Svijet kakav poznajemo Nejednakost, siromaštvo, glad

Svijet kakav poznajemo Nejednakost, siromaštvo, glad

Sarajevo: mother looking for food
Sarajevo: mother looking for food — Izvor fotografija

Ekološka kriza usko je povezana sa društvenim prilikama današnjice. Ona se odvija u svijetu punom nejednakosti, u kojem ekstremno siromaštvo obilježava život miliona ljudi. Svijet pak ni na koji način ne namjerava da savlada te nejednakosti: u periodu od 1980. do 2002., dakle, u toku neoliberalne faze ekspanzije kapitalizma, razlike između država dostigle su novi vrhunac, što potvrđuje čak i Svjetska banka.

autori/ce: Barbara Unmüßig, Lili Fuhr, Thomas Fatheuer


Izvod iz knjige „Kritika zelene ekonomije“ - 4. poglavlje:

Svijet kakav poznajemo Nejednakost, siromaštvo, glad

Ekološka kriza usko je povezana sa društvenim prilikama današnjice. Ona se odvija u svijetu punom nejednakosti, u kojem ekstremno siromaštvo obilježava život miliona ljudi. Svijet pak ni na koji način ne namjerava da savlada te nejednakosti: u periodu od 1980. do 2002., dakle, u toku neoliberalne faze ekspanzije kapitalizma, razlike između država dostigle su novi vrhunac, što potvrđuje čak i Svjetska banka. 36
Posmatrajući današnji svijet, može se zaključiti: oko 20 posto svjetskih elita i srednjih klasa mogu da žive dobro, da troše i proizvode jer to rade na račun prirode i onih siromašnih i najsiromašnijih. Sloj bogatih se u međuvremenu nastanio i u južnoj hemisferi, u zemljama kao što su Indija i Kina, a koje su još prije nekoliko decenija važile za siromašne. Međutim, bilo da se nalazimo na sjeveru ili na jugu – svi zajedno posljedice tog modela konzumiranja i proizvodnje svaljujemo na one najsiromašnije i na buduće generacije. To činimo tako što, primjera radi, okupiramo velike površine kopna u Argentini i Brazilu kako bismo pokrili globalno rastuću potrošnju mesa, odnosno proizvodnju stočne hrane, odatle otjeramo seljanke i seljake i uništavamo okoliš. Dakle, naš način života usko je povezan sa golemim društvenim i ekološkim posljedicama koje moraju da snose drugi. Neki naučnici su to nazvali „imperijalističkim načinom života“.37

Ekologija je pitanje pravednosti prvoga reda: prvo, tu se radi o jednakim životnim šansama za buduće generacije, dakle o generacijskoj pravdi. Drugo, neophodna reorganizacija industrijskog društva, takozvana Velika transformacija, podrazumijeva neizmjernu dimenziju pravednosti unutar i između društava: kako se formiraju cijene za energiju, troškovi mobilnosti? Koga isključuju različiti scenariji reorganizacije? Da li se pojačavaju nejednakosti? Kao treće radi se o pravednom izjednačavanju između visoko industrijaliziranog Sjevera, koji je do sada konzumirao najveći dio prirodnih resursa, ali i proizvodio najveći dio emisija, i tržišta u usponu i razvoju koja su u najvećoj mjeri pogođena klimatskim promjenama i drugim ekološkim krizama. O tim konfliktima svjedoče između ostalog i multilateralni klimatski pregovori.

Ovo su sve politička pitanja koja su usko povezana sa politikama moći i interesa unutar i između država, te sa demokratskim pitanjima kao što su sudjelovanje, transparentnost i jednakost spolova. Kome pripadaju resursi, ko odlučuje o  pristupu, ko profitira od njih i ko ima korist od održivog razvoja? To su ključna pitanja sadašnjosti i budućnosti.

Najveći problem – koji se u posljednje tri decenije također povećao – je, međutim, nejednakost unutar društava. »Sedam od deset osoba danas živi u zemljama u kojima je jaz između bogatih i siromašnih veći nego što je bio prije 30 godina», naglašava međunarodna organizacija Oxfam u opširnom izvještaju o globalnoj nejednakosti.38    U 2010. godini 388 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje jednako bogatstva kao i 50 posto najsiromašnije svjetske populacije (3,5 milijarde ljudi),  a u 2014. godini ih je bilo samo još 80! Prema Oxfamovoj studiji, bogatstvo 80 najbogatijih ljudi se u periodu od 2009. do 2014. godine udvostručilo. Predviđa se da će 2016. godine onaj najbogatiji procent na svijetu posjedovati jednu polovinu privatnog kapitala, a ostalih 99% će morati dijeliti drugu polovinu. To znači da  1% svjetske populacije posjeduje koliko i ostatak čovječanstva.   

