Negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca može se zaustaviti samo usvajanjem zakona koji će to kažnjavati

Negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca može se zaustaviti samo usvajanjem zakona koji će to kažnjavati

Analiza

Bezbroj je primjera da je negiranje genocida i slavljenje i afirmacija zločinaca osnova za narušavanje sigurnosti i širenje velikosrpskih i velikohrvatskih projekata u Bosni i Hercegovini, a posljednje aktivnosti kojima vlasti iz entiteta Republika Srpska naoružavaju rezervne jedinice policije, uz najavu da će biti popunjene i iz redova ruskih dobrovoljaca (koji će za to dobijati i državljanstva i dokumenta Republike Srpske) više je no alarmantan dokaz da se na Balkanu ponovo počinje zveckati oružjem, uz sve glasnije prijetnje ratom.

Genocide
Genocide — Izvor fotografija

Negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca može se zaustaviti samo usvajanjem zakona koji će to kažnjavati

Cristian Dan Preda, izvjestilac Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu sredinom aprila 2019. godine je zatražio stav i mišljenje Evropske komisije zbog negiranja genocida u Srebrenici i slavljenja ratnih zločinaca u Republici Srpskoj, pitajući ih šta će učiniti da to zaustave. Skoro pa da je deprimirajuće da se nakon skoro 25 godina od genocida u Srebrenici i nakon niza presuda dva UN-ova suda  – Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog suda pravde – i nekoliko rezolucija Evropskog parlamenta (kojima prihvataju presude) preporučuje, ali i nalaže njihovo prihvatanje (kao što je urađeno rezolucijom iz 2018). Istovremeno, međunarodni zvaničnici se “vrte u krug” i ne znaju na koji način zaustaviti i osujetiti permanentna negiranja i poricanja genocida koja dolaze iz Republike Srpske i Srbije, posebno potpomognuta podrškom Ruske federacije.

U rezolucijama Evropskog parlamenta, baziranim na presudama MKSJ-a, donešenim 2005, 2009, 2015. i 2018. godine jasno je navedeno da se u Srebrenici desio genocid i ko je odgovoran, a u posljednjoj od 29. novembra 2018. navodi se da “Evropski parlament žali zbog kontinuiranog poricanja genocida u Srebrenici od nekih srpskih vlasti”, podsjećajući ih da “puna saradnja sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, i Mehanizmom koji ga je naslijedio, takođe uključuje puno prihvatanje i primjenu njegovih presuda i odluka”, te naglašava da je “priznavanje genocida u Srebrenici osnovni korak na putu Srbije ka pristupanju EU.” (Rezolucija o Izvještaju o napretku Srbije, čiji je integralni dio i navedeni tekst/amandman predožio slovenski europarlamentarac Igor Šoltes.)

Predino pitanje da li je Evropska komisija svjesna činjenice da se genocid negira i slave ratni zločinci, i da li je svjesna posljedica, pitanje je u rangu pitanja koje smo slušali devedestih godina prošlog stoljeća: da li ste svjesni da se glavni grad jedne evropske države, Sarajevo, drži godinama pod opsadom u kojoj fašistički snajperisti i tobdžije svakodnevno ubijaju civile. Kao i tada, tako i sada svi znaju šta se dešava, a politika negiranja koja dolazi iz Republike Srpske i Srbije, kojoj se međunaordna zajednica ne suprotstavlja, glavni je pokretač narušavanja sigurnosne situacije u Bosni i Hercegovini, regionu i EU.

