Jakob Finci: „Sanader je bio dobra lekcija“

Jakob Finci: „Sanader je bio dobra lekcija“

Intervju

U intervjuu koji je Marion Kraske vodila sa gospodinom Fincijem u Jevrejskoj zajednici, on kaže: "Ja imam iskustvo iz vremena kada sam vodio Agenciju za državnu službu koja je zapošljavala nove državne službenike, kada bih nerijetko dobio upit „Koja nacionalnost Vam odgovara?“. A ja bih odgovorio „Ne odgovara nam nacionalnost, mi tražimo kvalitetu, da je neko najbolji, da zna jezik…“, a on kaže „Dobro, dobro, ali koju nacionalnost preferirate?“ A onda ga ja pitam „Dobro, a koje ste Vi nacionalnosti?“ A on kaže „Samo Vi recite šta Vama treba, ja sam te nacionalnosti!“ Jer se može deklarisati kako god hoće."

Jakob Finci — Izvor fotografija

Jakob Finci: „Sanader je bio dobra lekcija“

Intervju je vodila Marion Kraske, direktorica ureda u Sarajevu

Marion Kraske[1]: Kako se osjećate kao Evropljanin kome su već godinama uskraćena evropska prava?

Jakob Finci[2]: Moram reći da nije najugodnija situacija biti u jednom takvom 'okruženju' gdje ste građanin Bosne i Hercegovine, i to ne od jučer, nego već nekoliko vjekova, ali istovremeno nemate osnovna ljudska prava. A to je između ostaloga pravo da se kandidujete na opštim izborima. Ta situacija traje već od potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali je sasvim jasna od donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je još 2009.[3] rekao da Ustav Bosne i Hercegovine mora da se mijenja, jer ovakav kakav je, on je diskriminatorski prema ne samo onima koji se deklarišu kao „ostali“ – znači koji nisu pripadnici tri konstitutivna naroda – nego i za pripadnike konstitutivnih naroda koji ne žive na pravom dijelu teritorije, kao što je za Srbe u Federaciji, odnosno za Hrvate i Bošnjake u Republici Srpskoj. Čini mi se da, sada, kada smo u fazi davanja odgovora na pitanja Evropske komisije o našoj platformi za ulazak u Evropsku uniju, da je sada došlo vrijeme da se konačno mora reći kada i kako mislimo implementirati te odluke Suda, jer nije samo odluka Sejdić-Finci, nego ima još nekoliko sudskih presuda koje govore u istom smjeru. Čini mi se da smo sada došli u onu situaciju kada ćemo neposredno nakon izbora morati da implementiramo ovu odluku i da nešto uradimo.

 MK: Šta Vi predlažete?

JF: Radi se tome da se provede odluka suda onako kako je sud rekao. Promijeniti pravila igre unutar kuće, i konačno reći da se mora nešto uraditi na implementaciji ove odluke. Mislim da će početkom 2019. biti krajnje vrijem, kada se etablira nova vlada i kada budemo imali parlament, da se tome pristupi. Jer, “naši”, čini mi se, nisu shvatili da bez implementacije te odluke, bez ispravljanja grešaka koje su potpisane u Dejtonu, mi ne ispunjavamo kriterije da budemo ni zemlja kandidat, a kamoli ravnopravni član Evropske unije. I zbog toga sam sada, nakon dugo vremena, postao malo optimista da će se to jednog dana implementirati.

MK:  Da li je ideja o konstitutivnim narodima i „ostalima“ uopšte još savremena?

JF: Ja sam pravnik po edukaciji, i kao takav bi trebao bolje od ostalih da razumijem šta znači biti „konstitutivan narod“. Međutim, ako pokušate u bilo kojem pravnom leksikonu ili u rječniku da nađete šta znači „konstitutivnost“, naći ćete da je to pravo naroda da donese svoju konstituciju.

