Opasna igra sa granicama

Opasna igra sa granicama

Analiza

Da bi se do kraja razumjela aktuelna, a zapaljiva situacija sa najnovijom fazom u odnosima između Srbije, Kosova i uloge međunarodne zajednice u svemu tome – prije svega SAD i EU – ali i posljedica na stanje u regionu i naročito na pitanje granica, treba imati uvid i u dosadašnji razvoj tog cijelog "slučaja". 

Kosovo, Serbia, EU
Kosovo, Serbia, EU — Izvor fotografija

Opasna igra sa granicama

Da bi se do kraja razumjela aktuelna, a zapaljiva situacija sa najnovijom fazom u odnosima između Srbije, Kosova i uloge međunarodne zajednice u svemu tome – prije svega SAD i EU – ali i posljedica na stanje u regionu i naročito na pitanje granica, treba imati uvid i u dosadašnji razvoj tog cijelog "slučaja". 

Priča o osamostaljenju Kosova stara je koliko i Kosovo u Jugoslaviji. Ta priča je na radikalan način potpuno isplivala na površinu raspadom SFRJ. Od pukog sna i čežnje za osamostaljenjem kod Kosovara, do polaganog navikavanja većine u Srbiji na to da "Kosovo više i nije Srbija". Pri tome se činilo logičnim što je u Prištini i u Beogradu potpuno različit pogled na to šta ovakva realnost praktično znači i do čega će dovesti. U "procesu" koji se odvija na mahove i u talasima vruće-hladno, svako od njih ima svoju verziju. Ujedno je u Briselu, odakle se formalno ali potpuno neuspjelo diriguje tzv. "Briselskim procesom", potpuni nedostatak preciznosti u tumačenju osnovnog pitanja – šta doista treba konkretno učiniti da se ova priča dovede do kraja. I kako taj kraj treba da izgleda.

Uz notornu činjenicu da u politici najčešće nema nepopunjenog prostora, u stvoreni vakuum nedefinisanog srbijansko-kosovskog odnosa ubacili su se i mnogi drugi iz najbližeg, ali i onog malo daljeg komšiluka. Direktno ili indirektno. Svako polazeći od svojih interesa, uz pozivanje na "principe" koji se adresiraju na ime Beograda ili Prištine, a naplaćuju kao sjajan alibi za (zlo)upotrebu na domaćem terenu. I u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, sve do Grčke. Čak i među pojedinim državama EU u kojima svaka ambicija spram teritorija iz susjedstva nije baš strana. Svoj poseban pečat ovom procesu daju i SAD iz svoje računice. U koordinaciji sa EU, oni "glavnu opasnost" za stabilnost regiona i ovim povodom vide u Rusiji.

U dosadašnjim analizama u vezi sa ovim pitanjem, posebno među analitičarima koji poznaju situaciju, uglavnom su iskristalisane slijedeće konstatcije, a prije usvajanja u Parlamentu Kosova 7.marta 2019. godine takozvane "Platforme za pregovore sa Srbijom":

  • Unutrašnji dijalog između Beograda i Prištine praktično je prekinut; Vlada  kosovskog premijera Haradinija radikalizirala je cijeli proces uvođenjem taksi od 100 posto na robe uvezene iz Srbije i BiH; Proglašeno je formiranje "Vojske Kosova" praktično samo zamjenom imena postojećim bezbjednosnim snagama Kosova (BSK) ali sa dubokim psihološkim posljedicama na odnose Beograda i prištine; Briselski proces je potpuno usporen i izvjesno  neefikasan do kritične tačke; EU pokazuje nedostatak volje i kapaciteta da energičnije "dinamizira" proces makar i samo do minimalne neophodnosti; Obadvije strane kupuju vrijeme i pripremaju se za vanredne izbore kako bi stvorili novu realnost za nastavak svojih planova i u 2019.godini; I u EU, među pojedinim funkcionerima kao i pozicijama pojedinih država vidljiv je uticaj približavnja izbora, stavljanja pitanja "Kosova" u kontekst pozicioniranja za te izbore; Predsjednik Vučić sa najužim rukovodstvom svoje stranke i države iz procesa je potpuno isključio javnost u Srbiji i odlučivanja zatvorio u uski krug oko sebe; U Prištini glasno pa i trijumfalistički računaju sa još snažnijom podrškom SAD u procesu njihovog konačnog međunarodnog priznanja i "odvajanja" od Srbije; Višestruki pokušaji sa vrha EU ali i sugestije u tom pravcu iz Vašingtona da Kosovo ukine nametnute takse Srbiji (BiH je tu kolaterala tragom odnosa Srbije i Republike Srpske) su propali, a odgovor Haradinija je uporan i radikalan: Kad Srbija zvanično prizna Kosovo kao državu, razgovarat ćemo o taksama! U apsolutno nepopustljivom stavu Haradinaja u vezi sa ovim, mnogi analitičari u regionu vide direktni utjecaj Londona.

