Dejtonski mirovni sporazum

Bosnu i Hercegovinu (BiH) još uvijek ne možemo definirati kao novu "stabilnu demokraciju". Čović (HDZ BiH) nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj.

Daytonski Ustav stavlja u centar jedno iskrivljeno, etnizirano shvaćanje, koje posebnu ulogu u državi dodjeljuje trima konstitutivnim narodima, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Stanovništvo kao zbir građana/ki, citoyena, de facto je razvlašteno, čovjek kao individuum je degradiran – on postoji samo kao instrument etničkih kartela moći. Download publikacije ovdje  

Intervju s prof. Christian Schwarz-Schilling, bivši Savezni ministar i bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Intervju vodila Marion Kraske, direktorica ureda Heinrich Böll u Sarajevu

Program koji dolazi “u ime Hrvata u BiH” oslanja se gotovo u potpunosti na viktimologiju / pobjednički narativ, s populističkom težnjom da sačuva “naciju” ugroženu većinom u Federaciji BiH.

Bosna i Hercegovina nije nastala 1995. godine, jer su i Bosna i Hercegovina i njeni narodi Srbi, Hrvati i Bošnjaci stariji od Dejtonskog sporazuma. Svi su oni tokom povijesti razvijali Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Godine 1995. Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne stvaraju BiH, a u mirovnim pregovorima ne sudjeluju predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka iz BiH nego pregovoraju Izetbegović, Milošević i Tuđman, kao predsjednici država. U postigutom sporazumu svi su se saglasili da će poslije rata „Bosna i Hercegovina nastaviti legelano postojanje (...) uz dalje međunarodno priznanje“. Dakle, ni u Dejtonskom sporazumu, ni u Ustavu kao sastavnom dijelu sporazuma, nigdje se ne navodi da se stvara nova država, nego se govori o kontinuitetu države Bosne i Hercegovine, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci se spominju kao konstitutivni, ali se spominju i „Ostali“ i „Građani“ koji imaju sva prava u BiH.