Bad Governance u Bosni i Hercegovini: Tiha revolucija

Dokumentacija

Sve više ljudi napušta Bosnu i Hercegovinu. Dosta im je konstantne neučinkovitosti bosanskohercegovačkih političara. Dosta im je i kaste koja 22 godine skoro ništa nije uspjela ostvariti za društvo i sada se odnedavno oslanja na destruktivni nacionalizam koji treba da podijeli zemlju i ljude i osigura im sljedeće izborne uspjehe.

Hadžić: Satirische Darstellung der Lage, in der sich junge Menschen befinden
Teaser Image Caption
Hadžić: Satirische Darstellung der Lage, in der sich junge Menschen befinden

Beznadežan položaj mladih ljudi u Bosni i Hercegovini ne bi se mogao dokumentirati s više simboličkog naboja: Kada je mladi par iz Doboja nedavno stao pred matičara, imali su samo jedan cilj za predstojeće medeno putovanje: Još uvijek u vjenčanici i odijelu stali su na ulicu, s kožnim koferom, u ruci držeći natpis s velikim slovima: Njemačka – Deutschland.

Mladi par je sa svojom akcijom odmah dospio u bosanskohercegovačke medije. Međutim, sa svojim simboličkim činom koji treba da simbolizira: Bježimo odavde  nipošto nisu sami. Trenutno ljudi masovno žele napustiti zemlju, mladi, dobro obrazovani, često cijele porodice. A većina onih koji odlaze za početak ne planira da se opet vrati.

Radi se o revoluciji koja na ovaj način sebi otvara put, revoluciji koja se dakako ne artikulira u unutrašnjosti, ne izbacuje hiljade prosvjednika na ulice koji bi iskazali svoje nezadovoljstvo sa stanjem u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Naprotiv, radi se o tihoj revoluciji koja iz godine u godinu iz zemlje tjera desetine hiljada ljudi kojima je jednostavno dosta korupcije i nepotizma, destruktivnosti i državne disfunkcionalnosti, političara koji ne koriste svoju dužnost za rješavanje gorućih pitanja, nego za bogaćenje sebe i članova svoje porodice.

Bosna i Hercegovina se 22 godine nakon rata nalazi u alarmantnoj situaciji: 50 posto ljudi je nezaposleno, kod mladih taj procenat iznosi čak preko 60 posto. Preko dana kafići su puni u „cupcake countryju“, cijela generacija mladih, motiviranih ljudi tu sjedi satima i ne zna šta će sa sobom.

Infrastruktura zemlje je – i u poređenju s ostalim zemljama u regiji koje su proteklih godina ambiciozno pretekle Bosnu i Hercegovinu – prava tragedija. U cijeloj zemlji postoji tek oko 70 km autoputova. Ko želi dospjeti od tačke a do tačke b, za 100 kilometara mora odvojiti oko 2 do 2 ½ sata vremena, čak najudaljenija područja u albanskim planinama imaju bolje ceste nego primjerice ona kozja staza između glavnog grada Sarajeva i crnogorske granice koja vodi dalje do glavnog grada Podgorice – paradni primjer za neučinkovitost države, a nalazi se u Republici Srpskoj.

Elite moći zemlje su se i u drugim oblastima u svim ovim godinama istakli prije svega svojim neradom: bolnice su na nivou zemalja trećeg svijeta. Zdravstveni sistem nije u stanju da bolesnim osobama obezbijedi potrebnu njegu i terapiju. Ljetos je Univerzitetska klinika u Sarajevu, čija je direktorica supruga bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, slala oboljele od raka u druge bolnice. Medicinski aparati na onkologiji nisu servisirani – i stoga se nisu mogli koristiti. Nedavno su pacijenti na dijalizi, koji nemaju šansu na transplantaciju, stupili u štrajk.

Ali u drugim oblastima primjetno se vide nedostaci, gdje god se pogleda. Već godinama se u Sarajevu zatvara voda, u zadnje vrijeme situacija poprima sve dramatičnije razmjere. Od 23.00 do 7.00h  u stotinama hiljada domaćinstava više ništa ne funkcionira. Gradski vodovodni sistem je beznadežno zastario i u očajnom je stanju. Sarajevo je valjda jedini glavni grad u Evropi u kojem je vodosnabdijevanje problematično.