 A to je očito nešto što nije slučaj u Bosni i Hercegovini, nego je u Bosni i Hercegovini preuzet termin iz socijalističkog doba. To je termin koji je naš tadašnji ideolog Edvard Kardelj izmislio, da bi se riješili problemi sa velikom albanskom manjinom, jer je Albanaca bilo i tada, u Jugoslaviji, oko dva miliona. S druge strane ste imali Crnu Goru sa svega 600.000 stanovnika. Crnogorci su postali konstitutivan narod, a dva miliona Albanaca je bilo manjina. To je očito neka nerazmjera, i od tog vremena mi vučemo taj korijen konstitutivnih naroda, to je princip po kojem jedna etnička grupa uživa posebna prava. To je pogotovo problem u Bosni i Hercegovini, jer u Bosni i Hercegovini nikada nismo imali bosanskohercegovački narod. Ovdje smo imali tri naroda, od kojih su jedni bili Srbi, drugi su bili Hrvati, a treći su bili u početku neopredijeljeni, da bi tek po Ustavu od 1974. postali Muslimani sa velikim M“. Pošto su Muslimani ipak generički pojam, i muslimana ima milijarda i po na svijetu – a ne žive svi u Bosni i Hercegovini; barem za sada ne žive svi ovdje, mada dolaze – onda je ´93., za vrijeme rata, na sastanku tadašnjih predstavnika muslimana odlučeno da se uzme staro ime „Bošnjak“.

MK: Dakle, pozivanje na stari naziv...

 JF: Da, na taj način su bosanski Muslimani postali Bošnjaci. Ima dobar broj njih koji ne želi da se izjašnjava kao Bošnjak, nego smatra da je on Bosanac. Jer je to malo šire, jer je to jednostavno u cijelom regionu postalo sasvim uobičajeno. Kada neko iz ove zemlje preseli u Hrvatsku ili u Srbiju, ili u treću zemlju, tamo ga niko ne pita „ko si ti?“. Da li si ti Srbin iz Bosne, ili Hrvat iz Bosne, ili si Bošnjak – ti si za njega Bosanac. I to je bilo nešto što je bilo sasvim normalno. Sjećam se svoje mladosti: gdje god sam putovao van Jugoslavije, bio sam Jugoslaven. Ne samo što sam se ja tako predstavio, nego su me tako smatrali. Gdje god sam bio po Jugoslaviji, bio sam Bosanac. Gdje god sam bio po Bosni, bio sam Sarajlija. A ovdje u Sarajevu sam bio 'Jaki', jer smo se mi međusobno uglavnom zvali nadimcima, i vrlo često nismo znali ni pravo ime i prezime, a kamoli da smo pitali nekoga za nacionalnu ili vjersku opredijeljenost. Tako da je to nešto što je BILO. A onda smo sada naglo počeli da se dijelimo na isključivo tri grupe: na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Međutim, kako je Bosna i Hercegovina bila neko središte Jugoslavije, ovdje je bilo najviše mješovitih brakova, tih mješovitih brakova je u Bosni i Hercegovini bilo preko 35 posto. Iz tih brakova su se rađala djeca koja su se osjećala kao pola jedno, a pola drugo. I oni nisu bili ništa drugo, nego su se ranije deklarisali kao Jugoslaveni, nakon toga kao Bosanci, a sad smo vidjeli na ovom zadnjem popisu stanovništva da, ako si „ostali“,  onda nigdje ne spadaš, ne ispunjavaš uslove za bilo šta. Kod nas je cijela struktura vlasti napravljena tako da se sve dijeli na nacionalne ključeve, pa se tačno zna koliko može da bude sudija iz reda bošnjačkog naroda, koliko može da bude iz reda srpskog naroda, koliko iz hrvatskog. A onda, nakon velike intervencije međunarodne zajednice, odlučeno je da se ostavi mjesto-dva za 'ostale'. Tako da je tih ostalih, kojih je po popisu iz 1991. bilo preko 350.000, a po popisu iz 2013.  svega 40.000.  

MK:  Da li se taj stari princip nacionalne pripadnosti zloupotrebljava od strane današnjih političara, da bi „plijen“ podijelili između sebe? Pri tome se niko ne vodi principom „good governance“, nego raspodjelom resursa kako bi se uzelo što više za sebe i svoje rođake? Ukratko: zar ovo nije zloupotreba sistema nacionalnog identiteta s ciljem monetarnih interesa?

