Kako su žene od New Yorka napravile grad u kojem vrijedi živjeti

Teaser Image Caption
New York High Lane

Grad je bio bučan, divlji i opasan, zgrade jako visoke, i gdje god je išla viđala je ljude sa „getoblasterima“ na ramenima. „U to vrijeme sam jako voljela New York“, kaže Annabelle Selldorf. „Svuda se čula muzika. Na svakom uglu osjetili su se drugi začini, čuli drugi jezici. A onda ta nevjerovatna otvorenost prema svemu i svačemu, čovjek se osjećao pozvanim da učestvuje. New York je bio poput jedne velike pozivnice.“

Annabelle Selldorf je 1979., odmah po završetku škole, došla u New York. Djevojka iz Kölna u velikom gradu. „Nije teško romantizirati tadašnji New York, sve je bilo tako uzbudljivo“ kaže ona. „Ali nije bilo smiješno biti napadnut nožem u leđa“. Podzemni tramvaji su bili prljavi i nepouzdani, zgrade urušene. Jednom je na kampusu Pratt Instituta u Brooklynu, gdje je studirala arhitekturu, našla čahuru. To je bio šok za nju. Tri-četiri puta su je opljačkali. Nije bilo sigurno otići na Union Square na Manhattanu.

Danas Annabelle Selldorf ima ured osvijetljen dnevnom svjetlošću, odmah na Union Squareu. Njen pas Jussi leži u ćošku i spava. Samo regal za knjige razdvaja njen dio ureda od ostalih saradnika i saradnica, ali to joj pristaje: nju ne zanimaju hijerarhije. Kafu sama sebi donosi. S njenog prozora se vide ljudi na trgu kako sjede na suncu, svake dvije sedmice tu je i zelena pijaca, ljudi se šeću kraj štandova punih cvijeća i povrća, miriše na svježe pečeni hljeb.

Život u New Yorku je postao bolji otkako se Selldorf doselila ovamo, grad je postao sigurniji, čistiji, prijatniji, zeleniji i moderniji. A to je dijelom tako zahvaljujući i njoj. Annabelle Selldorf je prihvatila veliki poziv i ostavila trag na svoju novu domovinu kao rijetko koja druga arhitektica. Njene zgrade pružaju se do linije horizonta, a milioni građana New Yorka svakodnevno prolaze pored njih. 

Čini se kao da ima više prostora za ljude

New York se u proteklim godinama tako brzo promijenio, kao malo koje drugo mjesto u razvijenom svijetu. Stopa kriminala je u padu, 1990. je zabilježeno 2245 ubistava u gradu, a u prošloj godini tek 350. U međuvremenu, New York je postao najsigurniji velegrad SAD-a. U metrou nema više grafitija, plastična sjedala su čista. Grad se vrlo brzo proširio, ali ipak se čini kao da ima više prostora za ljude. Razlog tome je prije svega arhitektura i dobro planiranje prostora.

 

Annabelle Selldorf pokušava da razmišlja i kao pješak: zgrade se moderniziraju u visinu da ne bi „ugušile“ prolaznike.  

Ustanove, arhitekti, timovi za dizajn, planeri i angažirani građani i građanke su odlučili da od New Yorka naprave grad u kojem vrijedi živjeti – i u tome su žene igrale i dalje igraju značajnu ulogu. Žene kao Annabelle Selldorf. Ova 55-godišnjakinja projektirala je najvažnije galerije u gradu, na primjer podružnicu Davida Zwirnera u Chelseau sa fasadom od betona, koja se tako dobro uklapa u industrijski ambijent ulice ovoga kvarta. Selldorfine luksuzne apartmanske zgrade obilježavaju Manhattan svojom jednostavnom elegancijom.  

