Politika Hrvatske u BiH

Politika Hrvatske u BiH

Autorski tekst

U Sarajevu je Josipović govorio u Parlamentu BiH, izrazio poštivanje suverenosti i jedinstvenosti BiH, priznao pogreške hrvatske politike u ratno i poratno vrijeme te istakao kako je BiH najvažniji susjed Hrvatskoj. Govor je na hrvatskoj političkoj sceni izazvao prilično bure. Tadašnja HDZ-ova Vlada Jadranke Kosor je blago izrazila nezadovoljstvo. Desnica je sazivala razne skupove kako bi se osudio Josipovićev istup u Sarajevu. Bilo je i glasova kako treba pokrenuti postupak opoziva predsjednika, ali tada HDZ u Hrvatskom saboru (parlamentu) za to nije imao snage.

Nationalism and native land
Nationalism and native land

Politika Hrvatske u BiH

U vrijeme socijalističke Jugoslavije (1945-1991) u hrvatskom političkom životu, u hrvatskoj emigraciji i među bosanskohercegovačkim Hrvatima živjele su, što se BiH tiče, paralelno dvije koncepcije: prva je bila čuvanje i očuvanje cjelovite BiH. Druga, dugo vremena pritajena, bila je ustašonostalgičarska – dakle, pozivala se na tradicije ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) po kojima je cijela BiH trebala biti integrirana u Hrvatsku. Ustaše su smatrali bosanskohercegovačke Muslimane-Bošnjake Hrvatima islamske vjeroispovijesti i tvrdili da su oni integralni dio hrvatske nacije. Mržnja protiv Srba i protiv bilo kakve Jugoslavije bili su jedan od temeljnih elemenata njihove ideologije.

            Takve stavove vrlo dobro ilustrira događaj iz ljeta 1972. godine, kada je 19 dobro naoružanih članova jedne hrvatske emigrantske organizacije ilegalno ušlo iz Austrije u Jugoslaviju. Došli su u srednju Bosnu (u blizinu Bugojna) i namjeravali podići ustanak na temelju pogrešne procjene da su tamošnji Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni socijalističkom Jugoslavijom da će im se masovno pridružiti. Njihov je slogan bio „Osvetnici Bleiburga“, dakle, komemorirali su i željeli se osvetiti za „obračun s narodnim neprijateljem“ koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata počinili partizani nad domaćim kolaboracionistima (uključujući i ustaše).[1]

            Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman (1922-1999), predsjednik od 1990. do smrti, je uporno i dosljedno, još od 1971, javno izražavao želju da se stvori „Velika Hrvatska“ - tada je, ne baš uvijeno, pisao o „duhovnoj i teritorijalnoj integraciji hrvatskog nacionalnog bića“. Potkraj osamdesetih došao je do zaključka da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi. Osim toga, tvrdio je i da bosanskohercegovački muslimani nisu zasebna nacija već dio hrvatskog nacionalnog korpusa, što su u hrvatskoj javnosti vrlo rijetki izjavljivali. Slijedom toga Tuđman je smatrao da u budućnosti, nakon raspada Jugoslavije, na tom prostoru valja stvoriti samostalne nacionalne države u kojima će se organiziranim preseljavanjem stanovništva stvoriti etnički kompaktni i homogeni teritoriji.[2]

Kako je Tuđman u nekoj mjeri bio realist, a i protivnik ustaštva, shvaćao je da obnova NDH ne može biti opcija i da se Hrvatska mora dogovoriti sa Srbijom oko podjele BiH. Smatrao je da se ta podjela treba dogoditi u načelu po granicama Banovine Hrvatske iz 1939, kada je BiH podijeljena između hrvatske političke elite i kruga oko kraljevskog dvora u Beogradu. No, Banovina nikad nije profunkcionirala na zdravim osnovama: njezina uspostava nije verificirana u beogradskoj skupštini. U određivanju njenih granica s drugim dijelovima BiH gledao se samo omjer Srba i Hrvata u pojedinim kotarevima, a ignoriralo muslimansko stanovništvo. Ideja Banovine Hrvatske propala je s početkom rata u Jugoslaviji u aprilu 1941. godine. Hrvatska je politika ideju Banovine posve odbacila i zaboravila. Na političku ju je scenu oko 1990. vratio Franjo Tuđman. [3]

            Bliski Tuđmanovi suradnici koji su djelovali u Hercegovini ili su bili porijeklom iz nje (poput Gojka Šuška, Mate Bobana i drugih), bili su samo dosljedni provoditelji Tuđmanovih ideja.

