Apel za djelovanje – Put do funkcionalne države?

Apel za djelovanje – Put do funkcionalne države?

Analiza

Objektivno, ukupna društveno-politička situacija u BiH danas je teža nego što je bila u periodu pred minuli rat koji je bio projekat, domaći i strani. Prije nego što je taj projekat pobijedio sa krvavim posljedicama, činjenice govore:

Manje je građana nego danas osporavalo državu u kojoj žive, njen Ustav i postojeće institucije, zakone i sistem. Teže je bilo i zamisliti današnja rutinska nepriznavanja države i njenih institucija, pa i sa političkog vrha, uglavnom prešutkivana i nekažnjavana. 

Difference?
Difference? — Izvor fotografija

Apel za djelovanje – Put do funkcionalne države?  

U brojnim zvaničnim i nezvaničnim analizama stanja u Bosni i Hercegovini polazi se od posljedica, a često se potpuno prenabregavaju osnovni, bazni i ciljano proizvedeni uzroci zbog kojih se – od minulog rata do danas – došlo do današnje, po mnogo čemu dramatične situacije.

Objektivno, ukupna društveno-politička situacija u BiH danas je teža nego što je bila u periodu pred minuli rat koji je bio projekat, domaći i strani. Prije nego što je taj projekat pobijedio sa krvavim posljedicama, činjenice govore:

Manje je građana nego danas osporavalo državu u kojoj žive, njen Ustav i postojeće institucije, zakone i sistem. Teže je bilo i zamisliti današnja rutinska nepriznavanja države i njenih institucija, pa i sa političkog vrha, uglavnom prešutkivana i nekažnjavana.  Uvažavanja istorijskih različitosti i pored pojedinačnih, drugačijih primjera, bilo je dostignuta vrijednost. U zemlji sa kraja devedesetih, i pored očiglednih ekonomski problema, elementi poput životnog standarda, zapošljavanja, socijalne sigurnosti i zaštite, zdravstva, školstva, kulturnih potreba itd. bili su - u odnosu na prosjek u regionu – na višem nivou. Nad proklamovano većim građanskim pravima i slobodama danas, objektivne manipulacije sve do nasilja dnevno su veće i uočljivije.     

Društvo i država

U današnjem detektiranju razloga za aktuelno, dramatično stanje u BiH potpuno se zanemaruje osnovni dugoročni cilj projekta  konačne disolucije BiH, o čemu jeste riječ. To je rastakanje, urušavanje i dekomponovanje zajedničkog  DRUŠTVA i njegovih vrijednosti. To je sudbonosniji udarac  na opstojnost  istorijski multinacionalne i multikulturne države, nego što je onesposobljavanje  DRŽAVE, projektovane u Daytonu. Država se relativno brzo može konstituisati na logičnijim i efikasnijim principima i osnovama. Vrijednosno uništeno društvo mnogo teže. Istorijska supstanca BiH uvijek je bila prvenstveno društvo, a ne država.  Kroz minulih 30 godina, to društvo je podijeljeno, fragmentirano, njegovi dijelovi su suprotstavljeni  jedni drugima,  svi unutrašnji ciljevi se svode na matematiku dva protiv jedan, pri čemu se neko uvijek osjeća poraženim. Ovome procesu ciljano su doprinosile  radikalne promjene u sistemu obrazovanja, kulture, medija, temeljem političkih orijentacija sve više usmjeravanih "protiv" umjesto prema dogovoru tragom zajedničkih interesa.

Ovoj  politički, vrijednosno i psihološki  promijenjenoj realnosti, svedenoj na   borbu  za dominaciju nad drugima, kapitalno je doprinijela  organizacija  države potpuno pogodna manipulaciji različitim i suprotstavljenim  interesima. Oko tri miliona stanovnika "organizovano“ je u asimetričnom sistemu sa dva organizaciono različita entiteta plus jedan distrikt, deset kantona u jednom entitetu i bez kantona u drugom, sa 3 člana Predsjedništva države, 14 vlada, 168 ministarstava i toliko ministara, 135 raznih načelnika, 10 gradonačelnika, 223 poslanika, 3136 vijećnika...itd. itd.  Ideja potekla iz EU prije više godina da se bitni segmenti zakonodavne, sudske i izvršne  vlasti u presudnoj  mjeri spuste na niže nivoe organizovanja, ispod elementarno državnog,  snažno je odgovarala  procesima  podjele i rastakanja u ime i za račun politike  jasno  prepoznate kao lokalno separatističke, nacionalističke, sa presudnim  utjecajem na svaki segment državne organizacije. Vođenje "politike" poprimilo je manire kartelsko-mafijaškog  poimanja i mentaliteta.