JF: Nažalost, da! Daleko više se zloupotrebljava, nego što se koristi na pravi način. Kada kažem 'zloupotrebljava': ne zloupotrebljava se samo od političkih elita koje na tome grade svoje izborne rezultate, i kroz izborne rezultate ostvaruju ono što im, recimo, po ustavu pripada, nego se zloupotrebljava i na taj način što ovdje žive tri naroda, kako kažu, koji svi izgledaju isto, koji svi govore istim jezikom, ali ga zovu različitim imenima, i koji se jedino razlikuju po vjeroispovijesti – ukoliko su vjernici. Međutim, nema nikakvog pravog dokaza kako biste mogli dokazati da ste Vi, recimo, Bošnjak ili da ste, recimo, Srbin. Niko Vam ne izdaje uvjerenje koje govori o tome, nego se radi o Vašem vlastitom iskazu, Vašem vlastitom osjećanju, tako da imamo ne mali broj političara, pogotovo na nižim nivoima vlasti, koji se za svake izbore drugačije deklarišu, jer cijene da bi tako mogli bolje da napreduju.

MK: Kako se manifestuje u svakodnevnici?

JF: Ja imam iskustvo iz vremena kada sam vodio Agenciju za državnu službu koja je zapošljavala nove državne službenike, kada bih nerijetko dobio upit „Koja nacionalnost Vam odgovara?“. A ja bih odgovorio „Ne odgovara nam nacionalnost, mi tražimo kvalitetu, da je neko najbolji, da zna jezik…“, a on kaže „Dobro, dobro, ali koju nacionalnost preferirate?“ A onda ga ja pitam „Dobro, a koje ste Vi nacionalnosti?“ A on kaže „Samo Vi recite šta Vama treba, ja sam te nacionalnosti!“ Jer se može deklarisati kako god hoće. On misli da ako je Srbin, da može dobiti posao, ili ako je Hrvat ili ako je Bošnjak. To nas, naravno, dovodi do apsurdne situacije da upravo zbog toga veliki broj mladih ne želi ne samo da se angažuje u politici, nego ne želi čak ni da glasa. Jer kažu, „to je sve prevara, i ja ne želim da u tome učestvujem, mene to ne zanima. Ja imam svoje mišljenje, i ja to guram.“

Naš je najveći problem to što, recimo, na našim izborima ne izlazi više od 50% – 52%, 53% glasača, mada je i to sumnjiv broj zato što u mnogim dijelovima zemlje – recimo, u Sarajevu - ovdje smo na Opštini Centar-  ima daleko veći broj ljudi upisanih u birački spisak, nego što je ukupan broj stanovnika. Ako uzmete u obzir da do 18. godine nema niko pravo glasa, kako se onda može desiti da Opština Centar ima 53.000 stanovnika, a ima 60.000 glasača. Tumačenje je da su to ljudi koji su došli pa su se prijavili a li ne žive ovdje, mada i oni imaju pravo glasa jer su građani – to je zvanični stav. Osim toga se na spiskovima nalaze ljudi koji su umrli ali niko nije prijavio njihovu smrt, tako da su naši izbori vrlo čudni, jer imamo veće, duže i opširnije sastavljene izborne liste nego što je ukupan broj stanovnika. Na bazi takvih izbornih spiskova, naravno, i rezultati su pod znakom pitanja. Mi pokušavamo da uvedemo neku kontrolu, da organizujemo izbore daleko bolje nego što su do sada bili. Ovo su nam, čini mi se, već osmi izbori od završetka onog nesretnog rata, ali i dalje je sve jako konfuzno. Da stvar bude gora, ljudi koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda ne mogu da se kandiduju.

MK: Kakvu ulogu igraju međunarodni faktori?

JF: Međunarodni posmatrači koji dođu ovdje da prate izbore, na kraju svakih izbora su rekli da su izbori bili fer i pošteni. Zato što je to formula: bili su fer i pošteni, jer niko nikoga nije istjerivao iz biračke jedinice, nije niko krao izborne kutije da svi to vide, a to što veliki broj građana ne može ni da participira, to nikoga ne smeta. Da stvar bude još gora, naši političari nisu uspjeli za ovih devet godina da implementiraju te odluke suda u Strazburu, koji bi trebao da bude ipak jedna vodilja kuda to ide i kuda Bosna i Hercegovina treba da ide.