            Za realizaciju Tuđmanovih ideja i planova pomoć je stigla od politike koju je od 1987/8. otvoreno provodio pokret sa Slobodanom Miloševićem na čelu. Doduše, Milošević je na suđenju u Haagu 2002. odbacio tvrdnje da je htio podijeliti BiH: „Ne kažem da nije bilo takvih ideja, ali ne s moje strane”, što mu nije bilo prvi put da otvoreno laže. Demantira ga Warren Zimmerman, posljednji američki veleposlanik u Beogradu u doba Jugoslavije: uperio je prstom baš u njega kao „glavnog pokretača rušenja Jugoslavije” te zaključio kako je „njegov prvi cilj bio uspostaviti srpsku vlast u cijeloj državi. Kada su se Slovenija i Hrvatska oduprle ovom cilju, odlučivši da se izdvoje, srpski se vođa priklonio alternativnoj strategiji. Dovest će sve jugoslavenske Srbe, koji su živjeli u pet od šest republika, pod srpsku upravu, tj. pod svoju vlast”. Miloševiću je od goleme pomoći u realizaciji tog plana bio Franjo Tuđman. A zapadnu Hercegovinu (većinski naseljenu Hrvatima), Milošević ionako nije ni mislio uključiti u „Veliku Srbiju“ (čak je i ideolog Velike Srbije Stevan Moljević 1942. predvidio za zapadnu Hercegovinu i Dalmaciju nekakav autonomni status!).

Milošević i Tuđman su se sastali 25. marta 1991. u Karađorđevu. Službeno priopćenje nikad nije objavljeno. Poluslužbeno, dogovarano je kako izbjeći rat u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije, ali nema dvojbe da je najvažnija tema bila podjela BiH. Tuđman nije uspio u nakani da se izbjegne rat u Hrvatskoj (trajao je od početka jula do kraja 1991), ali je u narednim godinama, zajedno s Miloševićem, krojio planove o podjeli BiH.[4]

Na međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji početkom studenoga 1991. u Ženevi, Europska zajednica je predložila da se kriza riješi prihvaćanjem republičkih granica kao granica novih država, te da se poštuju prava manjina. Osnovana je arbi­tražna komisija pod vodstvom  Roberta Badintera (tzv. Badinterova komisija) te je ona potkraj mjeseca ustanovila da se Jugoslavija „nalazi u procesu raspada”. Ministarsko vijeće EZ-a najavilo je tada da će priznati Hrvatsku (i Sloveniju). Ne čekajući da se to i dogodi, Tuđman je požurio 18. studenoga proglasiti Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ-HB), kao »političku, kulturnu, gospodarsku i područnu cjelinu«. Granice HZ-HB nikad nisu bile utvrđene, još manje usklađene s nekim partnerom. Na području predviđene HZ-HB živjela je tek otprilike 50% Hrvata u BiH, ali se politika države Hrvatske prema BiH u narednim go­dinama prilagođavala stremljenjima HZ-HB, a ne interesima Hrvata u BiH i interesima Hrvatske kao države.