Tu je, na primjer, i zgrada na adresi 200 Eleventh Avenue, ogromni stanovi s pogledom na rijeku Hudson i liftom samo za automobile – ali Selldorf je zgradu oblikovala tako se da ona, gledano sa ulice, čini mnogo manjom nego što jeste: gornji ustakljeni spratovi su malo uvučeni. „Želim da ljudi koji prolaze kraj mojih zgrada imaju ljepšu okolinu“, kaže Annabelle. „Moja arhitektura se bavi pitanjem kako ljudi doživljavaju arhitekturu. Ljudi su jako osjetljivi na svoju okolinu.“

Ovu rečenicu mogla je izreći i Amanda Burden. Dvanaest godina ona je bila glavna urbanistkinja u vladi bivšeg gradonačelnika Michaela Bloomberga, vizionarka za bolji New York.

Burden, koja je u mlađim godina bila starleta i koja je na listi najbolje odjevenih osoba zauzimala mjesto ispred Jackie Kennedy, mnogo godina kasnije je, kao urbanistica, obišla pješice skoro cijeli grad i napravila je novu podjelu ulica u kvartovima. Industrijski kvartovi preobraženi su u stambene četvrti u kojima su nicale stambene kule s pogledom na vodu – više prostora za ljude u New Yorku. 

Najznačajniji projekti Amande Burden bili su mnogobrojni novi parkovi, prije svega lučne promenade oko Manhattana i na East Riveru u Brooklynu i Queensu. I, naravno, High Lane, novi popularni park na tračnicama starih tramvaja na mostovnim konstrukcijama. Burden je inicirala i pratila te projekte - High Lane bi se bez njenog angažmana možda i srušio.  Podržala je takođe i projekt susjedske inicijative za očuvanje Meatpacking Distrikta i uspješno se izborila protiv svih otpora. 

Teško je zamisliti da je tu prije samo nekoliko decenija smrdilo na svježu krv

Tamo gdje su teretni vozovi devet metara iznad zemlje transportirali meso i druge namirnice, od ljeta 2009. cvjetaju zvjezdani i šafran. Tu je svako godišnje doba drugačije, a skoro 2,5 kilometara duga tramvajska trasa na mostovnim konstrukcijama na lijevoj strani Manhattana sada je jedan od najpopularnijih gradskih parkova, koji je od otvorenja zabilježio već preko 20 miliona posjetilaca. Cijela četvrt oko High Lanea se promijenila, otvoreni su elitni restorani, haute-couture butici i sagrađeni su privatni stanovi – nova radna mjesta i investicije koje je privukao High Lane, kaže Burden. Teško je zamisliti da je tu prije samo nekoliko decenija smrdilo na svježu krv.  

Prije nego što se pojavila Amanda Burden, četvrti blizu rijeka Hudson i East River, bile su prljave industrijske nepristupačne zone. Danas se ovdje sunčaju građani i građanke New Yorka i turisti. Tu su travnjaci, klupe, mali trajekt,“East River Ferry“, ljetno kino i najbolji sladoled u gradu. „Kako od parka napraviti mjesto na kojem svi žele da budu?“ pitala je Amanda Burden na jednoj TED konferenciji i odgovorila je: „Do nas je, ne kao urbanista, nego kao ljudi. Ne koristite svoju ekspertizu u dizajnu, nego svoju ljudskost.“ Danas ova 72-godišnjakinja putuje po svijetu i drugim odgovornim osobama za gradove objašnjava kako da slijede primjer New Yorka.

Ali ni u samom New Yorku posao nije završen, Robyn Shapiro vjeruje da grad može da postane još bolji i još zeleniji. 36-godišnjakinja radi na pandanu High Lanea: Lowlineu. Grupa arhitekata, dizajnera, inženjera i angažiranih susjeda su se povezali radi planiranja parka ispod historijskog Lower East Sidea. Robyn Shapiro, jedna od voditeljica projekta i njene kolege su za tu svrhu našli staru stanicu metroa. 