A odgovorni? Očigledno nisu u stanju da ovladaju situacijom. Nije ni čudo, jer često stručnjaci ne sjede na odgovarajućim pozicijama, već se tamo nalaze stranački ljudi, rođaci ili supruge. S tom nagomilanom količinom nekompetentnosti ne može se izgraditi država.

A i za djecu i mlade bosanskohercegovački političari od završetka rata učinili su malo toga: dječja igrališta, ukoliko uopće postoje, izgledaju kao u 1960-im godinama, brojne škole u zemlji svojom oskudnom opskrbljenošću podsjećaju na situaciju u poslijeratnoj Njmačkoj. Sa svojim nacionalističkim utjecanjem, koje je usmjereno ka segregaciji i dijeljenju učenika, političari mladoj generacije sistematično uskraćuju moderno, kvalitetno obrazovanje zasnovano  na evropskim standardima.

Prema UNICEF-u oko 30 posto djece u Bosni i Hercegovini pogođeno je siromaštvom, stopa pohađanja predškolskog obrazovanja najniža je u cijeloj regiji.

No, politička klasa jedva da je izvukla pouke iz razornih ratova na Balkanu – samo u Bosni i Hercegovini ubijeno je oko 100.000 ljudi i silovano 20.000 žena. Naprotiv: ratni zločini se negiraju, ratni zločinci se veličaju i slave kao heroji, vladajući nacionalisti svih etničkih skupina (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) histeričnom konfliktnom retorikom drže ljude u neizvjesnosti. Na ovaj način, održavaju sistem straha koji proglašava susjede neprijateljima „vlastitog nacionalnog pitanja“ – kako bi na parlamentarnim izborima sljedeće godine iza sebe mogli skupiti obeshrabrene i uplašene.

Iako deklarativno političari podržavaju reformska nastojanja Međunarodne zajednice, na svakodnevnoj osnovi čine upravo suprotno od toga, blokiraju i opstruiraju, a naročito u obrazovnom sistemu pokušavaju da i dalje produbljuju svakako već postojeći jaz među različitim etničkim skupinama, kako bi na taj način uzgojili sebi sljedeću generaciju malih nacionalista i na taj način osigurali svoju moć.

Zimi su vrijednosti smoga u Sarajevu i Tuzli alarmantno visoke – već se postižu više vrijednosti nego u Pekingu. No, politika za sada ne pokazuje ni najmanji interes za to da se pozabavi ovim problemom, recimo tako što bi se razvijale linije javnog prijevoza ili strategije za okončavanje upotrebe uglja koja ima takve posljedice. Naprotiv: dok druge države sve češće prelaze na obnovljive izvore energije, bosanskohercegovački političari planiraju izgradnju osam novih termoelektrana u narednim godinama. Na štetu građana.

Kamo god da se baci pogled, u Bosni i Hercegovini pokazuje se nedostatak političke volje i umijeća za rješavanje izazova. O pristupu good governance za rješavanje socijalnih, ekoloških i ekonomskih problema predstavnici politike koji su fokusirani na očuvanje vlastite moći jedva da su čuli išta, umjesto toga oni s bad ili no governance (lošim ili nikakvim upravljanjem) tjeraju ljude iz zemlje.

Dok je hiljade penzionera nedavno u Sarajevu izašlo na demonstracije za bolje i dostojnije životne okolnosti, mladi radije pakuju svoje kofere. A ukoliko ih upitate šta žele raditi nakon škole ili studija, u pravilu se dobije samo jedan odgovor: Otići odavde što je brže  moguće – napustiti zemlju čije političke elite desetljećima odbijaju da okončaju trajnu mizeriju, nego – potpuno suprotno tome – samo dodatno povećavaju postojeće probleme.

Većinu trenutno vuče u Njemačku i Austriju ili u Švicarsku, gdje mogu pokazati da postignuće, stručnost i znanje vrijede – a ne nacionalna, stranačka ili pripadnost nekom klanu. Endemijski nepotizam, kojim rođaci i supruge moćnih političara dospijevaju na najviše pozicije, nije jedini koji izaziva besperspektivnost mlade generacije.