U jednom intervjuu (splitskoj Slobodnoj Dalmaciji) potkraj 1991. Tuđman je ustvrdio kako bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli trajno riješiti tako „da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare (dakle, da ona dobije dio BiH – op. I. G.) i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan”. Tuđman je procjenjivao da je „u hrvatskom interesu da se problem riješi“ po obrascu „kako je bila riješena Banovina Hrvatska”. Naposljetku bi ostao „dio 'zemljice Bosne' gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije”. „Time bi”, zaključio je Tuđman, „ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH”.[5]

            Tuđman je procjenjivao da se bošnjačka strana neće moći suprotstaviti takvim strateškim planovima i da će se morati pomiriti s kontrolom manjeg dijela BiH. Kad ga je tada bliski suradnik Stjepan Mesić (kasnije hrvatski predsjednik) zapitao što će na takav plan reći Izetbegović, odgovorio mu je: „Stipe, ne razumiješ povijesne silnice. Kad se srpske i hrvatske škare slože, nema tu Alija što reći“. Tuđman je Izetbegoviću u jednom razgovoru tada objašnjavao kako mu je namijenjena uloga Mehmeda Spahe (1883-1939), aludirajući na to da je Spaho dugo godina bio ministar u jugoslavenskoj vladi, a sve kako bi u njoj ipak sjedio neki Musliman. A Izetbegović je Tuđmana upozorio – „ali ja, za razliku od Spahe, ipak imam vojsku“. Valja shvatiti kako tada Tuđman nije smatrao da bi se iz Herceg-Bosne trebali iseljavati Bošnjaci (jer su i oni Hrvati!).

            U lipnju 1992 (rat u BiH je počeo!), Tuđman se u razgovoru s Miloševićem i Izetbegovićem zalagao za mirno rješavanje sukoba. Isticao je kako smatra da je probleme bolje rješavati „razgraničenjima”, pa i „dobrovoljnim preseljenjima”, nego „istrebljenjima i barbarskim uništavanjima”. On je u kolovozu 1993. potaknuo osnivanje Hrvatske republike Herceg-Bosnu (HR-HB), što mu je bio signali da otvoreno iskazuje želje za podjelom BiH. Tako je potkraj godine na sastanku hrvatskog državnog vrha ustvrdio da se sada „određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerojatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti... HR-HB pripojit će se Hrvatskoj. Hrvatska će biti snažnija i moćnija”.[6]

            Takvi se planovi nisu realizirali, jer je u ožujku 1994. Hrvatska potpisala tzv. Washingtonski sporazum o uspostavi bošnjačko-hrvatske federaci­je. [7]

            Usprkos tome, Tuđman je u srpnju 1995, točno predvidjevši brzu pobjedu Hrvatske vojske nad pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, izjavio da potom „krojimo granice Hrvatske u Bosni”, što znači da ga njegove stare opsesije ni tada nisu puštale.[8]

            Potpisivanjem Daytonskog sporazuma potkraj 1995. separatističke su se težnje u vrhu hrvatske i hercegbosanske politike u narednim godinama morale stišati, ali nisu nestale.

            Stišavanju je pridonijela i smrt predsjednika Tuđmana u decembru 1999. te težak poraz njegove stranke (Hrvatske demokratske zajednice – HDZ) na izborima u januaru 2000. godine. Za hrvatskog predsjednika izabran je Stjepan Mesić, kandidat umjerene ljevice i liberala, s programom koji je u cijelosti i u važnim elementima bio radikalno drugačiji od Tuđmanova, pa i po pitanju BiH.

            Mesić je dosljedno zagovarao teritorijalni integritet i suverenitet BiH, što je značilo da odbacuje bilo kakve primisli kako bi se “hrvatski krajevi” u BiH trebali priključiti Hrvatskoj. Zagovarači hercegbosanske koncepcije i radikalna desnica bili su mu ljuti politički protivnici. U takvoj strategiji Mesiću su bili dobri partneri vlade Ivice Račana (2000-2003), Ive Sanadera (2003-2009) i Jadranke Kosor (2009-2011), iako su i Sanaderove i Kosoričina vlada bile vlade HDZ-a.

            Ni u mandatu socijaldemokratskog predsjednika Ive Josipovića (2010-2015) hrvatska se politika u odnosu na BiH nije bitnije promijenila. Josipoviću je pri tome pomagala i socijaldemokratska vlada Zorana Milanovića (2011-2015).