Bezbroj je primjera da je negiranje genocida i slavljenje i afirmacija zločinaca osnova za narušavanje sigurnosti i širenje velikosrpskih i velikohrvatskih projekata u Bosni i Hercegovini, a posljednje aktivnosti kojima vlasti iz entiteta Republika Srpska naoružavaju rezervne jedinice policije, uz najavu da će biti popunjene i iz redova ruskih dobrovoljaca (koji će za to dobijati i državljanstva i dokumenta Republike Srpske) više je no alarmantan dokaz da se na Balkanu ponovo počinje zveckati oružjem, uz sve glasnije prijetnje ratom. Naravno, postavlja se pitanje koliko je i sama EU opterećena unutrašnjim previranjima i krizama, koje su evidentne i prisutne i dosta prije od pojavljivanja migrantske krize, i da li bi i EU zahvatio požar eventualnog sukoba na Balkanu.

Prije više od decenije, s prvim haškim presudama za genocid, u Bosni i Hercegovini se pojavila ideja da se na nivou države donese zakon o negiranju genocida i drugih zločina. Sada kada sigurnosna kriza eskalira u Bosni i Hercegovini i regionu, Dan Preda se pozvao na presudu Radovanu Karadžiću time podsjećajući ne samo na negiranje, nego i na sam sadržaj i suštinu presude u kojoj se decidno navodi da su srpske političke, vojne i policijske snage ratom i kroz četiri udruženo-zločinačka poduhvata napravile neviđene zločine u Bosni i Hercegovini, uključujući i genocid. Neki međunarodni zvaničnici su se onda sjetili i zakona o negiranju genocida koji se godinama bezuspješno pokušava usvojiti u Parlamentu Bosne i Hercegovine. A ne može biti usvojen jer politički i pravni sljednici onih koji su počinili genocid i zločine sjede u Parlamentu Bosne i Hercegovine i nalaze se u cijeloj strukturi vlasti Bosne i Hercegovine, shodno Ustavu Bosne i Hercegovine. I to svi znaju. I ćute. Zašto bi oni koji slave zločince i počinioce genocida usvojili zakon koji bi im to zabranio? Pogotovo ako niko od njih to ne traži? I ako bez ikakvih, lokalnih i međunarodnih, posljedica to rade godinama?

Priča oko donošenja zakona o negiranju genocida na nivou Bosne i Hercegovine trenutno podsjeća na bezuspješnu priču o rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a iz devedesetih kada su osnovane “zaštićene” enklave UN-a, kada se rezolucijama tražio prestanak konflikta, pozivalo na poštivanje međunarodnih konvencija, posebno Ženevskih... Čini se da je trenutna priča o zakonu o negiranju genocida dnevno-politička, a međunarodna zajednica svojim nečinjenjem pomaže razvoj ovakve situacije. Kako protumačiti to da se oni koji najviše negiraju genocid, počinjene zločine i presude dva međunarodna suda, u Bruxellesu primaju uz najveće počasti i uvažavanja, bez da ih iko i upita o tome?

“Potreba za donošenjem zakona o negiranju genocida je više nego očigledna. Novoizabrani organi Bosne i Hercegovine sada imaju priliku da pokažu da su opredijeljeni za vladavinu prava i dobro upravljanje i da usvoje relevantne zakone,” bio je komentar iz Ureda Visokog predstavnika (OHR) nakon presude protiv Karadžića. Odnosno poruka građanima Bosne i Hercegovine da se to ne tiče međunarodne zajednice, nego lokalnih lidera koji bi trebalo da se dogovore oko, slobodno ću reći, suštine svih odnosa u Bosni i Hercegovini i regionu, od toga ko je kriv za rat, ko je napravio genocid, ko je odgovoran, ko je...? Zašto su onda UN formirale MKSJ, ako se lokalni lideri mogu i trebaju dogovarati i kazniti zločince? Da operu svoju savjest?