Prema zvaničnim brojkama navodno je 80.000 osoba napustilo Bosnu i Hercegovinu   samo u protekle dvije godine. A pri tome se tu ne radi samo o onima koji su nezaposleni. Odavno već odlaze i oni koji imaju dobro plaćena radna mjesta, koji rade za međunarodne organizacije ili za inostrana vrhunska preduzeća. Odjavljuju djecu iz škole, zaključavaju kuće i stanove i odlaze.

Desetine hiljada u neprekidnom krugu nacionalizma i neučinkovitosti politike više ne vide budućnost. Tako nastaje masovni egzodus koji zemlji pogođenoj ratnim razaranjima nanosi dodatnu nepopravljivu štetu.

Autorica: Marion Kraske, direktorica Fondacije Heinrich Böll Sarajevo

Drugi dio: Tiha revolucija – dokumentacija

Sastavila Katharina Schmitz

 

Aziz H., 20, student, projektni/programski asistent za ACIE, Sarajevo

„Život u Bosni i Hercegovini nema puno smisla. Ključni razlog zbog kojeg želim emigrirati su izgledi za dostojan život, jer ovdje to nemam. Dostojan život uključuje pristup kvalitetnom obrazovnom sistemu kao i pristup odgovarajućem sistemu zdravstvene zaštite: građani/-ke imaju pravo na kvalitetnu zdravstvenu njegu, gdje se čovjek ne mora bojati nekompetentnosti ljekara niti plaćati dodatno za svaku osnovnu uslugu, iako je osiguran. Stalno i dobro plaćeno radno mjesto samo se može pronaći ukoliko ste najbolji u svom poslu ili ukoliko se učlanite u neku političku stranku. Nadalje, pristojan život nudi osnovna prava i slobode: Najvažnija stvar u tome kada ste građanin demokratskog društva jeste da vladavina prava treba biti najvažnija i da se niko ne bi trebao plašiti  izražavanja vlastitog mišljenja. Ja želim i uvijek sam želio da se iselim iz zemlje jer se ovdje osjećam nemirno i ograničeno. Znam da ovdje neću ostvariti svoj puni potencijal i znam da bih mogao imati bolji život u inostranstvu. Također, želim biti u stanju da odvedem svoju mamu na bolje mjesto jednoga dana, da bih joj uzvratio ljubav, napore i žrtve koje je podnijela za mene barem u određenoj mjeri. Predstava da ne pripadam u društvo u kojem sam se rodio i moje shvatanje toga utisnuli su se u mene u poprilično ranoj dobi, kada sam imao dvanaest ili 13 godina i nikada me više nisu napustili. Nije prošao ni jedan jedini dan bez da ja mislim i sanjam o tome da odem odavde.

Dobro sam upućen u postupak emigracije za SAD i Njemačku. Čak iako nisam naročito izbirljiv, imam četiri top zemlje u koje bih volio emigrirati: SAD, Njemačka, Švedska i Finska. Međutim, primjerice i Nizozemska, Francuska, Belgija, Kanada i Norveška bili bi i više nego zadovoljavajući. U SAD-u i Njemačkoj krenuo bih kao međunarodni student sa studentskom vizom, koja se nakon diplomiranja poprilično lako može promijeniti u radnu vizu s trajnom dozvolom boravka i naposljetku se čak može dobiti državljanstvo. Poznajem engleski i njemački jezik i stekao sam i TOEFL i Deutsches Sprachdiplom. 

Naravno, zemlje u koje želim emigrirati također nisu savršene, ali ključna razlika jeste da se nešto poduzima da se isprave nejednakosti i da se unaprijedi životni standard ljudi. Ljudi su puno više uključeni i zainteresirani za oblikovanje vlastitih sudbina. Tamo bi nas naučili kako da razmišljamo, ne šta da mislimo.

Uključio sam se kao aktivista u nekolicinu organizacija poput platformi koje vode mladi, NVO i druge pokrete i tjerao se da učestvujem u neformalnom obrazovanju, da bih mogao doprijeti do što više svojih vršnjaka, koji bi zajedno sa mnom trebali biti nosioci promjena. I nije uspjelo. Čak i ukoliko se ostvari napredak, uvijek je korak naprijed, nazad dva. Ne postoji podrška države na bilo kojem nivou. Iskreno, više ne osjećam nikakvu obavezu. Nije moja krivica: Zatekao sam stanje stvari onako kako jeste i ukoliko oni koji su stvorili trenutnu situaciju nisu voljni da barem učestvuju u popravljanju vlastitog nereda, ja neću obavljati prljavi posao za nekoga. Dao sam sve od sebe, ali najbolje što pojedinci odrade  nije dovoljno. Ova zemlja se neće promijeniti sve dok svaka osoba ovdje ne odluči da bude promjena koju želi vidjeti. Stvar koja me plaši najviše jeste da većina ljudi možda uopće ne želi da se promijeni i odlučili su da ostave stvari onakve kakve jesu. Sve ovo samo je potvrdilo moju namjeru da emigriram za stalno.

