Van kontrole. Balkan u velikom nemiru.
Srbijanski premijer Aleksandar Vučić ne pruža ono za šta ga Berlin nagrađuje
Ni na jednoj od skoro svakodnevnih konferencija za medije srbijanskog premijera – on jako voli objave – ne nedostaje napomena da se srbijanska politika obavezala na stabilizaciju balkanske regije. Pokorni ministri po službenoj dužnosti ponavljaju taj preokret, a mediji, naklonjeni Vladi, neumorno prikazuju svijet pun neprijatelja od kojeg premijeru valja odbraniti tu stabilizaciju.
Prema navodima bulevarskih medija, regiji i Srbiji prijete američki „Jenkiji“, NATO, Hrvati i, naravno, kosovski Albanci, a povremeno prijetnja stiže i od zapadnih sila potpireno „Balkansko proljeće“ koje bi moglo ujediniti sve glasnije proteste protiv zloupotrebe moći i korupcije u skoro svim zemljama Balkana.
Veliki šef partije i vođa mora da odbrani stabilnost od svih tih prijetnji. Interesantna je podjela poslova: dok bulevar i radikalno-nacionalistička opozicija traže pomoć kod Rusa, srbijanski premijer se prema želji Zapada nudi kao jedini garant za stabilnost koji će osigurati poslijeratno uređenje regije, kako novi konflikt ne bi izazvao nove valove izbjeglica a oni iz Afrike i Azije bili zaustavljeni uz pomoć vojske koja je postavljena na državnim granicama.
Za tu uslugu su Zapad, a posebno Berlin, spremni platiti visoku političku cijenu: približavanje Evropskoj uniji (EU), obimna novčana potpora i pohvale, čak favorizovanje u odnosu na druge šefove vlada iz regije na velikim političkim pozornicama – kao što je to bio slučaj u takozvanom Berlinskom procesu – i velikodušan stav prema autoritarnosti i zloupotrebe moći. Potonje se u Berlinu i Briselu predstavlja kao nezgodne nuspojave i privremeni „kompromisi“. Evropski Think Tankovi su Srbiju i druge balkanske države već počeli nazivati „Stabilokratijama“: autoritarno vođene države u kojima institucije znače malo, a jaki ljudi znače skoro sve, i koje Zapad podržava jer opslužuju njihove geostrateške interese. [1]
Takav je Balkan. I zašto bi to onda u Srbiji bilo drugačije? Ta uobražena ignorantnost ne samo da okreće leđa građanskim protestima koji se u skladu sa evropskim vrijednostima bore protiv autoritarizma i zloupotrebe moći, nego previđa odlučujuću stvar: a to je da se iza rječite fasade očuvanja stabilnosti upravo radi na suprotnom, da se brojni kompromisi na kraju svode na delegitimiranje liberalnog demokratskog uređenja, na ismijavanje slabe EU i destabilizaciju regije a time se povećava prostor za djelovanje velikosrpskog projekta koji se ovaj put nada ruskoj podršci. A Moskva skoro svakodnevno hrani takve nade.
Omladina naklonjena autoritarnim idolima
Zaista se trenutno ne može govoriti o stabilnosti na Balkanu. Regijom vladaju veliki nemiri, politički predstavnici iz Srbije, Hrvatske, sa Kosova i iz Bosne i Hercegovine se vrijeđaju nacionalističkim parolama i pomoću regionalnog konflikta pokušavaju zbiti nacionalne redove. Opasno odmjeravanje snaga prema vani je izraz velike slabosti iznutra: ekonomije stagniraju već godinama, jer ih eksploatišu nekolicina tranzicijskih profitera, jer su prošle nečuvene deindustrijalizacije zbog kojih su mnogi postali nezaposleni i siromašni; zemlje regije dodatno trpe zbog evropske ekonomije koja malo uvozi i malo investira.
Proširenje EU koja je od integracije 10 novih zemalja članica 2003. godine važila za efektivan instrument demokratske i ekonomske transformacije, već od prijema Rumunije, Bugarske (2007.) i Hrvatske (2013.) ne ispunjava očekivanja transformativne snage. Proširenje EU općenito je pod upitnikom, a u zemljama Balkana koje su zemlje kandidatkinje ili to tek treba da postanu, omladina je razočarana i sve se više okreće prema drugim, autoritarnim idolima. To je veoma plodno tlo na kojem cvjeta nova nacionalistička retorika na Balkanu a tenzije rastu nakon što su se do 2014. bile postepeno smanjile.