Josipović je u travnju 2011. posjetio Ahmiće, selo kod Viteza u kojem je tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba 1993. počinjen jedan od najtežih zločina nad muslimanskim civilima. Njegovo odavanje počasti žrtvama predstavljalo je priznanje i prihvaćanje odgovornosti za zločin koji je počinjen u ime i pod krinkom hrvatske države. Komemoracije su se odvijale u prisutnosti političara iz svih naroda i vjerskih velikodostojnika svih vjera, što je dotad bila gotovo nezamisliva gesta.

U Sarajevu je Josipović govorio u Parlamentu BiH, izrazio poštivanje suverenosti i jedinstvenosti BiH, priznao pogreške hrvatske politike u ratno i poratno vrijeme te istakao kako je BiH najvažniji susjed Hrvatskoj.

Govor je na hrvatskoj političkoj sceni izazvao prilično bure. Tadašnja HDZ-ova Vlada Jadranke Kosor je blago izrazila nezadovoljstvo. Desnica je sazivala razne skupove kako bi se osudio Josipovićev istup u Sarajevu. Bilo je i glasova kako treba pokrenuti postupak opoziva predsjednika, ali tada HDZ u Hrvatskom saboru (parlamentu) za to nije imao snage. Josipovićeva teza da se interesi BiH Hrvata najbolje brane u toj državi, pa i u glavnom gradu Sarajevu, te da famoznu formulu o jednakopravnosti građana i naroda treba graditi dogovorom unutar BiH, za hrvatsku je desnicu bila posve neprihvatljiva. Josipović je odbacio i teze da bi se “hrvatski krajevi” u BiH trebali ustrojiti kao tzv. treći entitet, što je  tih godina (i kasnije, sve do danas) desnica u Hrvatskoj i BiH često predlagala.

Kada je vlada Jadranke Kosor vidjela da ogromna većina hrvatskih građana podržava Josipovićev nastup u Sarajevu, promijenila je stav i zajedno s predsjednikom Josipovićem sastavila deklaraciju o BiH koju je potom izglasao Hrvatski sabor.  

U deklaraciji je konstatirano kako Republika Hrvatska može i mora pomoći i kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, ali i u skladu s ustavnim obavezama prema Hrvatima izvan Hrvatske, osobito u BiH. Podržane su ustavne promjene u BiH koje će osigurati punu, pravnu i provedivu jednakopravnost svih konstitutivnih naroda BiH, što je preduvjet, kako se kaže, i integriranja u euroatlantske integracije. Naglasak u toj deklaraciji bio je na činjenici da do promjena moraju dovesti predstavnici naroda koji žive u BiH i da o njima ovisi kojom će se brzinom te promjene odvijati.

Hrvatska je 2013. postala članica EU. Milanovićeva je Vlada kao jedan od vanjskopolitičkih prioriteta unutar EU istakla pomoć zemljama bivše Jugoslavije u procesu približavanja EU. U tom je smislu hrvatska diplomacija 2014. pokrenula inicijativu da se promijeni EU politika prema BiH odnosno da se ne inzistira na provedbi odluke Sejdić-Finci kao preduvjetu za bilo kakvo napredovanje prema EU. Uz pomoć britanske i njemačke diplomacije tu je strategiju EU prihvatila i tako je to postala nova politika EU prema BiH. To je omogućilo Sarajevu da 2016. podnese formalni „zahtjev za članstvo u EU“, što je do sada jedini stvarni korak naprijed na tom putu. 

No, takva je politika imala snažne protivnike unutar BiH. Ekonomska kriza dodatno je pogoršala ionako loše međunacionalne odnose u zemlji, populizam je uzeo maha. Intenzivirala se nacionalna homogenizacija. Iako su potezi Josipovića i Milanovićeve vlade među bosanskohercegovačkim Hrvatima naišli značajnim dijelom na odobravanje, oni su ipak bili i ostali HDZ-ovo biračko tijelo: naprimjer, u drugom krugu predsjedničkih izbora 2010. kad je Josipović uvjerljivo pobijedio Milana Bandića (60,3-39,7%), 94% glasača u BiH glasalo je za Bandića (koji, zapravo, i nije bio kandidat desnice, već je nedugo prije bio izbačen iz SDP-a, ali je rođen u Hercegovini).