Poznajem desetine ljudi koji planiraju emigrirati i čak više koji konstantno razmišljaju o emigraciji. Svi imamo slične razloge. Svi želimo otići jer znamo da imamo prilike da živimo normalan i pristojan život i na nama je da ih uzmemo i transformiramo. Na nekim mjestima na svijetu s“e s nevoljama susreće manjina u društvu, ali u BiH to je postala stvarnost za većinu i niko od nas ni na koji način nije spreman da bude talac ovih smetnji.”

 

Damir T., 32, Sanski Most, po zanimanju elektrotehničar,od završetka školovanja radi u kafiću

„Pola Sanskog Mosta odselilo je u Njemačku“

„Nedostatak perspektive glavni je razlog za to što ja i većina drugih ovdje svakodnevno razmišljamo o iseljavanju.Ovdje zapravo niko nema novca za dobar život. Potreba za finansijskom i socijalnom sigurnošću je velika. Najviša zabrinutost ovdje odnosi se na buduće generacije. Da li bi moje dijete ovdje imalo dobre prilike za obrazovanje? A čak s dobrom srednjoškolskom ili fakultetskom diplomom neće pronaći posao. Želim živjeti u zemlji u kojoj imam određenu sigurnost, tako što imam pravedne šanse da s dobrim postignućima dobijem i dobar posao. Sedam ili osam mojih najboljih prijatelja, s kojima sam se družio deset, 15 godina, posljednjih godina napustilo je zemlju. Prije svega mladi ljudi žele napustiti Sanski Most. A naravno da odluka drugih utječe i na vlastite misli o emigraciji. Ipak to nije odluka koju donosimo nepromišljeno i lako, unatoč svim tim problemima. Ali ukoliko zemlju napuštaju najbolji prijatelji, vlastita društvena mreža se rastvara postepeno, u jednom trenutku počnete razmišljati nekoliko puta dnevno, zašto ne slijediti hiljade ljudi koji su tokom proteklih deset godina napustili Sanski Most. To je nevjerovatno visok broj. Kada političari ne bi bilo tako korumpirani, vjerovatno bi više ljudi vidjelo budućnost u našoj zemlji. Ali ovdje su naše plate jedva dovoljne za kiriju i hranu i zbog toga bih i želio emigrirati u Njemačku.“

 

M.J., 37, univerzitetska diploma, radi u međunarodnoj organizaciji

„Nije to pitanje životnog standarda niti novca. Ovdje ne vidimo smislenu budućnost za svoju djecu. Naravno da ovdje možemo voditi dobar život, ali također želimo da naša djeca odrastaju u zdravom društvu.

Ne želim da moja djeca smještaju drugu djecu u ladice već na osnovu njihovog imena. Želim da moja djeca odrastaju u otvorenom društvu s dobrim obrazovanjem i jednakim prilikama, ne da kasnije neki drug iz razreda moga djeteta već u školi objavi da će na osnovu stranačke pripadnosti svoga oca već uspjeti pronaći neki dobar posao.

Nacionalizam utječe na svakodnevnicu i guši bilo kakvu ambiciju individualnog razvoja, kao i bilo kakve procese političke reforme. Oni bi bili prijeko potrebni kako bi izazvali strukturalne probleme u BiH. Kada bi postojali ozbiljni napori da se promijeni Ustav i da se obrazovanje oslobodi politike, vjerovatno bi ostali mnogi koji trenutno napuštaju zemlju.

Unatoč velikom broju nezaposlenih, situacija nije takva da ne postoje nikakva radna mjesta. U BiH postoje radna mjesta, upravo za kvalificirane i prije svega kompetentne osobe. Ali, upravo zaposlene osobe napuštaju zemlju.