Ciljane posljedice

Dominantni razlozi i dovršeni procesi obezbjeđivanja osnove  za generalno koruptivnu organizaciju države i društva danas su u etnokolektivističkoj- partijsko-mafijaško-interesnoj organizaciji i povezanosti unutar striktno podijeljenog društva i dekomponovane države.

Ključna osnova za funkcioniranje  unutar ovakvog konstrukta  jeste ciljano "kadrovsko  kompletiranje"  cjelokupnog  državnog sistema i institucija  tako da se taj sistem može držati pod kontrolom u masovnim operacijama institucionalizirane pljačke, otimanja, namještenog i kriminalnog profiterstva itd. Definitivno je pobijedila realnost popunjavanja državnih i javnih institucija  partijskim kadrovima, treniranim u jednoumlju, uz najvažniji kriterij  poslušnosti i uz neskrivanu eliminaciju kriterija obrazovanja, stručnosti, sposobnosti, posebno u generaciji mladih otvorenih prema svijetu i vrijednostima slobode, neovisnosti i sposobnosti. U javnosti se već sa indignacijom  ova  realnost  naziva "zatvorenim krugom debilizacije društva i države ", kao ilustracije  potpunog  poraza znanja, sposobnosti  i struke.

Institucionalizam i pravosuđe

U ovakvoj realnosti, potpuna je i generalna legalizacija otvorenog nipodaštavana  institucija, sistema, procedura i zakona – formalno u ime  "jednakopravnosti" etno-nacionalnih  grupa i prava. De facto, sve je u prikrivanju kapilarno raširene i bezmalo legalizirane korupcije temeljem  izuzetne pogodnosti i za takvu praksu dizajniranog  državnog sistema i novih društvenih "vrijednosti". U zaštiti novostvorene vladajuće strukture i eliminaciji sporadičnih unutrašnjih pokušaja borbe protiv nje, posebnu ulogu igra pravosudni sistem sa pravosudnim  institucijama,  apsolutno ovisan od ciljeva i naloga  tzv. "politike" i njenog legalizovanog interesnog trojstva. Bez dokidanja ove  veze, rješenja nema.

Budućnost i mladi

Za budućnost BiH, pa i samo za  pokušaj da se nešto promijeni i efikasno popravi, izrazito je porazna činjenica da BiH ubrzano i za sada nezaustavljivo gubi svoju prirodnu supstancu – mlade ljude od kojih budućnost zavisi. Statistički podaci, uz ostalo, kažu: Između popisa 2013. i 2018., dakle za samo pet godina, iz BiH je otišlo 173.000 stanovnika. U istom periodu je umrlo 35.000 stanovnika više nego što je rođeno djece. Znači, u pet godina je oko 208.000 stanovnika manje u državi, a od 1990. do danas BiH je ukupno izgubila oko 22% stanovništva. Stručnjaci smatraju da je ovaj broj čak i veći, jer se mnogi od onih koji su otišli uglavnom ne odjavljuju sa starih adresa. U toj sve radikalnijoj depopulaciji, ciljanoj  na generaciju mladih i obrazovanih, uočljive su tri osnovne grupacije.

Prvu grupu, onu sastavljenu od ljudi što odlaze, više ne sačinjavaju samo mladi, već podjednako i pripadnici srednje generacije, čak i oni koji imaju posao. Oni odlaze trajno i sa porodicama. Znači, ne odlaze više samo radi zapošljavanja, već prevashodno zato što u BiH u skorijoj pa i daljoj budućnosti ne vide više nikakvu perspektivu. Ti odlasci više nisu sporadični, već masovni i ubrzavaju se. Samo u prvoj polovici ove, 2019. godine,  iz BiH je otišlo oko 50.000 ljudi.   