 Sa takvim mišljenjem se apsolutno složila i Venecijanska komisija, koja je kao prijatelj suda dala svoje mišljenje da ta naša odrednica u Ustavu ne valja. Mi smo to shvatili još 2002. godine, kada smo ulazili u Vijeće Evrope i kada smo u post-prijemnim obavezama bili dužni da to promijenimo, ali eto, nismo, sve dok nismo dobili odluku suda. Ni odluka suda nije bila dovoljna. Inače, ako u međunarodnom pravu postoji neki problem, to je problem implementacije međunarodnih odluka. Nema nikakve sile, nemate policajca koji će doći i natjerati vlast da primjeni ono što je presudio Sud u Strazburu ili neki drugi međunarodni sud. Jedino što su naši političari uspjeli da naprave jeste to da oduzmu svim ovim 'ostalima' takozvano „aktivno građansko pravo“, a to je pravo glasanja. Jer su proglasili da ne treba dozvoliti da pripadnici jednog naroda biraju pripadnike drugog naroda. Da pođem od sebe, ja se deklarišem kao Jevrej, jer su mi svi preci uvijek bili Jevreji i teško da budem bilo šta drugo. Ja sada ne bih mogao da glasam na sljedećim izborima, recimo, za Predsjedništvo, zato što mogu da glasam ili za hrvatskog kandidata ili za bošnjačkog kandidata. A i jedni i drugi su rekli da ne smiju dozvoliti da pripadnici drugih  naroda biraju njihove predstavnike. A ja moram birati ili jednog ili drugog, i time bih naljutio one treće.  

MK:  Kako se pitanje blokirane implementacije presude iz 2009. diskutuje u zajednici? Da li želite veću podršku od međunarodne zajednice?

JF: Situacija je vrlo jednostavna. Ne treba raditi ništa drugo nego primijeniti ono što je Sud u Strazburu rekao, a to je da svi građani Bosne i Hercegovine moraju biti ravnopravni u izbornom postupku – u pasivnom i u aktivnom dijelu – znači, i da budu kandidati i da glasaju onako kako im savjest nalaže.  

MK:  Ali Bosna ne bi bila Bosna da nije sve ovako komplikovano. Umjesto da se razgovara o slučaju Sejdić-Finci, sada političari pregovaraju o promjenama izbornog zakona, koje prije svega hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović želi nametnuti.  

 JF: Upravo to je ona naša situacija da, kako mi kažemo, svako tjera vodu na svoj mlin. Drugim riječima: Hrvatima, koji su najmanji konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini – barem po popisu stanovništva – oni stalno propagiraju da su oni ugroženi, zato što 'drugi narodi' njima nameću ko će ih predstavljati, i oni traže takozvani legitimni status predstavljanja. Međutim, ono što prijedlog Bože Ljubića, koji je Ustavni sud, nažalost, samo djelomično usvojio, a stalno se priča da je to presuda koja je apsolutno zadovoljila njihove apetite, to je da se traži da se predstavnici biraju samo u kantonima sa hrvatskom većinom, a ne da si Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju ista prava. Tako da bi potpunom implementacijom ove odluke jedan dobar broj Hrvata u Bosni i Hercegovini ostao bez svojih prava. Da ne zaboravimo Hrvate koji žive u Republici Srpskoj, jer oni su za hrvatski narod i Sabor svakako otpisani.

MK: Dakle, pravo glasa Hrvata se žrtvuje zbog 'viših ciljeva'?