Visokoškolsko obrazovanje u BiH je zahtjevno na većini državnih univerziteta, studenti moraju uložiti dosta truda i vremena i zbog toga i u inostranstvu imaju dobre šanse da pronađu posao, jer posjeduju široko znanje i zbog toga brzo usvajaju nova znanja. Upravo diplomanti/-ce medicine i informatike jako su traženi. Tada često imaju opravdani osjećaj  da svoje sposobnosti mogu istinski primijeniti samo u inostranstvu.  

Mnogi se svjesno odlučuju za ostanak u BiH i pokušavaju da nešto promijene, i za mene su to pravi junaci/-kinje koji još uvijek nisu dozvolili/-e da ih obeshrabe!

Samo ukoliko se lokalni životni uslovi promijene pozitivno i kada postanu vrijedni življenja, tada će ljudi i ostajati.

Ipak je šokantno koliko malo političku elitu zanima što upravo te osobe napuštaju zemlju. Interpretirati to što iseljenici šalju finansijska sredstva članovima porodice kao nešto pozitivno, samo pokazuje bezidejnost postojećih struktura. Ljudi predstavljaju najvažniji resurs svake zemlje i političari/-ke bi zapravo trebali/-e raditi na tome da im obezbijede dobre pretpostavke za ugodan život, kako bi ostali u zemlji.“

 

N.G., Vitez, 30 godina, magistar ekonomije, trenutno nezaposlen

„Od diplomiranja sam stekao samo svije godine i šest mjeseci radnog iskustva u svojoj struci. Radio sam čak za platu od samo 250 KM mjesečno. Također, za većinu radnih mjesta nismo obučeni na adekvatan i profesionalan način (moje lično iskustvo), što izaziva nepotreban stres. Da živim negdje drugo, moje obrazovanje i napori bili bi puno cjenjeniji. Imao bih odgovarajuću platu i obuku za svoj posao i tada bih bio u stanju da napravim nešto od svog života.

Živio sam godinu dana u inostranstvu i imao sam priliku vidjeti da ljudi mogu imati bolji život. Ljudi su pozitivniji i manje ograničeni nego što je to slučaj ovdje. Osoba koja ima 30 godina u BiH se više ne smatra mladom – trebate se vjenčati i dobiti djecu. Čak i ako im ne možete pružiti dobar život, nema veze. A najgore je sljedeće: većina ljudi ogrezla je u nacionalizmu i u načinu razmišljanja u kontekstu rata koji se desio prije toliko godina. Mladi ljudi „glasni“ su na forumima gdje raspravljaju radije o tome nego o privredi, zapošljavanju, prosperitetu… Valjda su ti ljudi zadovoljni situacijom u zemlji. Ja nisam. Dao sam ovoj zemlji sve što sam mogao; pokušavao sam stotine puta, nadajući se da će se situacija na koncu već poboljšati. Osjećam se kao da više ne želim da doprinosim ovoj zemlji.  

Tako da, ja ću otići. Imam nekoliko ideja o tome kamo bih mogao otići, ali najvjerovatnije ću prvo otići u Irsku. Kasnije ću se možda preseliti negdje drugdje. Nisam siguran da li ću dugo živjeti u inostranstvu, zavisi od mog napretka tamo. Ali, u ovom trenutku, ne vidim sebe u Bosni i Hercegovini – čak ni da imam sjajan posao i platu. Jednostavno sam se zamorio svim ovdje. Mislim da se i druge mlade osobe osjećaju isto tako. A, znate, oni nas jednostavnu puštaju da odemo. Oni, političari koji su odgovorni za naš očajni položaj, čak ni ne pokušavaju da poboljšaju živote ljudi kako bi ih naveli na ostanak.