Na predsjedničkim izborima u siječnju 2015. kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović je tijesno (50,7%-49,3%) pobijedila dotadašnjeg predsjednika Josipovića.  

Potom je ujesen 2015. na redovnim parlamentarnim izborima pobijedio HDZ, zajedno s koalicijskim partnerima, pa je premijer postao Tihomir Orešković. Nakon krize i pada Oreškovićeve vlade, ujesen 2016. održani su novi izbori na kojima je opet pobijedio HDZ s koalicijskim partnerima. Premijer je postao Andrej Plenković.

Dolaskom HDZ-a na vlast, kao i Kolinde Grabar Kitarović na mjesto predsjednice, hrvatska politika prema BiH se promijenila. Dogodilo se to ponajprije zbog snažnog skretanja udesno i Oreškovićeve, ali i Plenkovićeve vlade. Načela liberalne demokracije, koja je Hrvatska poštivala u vrijeme približavanja i pristupanja EU, od 2015. sustavno se krše, pa se od njih polako i odustaje. Najvažnije karakteristike takvog razvoja mogu se sažeti u nekoliko elemenata: prvo je obilježje nacionalizam – osjećaj hiperpatriotizma, autoritarizam, apsolutizacija države (karakterizira ju slogan – Ti nisi ništa, država je sve), netolerancija odnosno odbacivanje multikulturalizma i uopće dijaloga s drugim kulturama (pri čemu se antagoniziraju „drugi“ i „drugačiji“), radikalni populizam (karakterizira ga obraćanje „malom, običnom čovjeku“ kojem se podilazi demagogijom i propagandom). Očigledno je i protivljenje građanskoj kulturi i kulturi političkog građanstva, kojemu se suprotstavljaju navodno neiskvarene vrijednosti nacionalne tradicije. Naposljetku, izrazito je važan i povijesni revizionizam, dakle, negiranje zločinačkog karaktera ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH, 1941-1945) i drugi oblici ustašonostalgije. Na povijesni revizionizam logično se nadograđuje negiranje ratnih zločina i kršenja elementarnih ljudskih prava ”naše strane” u ratovima devedesetih.

Iz takvih temeljnih ideoloških i političkih pretpostavki posve je logična i promjena politike prema susjedima, ponajprije prema BiH. Iako najviši predstavnici na riječima podržavaju teritorijalni integritet i suverenitet BiH, iako je predsjednica Grabar Kitarović početkom 2018. (nenajavljeno) posjetila Ahmiće i nedaleko Križančevo Selo kako bi odala počast bošnjačkim i hrvatskim žrtvama sukoba tijekom proteklog rata u BiH, radi se zapravo o maski. Ispod površine diplomatske lakirovke događaju se posve drugačiji procesi: kao i u vrijeme predsjednika Tuđmana, iz Zagreba se vodi paternalistička politika prema Hrvatima u BiH sa svim štetnim posljedicama po bilateralne odnose Hrvatske i BiH te položaj Hrvata u toj državi.

Osim toga, hrvatska politika podržava orijentaciju vodstva HDZ-a i bosanskohercegovačkih Hrvata u čvrstom savezništvu s vodstvom Republike Srpske i Miloradom Dodikom osobno. HDZ i Vlada u Zagrebu, bez obzira što se žele prikazati kao proeuropske, nemaju snage, a ni želje konfrontirati se s takvim strategijama, već im podilaze.