To je dogovor između Dragana Čovića i Milorada Dodika: Republika Srpska je srpska, i mi zaboravljamo da tamo ima i Hrvata i Bošnjaka, oni nas se ne tiču. A ovdje samo kantoni gdje imamo većinu, znači, gdje HDZ ima vlast, mogu da glasaju. Dok bi, recimo, Hrvati iz Sarajeva kojih ima blizu 25.000 nemaju nijednog predstavnika, i ne trebaju da imaju predstavnika, jer samim tim što žive ovdje a ne žive u Mostaru, oni možda i nisu baš „pravi“ Hrvati. Međutim, kada slušate glas Katoličke crkve, koja bi trebala na neki način da artikuliše mišljenje Hrvata, oni su, naravno, apsolutno protiv toga i traže da svi Hrvati, naravno, imaju mogućnost normalnog predstavljanja i glasanja. Ovo što je sadašnji prijedlog izbornog zakona koje važi za područje Federacije i koji je Federalni parlament usvojio u jednom domu, upravo govori o tome da su ravnopravno zastupljeni konstitutivni narodi i „ostali“, zavisno od broja koliko ih i gdje živi, ali da su zastupljeni svih deset kantona, barem u Federaciji.

MK: S obzirom na sve te nesuglasice i pokušaje manipulacije biračkog tijela, na kraju se uvijek vraćamo na Dejtonski sporazum…

To je tačno. Konstituisanje Bosne i Hercegovine u ovakvu državu bilo nešto što je bilo neophodno da se 1995. napravi mir odnosno da bi se zaustavio rat. I mi možemo imati puno primjedbi na Dejtonski mirovni sporazum, ali on je ostvario svoj najveći, najvažniji cilj, a to je da zaustavi rat. U tom zaustavljanju rata je Dejtonski sporazum bio izuzetno efikasan, i stvarno, nakon potpisa Dejtona ni one mirovne trupe koje su ovdje održavale mir nisu nikada bile napadnute ni sa jedne strane, niti je bilo bilo kakvih sukoba između etničkih grupa odnosno konstitutivnih naroda koji ovdje žive. To je veliki rezultat. Međutim, to je sve urađeno – ako smijem reći – na brzinu. A urađeno je zato što su oni koji su vodili Dejtonske pregovore shvatili kakva vrsta pregovarača su Bosanci i Hercegovici: da smo mi spremni da satima i satima diskutujemo o tome hoćemo li sada piti kafu ili čaj i da li je zdravo piti kafu ili čaj. I o tome čemo napisati čitavu biblioteku teoretskih knjiga, i to bi, da smo, kao što bi bilo normalno, u Mirovnom sporazumu potpisali ugovor o miru, a da se nakon mirovnog sporazuma formira konstitutivna skupština koja će donijeti Ustav te zemlje, mi bismo vjerovatno i danas, dvadeset i nekoliko godina poslije Dejtona još uvijek imali raspravu o tome kakav ustav treba da ima Bosna i Hercegovina. Zbog toga nam je taj ustav nametnut. Međutim, sa članom koji govori o vrlo jednostavnoj proceduri za promjenu ustava. Dobar broj naših građana čak i ne zna da smo mi napravili prvi amandman na Ustav Bosne i Hercegovine koji se tiče Distrikta Brčko, koji je usvojen od svih političkih stranaka, naravno, opet uz učešće i pritisak Međunarodne zajednice, i koji je u manje od dva mjeseca prošao kroz parlament, a da se o njemu nije puno diskutovalo u narodu. Čak većina građana i ne zna da imamo amandman 1. Amandman je, što je najčjepše, objavljen u Službenom listu, ali mi smo jedina zemlja na svijetu koja nema svoj ustav preveden na naš jezik i zvanično objavljen u Službenom glasniku/novinama. 

MK: Vi kažete da postoje mogućnosti za promjene, ali nema političke volje?