Napustit ću zemlju do kraja ovog mjeseca sa svojim prijateljem kako bi sebi stvorio bolji život. Bosna i Hercegovina je sjajna ukoliko govorimo o prirodi i ljudima. Ali sistem ne prepoznaje obrazovane osobe koje naporno rade, koji će svoj potencijal odnijeti negdje drugo s razlogom.“

 

T.P., 32 godine, Zenica, bakaleurat iz prava, nezaposlena   

„Prošle godine sam izgubila treći posao u jednoj godini (bez opravdanog razloga) i dobio ga je sin gradonačelnikovog prijatelja, koji je šef javne kompanije, kojem je naloženo da raskine sve ugovore na određeno vrijeme, tako da je i moj ugovor raskinut. To je bio trenutak u kojem sam se odlučila na emigraciju. Od tada učim njemački jezik. Kada steknem dovoljne jezičke vještine, želim početi tražiti posao, predati prijavu za posao i dogovoriti termin za predaju zahtjeva u Ambasadi. Još uvijek nisam sigurna da li da odem u Austriju ili Njemačku, ali ubijeđena sam da u obje zemlje imam bolje i pravednije šanse za pronalazak zaposlenja kojim ću zarađivati dovoljno novca za pristojan život. U BiH, kada ne radite u državnoj službi, plata nije dovoljna za pokrivanje osnovnih mjesečnih troškova kao primjerice kiriju, računa i hrane. Čak ne govorim o putovanju ili kupovini auta ili kuće, govorim o osnovnim životnim potrebama. Jednostavno se ne može živjeti od onoga što zaradite.

Glavni razlog za moju emigraciju je ipak nezaposlenost. Diplomirala sam pravo, a radila sam ukupno samo dvije i po godine. Ukupno tražim posao gotovo pet godina. Korupcija i nepotizam otežavaju pronalazak posla i predstavljaju druge značajne razloge za emigraciju. Korupcija i nepotizam su sveprisutni (zaposlenje, zdravstvena zaštita, obrazovanje…). Čak sam pokušavala da pronađem posao izvan svoje struke, ali nisam uspjela. Imam 32 godine, a radila sam samo dvije i po godine! Moglo bi se reći da se osjećam istisnutom iz svoje zemlje.

Emigracija nije jednostavna i spontana odluka. Iscrpila sam sva druga sredstva djelovanja: ne samo da sam stekla diplomu iz prava; išla sam na dodatne obuke, tražila alternativna zaposlenja, iskreno bilo kakav posao. Volontirala sam u NVO, učestvovala u civilnom društvu i na izborima kako bih imala utjecaj, kako bih napravila promjenu i da bi se okončala  paralizirajuća korupcija i nepotizam političkih elita. Ali nije pomoglo. A dok se pojavljuje sve više i više razloga za emigraciju, ostaje sve manje i manje razloga za ostanak u BiH. Kao što sam već spomenula, ova odluka ne donosi se lako i mora se dobro planirati. Moj suprug i ja planiramo da emigriramo zajedno. Obzirom da on radi za njemačko preduzeće, već govori njemački jezik. Čak i moji roditelji žele da emigriraju zajedno s nama. Moja majka je po zanimanju medicinska sestra, ima dobre šanse za pronalazak posla i vođenje boljeg života u inostranstvu.

Poznajemo mnoge ljude koji su emigrirali, čak neki naši dobri prijatelji, a svi danas vode bolje živote. Rade naporno, ali imaju dobre poslove. Pružena im je pravedna prilika i ocijenjeni su na osnovu njihovih kompetencija i iskustva da bi dobili posao. Imaju bolja radna prava, dobro zdravstveno osiguranje i dovoljno novca za održavanje pristojnog životnog standarda. Iznad svega, stvorili su sigurnije i prosperitetnije okruženje za odrastanje svoje djece, za stjecanje dobrog obrazovanja, kako bi ona imala pravedne prilike u svojim životima. I zašto bih ostajala ovdje?”

 

Irfan H., 22, medicinski tehničar i fizioterapeut iz Sarajeva, trenutno nezaposlen

„Ja već imam rodbinu u Njemačkoj, i to će mi biti od velike pomoći. Ovdje trenutno nemam posla, iako sam se vrlo uspješno obrazovao za medicinskog tehničara i fizioterapeuta. U BiH ni u budućnosti nemam izglede za dobar posao. Zato sam čvrsto odlučio da se odselim u Njemačku. Trenutno se pripremam za certifikat o poznavanju njemačkog jezika na nivou B2.