Događaju se susreti na najvišoj razini bez kvalitetnih političkih poruka, pljušte isključive izjave koje iritiraju one „druge“, a koje su za upotrebu unutar BiH, ali i u Hrvatskoj (i Srbiji). Zahvaljujući, dakle, i hrvatskoj politici (ali i politikama drugih nacionalnih vodstava u BiH, kao i uplitanjima iz inozemstva, prvenstveno Rusije, Turske i Srbije), pogoršavaju se odnosi među državama, ali i među narodima unutar BiH. Raste i međusobno nepovjerenje. Što se tiče hrvatske politike posebno su tu značajne izjave predsjednice Grabar-Kitarović o BiH kao opasnom leglu terorizma, kao i njezini pokušaji da s predsjednicima Putinom i Erdoganom raspravlja o izbornom zakonu u BiH, na što nitko izvan BiH nema pravo. To se s pravom tumačilo kao miješanje u politiku druge zemlje i pokušaj nedopuštenog političkog patroniziranja.

Pošto je u studenom 2017. general Slobodan Praljak tijekom izricanja presude (potvrđena mu je kazna zatvora od 20 godina zbog ratnih zločina tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba) u Haaškom sudu počinio samoubojstvo, u Zagrebu je u reprezentativnoj dvorani održana komemoracija kojoj je nazočio ministar obrane i potpredsjednik Vlade Damir Krstičević, ministar branitelja, potpredsjednik Sabora Milijan Brkić i niz osoba iz javnog i političkog života. Isticalo se da je Praljak heroj te se odbacivala presuda Haaškog suda.[9]

Predsjednica Grabar Kitarović javno podržava pjevača Marka Perkovića Thompsona (kojem je zbog njegovih ekstremističkih, proustaških stavova zabranjeno nastupanje u nizu europskih zemalja), tvrdi da su joj neke njegove pjesme ''iznimno drage i omiljene, slušam i volim neke njegove pjesme i mislim da su dobre za nacionalno zajedništvo, stojim iza toga". Predsjednica Grabar Kitarović javno pjeva Thompsonovu pjesmu „Lijepa li si” koja otvoreno dovodi u pitanje integritet i suverenitet BiH (potkraj novembra 2018. ju je pjevala u predsjedničkoj rezidenciji, dok je primala hrvatske tenisače, pobjednike Davis cupa).[10] Naime, u pjesmi se nabrajaju razne hrvatske pokrajine, pa se među njima spominje i Herceg-Bosna („Herceg-Bosno, srce ponosno”). Iako nema sumnje da se radi o jednom dijelu BiH, predsjednica je posve neargumentirano „apsolutno odbila da tu pjesmu netko karakterizira kao nacionalističku pjesmu i da je uperena protiv nekoga”.[11]

Potkraj kolovoza 2018. proslavljena je u Mostaru 25. obljetnica osnivanja Hrvatske republike Herceg-Bosna. Svečanosti je nazočio Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH. Glavni govornik na skupu bio je Božo Ljubić, saborski zastupnik iz dijaspore, a Marko Babić, generalni konzul RH u Mostaru, bio je izaslanik predsjednice Republike. Proslava je izazvala brojne negativne reakcije u BiH, jer se procijenilo da su se u Mostaru okupili zagovornici podjele BiH. Kasnije je Milas objašnjavao kako je na svečanosti bio privatno. Ljubić i Babić, koliko se zna, nisu se oglasili.

Hrvatska politička vrhuška 2018. snažno se angažirala u predizbornoj kampanji u BiH, otvoreno podržavši kandidata HDZ-a Draga Čovića. Podrška je išla sve dotle da je u lipnju 2018. Čović dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu (rektor Sveučilišta Damir Boras u bliskom je odnosu s državnim vrhom) za „doprinos jačanju bilateralnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, očuvanje hrvatskoga identiteta, promicanje demokratskih vrijednosti i afirmaciju hrvatske obrazovne, znanstvene i kulturne baštine u Europi i svijetu“. Uz premijera Plenkovića, dodjeli nagrade prisustvovao je i niz drugih visokih dužnosnika.

Izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda početkom listopada 2018. izazvao je nove prijepore. Komšićev izbor bio je legalan, jer se dogodio temeljem postojećih zakona i ustava – uostalom, po tim istim zakonima izabran je 2014. za člana Predsjedništva BiH i kandidat HDZ-a Dragan Čović.