JF:  Upravo tako. Politička volja se teško može kreirati propisima i zakonima. Političku volju kreiraju živi ljudi, koji su na nekim od izbora dobili glasove onih koji pripadaju toj etničkoj ili političkoj grupi, da provede upravo ono što se mi kao grupa dogovorimo. Međutim, sasvim je jasno da su ovdje interesi političkih elita sva tri naroda vrlo slični, a vrlo daleko od naroda kojeg predstavljaju. Tako da u sve tri etničke grupe vlada podjednako nezadovoljstvo i našim političkim predstavnicima i njihovim rezultatima, međutim, kako se približavamo izborima, koji se za sada redovno održavaju svake četiri godine, ponovo dolazimo u situaciju da svako glasa za svoje, ne pitajući šta oni predlažu. U Bosni i Hercegovini u izbornoj kampanji nikada nećete čuti od nekoga ko se kandiduje, šta predlaže da će da uradi. Kažu: „Ako mene izaberete, onda će u Bosni i Hercegovini građani imati pravo da ujutro dobiju jednu besplatnu šolju kafe“. Nema takvih. Nego se predizborna kampanja uvijek bazira na tome šta su oni drugi krivo uradili? Kako da se odbranimo od onih drugih? Jer, ako oni drugi budu izabrani, mi smo u velikoj opasnosti i nas će nestati. U međuvremenu, ekonomska situacija se, nažalost, ne popravlja, i imamo velik odliv kadrova iz Bosne i Hercegovine. Kako neko kaže „ova zemlja najviše izvozi balvane i mlade, sposobne ljude“.  

MK: Šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?

JF: To je žalosno. S jedne strane, ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju prije pet godina, svi koji imaju hrvatske putovnice – a mislim da 99,9% Hrvata u Bosni i Hercegovini ili onih koji se deklarišu kao Hrvati, imaju mogućnost i pravo da idu i da rade u Zapadnoj Evropi, ne čekajući radne dozvole. Međutim, pred ambasadom Slovenij, imate veliki red i Bošnjaka i Srba koji čekaju radne dozvole, da bi mogli da idu raditi u Sloveniju ili bilo gdje u Evropsku uniju. Poznato je da je SR Njemačkoj potrebna radna snaga. Nije problem dobiti radnu dozvolu i otićii u Njemačku ili u Austriju, Švajcarsku. I zbog toga imamo strahovit odliv stanovništva. Pošto je takav odlazak najlakši Hrvatima, koji sa svojim putovnicama mogu automatski da idu i dobiju radnu dozvolu za rad bilo gdje u Evropskoj uniji, odliv Hrvata je najveći. Međutim, to ne znači da i ostali – kad kažem 'ostali'  mislim na Bošnjake i Srbe – ne žele da odu iz ove zemlje. Jedno je jasno: ovdje im se ne nudi nikakva perspektiva. Nije sav problem u tome da treba naći posao. Iz ove zemlje momentalno odlaze i ljudi koji su zaposleni, koji imaju jako dobre poslove, čak bračni parovi gdje oboje rade, ali idu, kažu, zbog budućnosti svoje djece, jer ne vide pravu budućnost u Bosni i Hercegovini.   

MK: Prema nekim istraživanjima, mnogi napuštaju zemlju zbog etno-nacionalizma. Umjesto rješavanja političkih problema, umjesto kreiranja radnih mjesta, evociraju se prijeteći scenariji. S obzirom na ovu trajnu blokadu i na nacionalističke igre moći, kakva je Vaša vizija Bosne? Šta bi moglo doprinijeti daljem razvoju Bosne?

JF: Sasvim je tačno da ljudi ne idu samo zbog ekonomskih razloga, nego i zbog svih ovih ostalih. Pored toga, cijene da je bolje otići ranije, nego kasnije. Nažalost, idu prvenstveno mladi ljudi. Ali za mlade ljude je vrijeme da zauzmu svoje mjesto na međunarodnom tržištu rada. Za nas bi bilo rješenje da, ako ne možemo mi otići u Evropu, može Evropa doći ovdje.

MK: Šta bi Evropa konkretno trebala učiniti?

JF: Nama treba zapravo neko sa funkcijom gospodina Valantina Inzka, Visokog predstavnika[4]. Da li je on dobro obavlja ili ne, to je drugo pitanje. Ali bi trebao koristiti Bonske ovlasti koje ima za provođenje Dejtosnkog mirovnog sporazuma. Kada kažem da „nama ovdje treba Evropa“, onda mislim da nama treba evropski način proizvodnje, evropski način investicija, evropski način kontrolisanja korupcije, jer, da se razumijemo: nema zemlje u svijetu bez korupcije. Zbog toga nama treba ovdje Evropa, i zbog toga ja mislim da sve one reforme koje je Evropa tražila od Bosne i Hercegovine ne trebaju Evropi, one trebaju nama.   