U Njemačkoj su uvjeti za život i rad mnogo bolji nego u BiH. To se odnosi na sve sfere života, na primjer zdravstvo, radno pravo itd. Bosna i Hercegovina je zemlja za starije ljude, ali mladima ne nudi perspektivu. Možda ću se jednoga dana vratiti, ali nemam konkretnih planova za to. Trenutno želim da se pobrinem za vizu i ostale formalnosti. Ono što je već dogovoreno jeste da ću za prvo vrijeme stanovati kod prijatelja, koji već živi u Štutgartu. Čak i kada bi se stvari počele mijenjati, ja bih emigrirao. Politički sistem je suviše zaglavio, da bi se mogle dogoditi neke velike pozitivne promjene u skorijoj budućnosti. Ma, sve i da se dogode, ja u svakom slučaju odlazim, i to što prije.“

 

 

Kids Fest logo

Susanne P. : "Die Frage, warum ich BiH verlasse?

Erstens, lebt meine Familie in Deutschland, und meine Kinder haben schon vor Jahren, als Teenager, entschieden, Schule und Ausbildung in Deutschland zu machen, wo es viel mehr Chancen, Möglichkeiten und vor allem eine „moderne, normale“ Welt gibt. Genau das sahen sie in Bosnien nicht, obwohl sie in Sarajewo geboren und aufgewachsen sind, eine wunderbare Kindheit und viele Freunde hatten.

Zweitens, aus professioneller Sicht, hat mein Projekt Kid's festival in Bosnien begonnen, dann hat es sich immens entwickelt - in anderen Ländern. Heute ist mein vorrangiges Ziel dieses globale Konzept „KidsFest international“ weiter zu entwickeln, weltweit. Daher ist der Standort Berlin weitaus besser.

Drittens, und das der politisch relevanteste Grund, da er Indikator für vieles ist, was in BiH nicht so ist, wie es sein sollte, könnte, oder die Menschen es sich wünschen würden:

Nach vierzehn Jahren, und mit dem Wegfall internationaler Förderungen, gibt es für Kid's festival, das größte landesweite Kinder-und Jugendevent im Balkan, leider keine Perspektiven mehr in BiH: Ob man es sehen will oder nicht, Kid's festival in Sarajevo heißt eigentlich, gegen und nicht mit „Der Politik“ arbeiten, und das bedeutet: Nicht aufbauen, strukturieren, planen können (wie etwa in Tunesien), es heißt nicht für, sondern immer gegen etwas zu kämpfen. Es ähnelt mehr politscher Widerstands- als Kulturarbeit. Was zur Folge hat, jedes Jahr immer mal gerade so zu überleben, improvisieren, betteln, um am Ende wie durch ein Wunder ein glanzvolles Fest für Zehntausende Kinder aus ganz Bosnien zu gestalten. Tatsache ist: Kid's festival wird nicht vom Staat getragen, und die Kinder, die es lieben, haben eben keine Macht.

KidsFest ist nicht das Aushängeschild einer Partei oder ethnischen Gruppe - deswegen bleiben uns alle Türen verschlossen. Es gibt in diesem Staat kein „unser“ Gemeinwohl, im Sinne von allen Bevölkerungsschichten, es gibt das „meins“ und zweitrangig das „uns“, wobei das „uns“ nie die Welt, nie alle Bosnier beinhaltet. „Uns“ gibt es nur in Gruppierungen: Familie an erster Stelle, dann im größeren Sinne ethnische Gruppen. Es trifft genau zu, was mir der ehemalige Kulturbeauftragte der Stadt Sarajewo schon zu Anfang, vor 15 Jahren mitteilte: Du wirst nie Erfolg haben. Kid's festival ist zwar das beste Projekt, das es in diesem Land gibt, und Sarajevo sollte alles tun um es zu fördern, aber das wird nie passieren - ihr passt nicht ins System, weil ihr nicht dieser oder jener Gruppe zugehörig seid. Jede Bemühung unsererseits Aufmerksamkeit, konsistente Unterstützung für das Kid's festival zu erhalten, waren fruchtlos, abgesehen von ein paar „Höflichkeits-Peanuts“. Kid's festival dient Sarajevo offensichtlich nur als Aushängeschild, als multi-ethnisches Alibi. Einen politischen Willen, Kinder der verschiedenen ethnischen Gruppen zusammenzuführen gibt es nicht. Die Zeit ist reif, von  Bühne der kulturellen Events in Sarajevo abzutreten. Abwesenheit spricht Bände. Wir veranschaulichen eine Illusion, die sich in Luft auflöst. Das ist meine persönliche, wie auch politische Message."