Nakon niza stvarnih i lažnih napora da se napravi koji korak bliže cilju, temeljem unutrašnjeg i primjenom tzv. Briselskog dijaloga, broj opcija o rješenju problema odnosa Srbije i Kosova, prije "Platforme" iz Prištine, bio je sveden na slijedeće tri: Razgraničenje između Srba i Albanaca, Status quo kao politika odnosno „zamrznuti konflikt“, ili Normalizacija odnosa Srbije i Kosova. Pri ovome, malo je ko od analitičara bio u stanju da precizira šta se, zapravo, podrazumijeva pod "normalizacijom odnosa".

 

Dva predsjednika, Vučić i Tači, u prvi mah "razumjeli" su se povodom ideje o razgraničenju i "razmjeni teritorija" sjevera Kosova za neke opštine na jugu Srbije.Vjerovalo se da će Srbija time zaštiti Srbe na Kosovu, a Kosovo dobiti teritorijalnu kompenzaciju uz većinske Kosvare koji istorijski nastanjuju te opštine na jugu Srbije, uz graniciu sa Kosovom. Malo je ko od njih u tom trenutku poveo računa o ogromnoj opasnosti po region, posebno po Bosnu i Hercegovinu, od bilo kakvog "otvaranja" granica na Balkanu. Lančana reakcija u poništavanju principa Badinterove komisije nakon raspada Jugoslavije bila bi vrlo vjerovatno upaljač za nove krvave sukobe. Ipak, i mimo podrške prvobitnom slaganju Vučića i Tačija o ovome sa raznih strana, posebno i iz Amerike, čak i od dijela struktura u EU, analize su pokazale da su bili jači argumenti koji su bili protiv razmjene teritorija, a za nastavak pokušaja "normalizacije". Pri tome je prilično nejasno šta se sve pod tim podrazumijeva. Ujedno, očigledno je i da se mnoga od ovih pitanja redovno tumače na sasvim različit način u Beogradu i Prištini.  Zato je i druga opcija, ona koja preferita status quo postala kod mnogih, ali ne i svih, poželjnija opcija.

 

U tom kretanju u krug, za javnost su prije "Platforme" date i navodno zajedničke "Preporuke za izlazak iz blokade dijaloga". One, u najkaraćem, polaze od slijedećeg:                                                   

 

- Iz perspektive predstavnika EU, "nedovoljno je angažovanje strana u primjeni dogovorenog". Tipična formulacija birokrata iz Brisela, nespremnih na bilo kakve čvrste i definitivne odluke kojima ne moraju svi biti zadovoljni.                                                                                                       - Iz perspektive javnosti, Briselski dijalog je u „kritičnoj fazi“ i trebalo bi ga oživjeti. Naravno, to traži početak rješavanja brojnih političkih, ekonomskih i bezbjednosnih problema koji su nastali i ranije i tokom tzv. krize dijaloga. Na primjer, pitanja registarskih tablica za vozila, uređivanje prelaza, pitanje raznih sertifikata, deklaracija, dozvola i slično, aktiviranje policijskih snaga i tužilaštava u sprovođenju vladavine prava... sve ono što je do sada ostalo nerealizovano.

 

Izvjesno je bilo da je ovakva situacija udaljavala Srbiju i Kosovo od dogovora, produbljivala nepovjerenje ali i provocirala iznova optužbe "druge strane". O novim ekonomskim i bezbjednosnim problemima ne treba ni govoriti.