MK: Dakle, Vi zagovarate jači angažman Evropske unije i Međunarodne zajednice  koji bi utemeljio neke osnovne, potrebne promjene, a koje sa ovim „političkim elitama“ nisu moguće?

JF: Upravo to, zato što se čini da naši lideri ne žele da prihvate ta evropska pravila, jer oni rezonuju da „ako danas postanemo zemlja kandidat, mi ćemo – kako komesar za proširenje kaže – za deset godina možda postati član Evropske unije. Ja ću kao političar za deset godina biti u penziji, Bosna i Hercegovina će ući u Evropsku uniju, i onda ću morati u zatvor, jer za ovo šta sam ja radio i šta još uvijek radim, u Evropskoj uniji se ide u zatvor“. Čini mi se da je primjer bivšeg premijera Ive Sanadera u Hrvatskoj vrlo dobra lekcija šta se dešava kad poštuješ evropske kriterije.

Naravno, za korupciju je potrebno dvoje: onaj koji daje i onaj koji prima. I jedan i drugi kažu „niti sam ja dao, niti ste Vi primili“ - zato mi kažemo da nema korupcije i naše pravosuđe nije donijelo nijednu pravomoćnu presudu za korupciju u zadnjih nekoliko godina. A istovremeno, ne da je osjećamo, nego je maltene vidimo. Počevši od toga kada tražite ljekarsku uslugu, pa dok tražite da dobijete neki dokument, neku suglasnost za bilo kakve radove u vašoj kući ili na vašem imanju, vi jednostavno osjećate i vidite da ta korupcija postoji i da se bez korištenja korupcije ništa ne može uraditi. Dovoljno je pogledati da je u Bosni i Hercegovini najveći broj žalbi na svaki konkurs o javnim nabavkama u poređenju sa drugim zemljama regiona upravo ima u Bosni i Hercegovini, jer se zna da od onoga što treba da primim od investitora, ja moram jedan dio da platim investitoru da bi dobio posao. Upravo ti je naš problem, jer se protiv toga niko ne bori, nego smo umjesto borbe protiv toga jednostavno pokušali da se prilagodimo kako da u takvim situacijama dobro živimo, dobro radimo i dobijemo neke poslove.    

MK:  Makedonija i Albanija su trenutno ispred Bosne i Hercegovine. U obje zemlje postoji politička volja za rješavanjem gorućih problema kriminala i korupcije i želja da se na taj način društvo povede  naprijed. Kako Vi to ocjenjujete?

JF: Da je Bosna retrogradna država, to je očigledno. Razlog tome je ponašanje prvenstveno naših političkih lidera, a onda i međunarodne zajednice. Još prije deset godina, Bosna i Hercegovina je bila daleko ispred i Srbije i Crne Gore i Makedonije i Albanije u svom pristupu Evropskoj uniji. Međutim, zbog naših političkih neslaganja smo jednostavno zaostali, jer deset godina se nismo micali s mjesta, i to sigurno ne zbog predmeta Sejdić-Finci, nego zbog naših unutrašnjih odnosa. A ono što je sada, po meni, ružan gest, to je što je Evropska unija rekla – prvo je 20 godina govorila Makedoniji da ne može otvoriti razgovore s njima dok ne promjeni ime. Kada je uz vrlo bolna odricanja Makedonija prihvatila da promjeni ime, sada su joj rekli „Eh, za godinu dana ćemo otvoriti pregovore s njima“. Ta godina pomaka je ustvari godina gubitka vremena i za Makedoniju i za Albaniju. Ja znam da u Evropskoj uniji postoji zasićenje proširenja i kada u  skladu sa Mastrihtskim sporazumima bude svaka zemlja morala još da provede referendum o tome da li je EU spremna da se proširi na nove članice, to će ići vrlo teško. Ono što imamo pred očima, to je primjer Turske s kojom razgovori traju 25 godina. Ona jeste zemlja kandidat, ali nije se puno pomakla s mjesta.

MK: Da li su Bosanci i Hercegovci spremni za ulazak u EU?

