Daytonski Ustav stavlja u centar jedno iskrivljeno, etnizirano shvaćanje,
koje posebnu ulogu u državi dodjeljuje trima konstitutivnim narodima,
Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Stanovništvo kao zbir građana/ki, citoyena, de
facto je razvlašteno, čovjek kao individuum je degradiran – on postoji samo kao
instrument etničkih kartela moći.
Download publikacije ovdje
Uvodni tekst
Piše: Marion Kraske
izlazna strategija
uvesti novu eru za građane/ke, s vlasti maknuti etnokartele
Pucanj koji je sredinom novembra 2020 u Mostaru ispred njegove zgrade ubio Marka Radića imao je za cilj njegovo smaknuće. Nakon dvanaest godina zatvora, taj bosanski Hrvat je tek 2019. izašao na slobodu, pošto je prethodno bio osuđen zbog zločina protiv čovječnosti, ubojstava i silovanja u logoru Vojno, kraj Mostara. Zločini su se dogodili
tokom rata u Bosni (1992.-95.) kad su Hrvati iz Hercegovine vodili rat protiv svega nehrvatskoga.
Nakon ubojstva Radića, sredinom novembra, na službi u počast pokojniku, osuđenom zločincu sjeli su zajedno: u prvom redu žene, iza njih političari nacionalističkog hrvatskog HDZa Bosne i Hercegovine, stranke koja je upravo na izborima u Mostaru obećavala “grad s europskim standardima”. Stranka je to koja se, s Draganom Čovićem na čelu, posljednjih godina razvila u jednu od najefikasnijih i najmoćnijih kočnica reformi u Bosni.
Nekoliko tjedana prije odvijao se na drugom mjestu jedan drugi pokop. Ovog puta, bilo je to u dijelu zemlje pod dominacijom Srba, u Republici Srpskoj, a pokopan je osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, koji je umro od posljedica korone. Srpski predstavnik u bosanskom državnom predsjedništvu, Milorad Dodik, koji je slavljenje srpskih ratnih zločinaca učinio svojim hobijem, zatražio je da se za mrtvog ratnog zločinca održi službenu minutu šutnje, objašnjavajući da je Krajišnik, na kraju krajeva, bio osnivač Republike Srpske. 25 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, Hrvati i Srbi sasvim
otvoreno slave one koji su nekoć u ratu u Bosni slali u smrt, koji su ubijali i silovali.
Mirovni ugovor, sklopljen 21. novembra 1995. u američkoj saveznoj državi Ohio, javno orkestriran s internacionalnim političkim uglednicima, u najmanju ruku je omogućio okončanje ratovanja, dok su ideologije iza toga i dalje žive i snažno djeluju. Između ostalih, i zahvaljujući visoko rangiranim državnim funkcionarima.
Kako bi se shvatilo zbog čega se u Bosni vodio rat, treba se vratiti u 1991. godinu: sastali su se tada u Karađorđevu predsjednici jugoslavenskih federalnih jedinica, Franjo Tuđman iz Hrvatske i Slobodan Milošević iz Srbije, i tamo se dogovorili o podjeli Bosne.
Proglašenje Republike Srpske bilo je znak za početak politike uništenja svega nesrpskoga, koja je kulminirala genocidom u Srebrenici, u julu 1995. Više od 8000 mladića i muškaraca muslimana pobijeno je tamo gdje UN-ove jedinice ljudima u zoni zaštite nisu omogućile upravo to: zaštitu. Brutalnu egzekuciju proveo je srpski general Ratko Mladić.
U Hercegovini su provedene slične nehumane aktivnosti: ovdje su Hrvati proglasili paradržavu Herceg-Bosnu i započeli “čišćenje” Hercegovine, pri čemu se Bošnjaci i Srbi nisu uklapali u sliku etnički čistih teritorijalnih jedinica. Šestorica najodgovornijih za ovaj zločinački poduhvat osuđeni su na Tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u Haagu, na sveukupno 111 godina zatvora.