Izvor fotografija

Većina poljoprivrednih poduzeća u svijetu su jako mala. Od njihovih vlada dobivaju najmanju podršku, a mogli bi dati veći doprinos u proizvodnji hrane. Umjesto toga, plodna zemljišta zbog land grabbinga (prisvajanje zemljišta) sve češće pada u ruke agroindustrijskih koncerna. No, otpor prema tome raste.

 (Izvor: Soilatlas 2015)                     

Upravo u zemljama u usponu su razlike u prihodima i kapitalu naročito velike: Brazil, Indija, Indonezija, Južna Afrika, Rusija i Turska. 39  

Nejednakost ima mnogo dimenzija, ona se ne ograničava samo na prihode i imovinske odnose. I pristup resursima je ekstremno nejednak. Prikažimo to još jednom na primjeru pristupa zemljištima: većina poljoprivrednih poduzeća u svijetu, konkretno 72%, obrađuje manje od hektara zemljišta, a samo 2% poduzeća obrađuju više od 20 hektara.40 Ta dva procenta obrađuju više od 60 posto svih poljoprivrednih površna u svijetu. Prosječnom Evropljaninu godišnje je potrebno 1,3 hektara za proizvodnju proizvoda koje konzumira. To je oko šest puta više od površine koja jednom čovjeku u Bangladešu stoji na raspolaganju. Osim toga, skoro 60 posto zemljišta koja se koriste za evropsko tržište su izvan EU.

Landgrabbing je najvidljiviji oblik takve vrste prisvajanja zemljišta. Ekstremna nejednakost u pristupu zemljištima i resursima predstavlja fundamentalnu dimenziju za sve debate o rastu: dok se za jedne tek mora osigurati dovoljan pristup, za druge je odlučujuće pitanje to da li je moguć kvalitetan život sa ograničenim pristupom resursima.

Naš svijet ne obilježavaju samo nejednakosti, nego još uvijek i veliko siromaštvo i glad. Širom svijeta, skoro svaki sedmi čovjek je gladan. To je gotovo jedna milijarda ljudi, a još jedna milijarda je neuhranjena ili se neadekvatno hrani. Tri četvrtine onih koji gladuju žive na selu, većina njih, više od 60 posto, su žene. Mjereno prema ukupnom broju stanovnika, najviše gladnih ljudi živi na afričkom kontinentu. I u zemljama poput Indije i Kine znatan dio stanovništva još uvijek gladuje. Prema podacima Globalnog indeksa gladi, u Kini je 22,9 posto stanovništva neuhranjeno, a u Indiji čak 25,5 posto. 41 Istovremeno u cijelom svijetu važi pravilo da ljudi koji gladuju bivaju i u društvenom i u političkom smislu stjerani na margine društva.

Opštepoznata je stvar da sam privredni rast nije garant za uklanjanje gladi, siromaštva i nejednakosti. Da bi se to postiglo, potrebno je promijeniti strukture moći i organizirati preraspodjelu kako bi se omogućilo učešće stanovništva u privrednom rastu. Samo povećanje produktivnosti i prije svega mjere za postizanje toga, na primjer visoke tehnologije u poljoprivredi, komercijalno sjeme, još više hemijskog gnojiva itd., nisu uspjeli da uklone glad u svijetu.

Razlog za toliko siromašnih ljudi na selima, a pogotovo žena, je taj da oni nemaju dovoljan pristup resursima kao što su zemljišta, voda i gnojivo kako bi proizveli dovoljno hrane za sebe, kao i u nedostatku novca kako bi si kupili dovoljno hrane. Nedostatak vlasničkih prava i time zajamčenih prava na posjedovanje, korištenje i raspolaganje, predstavlja velik problem u većini zemalja u razvoju. Razlike u moći i vlasničkim pravima između spolova predstavljaju centralni faktor koji objašnjava činjenicu da žene čine najveći dio onih koji gladuju. Često bivaju isključene iz prava na nasljedstvo.