Međutim, taj je izbor uzburkao duhove u hrvatskom nacionalnom korpusu: činjenica jest da je značajan broj ne-Hrvata glasao za Komšića (ne samo Bošnjaka, kako tvrde Čovićevi simpatizeri, nego očito i Srba i drugih!). Nezadovoljnici tvrde kako to nije u skladu s duhom političkog sustava utemeljenog na Daytonskom sporazumu, što je dvojbena tvrdnja i o njoj bi se moglo raspravljati.

I predsjednica Grabar Kitarović i premijer Plenković snažno su se na raznim adresama, uključujući Bruxelles, angažirali kako bi ukazali na nepravdu i lobirali za izmjenu izbornog zakonodavstva. Posve je nerealno očekivati da bi ta inicijativa mogla rezultirati izmjenom zakona kako želi hrvatsko političko vodstvo (jer se radi o krajnje složenom problemu koji implicira mnogo drugih promjena, uključujući i ustavnih). Isto tako je nerealno očekivati da će ova inicijativa poboljšati situaciju u BiH i položaj bosanskohercegovačkih Hrvata. Neće ojačati ni položaj Hrvatske i njezine diplomacije u Europskoj uniji. Osim toga, Plenković je komentirao „kako je izbor Željka Komšića scenarij koji nije dobar za hrvatski narod, ali ni općenito za tu državu“. Ovakav pristup hrvatske vlade samo je povećao zabrinutost da službeni Zagreb ponovno postaje destruktivna sila i destruktivni faktor u BiH, a sve to uoči hrvatskog predsjedanja EU-om (prva polovina 2020). 

Gotovo u isto vrijeme (potkraj listopada 2018) su i svi hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu zajednički poslali otvoreno pismo čelnim ljudima EU, u kojem su izrazili svoju duboku zabrinutost izborom Komšića. Naime, utvrdili su kako su za njega većinom glasali Bošnjaci, dok je većina Hrvata glasala za drugog kandidata. Iznenađujuće je da su takav tekst supotpisali i predstavnici hrvatskih opozicijskih stranaka (član Kluba zastupnika Zelenih/Europskog slobodnog saveza, članovi Kluba zastupnika Saveza liberala i demokrata za Europu, članovi Kluba zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata), jer to nekoliko godina ranije zasigurno ne bi učinili.[12]

U svakom slučaju, radi se o neprincipijelnosti onih koji podržavaju Čovića, jer u srednjobosanskoj općini Vareš, u kojoj je po popisu stanovništva iz 2013. Hrvata bilo 32%, a Bošnjaka 61% (a realno je, po svim analitičarima, Hrvata bitno manje), za gradonačelnika izabran Hrvat Zdravko Marošević, član HDZ-a. Posve je logično zaključiti kako je Marošević izabran i glasovima značajnog broja Bošnjaka, ali to Čovićevim pristašama nije bio razlog za javno iskazivanje nezadovoljstva.

Bilo je razumnih glasova koji su nastojali pronaći puteve prema mirnom rješavanju problema. Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, izjavio je kako „Bošnjaci znaju i trebaju znati da nije pošteno da oni Hrvatima biraju člana Predsjedništva, njihova predstavnika. Nezadovoljstvo Hrvata je apsolutno opravdano“.[13]

Ni u europskim političkim krugovima inicijativa hrvatskog državnog vrha nije dobro primljena: trojica bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling) posebnim su pismom upućenim na adresu visoke predstavnice Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Federice Mogherini upozorili kako se Hrvatska miješa u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine ističući kako je nedopustivo osporavanje izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH koje stiže i od dužnosnika iz Hrvatske.[14]

Za razliku od situacije za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata u devedesetim godinama 20. stoljeća, kada se ve­ćina opozicijskih stranaka i dobar dio Katoličke crkve usprotivio službenoj politici prema BiH, sada u Hrvatskoj takve opozicije nema. Dobrim dijelom to je rezultat urušavanja hrvatske političke scene odnosno homogenizacije oko tobožnjih nacionalnih ciljeva, dijelom je to rezultat slabosti i stalnih sukoba unutar glavne opozicijske stranke (Socijaldemokratske partije – SDP) i drugih opozicijskih stranaka.