U međuvremenu, presude izrečene od strane međunarodnog suda jedva da su iole iscjeljujuće djelovale na daljnji razvoj. Naprotiv, danas obje strane inateći se uzdižu svoje navodne heroje i njihove zločine. U zapadnom Mostaru, dijelu grada kojim dominiraju Hrvati, kao i prije vijore se zastave paradržave Herceg-Bosne. Krajem novembra, u jednom saslušanju Vijeća sigurnosti UN, Dragan Čović je prevario tu instituciju, naime u pozadinu pred kojom je govorio stavio je zastave paradržave Herceg-Bosne, u čije su ime između ostaloga počinjeni zločini protiv čovječnosti.
Hrvatska i Srbija dovode mirovni ugovor u opasnost
Interesantno je da u Bruxellesu jedva poklanjaju pažnju tome što baš Hrvatska, najmlađa članica EU, nije odustala od podrške ratnoj agendi 90-tih godina u susjednoj Bosni i Hercegovini. Hrvatski premijer Andrej Plenković i novoizabrani predsjednik RH Zoran Milanović stalno se miješaju u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine. Umjesto da se bavi procesuiranjem zločinaca, Zagreb ciljano potpaljuje tenzije u susjednoj zemlji.
S beogradske strane, Aleksandar Vučić podržava svoj srpski “mostobran” u Banja Luci. Radi se o jednom malignom savezu susjeda sa sumnjivom agendom, koji hrvatski i srpski ekstremisti u Bosni, prije svega Dragan Čović i Milorad Dodik, koriste za unutrašnjopolitičku opstrukciju Bosne i Hercegovine.
San o uspostavi etnički čistih područja i osiguravanje prostora kontrole u Bosni, jedna Velika Srbija i Velika Hrvatska, ratni su ciljevi iz devedesetih godina, koje obje strane i dalje nastoje ostvariti, s tim da Hrvatska svoju agendu uljepšava “federalizacijom”, odnosno uvođenjem “trećeg entiteta”, dok Dodik potpuno otvoreno propagira ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom. Bivši visoki predstavnik, Nijemac Christian Schwarz-Schilling oštro je kritizirao postupanje i odnos Hrvatske i Srbije prema Bosni kao prema koloniji, oštro upozoravajući da time dovode u opasnost mirovni ugovor.
U stvari se akteri posljednjih godina stalno dalje radikaliziraju, tako da je unutrašnje rastakanje Bosne u punom zamahu. Hrvati i Srbi koriste slabosti Ustava usvojenog Daytonskim sporazumom kako bi retorikom mržnje i politikom blokade trajno oslabili bosanske institucije i time potkopali funkcionalnost zajedničke države.
Tim postupkom i na taj način Daytonski će sporazum biti zloupotrebljen kako bi se cementirala tri postojeća etno-centra; u tom je kontekstu uključena i bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA), bivšeg utemeljitelja države Alije Izetbegovića. Stoga proces izgradnje države ostaje godinama izvan zacrtanog puta.
Uza sve pozivanje na budućnost Bosne u EU, tri etno-klana su za to slabo zainteresirana; oni politički sistem koriste u najvećoj mjeri za vlastito bogaćenje i iskorištavanje resursa. Prisvajanje državnih institucija od strane nacionalističkih stranaka je gotovo potpuno, korupcija je endemska – zemlja je stoga na putu prema integraciji u EU najzaostalija u regiji. Uzalud se traži kreativne implementacije za hitno rješavanje ekonomskih i
ekoloških problema; prema jednoj studiji Svjetske banke, Bosni i Hercegovini bi sada trebalo sto godina da po životnom standardu sustigne ostatak Evrope. historijski mirovni ugovor sa kolateralnom štetom Pa ipak, historijskom sklapanju Daytonskog sporazuma danas treba priznati vrijednost jer je ostvario svoj prvenstveni cilj, a taj je bio: nakon tri godine ratovanja zaustaviti strašne zločine nad stanovništvom. Međunarodna zajednica
je konačno, mada prilično kasno, nakon vlastitog propusta, osobito u kontekstu genocida u Srebrenici, shvatila da mora djelovati. Bilo je to istinsko postignuće da su se, nakon tjednima dugih pregovora tokom novembra 1995., za jednim stolom okupile zaraćene strane, da se rukuju i napokon potpišu mirovni sporazum.
Međutim, cijena postignutog mira bila je visoka: priznanje etničkog čišćenja u Republici Srpskoj, koja je postala zaseban entitet, te prihvaćanje nepravde i nejednakosti na temelju sumnjivih principa. Stvorena je troglava etnokracija, uz istovremeno ukidanje individualnih i građanskih prava; s tim kolateralnim štetama Bosna se bori do danas.