Za pokoju nacionalističku parolu, kao na primjer u Hrvatskoj, vjerovatno je kriva predizborna kampanja. Drugi, na primjer predsjednik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, su igrači koji već oduvijek pokušavaju prikupljati bodove epom o ugroženoj Republici Srpskoj. Na Kosovu se iz centra moći isključena opozicija Srbiji sveti nacionalističkim parolama. Premijer Vučić u svojoj državi vodi neku vrstu trajne izborne kampanje kojom želi uništiti opoziciju i uspjeva mobilisati pristalice. Prema vani, on se predstavlja kao neka vrsta predsjednika regije. Dok njegovi ministri i bulevar huškaju, on nudi pomirenje.
Svi su, kao, pravili greške tih 1990-ih, tako da on može biti siguran da niko neće prihvatiti ispruženu ruku. Ali, trenutno napetu situaciju na Balkanu nije moguće dovoljno objasniti sa tehnikama vladanja tipičnim za Balkan. U centru te napetosti je Srbija, čija se strategija destabilizacije regije s ciljem proširenja političkog uticaja Beograda nazire iza bilateralnih konflikata.
Tipična balkanska retorika
To je jasno vidljivo kroz srbijansku politiku u Bosni i Hercegovini. U skladu sa željama Zapada, Srbija zvanično podržava državno jedinstvo Bosne i Hercegovine, čije se unutrašnje napetosti i previranja Dejtonskim sporazumom iz 1995. prije bivaju zamrznute nego riješene. Srpski dio države, Republika Srpska, konstantno destabilizuje tu fragilnu tvorevinu i prijeti otcjepljenjem. Ova Republika Srba osnovana je još prije rata, 9. januara 1992., kao Srpska Republika Bosna i Hercegovina i stvorena je sistematskim protjerivanjem i ubijanjem ne-srpskog stanovništva. Dejtonskim sporazumom su bili sankcionisani kao gotovo čisto srpski entitet unutar Bosne i Hercegovine.
Ta Republika Srpska je za nacionalističke Srbe širom Balkana (jedino) stvarno pobjedničko postignuće i kao takva se slavi već godinama na Dan Republike Srpske, 9. januara. U ovoj godini je i srbijanski premijer učestvovao u proslavi takozvanog „Testamenta slobode“. Istovremeno, oni protjerani u 90-im godinama i članovi porodica ubijenih ne-Srba, te oni malobrojni povratnici taj dan doživljavaju više kao početak velike katastrofe, početak rata, ratnih zločina i srpske zlobe koja traje do danas.
Budući da se radi o jednonacionalnom prazniku koji isključuje druge konstitutivne narode, Bošnjake i Hrvate, Ustavni sud BiH je 9. januar kao praznik srpskog entiteta zabranio i naložio odabir nekog drugog datuma koji bi bio prihvatljiv za sve stanovnike tog dijela države. Predsjednik RS-a Milorad Dodik ignoriše ovu naredbu – a u tome ga podržava premijer Srbije Vučić. To je podrška koja je bitna. Jer, Dodik i njegov srpski entitet su slabi; država se nalazi pred bankrotom koji se samo odgađa srbijanskim otkupom državnih obveznica manjeg entiteta. Ove dvije vlade su u svakom pogledu usko povezane.
Redovno se održavaju zajedničke sjednice kabineta, sprovode zajedničke vježbe policije i pokazuju: kod pobjedničkog postignuća Republika Srpska se radi o zajedničkom nacionalnom interesu. EU i Berlin to smatraju tipičnom balkanskom retorikom koju su tako dugo prihvatali kao nužan kompromis, sve dok Beograd Dodika može držati pod kontrolom odnosno sprečava svaki korak u pravcu otcjepljenja.
Referendum vs. nacionalni praznik
No, Dodik ne samo da ignoriše odluku Ustavnog suda – to su i bošnjačke vođe i druge upravne jedinice učinile u 76 slučajeva do sada – nego on na pitanje da li 9. januar treba da se slavi kao Dan Republike Srpske organizuje referendum koji treba da legalnost Ustavnog suda zamijeni legitimitetom etnički obojenog referenduma. Srbijanski državni vrh zvanično ne podržava ovaj referendum, ali čvrsto stoji uz duboko anti-evropski državni koncept tog „nacionalnog praznika“. Stoga i ništa ne poduzima protiv toga.
