikakve veze sa politikom i da ga se ne može iskoristiti u političke svrhe. To što Studijski program Istorija iz Banja Luke nama pokušava prišiti vlastito politiziranje historije posve je providna taktika. Ostaje, ipak, razočarenje što su zbog ovakvog stava Studijskog programa Istorija, građani Banje Luke u većem broju propustili priliku prisustvovati promociji knjige o Jasenovcu.
Na kraju, budući da pismo nije potpisano, ostaje nejasno ko stvarno stoji iza ovih tvrdnji. Da li su to stvarno saradnici Studijskog programa Istorija sami pisali iz vlastitih uvjerenja ili su, pak, imali savjetnike koji brinu o ustavnosti Republike Srpske? Možda ćemo saznati do narednog History Festa.