            Hrvatska vanjska politika bi morala poticati tihom diplomacijom ona rješenja koja jačaju BiH, otvaraju njenu europsku budućnost i vode demokratskim rješenjima koja će kod pripadnika sva tri naroda otkloniti nezadovoljstva i strahove te učiniti da famozna formula o ravnopravnosti naroda i pojedinaca dobije konkretan sadržaj. To se posebno tiče odnosa Hrvata i Bošnjaka. Naime, sposobnost bošnjačkih i hrvatskih političara da urede odnose ta dva naroda u Federaciji BiH bila je i bit će ključna za budućnost BiH i budućnost Hrvata u toj državi, baš kao i da se urede odnosi sa Srbima i Republikom Srpskom tako da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država.

 

[1] Osvetnici Bleiburga je naslov posmrtno izdanog „priručnika za vođenje hrvatske gerile“ jednog od vođa grupe, Adolfa Andrića – vidi, A. Andrić – A. Plemić, Osvetnici Bleiburga: „priručnik“ za vođenje hrvatske gerile, bez mj. izd., 1974. 

[2] U knjizi Usudbene povjestice, Zagreb 1995, predsjednik Franjo Tuđman objavio je "Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta" iz 1977. godine: polazi se "od sadašnjih republičkih granica kao realnosti, ali mora voditi računa o tome da su one u svakom smislu određene na štetu Hrvatske (...) iz povijesnih su granica Hrvatske (trojedne) kraljevine Hrvatskoj oduzeti i Srijem i Boka kotorska, a po prirodnom pravu nisu joj priključeni čisto hrvatski krajevi iz BiH (koji su bili ušli čak i u Banovinu Hrvatsku 1939), a niti hrvatski dio Bačke (sa Suboticom). Osim toga, dok je Vojvodina priključena Srbiji, usprkos tome što je u nacionalnom programu KPJ za vrijeme bivše Jugoslavije za nju traženo da bude federalna jedinica, dotle BiH nije ušla u sastav hrvatske federalne jedinice, unatoč tome što je BiH u svakom pogledu (geografski, gospodarski, prometno, povijesno i kulturno) životno više povezane s Hrvatskom negoli Vojvodina sa Srbijom" - Tuđman, Usudbene povjestice, 341; vidi i D. Hudelist, Tuđman: biografija, Zagreb 2004, 701-702; I. Goldstein, Hrvatska 1918-2008., Zagreb 2008, 719-738.

[3] Stenogrami o podjeli Bosne, sv. I, prir. P. Lucić, Split – Sarajevo 2005, 11, 87-88, 119; I. Goldstein, Povijest Hrvatske 1945-2011., Zagreb 2011, sv. III, 57-58.

[4] O Tuđmanovim idejama o podjeli BiH svjedoče njegovi najbliži suradnici – Hrvoje Šarinić (H. Šarinić, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993-1995, Zagreb 1999, 44), Mario Nobilo (M. Nobilo, Hrvatski feniks, Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata, Zagreb 2000, 50,  555-562), Branko Tuđen (B. Tuđen, S političarima u četiri oka, Dnevničke bilješke glavnog urednika, Zagreb 2007, 45-46) i Davorin Rudolf (D. Rudolf, Rat koji nismo htjeli, Hrvatska 1991, Zagreb 1999, 98-99).

[5] Slobodna Dalmacija, Split, 31. XII. 1991 – 1. I. 1992. str. 3.

[6] Transkript, u: Jutarnji list, Zagreb, 3. XI. 2007.

[7] M. Granić, Vanjski poslovi. Iza kulisa politike, Zagreb 2005, 92-95; Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing,  D. Živić, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Zagreb 2006, 374-377.

[8] Snimka sastanka državnog vodstva na Brijunima 31. srpnja 1995, emitiran 24. VI. 2007. na HTV-u; Goldstein, Povijest Hrvatske 1945-2011., sv. III, 58-59.