Vrlo često se ignorira nejednakost i pažnja se skreće na jednu drugu dinamiku: porast svjetskog stanovništva. Riječju „eksplozija stanovništva“ i cifrom od devet milijardi – što predstavlja procijenjeni broj svjetskog stanovništva u 2050. godini – brzo se stvara jeziv scenarij. Problem međutim nije broj stanovnika, nego potrošnja resursa po glavi od strane bogatih i pripadnika srednje klase. Istovremeno, većina prognoza polazi od toga da će se broj ljudi na Zemlji nakon 2050. stabilizirati ili pak smanjiti. U mnogim regijama svijeta je već sada smanjenje broja ljudi na zemlji veći problem od porasta.42 Prema jednom od mogućih scenarija koje je izradio Odjel za populaciju Ureda za ekonomska i socijalna posla Ujedinjenih nacija (UNDESA), svjetsko stanovništvo bi oko 2050. moglo dostići svoju maksimalnu razinu i potom polako, a zatim sve brže opadati.

Čisto je zavaravanje govoriti o ekološkim granicama, a pritom ne uzeti u obzir socijalnu dimenziju. Ekonomistkinja Kate Raworth sa Oxford Univerziteta je stoga pristup „Planetarnih granica“ proširila za jednu važnu dimenziju: dimenziju socijalne pravde. Sigurni prostor u kojem čovječanstvo može preživjeti u miru i pravdi, pridržavajući se prirodnih granica, ovdje dobiva oblik donat-krofne.

Donut-krofna socijalnih i planetarnih granica

Izvor fotografija

Bruto domaći proizvod kao indikator blagostanja ne odgovara kompleksnim društvenim i ekološkim izazovima 21. vijeka. Ekonomistkinja Kate Raworth sa Oxford Univerziteta je razvila koncept koji na zajedničkoj osnovi razmišlja o ekološkim granicama naše planete i ljudskim pravima: ona svijet posmatra kroz »donut-krofnu«. Vanjski rub donata određen je ekološkim granicama naše planete, unutrašnji rub definiraju standardi socijalne pravde kojih se treba pridržavati. U privrednom sistemu koji poštuje ove granice, ne smije se posmatrati samo cirkulacija novca i robe, nego treba uzeti u obzir i okoliš, neplaćeni care-work (skrbnički rad) i socijalnu nepravdu kao integralne sastavne dijelove.

[Izvor: bpb i Kate Raworth, »A safe and just space for humanity: Can we live within the doughnut?« discussion paper, Oxfam, Oxford, auf Grundlage von Rockström et al. (2009), »A safe operating space for humanity«, Nature, No. 461, 2012, S. 472–475]

Za Raworth se radi o tome da se politike oblikuju na način da se onima koji upadnu u rupu donat-krofne omogući da se izvuku iz zamke siromaštva tako što će im se dati veći pristup i kontrola nad prirodnim resursima i osigurati ljudska prava. Ali, istovremeno se radi i o tome da one koji nas sa svojim ogromnim ekološkim otiskom (i  neizmjernim trošenjem resursa zbog imperijalističkog načina života) katapultiraju preko vanjskog  ruba donat-krofne, putem preraspodjele dovedemo u sredinu. Raworth podrazumijeva da je to moguće samo pomoću odustajanja od ludila porasta.

___________________________________________________ 

Bilješke

36  Vidi http://elibrary.worldbank.org

37  Brand i Wissen su obilježili pojam »imperijalističkog načina života«. Misli se na način života koji se, obzirom na ekološke granice, više ne može generalizirati i koji se u konačnici zasniva na isključenju velikih dijelova svjetske populacije iz životnog stila koji se propagira u „bogatim“ zemljama.

Više o tome ovdje:  Ulrich Brand, Markus Wissen (2013): Imperiale Lebensweise.
E-reader: http://www.buko.info/fileadmin/user_upload/doc/reader/BUKO-Gesnat-Seminar-04-2013-Reader-V1.pdf

38  Oxfam (2014): Even it up – Time to End Extreme Inequality, Oxford, S. 8

39  Vidi:  Global Wealth Data Book, S. 116, https://publications.credit-suisse.com/tasks/render/file/?fileID=5521F296-D460-2B88-081889DB12817E02

40 Vidi: Bodenatlas, a. a. O., Grafik S. 26

41  Vidi: http://www.welthungerhilfe.de/whi2014.html

42   Dobar pregled o debati nudi:  http://www.zeit.de/2014/07/szenarioschrumpfende-weltbevoelkerung