JF:  Tu se, naravno, gleda paket-aranžman, jer nije samo mogućost putovanja i rada u Evropskoj uniji, nego i nekih preuzimanja obaveza prema pravilima Evropske unije koja su prilično striktna. I ako pogledamo da bi mi trebali da usaglasimo blizu 700 zakona sa pravnom stečevinom EU, to je dovoljno da se svako živ prepadne, jer ovdje naš parlament kad donese deset zakona smatra se da je bio jako aktivan i da je napravio veliku stvar. Mada bi trebalo da ide puno brže. U svemu tome ja mislim da još uvijek za ovu zemlju nema druge opcije nego da svim silama pokuša da postane članica Evropske unije, ispunjavajući sve ono što su kriteriji Evropske unije. Da se razumijemo: politički kriteriji se zapišu, ali se moraju i implementirati. Oni koji prate istoriju Evropske unije će se vrlo lako sjetiti da su, recimo, nakon pada Franka i Salazara primljeni i Španija i Portugalija u Evropsku uniju, a da nisu faktički ispunili ništa od tih uslova. Grčka  je nakon pukovničkog režima primljena u EU, iako nije ispunila uslove.  A to što su Grci još malo 'frizirali' svoje rezultate i svoju budžetsku potrošnju - sa posljedicama toga se Evropska unija do danas bori.  Nakon takvih iskustava je sasvim jasno da Evropa više neće da pruža tu vrstu protekcije, da nekoga prima samo zato što su bili u ratu pa da ih sada primi u paket-aranžmanu za cijeli Zapadni Balkan, kako se to sada lijepo zove, nego traži da se ispune prethodni uslovi. I to tako da budemo stvarno na nivou kako to zahtijeva Evropska unija i njihova pravila. Mi imamo primjere da i u Evropskoj uniji ima zemalja koje kaskaju za onim što se zove 'prosjek Unije'. Uglavnom su to novoprimljene zemlje članice bivšeg socijalističkog lager, uključujući i našu Hrvatsku koja se nije baš proslavila u ovih pet godina sa rezultatima unutar Evropske unije. Druga opcija je ostati crna rupa na Balkanu, jer ako pogledate kartu, vi ćete vidjeti da su Bosna i Hercegovina i Kosovo opkoljeni članicama Evropske unije, i – ako izuzmemo Srbiju – opkoljeni NATO-om. Prema tome, nema mogućnosti nekih iznenađenja kao što je bilo, ako uslovno kažemo, iznenađenje raspad Jugoslavije ´92. godine. Evropa se dobro osigurala da oko nas napravi zaštitni zid

MK: Koga Vi vidite, od historijskih ličnosti, kao političara ili političarku koja bi mogla riješiti ovu situaciju? Koji politički „duh“ iz prošlosti Vi vidite kao rješenje?)

JF: Ja pokušavam da budem realista. I znam da ne možemo nikoga dovesti iz svijeta mrtvih da nam  pomogne u tome. Međutim, način razmišljanja je sigurno da ima, da je u Jugoslaviji bilo političkih lidera koji su bili sposobni da urade tako nešto.    

MK: A u stvarnosti? Ko bi mogao ostvariti tu viziju članstva u Evropskoj uniji i razbiti tu neprestanu politiku destrukcije i blokade?

JF: Nažalost, u Bosni i Hhercegovini mi se čini da mi nemamo izgrađen takav jedan politički kapacitet koji misli unaprijed. Naš domet razmišljanja o budućnosti su sljedeći izbori, i to je to. Niko ne misli kako će život ovdje izgledati za 20, 30 godina, nego „daj da ja sad prođem, pa ću se ja potruditi da u ovoj konstelaciji koja jeste uberem dovoljno sredstava da obezbijedim svojoj unuci ili unuku sretan život“, i to je to. To je jednostavno i jedan od razloga što toliko ljudi želi da ode iz ove zemlje, jer, kad lideri ne vide šta treba uraditi, kad lideri ne propagiraju neku ideju nego samo slijede princip „daj mi moje danas!“, onda je teško vjerovati da ima budućnosti i za ljude koji ovdje žive, rade i plaćaju uredno poreze.