Stockholmski sindrom u Mostaru

Puno toga o upravo održanim izborima u Mostaru govori činjenica da više od 24 sata nakon zatvaranja birališta ne znamo konačne rezultate i da se na ogromnom broju biračkih mjesta listići ponovno prebrojavaju, a sve zbog brojnih pokušaja da se falsificira volja birača. Oni koji su to, očito masovno pokušali napraviti, nisu iskazali niti poštovanje prema glasačima, ali niti prema činjenici da je bilo nikad više promatrača i da je kompletna pažnja medija te nevladinih i međunarodnih organizacija bila usmjerena na Mostar.

Mostar
Teaser Image Caption
Mostar

No, bez obzira na to što konačni sastav novog gradskog vijeća još uvijek ne znamo, s jedne strane zbog ponovnog brojanja, a s druge zbog čitavog niza nacionalnih ključeva i načina ulaska u vijeće, imamo dovoljno informacija da možemo ponuditi neke odgovore. Prvo, u pogledu izlaznosti, koliko god mnogi bili razočarani brojkom od 55% onih koji su nakon 12 godina prisilne apstinencije izišli na izbore, ona je realno čak visoka. Svakako veća nego posljednji put, a kad ovome pridodamo i skoro četiri tisuće onih u dijaspori koji su glasali putem pošte, a čine gotovo četiri posto biračkog tijela, izlaznost je skoro 60%, a realno i znatno veća budući da popis birača ne odražava ni približno realno sliku ljudi koji žive u Mostaru. Naime, veliki broj ljudi tek nominalno žive u Mostaru i imaju lične karte, a zapravo su u inozemstvu već godinama, ako ne i desetljećima i u Mostar dođu tek par dana godišnje.

Kada pak govorimo o rezultatima, oni su poražavajući, ali nažalost očekivani. Ljudi su naprosto premoćnom većinom birali iste nacionalne stranke i nacionalističke politike koje grad drže taocima zamrznutog konflikta, što je proizvelo potpuni komunalni i urbanistički raspad grada, privatizaciju brojnih javnih zgrada i površina i gušenje potencijala Mostara, za što je najbolji primjer potpuna hibernacija aerodroma. Dvije stranke koje zapravo čitavo vrijeme, svaka na svojoj strani i u dogovoru vode Mostar svih ovih godina, a ne samo posljednjih 12, a riječ je o HDZ-u i SDA-u, dobili su zajedno dvije trećine glasova. Pri čemu je HDZ apsolutni pobjednik izbora jer je na njih izišao samostalno i dobio znatno više od Koalicije za Mostar okupljene oko SDA. Štoviše, u izbornoj noći smo svjedočili nevjerovatnom slučaju da smo najveći dio večeri dobivali podatke iz štaba SDA koji su tvrdili da je rezultat posve suprotan od onoga koji je ispao u stvarnosti, što je nas koji smo gostovali u raznim emisijama uživo tu večer i analizirali rezultate, ni krive, ni dužne dovelo u suludu situaciju da komentiramo nešto što ne odgovara stvarnosti. To je posebno došlo do izražaja kad je predsjednik HDZ-a Dragan Čović konačno u 22.15 izišao pred novinare i objavio premoćnu pobjedu HDZ, što su prvi službeni rezultati koji su došli tek iza ponoći i potvrdili. Sve to skupa dokaz je koliko je HDZ ozbiljnija stranka od SDA. No, i mimo njih, ostatak građana birao je opet nacionaliste, među koje svakako spadaju i glasovi za novu opozicijsku stranku HDZ-u, a to je Hrvatska republikanske stranka s preko 7%, ali i glasovi za jedinstvenu listu srpskih stranaka, čija je koalicija pod šantićevskim nazivom ‘Ostajte ovdje’ dobila nešto manje od 5% posto glasova i ušla u vijeće. Prva predstavlja bosanskohercegovačku verziju Mosta iz Hrvatske, dakle antikorupcijski klerikalni nacionalisti i jako je slična Narodu i pravdi koja je ista takva pojava u Sarajevu. Što se pak tiče srpskih stranaka, bez obzira što je riječ o suštinski nacionalističkoj listi, nastaloj uz logističku potporu Milorada Dodika, činjenica da su tako nešto uspjeli vraća nadu da bi se možda jos nešto Srba moglo vratiti u Mostar, što bi svakako bilo dobro za grad. Inače, jedna od zanimljivosti vezanih za izbornu noć bila je ta da su upravo te stranke jedine slavile po zatvaranju birališta, i to velikim vatrometom ispred Saborne crkve čija se obnova privodi kraju.