Bez sumnje raspolaže i sredstvima i bliskim kontaktom za to, tako da će se referendum održati 25. septembra i vjerovatno će velika većina odlučiti da je Republika Srpska za Srbe, a ne za sve ljude koji žive u njoj. Referendumom, Dodik i - pretpostavljamo - Vučić žele postići dvije stvari: pravo na postojanje Republike Srpske treba ojačati i izvan poslijeratnog uređenja Dejtonskim sporazumom, a fragilni ustroj cjelovite Bosne i Hercegovine dalje oslabiti. To je i stav inicijative mlađih osoba koja je ovih dana pozvala na demonstracije protiv beogradske vlade.
Zapadne sile koje garantuju cjelovitu državu neće priznati referendum.Međutim, njima nedostaju sredstva kako bi ga spriječili, dok je Rusija već signalizirala da će ga priznati. Time se priprema teren za još jedan referendum o odcjepljenju srpskog entiteta od Bosne i Hercegovine koji je Dodik najavio već za 2018. A Zapad, predvođen EU komisijom i Berlinom, se i dalje nada da će Beograd spriječiti tako nešto, iako je srbijanska politika već učinila prvu korak u pravcu destabilizacije. Za to će biti spremni da plate još veću cijenu.
Strategija vlade Srbije
Dodikov kratkoročni cilj vjerovatno jesu veće novčane potpore EU i međunarodni krediti za njegovu zemlju, koje on i njegovi prijatelji – kako naslućuju istrage Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) – svim snagama pljačkaju. Dodik ovdje i nije problem. On samo želi da politički opstane i pragmatičan je. [2] Ustvari se ovdje pokazuje strategija srbijanske politike u Beogradu. Ona je zapravo problem, jer Zapadu obećava stabilizaciju, dok regiju konstantno destabilizuje ne poštujući dogovore, ugovore i institucije s ciljem održavanja velikosrpskog projekta. A Zapad to nagrađuje tako što srbijanskoj vladi korak po korak popušta.
Naročito njemačka vanjska politika i evropska politika Kancelarskog ureda svu nadu polažu u Vučića kao garanta za stabilnu regiju koja treba da ostane u uticajnoj zoni EU i NATO-a. Ono što u očima Kancelarskog ureda izgleda kao kompromis – Vučić obećava stabilnost, zauzvrat smije gaziti po pravnoj državi, a za to ga se još javno nagrađuje pregovorima za ulazak u EU, i to baš otvaranjem poglavlja o vladavini prava – ustvari je najvjerovatnije dio dugoročne strategije srbijanske vlade da, kao i u Bosni i Hercegovini s takvim kompromisima i stalno kršenje pravila, delegitimiše poratno uređenje, stečeno nakon kraja Miloševićeve diktature, i demokratizaciju Srbije. Međutim, time Njemačka nimalo ne gubi ugled u Srbiji.
Srbijanska vlada i bulevarska štampa Njemačku smatraju evropskim Hegemonom. A might is right – moćni su u pravu. EU sebi ne čini uslugu s tom politikom povlađivanja, a i državi šteti. Skoro svakodnevno političari se sprdaju sa EU na koju vrše vremenski pritisak, koju ucjenjuju sa Rusijom i od koje izmamljuju jedan kompromis za drugim. I to da je ugled EU u Srbiji sve manji ide u njihovu korist.
Trenutno se između 60 i 40 posto svih građana izjašnjavaju za ulazak u EU – zavisno od političke klime i od toga da li ulazak u EU znači i priznavanje poratnog uređenja, nezavisnost Kosova i priznavanje i procesuiranje srpskih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. 80 posto je protiv ulaska u EU, ukoliko je on uslovljen odricanjem Kosova. Najmanju podršku EU ima u generaciji mladih. Mladi su u međuvremenu za „ruski model“ i žele da priznaju Krim kao dio Rusije. Jedino zapadnog konzuma i bezviznog režima ne žele da se odreknu.
1 Return to instability: How migration and great power politics threaten the Western Balkans, by Francisco de Borja Lasheras, with Vessela Tcherneva and Fredrik Wesslau - 21st March, 2016 (European Council on Foreign Relations, London)
2 James Ker-Lindsay, The False Threat of Secession in Bosnia. The simple truth is that the Republika Srpska cannot and will not become independent. Balkan Insight, May 4, 2016.