Drugu grupu, koja ne garantuje zemlji evropsku budućnost, sačinjava  narastajući post-ratni  profil "izgubljenih" ili destruktivno orijentisanih mladih ljudi, od kojih se ne može očekivati prosperitet ni na kraću ni na dužu stazu. Riječ je o porodično, obrazovno, sistemski i kolektivno  zapuštenim mladim ljudima, rođenim i odraslim  u realnosti  potpuno uništenih društvenih, moralnih, političkih i svakih drugih vrijednosti, u sistemima poput "dvije škole pod jednim krovom", ekstremistički nastrojenim i indoktriniranim  animozitetima i mržnjama spram "ostalih i drugačijih". Oni se već u startu vežu za rubove  društva, poprimaju agresivna, radikalno konzervativna i kriminalna opredjeljenja i temelj su svekolike dekadencije koja  prepoznatljivo predstavlja  i globalnu političku realnost  raspadajuće zajednice.

Treća grupacija mladih je ona, sve raširenija, koja ne vidi pozitivne centre, nosioce zdravih i savremenih ideja, organizacije i pokrete  koji nude perspektivu na zdravim osnovama, za koje bi se mogli vezati i u tom ambijentu zadovoljavati svoje konstruktivne potrebe, realizovati  vizije, postignuta  znanja i energiju. Oni se izdvajaju iz društvenog života, izoluju u manje grupe i bave svojim  malim projektima očekujući, vjerovatno, trenutak kada će izlaz i za njih biti – odlazak. Za institucije  i politiku  države i društva nemaju nikakav interes.  

Smisao  "liderstva" i politike

U svemu ovome, BiH uočljivo tone na skoro svakom planu,  a "nostalgija za bivšim" sve je prisutnija u starijim generacijama. Probuđeni interes za ta vremena uočljiv je i kod mnogih iz mlađih generacija. Mnogima je sve bliži zaključak da su post-ratna obećanja i nade da će biti bolje – definitivno  završila kao iluzija. Svakodnevni nivo nepoštivanja države, od neprihvatanja do izrugivanja,  podjednako i svih institucija, zakona, sistema, procedura...iz dana u dan je sve veći i sada već toliki da sve ono što je drugačije u pozitivnom smislu – postaje čudo.  Šutnja pred svim ovim postala je normalna. Politički "lideri" u svemu podijeljenom na tri, koji ovakvu realnost zajednički podržavaju kao smisao same politike, kao sistem i dobitnički biznis, održavajući taj projekat i kao egzistencijalnu realnost, apsolutno su svjesni da bi svaki pomak naprijed doveo do rezultata koji bi njih bitno približio izvjesno  gubitku vlasti, a mnoge dovelo i do zatvora. Zato je proizvodnja i održavanje "tribalnih" animoziteta, straha i izolacije spram  svega što je dobitnička varijanta za zajedničko, savremeno i moderno društvo i državu  – njihov aktuelni politički projekat. U tom kontekstu i  stalna  pozivanja našim "liderima" od pojedinaca i institucija međunarodne zajednice  da se "više posvete interesima naroda",  doživljava se među običnim građanima u BiH sve više i kao nešto karikaturalno, pa i kao poniženje zdravog  razuma u ljudi koji žive ovdašnju realnost. Jer svaki i najmanji pomak "lidera  u interesu naroda" – uključujući tu i primicanje EU i njenim vrijednostima i standardima, značio bi bitno napredovanje  sistema i institucionalizma, bolje  pravosuđe i barem manju korumpiranost sistema, veće uvažavanje  obrazovanja, znanja, i sposobnosti, radikalnije odvajanje  države od plemenski  političkih manipulacija i kuhinja... Za  veliku većinu današnjih "lidera" to bi značio kraj.

Kako iz ove situacije

U praktičnom pogledu, BiH mora ući u ozbiljan proces  potpuno radikalne promjene državne organizacije, prvenstveno Ustava koji će, najmanje,  ispoštivati one principe i vrijednosti  ugrađene u ustave svake "normalne" države u EU. Sa ovakvim ustavom BiH naprosto ne može biti ni demokratska, ni građanska, uz svu ravnopravnost u unutrašnjim različitostima, ni zemlja ispoštovanih ljudskih prava i sloboda, ukratko  ni približno – evropska. Posebno se pravosuđe mora apsolutno odvojiti od presudnog koncepcijskog i izvedbenog utjecaja politike i "vratiti" struci.