Daytonski Ustav stavlja u centar jedno iskrivljeno, etnizirano shvaćanje, koje posebnu ulogu u državi dodjeljuje trima konstitutivnim narodima, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Stanovništvo kao zbir građana/ki, citoyena, de facto je razvlašteno, čovjek kao individuum je degradiran – on postoji samo kao instrument etničkih kartela moći.
Da sistematska diskriminacija koju je stvorio Daytonski ustav nije kompatibilna s evropskim i internacionalnim pravnim normama već je u više slučajeva potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. U slučaju Sejdić/Finci, jedan Rom i jedan Židov podnijeli su tužbu jer im je onemogućeno da se kandidiraju za mjesto člana Predsjedništva. Azra Zornić nije se dala odrediti etničkim kategorijama, a nije se mogla kandidirati naprosto kao građanka BiH. Nadalje, Ilijaz Pilav (Bošnjak), Samir Šlaku (Albanac) i Svetozar Pudarić (Srbin), sva trojica u etničkoj manjini u svom mjestu stanovanja, pa se, po daytonskoj logici, zbog svojeg etničkog porijekla ne mogu kandidirati za mjesto u Predsjedništvu.
Svi ovi slučajevi potvrđuju da je Daytonskim sporazumom uspostavljen jedan divlji labirint diskriminacije i ucjena. Ta nepravda prema pojedinkama i pojedincima koji ili nisu članovi neke od dominantnih etnija, ili se ne žele svrstati u konstitutivne narode, izjeda sistem iznutra.
Kao posljedica, političke debate u bosanskoj političkoj svakodnevici su rijetko rasprave o činjenicama; one su, gotovo isključivo, zamijenjene prividnim raspravama kroz etničku prizmu. Dodjela javnih funkcija odvija se pritom gotovo isključivo prema etničkoj pripadnosti, a ne prema kompetenciji – tako ispada da u stvari na najvišim položajima sjede osobe samo zato što su članovi neke od nacionalističkih stranaka ili pripadnici porodica iz jednog od odlučujućih klanova. Nedostatak istinske stručnosti tih miljenika vlasti dovodi do sistemskog nepotizma i lošeg upravljanja. Posebno zabrinjava stanje u pravosuđu, u kojem isto tako jedva nalazimo nezavisnog suca, pri čemu također vladaju politički podobni; OESS je konstatirao da u ovoj osjetljivoj sferi postoji “kriza etike”.
Sve u svemu, Daytonski sporazum, čiji je Aneks 4 osnova Ustava Bosne i Hercegovine, prije ima “karakter nekog projekta, nego jasnog vodstva”, zaključak je autora knjige o osnovnim zasadama Ustava Bosne i Hercegovine. Upravo tu odsutnost vodstva nacionalističke snage već desetljećima koriste kako bi još čvršće osigurale uspostavljene etnokracije, kako bi se održale na vlasti i onemogućile bilo kakve reforme.
nazadovanje u razvoju demokracije
Nacionalistički funkcionari otvoreno se protive individualnim pravima.
U Bruxellesu, sestrinska zagrebačka stranka HDZ ciljano širi narativ o navodnoj političkoj diskriminiranosti Hrvata u Bosni; da, međutim, realnost izgleda drugačije, da su u stvari takozvani Ostali (Židovi, Romi, građani/ke) diskriminirani od strane etno-blokova, o tome se ne govori.
I tako etnokrati vladaju u najvećoj mjeri, bez korektiva – a to je činjenica za koju je dobrim dijelom su-odgovorna međunarodna zajednica, prije svih EU. Godine 2006. Visokom predstavniku UN za Bosnu i Hercegovinu su de facto oduzeta ovlaštenja tako što je pod okriljem EU dan prioritet jednom sumnjivom pristupu nazvanom “ownership”. I dok se do tada postizalo važne uspjehe na putu normalizacije u unutrašnjim odnosima i smanjivanja utjecaja nacionalizma u politici (zajednička vojska / registarske tablice / himna), razvoj nakon toga je evidentno nazadovao; ponekad su reforme čak i poništene.