Što nas na koncu dovodi do lijevo-liberalnih i građanskih opcija. Naime, po posljednjim podacima, nakon prebrojanih 75% biračkih mjesta, zajednička lista SDP-a i Naše stranke dobila je 12,55% glasova, dok je lista građanskih aktivista iz ‘Prava na grad’ na 2,40% osvojenih glasova. Istina je da će prva lista sada imati barem 6 mandata u vijeću, što je točno duplo u odnosu na tek 3 koje je u posljednjem sazivu imao sam SDP. Jednako tako je istina da je lako moguće da do kraja prebrojavanja, posebno kad se zbroje i glasovi dijaspore, Pravo na grad pređe prag od 3%. No, sve i kad bi to tako bilo, imamo situaciju da tek 15% Mostaraca ne glasa za one koji nisu nacionalisti te da će te ljude predstavljati tek 7 vijećnika u odnosu na ukupan broj od 35, što je tužno i poražavajuće. Ali je i konstanta, budući da je Mostar slično glasao na svim izborima od 1990. do danas. Broj onih koji su glasali za lijeve i građanske stranke uvijek je bio tih istih 15-20%, unatoč tome što se u međuvremenu odvio i brutalni rat, što je grad skoro pa sravnjen sa zemljom i što je značajno izmijenio strukturu stanovništva. Politički izbor grada je kroz sve te promjene i užase ostao isti, što iziskuje ne samo politološku, sociološku ili historiografsku analizu, nego i psihološku.

Na koncu, ostaje nam pitanje tko će formirati vlast? Najpoštenije i najelegantnije bi bilo da to iznova naprave HDZ i SDA, budući da je to svakako izbor građana, s tim da se i jedni i drugi suzdržavaju otvorene koalicije, što posebno vrijedi za SDA, koja sanja o koaliciji s SDP-om i Našom strankom, i to unatoč tome što je kroz čitavu kampanju imala najgore stavove o tim ljudima. Prije svega, neizvjesno je hoće li ta kombinacija uopće imati većinu, sve i kad bi do nje moglo doći, a potom čak i kad bi se ta gradska vlast formirala bez ijedne hrvatske stranke realno ne bi mogla upravljati gradom, pored toga što bi proizvela bespotrebne tenzije. Postoji i minimalna mogućnost da HDZ napravi koaliciju s lijevo-liberalnim blokom, koji bi se realno s bilo kakvom koalicijom s jednom od dvije vodeće stranke prilično zamjerio vlastitim biračima. Na koncu, ostaje otvorena mogućnost da HDZ sa svojim oponentima iz HRS-a i predstavnikom srpske liste formira većinu, što bi opet bilo pogubno za međunacionalne odnose u gradu.

Na koncu možemo zaključiti kako unatoč dimnim zavjesama i povišenoj retorici koja je bila usmjerena na zastrašivanje birača od onih drugih, ovo nisu bili izbori prebrojavanja jednih protiv drugih, iako će ih mnogi tako tumačiti. Ovo su zapravo bili izbori između kontinuiteta ili mogućnosti promjene, na što su Mostarci odgovorili masovnim zazivanjem kontinuiteta. To inače ima svoje ime i zove se stockholmski sindrom.

Ovaj članak je preuzet sa stranice Peščanik.net