Treba li podsjećati gospodina Inzka, Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini zaduženog za provođenje Dejtonskog sporazuma (u kome štošta piše i oko ovoga) da je u  njegovoj državi, Austriji, na snazi zakon (broj 148) iz 1992. godine koji dopunjava raniji zakon iz 1945. kojim se zabranjuje Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija i podržavanje nacističkih ciljeva. Zakon iz 1992. zabranjuje poricanje, tešku trivijalizaciju, podržavanje ili opravdavanje, na javni način dostupan mnogim licima, nacionalsocijalističkog genocida i zločina protiv čovječnosti. Ovaj postupak čini krivično djelo ako postoji politička namjera, propaganda ili uključuje “laž o Aušvicu”. U takvom slučaju u Austriji je zaprijećena kazna od jedne do 20 godina zatvora. Da li Inzko, Preda, Evropska komisija ili Evropski parlament zaista misle da bi Milorad Dodik i Srspka Demokratska Stranka (SDS), Aleksandar Vučić i Vladimir Putin pristali da se donese zakon o negiranju genocida po kojem bi negatori genocida prihvatili jurisdikciju Bosne i Hercegovine, odnosno da mogu biti presuđeni na višegodišnje kazne.

Dva su prijedloga o negiranju genocida i holokausta bila bezuspješno podnešena Parlamentu Bosne i Hercegovine. Prvi su podnijeli 5. septembra 2011. godine pod nazivom Prijedlog zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti prof. Azra Hadžiahmetović i Beriz Belkić, tadašnji zastupnici u Parlamentu Bosne i Hercegovine. U tom Prijedlogu se, između ostalog, navodi: “Genocid predstavlja zločin definisan članom II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida od 9. decembra 1948. godine i priznat kao takav kroz konačne i obavezujuće odluke ili presude Međunarodnog suda pravde, bilo kog drugog međunarodnog suda uspostavljenog relevantnim međunarodnim mehanizmima i čija je nadležnost priznata od strane Bosne i Hercegovine, ili Suda Bosne i Hercegovine. (...) S obzirom da je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u svijetu za koju je Međunarodni sud pravde utvrdio da se na njenom teritoriju desio zločin genocida, te da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj su, prema čitavom nizu konačnih i obavezujućih presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, počinjeni zločin genocida i brojni zločini protiv čovječnosti, neophodno je da Bosna i Hercegovina kriminalizira bilo kakvo negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje takvih zločina.”

U drugom Prijedlogu, podnešenom Parlamentu Bosne i Hercegovine 22. marta 2016. godine kao Prijedlog zakona o zabrani javnog poricanja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti, koji je uputila grupa zastupnika iz Socijaldemokratske partije (SDP), između ostalog se navodi: “(Negiranje presuda) (1) Ko negira presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju čini krivično djelo koje se kažnjava kaznom zatvora u trajanju do tri godine ili novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 10.000 KM. (2) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana počini u svojstvu javnog službenika, ili zloupotrebom položaja ili ovlasti, ili ako je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život građana BiH, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine i novčanom kaznom od 5.000 do10.000 KM. (3) Višestruki počinioci krivičnog djela iz stava (1) ovog člana kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do četiri godine ili novčanom kaznom u iznosu od 5.000 KM do 10.000 KM.”

Navedimo i primjer njemačkog krivičnog zakonodavstva u kome su za poricanje genocida relevantna dva zakona, izmjene člana 194. Krivičnog zakona iz 1985. i izmjene člana 130. iz 1994. Prema izmjeni iz 1985. poricanje holokausta zabranjeno je kao uvreda lične časti, tj. uvreda svakog Jevreja u Njemačkoj. Gonjenje za ovo djelo zahtijeva saglasnost žrtve. Prema izmjeni iz 1994. poricanje genocida postaje krivično djelo pod inkriminacijom podsticanja na rasnu mržnju. Inkriminira se poricanje, trivijalizacija ili podržavanje u javnosti ili na skupu, akcija nacionalsocijalističkog režima. Zaprijećena kazna prema zakonu iz 1985. bila je do jedne godine zatvora ili novčana kazna, a prema zakonu iz 1994. do pet godina zatvora ili novčana kazna. Za prekršioce ispod 18 godina starosti predviđen je društveno korisni rad. Postupak pokreće javni tužilac. Ako djelo počine maloljetnici, sudi niži sud (Amtsgericht) koji čine sudija i dva službenika. Teže slučajeve sude viši pokrajinski sudovi (Landgerichte), koji čine troje sudija i dva službenika.