Republika Srpska te Milorad Dodik, kao predstavnik RS u Predsjedništvu, uz podršku iz Moskve i Beograda, otvoreno promovira kraj bosanske državnosti i secesiju iz državnog saveza. SDA na te provokacije redovno odgovara ratnom retorikom. Hrvati se trude cementirati dominaciju bosanskohercegovačkog HDZ-a nad ostalim Hrvatima (onima koji nisu članovi ekstremističkog HDZa), kao što je slučaj sa članom bosanskohercegovačkog državnog predsjedništva, Željkom Komšićem, kojem stalno osporavaju bilo kakav legitimitet. Takvim obmanjujućim diskusijama i manipulacijama obje glavne smetnje
procesa demokratizacije Bosne, Dragan Čović i Milorad Dodik, godinama uspješno vuku za nos međunarodnu zajednicu, kroz Daytonskim ugovorom stvoren labirint nacionalnih ekscesa. K svemu, voditelj delegacije EU u Bosni i Hercegovini Johann Sattler upravo šefa HDZ (u Bosni) s gore opisanom političkom pozadinom javno hvali kao šampiona puta u integracije s EU, što nije samo neprimjereno već i kontraproduktivno.
U smislu političke demokracije, Bosna je danas u svakom slučaju i u mnogim aspektima u gorem stanju no što je to bila prije deset godina. U svjesno izazvanoj disfunkcionalnosti, nacionalističke elite su se udobno smjestile. Ali kod građana/ki Bosne i Hercegovine čitav je taj razvoj događaja stvorio raširen osjećaj beznađa, i doveo do toga da već decenijima deseci hiljada ljudi pakuju kofere i napuštaju zemlju.
Evropska unija mora preuzeti odgovornost
Uz spomenute nacionalističke aktere i njihovu politiku opstrukcije, sve je više u pitanju državni integritet Bosne i Hercegovine. O aktualnim opasnostima izvijestio je i visoki predstavnik (EU) Valentin Inzko u novembru 2020. u svojem redovnom izvještaju Vijeću sigurnosti UN. Međunarodna zajednica stoji pred ruševinama svojeg angažmana u Bosni – u posljednjem deceniju jedva da je postignut ikakav reformski napredak. Nedavno je, uz sumnjivu podršku EU i SAD, prihvaćen takozvani Mostarski sporazum, kojim su, nakon dvanaest godina politike blokade od strane SDA i HDZ, prvi put omogućeni lokalni izbori, mada on, de facto, i dalje legitimira razorni etnički princip.
Na godišnjicu Daytonskog sporazuma 21. novembra doputovao je u Sarajevo predstavnik EU za vanjske poslove Josep Borrell i izjavio: Budućnost Bosne nalazi se u EU. U stvari, Bosna se danas nalazi bliže Karađorđevu nego vratima Bruxellesa, napadi Srba i Hrvata iznutra i izvana, moć korumpiranih etnokartela, cementirane strukture zarobljavanja države – umjesto jačanja snaga otpora, daljeg praćenja izuzetno važnog procesa izgradnje države te fokusiranja na vladavinu prava, međunarodna zajednica ostavila je na vlasti upravo one snage koje nemaju nikakvog interesa za funkcioniranje Bosne i Hercegovine. To je teška greška s dalekosežnim posljedicama.
Uzme li EU ozbiljno izjavu svojeg vodećeg diplomata, morat će, kao mjerodavan akter, iznova postati vidljiva. Tada će biti vrijeme da Bruxelles istinski preuzme odgovornost i jača principe koji djeluju na razvoj demokratskog suživota.
U ovakvom kontekstu, delegacija EU u Bosni i Hercegovini treba se konačno distancirati od sumnjivih dilova sklopljenih s nacionalistima iza zatvorenih vrata (kao što je učinjeno u Mostaru). “Mi nismo projekt, mi smo država”, ljutito će Amna Popovac, mostarska aktivistkinja i političarka o kontroverznim sporazumima koji su sklopljeni tajno, isključujući građane/ke i opozicijske partije.