Ključna promjena mora biti eliminisanje politike iz VSTV (Visoko Sudsko Tužilačko Vijeće) koje jeste formalno samostalni organ bez upliva politike na njegov rad, ali očigledno je da političke, posebno nacionalne stranke obezbjeđuju presudan utjecaj na pojedince, članove VSTV preko kojih se operacionaliziraju odluke kompletnog Vijeća. Prvenstveni razlog je to što su sada u Vijeću i advokati i sudije i tužioci, pri čemu advokati mogu biti članovi političkih stranaka, što je direktan kanal za upliv tih stranaka na odluke VSTV. Promijenjenim  zakonom o VSTV moraju  se drastično zaoštriti profesionalni  standardi i kriteriji za izbor ovih članova, onemogućiti da advokati u njemu učestvuju, podići kriterij znanja i profesionalne reputacije u pravosuđu, kako bi članovi VSTV svojim iskustvom garantovali odgovornost, nezavisnost i profesionalni kapacitet. Zakon također mora utvrditi kome VSTV na koncu odgovara jer u sadašnjim uslovima ne odgovara  nikome.  VSTV je dužno ponuditi Parlamentu godišnji izvještaj o svom radu na uvid, ali  bez mogućnosti i prava Parlamenta da bilo šta mijenja i povodom bilo čega u izvještaju iskaže svoje (ne)slaganje. VSTV jeste u principu poželjna i dobro zamišljena institucija, ali nije utvrđen mehanizam  odgovornosti  kojim bi se isključili stranački utjecaji  politike, kao i drugi vidovi utjecaja na članove Vijeća, bez odgovornosti za to ni njih ni onih koji na njih vrše utjecaj.

U ovom slučaju, Parlamentarne skupštine su osnovna poluga preko kojih je moguće pokrenuti proces. Već sada su mnogi u njemu – i pored snažnog stranačkog pritiska i "obaveza" parlamentaraca prema njima – motivisani  za pristanak na ovu vrstu promjena (novi Zakon o VSTV, zakonodavna odgovornost za (ne)poštivanje Ustava, zakona i sistema). Postoji novi strah parlamentaraca i političara od radikalizacije javnosti, pa zato tu njihovu spremnost treba  podržati  konkretnom izjavom  prije svega ambasada SAD i EU (javnost i parlamentarci nemaju više dovoljno poštovanja ni respekta prema  smiješno "balansiranom OHR-u“, pa ni dovoljno prema EU). Javnost mora biti podržana i ohrabrena konkretnim, a ne eufemističkim izjavama i terminologijom Wigemarka i Incka ("lideri bi trebali“ itd...). Iskorak jakih ambasada i organizacija kroz preciznije i konkretnije izjave i geste (odličan potez OSCE-a sa obustavom putovanja Tegeltije i njegovih pratilja u Pariz zbog formalno malog povoda, mali je ali zapažen u javnosti kao konkretan potez...). Ohrabrena šutljiva javnost može ostvariti kontrolisan, ali dovoljan pritisak na parlamentarce  koji imaju i broj i kapacitet za potrebnu zakonodavnu akciju. EU bi se morao konačno mnogo jasnije oglasiti oko drastičnog nepoštivanja  odluka Suda iz Strazbura, jer to nepoštivanje, dodatno, dramatično ruši kredibilitet institucija EU u očima javnosti ovdje i "hladi" građane za EU konkretno.                                                                                                               