Duga u tržnici

"Za mene to predstavlja viziju budućnosti", kaže Shapiro. "Moramo promisliti koji je idealan način da se iskoriste površine u metropolama koje rastu." Na početku je Lowline bio tek luda ideja, koju je Shapiro htjela pretvoriti u projekat, u stvarnost. "Ovo možda predstavlja tipičnu žensku osobinu, hvatamo se u koštac sa problemima i implementiramo rješenja".

Robyn Shapiro je, kao zamjenica managerice projekta, preuzela vodstvo Lowline Labs, u jednoj staroj tržnici na Lower East Sideu. Posjetioce tamo dočeka neka vrsta staklenika, mada bez staklenog krova i prozora. Shapiro poznaje imena svih biljaka: pokazuje nam tilandsiju i debele lukovice. Najradije stoji u samom centru, gdje je svjetlo tako intenzivno, da vam se čini da ga možete dodirnuti. "Ovdje se često pojavi duga zbog prelamanja svjetla, zar nije cool?", kaže Shapiro.

Tu rastu biljke kojima prija podzemna svjetlost, među kojima su bršljen, loboda, paprat, mahovina i jedna vrsta smokve. Podzemno vrtlarstvo predstavlja revolucionaran koncept, kaže ona. Ogledala poredana po krovovima Lowline usmjeravaju svjetlo ka solarnim kolektorima. Specijalne cijevi transportiraju svjetlo ispod zemlje, gdje ga paneli u obliku kupola dalje distribuiraju. Na etaži pod ulicom, gdje su se između 1908. i 1948. parkirali tramvaji, niknut će osunčani park do 2020. ili 2021. – velik gotovo kao fudbalski teren. Shapiro kaže: "Radimo na tome da povežemo prošlost i sadašnjost i da ih učinimo dostupnim svima."

"Mnogi ostaju isključeni "

Ova fraza, "za sve", predstavlja ključnu riječ, kojom se vodi i Elizabeth Kennedy. Arhitektica pejzaža konstruirala je potpornu strukturu i sistem za navodnjavanje impozantnog krovnog vrta na starom brodogradilištu Brooklyn Navy Yard. U industrijskom kompleksu sada raste samo bio-povrće. Kennedy je ambivalentna po pitanju promjena u svom gradu. Da, život u New Yorku se jeste popravio, da, parkovi zaista predstavljaju jednu atraktivnu sliku grada. "Mnogi ljudi su tu međutim izostavljeni." Nedavno je posjetila jedan od parkova koji je uređen pod palicom Burden, Transmitter Park u Brooklynu, koji smatra prelijepim, međutim svi posjetioci su bijelci. Pred ulazom je vidjela grupu mladih, koji nisu bili bijeli. "Oni ne idu u park jer osjećaju da ne pripadaju tamo ", kaže. "Za njih je on odveć chic."

Elizabeth Kennedy vjeruje da dobar dizajn može učiniti pejzaže demokratskijim i da se zelene površine trebaju bolje uklopiti u okruženje. Još kao tinejdžerka željela se baviti dizajnom vrtova. Rođena je u porodici arhitekata i još kao dijete radila je sa materijalima koji su pripadali njenom ocu, međutim uvijek je radije crtala biljke i rijeke nego zidove i krovove. Čitav je svoj poslovni život posvetila zelenim površinama metropola, radila je na zatvorskim vrtovima, krovovima bolnica i obnovi jednog historijskog naselja u Brooklynu, u kome su se, krajem 19. vijeka, naselili prvi oslobođeni robovi.

Trenutno radi na projektu ozelenjavanja naselja u kome žive socijalno ugrožene kategorije u Harlemu, na jednom strmom nagibu, okruženom neboderima. Ova površina je do sada bila gotovo sasvim neiskorištena. Planira postaviti male terase sa šarenim, pokretnim metalnim stolovima i stolicama. "Kada ljudi imaju priliku oblikovati svoje okruženje, makar to značilo samo da će pomjeriti jednu stolicu, osjećaju se više vezanim za njega ", kaže. Istraživanja pokazuju da namještaj neće biti ukraden. "Ljudi ne žele da iznevjere ukazano povjerenje."