Primjer Mostara pokazuje da međunarodna zajednica godinama ignorira i marginalizira upravo one aktere/ke koji su stvarni Evropejci i koji rade na tome da Bosna bude demokratska. Da u regiji ne bi i nadalje gubila na vjerodostojnosti EU treba konačno početi na ciljan i održiv način ulagati u participativne pristupe. Jedno je sigurno: bez strateškog uključivanja demokratski nastrojenih aktera/ki u političke procese odlučivanja, u Bosni neće biti nikakve demokracije. Kako bi promovirala održive demokratske korake, EU mora vrlo skoro proaktivno okončati daytonske diskriminirajuće obrasce koji predugo traju, kako bi mogla zahtijevati provedbu evropskih standarda. Sistemsku diskriminaciju pojedinaca mora se okončati. Presude u slučaju Sejdić/Finci i svim ostalim slučajevima koji su se vodili pred Evropskim sudom za ljudska prava treba napokon implementirati, bez izgovora i bez daljnjeg odlaganja. Jednako tako, mora se okončati sistem aparthejda, “Dvije škole pod jednim krovom”, sistem koji razdvaja bošnjačku i hrvatsku djecu, prije svega u
Hercegovini, na osnovu nehumanog etničkog principa, da bi se odgojilo novu generaciju nacionalista.
razmišljati od kraja: odbrana demokratskih vrijednosti
Kako bi se BiH usmjerila prema dostizanju evropskog nivoa, bilo bi dobro da međunarodna zajednica razmišlja od kraja: Deklarirani cilj je članstvo Bosne i Hercegovine u EU – u skladu s čime se mora fokusirano raditi. Kako bi, i protiv otpora političkih aktera, prevladali novi naglasci, bilo bi pametno da EU u tom kontekstu s novom administracijom SAD formira neku vrst radne skupine te odlučno definira relevantne prekretnice sa striktnim vremenskim okvirom za provođenje održivih reformskih procesa. Nužna je jasna izlazna strategija kako bi se prekinulo začarani krug nedemokratske i anticivilizatorske prakse, glorificiranja rata i širenja nehumanih narativa. U tom kontekstu čini se da je od presudne važnosti zakon koji bi učinio podjednako kažnjivim poricanje ratnih zločina i glorifikaciju počinitelja i zlodjela, kao i njihovih simbola, slično zakonu o poricanju zločina holokausta u Njemačkoj ili zakonu o zabrani u Austriji.
Također je važno definirati režim sankcija s konkretnim mjerama – poput zamrzavanja bankovnih računa u inozemstvu, restrikcija putovanja i slično, kako bi se u budućnosti širiteljima govora mržnje u njihovim napadima na državu i ustav strogo dalo do znanja gdje su im granice.
Etnoprincip je do sada funkcionirao kao instrument totalnog ispoljavanja moći, kao na primjer ucjenjivanjem građana/ki prilikom glasanja. Lokalni izbori u novembru 2020. su međutim pokazali da postoji dovoljan broj građanki/a koje više nemaju povjerenje u stare kriminalne etno-kadrove. Građani/ke žele evropske standarde i bez sumnjivih kompromisa s moćnim etno-klanovima radi prividne “stabilnosti” u regiji, koja je, stvaranjem kriminalom prožetih stabilokracija, posljednjih godina samo dodatno ugrozila ionako krhki mirovni poredak.
Njemačka – nevidljiva kao korektiv
U ovom kontekstu, osobito se postavlja pitanje kako da se njemačka vanjska politika konstruktivno i djelotvorno angažira kao formativna snaga u cijeloj regiji zapadnog Balkana. Ministar vanjskih poslova Heiko Maas je u jesen 2020. u Bundestagu zatražio da ratni zločinci diljem svijeta ne ostanu nekažnjeni; slijedom toga Savezna vlada radi na izradi dokumenta o režimu sankcija za kršenje ljudskih prava u EU. No onda bi bilo potrebno porazgovarati s politički odgovornima iz Zagreba – naime, hrvatski parlament je 2017. zaključio svoj rad minutom šutnje posvećenom jednom od glavnih zločinaca paradržave Herceg-Bosne. Nije to jedini slučaj; vladajuća stranka u Hrvatskoj, HDZ, uvijek iznova podupire revanšističke pristupe da bi opravdala vlastitu ratnu prošlost.
Srbija se također izjasnila kako se i nadalje ne odriče manevara ometanja demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine i njezinog državnog suvereniteta. Sveti se sada to što Berlin nema koherentnu strategiju za Balkan; umjesto toga, dugo se oslanja na dobre kontakte s navodno dobrim “primjernim akterom”, Aleksandrom Vučićem.