Uz svo uvažavanje etničkih i vjerskih tradicija, država mora počivati na elementarnim građanskim principima, utemeljenim u evropskim vrijednostima. Tipična  ilustracija za nepoštivanje  evropskih  institucija i odluka jeste  institucionalni  otpor  oživotvorenju i uvažavanju građanskog koncepta kao jedne od temeljnih vrijednosti Evropske unije. Do karikaturalnosti je već dovedeno  uporno opiranje  političkih struktura, posebno onih  pod kontrolom HDZ-a, u realizaciji predmeta 'Sejdić/Finci', i naročito slučaja 'Zornić' u presudama Suda za ljudska prava iz Strasbourga u vezi sa tim. U ovom slučaju nedvosmisleno je ciljano i organizovano opiranje konceptu građanske ravnopravnosti i forsiranje ekskluzivnih etničkih prava nad građanskim  (nažalost uz otvorenu podršku HDZ-a Hrvatske, Predsjednice Grabar Kitarović i premijera Hrvatske Plenkovića Draganu Čoviću  kao "arhitekti ove opstrukcije)  što je u pozadini tog otpora. Podjednako tako ni "koncept" suprotstavljanja svemu ovome od strane Bakira Izetbegovića i SDA nije na tragu jačanja građanske države. U slučaju Zornić,  riječ je osporavanju neupitnog  poštivanja suverenog  prava svakog građanina kojemu se mora vratiti  aktivno i pasivno biračko pravo  i time potpuna  građanska ravnopravnost, bez obzira na etničku i teritorijalnu pripadnost. Iz toga bi, logično, proisticale i mnoge druge, temeljne promjene u skladu sa EU koja nam je, deklarativno i navodno,  krajnji cilj.

Naravno, pozitivne društvene vrijednosti, ciljano obezvrijeđene, ne mogu se preko noći obnoviti. Ali, da bi takav proces započeo, kapitalne promjene onoga što je iz raznih razloga utemeljeno kao ogromna greška u koncipiranju Bosne i Hercegovine u startu, moraju  biti hitno započeti, povučeni  hrabri i radikalni potezi na domaćem terenu uz presudnu pomoć izvana. Te procese ne mogu voditi oni kojima je kroz sve ove godine direktni "etno-korupcionaški", a zapravo lični interes bio – da vječito bude ovako kako je sad.

Osnovni razlog zbog kojih je godinama moguće realizovati lične i grupne korupcionaške interese u ime interesa stranke, nacije i vjerske  pripadnosti, jeste u činjenici da ni Ustav, ni zakoni i bezmalo sve institucije sistema na svim nivoima ne poznaju nikakav konkretan, jasno adresiran i primjenjiv vid odgovornosti  za djelovanje protiv i mimo utvrđenih ustavnih i zakonskih normi i principa koja su od zajedničkog interesa za državu i njene građane. Posebno je važno i neizostavno uvođenje zakonske odgovornosti aktera političkog života za poštivanje Ustava, zakona i međunarodnih ugovora. Moraju biti predviđene konkretne sankcije  za djela kršenja  i nepoštivanja  Ustava u domenu  kojeg poznaju sve moderne države (na primjer tzv. Ustavni patriotizam). Izvor raznih vidova potpune neodgovornosti i otvorenog suprotstavljanja sistemu jeste u nepostojanju pravnog normiranja odgovornosti za takva ponašanja. Od korupcije do političkih stavova i djela suprotnih Ustavu i zakonima. Energični potezi u definisanju odgovornosti  političkih aktera za poštivanje i provođenje  utvrđenih  zakona, odredbi, odluka i različitih mjera potpuno su u skladu sa civilizacijskim principima  uređenja  država. To nije nikakvo vanredno "nasilje" nad pravima cjelokupne zajednice ili njenih posebnih dijelova, stranaka i pojedinaca, ali je minimum neophodnog za početak "uvođenja reda" i obezbjeđivanja  funkcionisanja  društva i države.

"Narod" je još uvijek u većini bolji od vođa koje bira – ali su građani na svim stranama ekonomski ucijenjeni, propagandom pritisnuti i animozitetima zadojeni. Čak bi i mala, ali konkretna ohrabrenja sa strane i iznutra, koja bi pokazala da sve može biti drugačije, pomogla u ohrabrivanju tih ljudi, mnogo više  nego što se to misli. Ovako, negativna energija vrlo brzo postaje  upaljač za novu eksploziju i raspad. U postojećim okolnostima,  tu će eksploziju ponovo da usmjere  prema svojim interesima  novi "lideri" profitera i lažnih spasitelja, političkih i drugih  kriminalaca, koji će sveopšti poraz pretvoriti opet u njihovu  pobjedu.