Svakako treba ukazati i na činjenicu da su prestavnici žrtava genocida 2014. i 2015. godine imali niz sastanka sa članovima Vijeća za implementaciju mira (PIC), EU-a i OHR-a od kojih su tražili podršku za sprečavanje negiranja genocida. Možda je njihov prijedlog bio i najbolji – da se ne donosi novi zakon nego da se izvrši dopuna Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine novim članom. Intencija je bila na članicama PIC-a, koje su načelno podržale inicijativu, ali i smatrale da se ta inicijativa treba provesti kroz institucije Bosne i Hercegovine a ne nikako nametanjem tog zakona ili intervencijom Visokog predstavnika, posebno su bili protiv korištenja bonskih ovlasti. No, takva politika je dovela do toga da se usljed dugogodišnjeg negiranja i neprihvatanja presuda MKSJ u regionu, a bez ikakvih posljedica, ozbiljno ugrozi i mir i sigurnost čemu svakim danom svjedočimo sve više.

Pitanje zakona o negiranju genocida je pitanje priznavanja i prihvatanja naslijeđa MKSJ-a i Mehanizma, kao njegovog nasljednika; pitanje priznavanja i prihvatanja cijelog niza UN i EU akata kojima se tretira pitanje genocida; pitanje prihvatanja svih međunarodnih akata i konvencija kojima je savremeni svijet pokušao osujetiti zločin nad čovjekom; ali i pitanje i konstatacija da negatori genocida ne prihvataju  ljudski rod i civilizaciju i univerzalne vrijednosti. Međunarodna politika, posebno EU, na prvom mjestu treba shvatiti da je negiranje genocida i afirmacija zločinaca ujedno negiranje same suštine postojanja zapadne civilizacije i same EU te uspostavljenog međunarodnog poretka koji je izgrađen nakon II svjetskog rata kada je rečeno “nikad više”. Negiranje presuda međunarodnih sudova je i negiranje vladavine prava, kao jedne od osnovnih vrijednosti na kojima počiva zapadna civilizacija.

Zakon o negiranju genocida u Bosni i Hercegovini stoga ne treba samo Bosni i Hercegovini već i Evropi, a Bosna i Hercegovina je talac negatora genocida koji sjede i u Predsjedništvu i u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Kad međunarodna zajednica shvati da su borba protiv negiranja genocida i lov na zločince još uvijek prioriteti bilo kakve ozbiljne politike u Bosni i Hercegovini, onda će pitanje zakona o negiranju genocida, biti isto kao i pitanje zakona o odbrani, obavještajnoj službi, uspostavi Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća – zakona koji su ranije usvojeni u Parlamentu Bosne i Hercegovine, ali uz snažnu podršku i angažman upravo međunarodne zajednice, odnosno Visokog predstavnika.

Podsjetimo i da se i ovi nabrojani zakoni, kao i niz drugih zakona ove države koji su ranije usvojeni uz snažnu podršku međunarodne zajednice danas negiraju upravo od onih koji kontinuirano negiraju i genocid. Ulaskom ruski ojačanog Milorada Dodika u vlast na državnom nivou, ne samo da neće biti usvojen zakon o negiranju genocida, nego će i svi drugi zakoni koje je zapadna demokracija decenijama mukotrpno stvarala biti ugroženi u Bosni i Hercegovini.

Za kraj, navedimo citat Gregorya H. Stantona koji je identificirao osam faza u izvršenju genocida i koji je rekao da je “poricanje osma faza koja uvijek slijedi genocide. To je jedan od najsigurnijih indikatora budućih genocidnih masakara.”

Povezani sadržaji

0 komentari

Dodaj novi komentar

Dodaj novi komentar