Pored toga, obzirom na rastuću štetu koju proizvodi Rusija u cijeloj balkanskoj regiji, a čija je politika usmjerena na podržavanje nacionalista i autokrata, Berlin i Bruxelles trebali bi braniti vrijednosti na koje se često pozivaju, osobito princip multietničnosti.
Da li s novim visokim predstavnikom, kojeg je očito u raspravu uvela Njemačka, ili sa sadašnjim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom, koji je nedavno najavio oštriji ton, “izmjenu paradigme” prema nacionalistima i destruktorima kako bi se konačno nakon neuspjelog pristupa ownershipa provele reforme, trenutno je od sekundarne važnosti. U svakom slučaju, važno je odlučno suzbiti velikohrvatsku i velikosrpsku ambiciju kako bi se dugotrajno podržao proces izgradnje države i denacionalizacije u Bosni.
Bosna i Hercegovina u svojoj različitosti nije ništa drugo nego ogledalo Evrope. Kako bi se obranilo njenu različitost, neophodno je daytonsku fazu transformirati u jednu istinsku fazu integracije u EU. Politiku Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i protagonista Herceg-Bosne, prije svega njihove zapaljive duhovne nasljednike, treba jednom za svagda zaustaviti, ukoliko ne želimo izazivati nove nasilne sukobe u regiji.
Vrijeme je da se, 25 godina nakon rata, okonča hladni rat unutar i protiv Bosne i Hercegovine, koji i dalje traje. Osim toga, krajnje je vrijeme uključiti konačno i žene i njihove ideje o mirnoj budućnosti.1 Studije širom svijeta pokazuju da žene u mirovnim procesima postižu održivije rezultate – ovaj formativni element do sada je u potpunosti nedostajao u Bosni.
Mora doći kraj politici koja izdaje upravo one snage koje su posvećene mirovnoj Evropi. Treba najaviti eru građana/građanki, onih koji djeluju kao civilni akteri/ke i koji se u Bosni zalažu za ljudska prava i temeljne ljudske slobode, usprkos svim otporima i prijetnjama. Njima je konačno potrebna beskompromisna pomoć čitave međunarodne zajednice, od Berlina, preko Bruxellesa, do Washingtona.2 Jer oni su garant za jedan prijeko potreban restart, koji Bosnu i Hercegovinu može pretvoriti u priču o uspjehu.
Sarajevo, decembar 2020.
izvori:
https://ba.boell.org/en/2019/03/25/karadordevo-and-territorial-ethnicdi…-
bosnia-and-herzegovina
https://ba.boell.org/en/2020/11/09/angriffe-auf-bosnien-undherzegowina-
kroatien-und-serbien-bringen-den-frieden-gefahr
https://avaz.ba/vijesti/bih/596805/bih-ce-trebati-100-godina-dadostigne-
standard-eu?amp=1
http://ba.n1info.com/English/NEWS/a489221/OSCE-A-crisis-of-ethicsin-
Bosnian-judiciary-and-no-corruption-accountability.html
Steier, Christian/Ademovic, Nedim: Die Verfassung Bosnien und
Herzegowinas, Kommentar, izdavač: Konrad-Adenauer Stiftung, 2010.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/sattler-u-mostaru-znamo-da-je-covicsamp…-
evropskih-integracija/200429110
http://www.ohr.int/remarks-by-high-representative-valentin-inzko-tothe-
united-nations-security-council-22/
https://ba.boell.org/en/2020/11/03/buergerzorn-mostar-die-eu-sprichtmit-
der-mafia-nicht-mit-uns
https://www.auswaertiges-amt.de/de/newsroom/maas-btstraflosigkeit/
2410586
https://www.euronews.com/2017/12/01/war-criminal-in-the-hague-butstill-
a-war-hero-in-croatia
2 Nedavno su novoizabrani predsjednik SAD Joe Biden i njegovi savjetnici za regiju zapadnog Balkana
formulirali nove ideje za sveobuhvatni proces demokratizacije u Bosni i Hercegovini: https://www.
peacefare.net/2020/12/08/my-balkans-recommendations-for-president-biden/