New York jeste postao bolji, ali s tim je i ekstremno poskupio. Građevinski boom pod palicom Burden i Bloomberga je uglavnom doveo do izgradnje poslovnih prostora i luksuznih apartmana, dok povoljni stambeni prostor još uvijek nedostaje. Susan Rodriguez intenzivno razmišlja o ovom razvoju situacije. Ona spada u najpoznatije njujorške arhitektice, uz Annabelle Selldorf, međutim Rodriguez se specijalizirala za muzeje, škole i ostale javne institucije, a ne za luksuzne zgrade. Svako jutro vozi se
Citibikeom na posao. New York je danas nemoguće zamisliti bez ovih plavih bicikala za iznajmljivanje, koji su u opticaju od 2013. Preko 160 000 stanovnika je pretplaćeno na ovaj sistem, a predviđa se da će ovaj broj rasti. "Za mene je ovo sjajna novina. Dobra za ljude, dobra za okoliš, dobra za sve ".

Kada se Susan Rodriguez 1982. godine preselila u New York, volontirala je u porodičnom prihvatilištu za beskućnike. "Činjenica da sam sada dobila priliku da zaista nešto učinim da ovim ljudima vratim trun dostojanstva, za mene predstavlja nešto posebno". Pedesetšestogodišnja zvijezda arhitektonske branše i dobitnica bezbrojnih nagrada je nedavno završila prihvatilište za beskućnike čija je fasada tako zanimljiva, da izgleda kao luksuzna građevina. Zgrada ima zanimljivu strukturu, igra se sa oblicima i bojama, te nije samo funkcionalna, već je i lijepa, što je neobično za građevine namjenjene socijalnim kategorijama. Unutra se nalaze svijetli, udobni maleni apartmani - stanari žive u prostoru od 25 kvadratnih metara, međutim imaju svoje malo carstvo.

Postoji tipična ženska arhitektura, urbanističko planiranje i dizajn pejzaža

Rodriguez je sve promislila – od oblika klima uređaja, do položaja vrata. Ulazna vrata, na primjer, nisu okrenuta na istu stranu, već su raspoređena u grupe po četiri, pri čemu nastaju male zajednice, jer se ljudi susreću u svom dijelu hodnika.

Ovo je jedna od omiljenih tema Susan Rodriguez. Dok pokazuje slike, ona naprosto blista, gestikulira i priča sve brže. "Moj dizajn nadahnut je aktivnostima stanara, zajedničkim životom ", sagt sie. "Kako zgrada djeluje na ljude koji u njoj žive, a kako na okolinu? Nova zgrada može u potpunosti promijeniti naselje. Ljudi trebaju imati osjećaj da moj dizajn uzima njihove potrebe u obzir."

Uz izuzetke, postoji nešto što bi se moglo nazvati tipičnom ženskom arhitekturom, urbanističkim planiranjem i dizajnom pejzaža – a primjeri ovoga se mogu naći širom New Yorka. "Nije riječ o tome da se napravi još jedna cool stvar, već da to što radimo ima određenu svrhu i da bude blisko ljudima. Ne gradimo spomenike sopstvenom egu ", kaže Susan Rodriguez. Ona i Annabelle Selldorf su prijateljice. "Naša zajednica je veoma prisna", kaže. "Predstavlja nam ogromnu privilegiju i odgovornost oblikovati svoj grad. Mi ovome pristupamo veoma ozbiljno."

_________________________

Članak napisala: Kathrin Werner, New York  za Süddeutsche Zeitung (SZ): http://www.sueddeutsche.de/kultur/wohnen-wie-frauen-aus-new-york-eine-l…