 

Ponašanje jednih i odgovori drugih u već stvorenoj krizi i odnosima nepovjerenja nosilo je u sebi najmanje dvije bitne opasnosti. Jedna se već od početka 2019. godine prepoznavala u uticaju "kosovske krize" na dodatno komplikovanje ionako kompleksnih odnosa među ostalim državama u regionu. I drugo, ova kriza je slutila izmicanju kontroli i prelijevanju u bezbjednosne incidente i sukobe širih razmjera. Kratkoročno manje opasna posljedica svega ovoga bila je da Srbija i Kosovo mogu otići u izolaciju, a mnogo opasnija, pa i realnija, da mogu postati i upaljač za ozbiljnu destabilizaciju cijelog prostora u kojem su isprepleteni interesi NATO-a, Amerike, Rusije, Evropske unije pa i Turske, gdje svako ima svoje interese.

 

Krizu koja je u toku, Srbija i Kosovo nikako nisu mogli jednostrano riješiti. U tome su se slagali svi koji su racionalno prosuđivali situaciju. Realnost je bila da Kosovo ne može iz ove krize izaći jednostranim priznanjem državnosti od strane Srbije, ali i da Srbija ne može mnogo da učini za srpsku zajednicu na Kosovu (ako je to doista primarni cilj), ukoliko ne sarađuje s vlastima Kosova. I mimo toga, očigledno je bilo da nije realno očekivati da će se u završnu fazu dijaloga ući prije EU izbora i novog saziva Evropske komisije. Nažalost, ponovo je napravljen previd koji je vezan uz izbore u EU: "Kosovska kriza" se u ponašanju mnogih iz EU struktura, od političkog vrha do administracije, pokazala kao veoma pogodan teren za "evropske" predizborne računice i kalkulacije, uz sve poznate metode u vezi s tim – zakulisne "matematike", proizvodnja nestabilnosti ili vještačko otezanje, nagodbe, dogovori itd.

 

Dugo je već jasno da vođstvo Srbije mora nedvosmisleno da se opredijeli o svojoj „evropskoj budućnosti“, a time i oko onoga što se može smatrati daljim ozbiljnim učešćem u Briselskom dijalogu. Nažalost, očigledno je da radikalna odluka Parlamenta Kosova da dovede Srbiju pred svršen čin izglasavanjem "Platforme za pregovore" samo daje argumente Vučiću za dalje odgađanje cijele priče, a protiv "normalizacije odnosa Srbije i Kosova". Pa čak i uz žrtvovanje nastavka procesa integracije Srbije u EU. U Prištini u ovom času, po svemu sudeći, prevladava radikalna linija koje se ne tiče previše realnost prema kojoj u Beogradu još uvijek niko ne smije da prihvati jednostrano priznanje punog suvereniteta Kosova, a da to ne bude potpuno porazno za onoga ko to u Srbiji potpiše. Podjednako tako, obnavljanje Briselskog dijaloga na novi način bez dileme mora značiti uključivanje u dnevni red temu koja se već nametnula tokom dosadašnjeg perioda, a to je pitanje priznanja Kosova od strane Srbije uz određivanje državnih granica/administrativne linije.

 

Ovdje su do sada bili jasni stavovi stručnjaka u razjašnjavanju pitanja priznanja nezavisnosti Kosova. Proces od početka jeste podržan i od EU i SAD, ali razlike postoje u načinu realizacije tog procesa. Do sada su u Srbiji teorijski bila u igri dva moguća rješenja: Prvo je formalno i potpuno priznanje Republike Kosovo od strane Republike Srbije. Drugo, suženi oblik priznanja koji bi pratio Osnovni sporazum između Zapadne i Istočne Nemačke iz 1972. godine (poznat kao model „Dvije Njemačke“). Što se tiče Prištine, "Platforma" je suzila cijelu priči na samo jednu varijantu, puno, cjelovito i bezuslovno "uzajamno" priznanje dvije države. Pri tome je Beogradu nejasno zašto je važno priznanje Srbije od strane Kosova, kada je Srbija "notorna međunarodna činjenica".  

Međutim, sa stanovišta međunarodnih odnosa i posljedica postojećeg naglašavanja iz Washingtona da oni "ne isključuju promjenu granica između Srbije i Kosova, mada ih ne favorizuju", kao i  "koketiranje" sa promjenom granica u ovom smislu od strane ne malog broja političkih krugova unutar EU – posebno  desnih i radikalnih koji agresivno idu u predizborne procese i u svojim državama i u EU – ovakvo zagovaranje rješenja odnosa Srbije i Kosova postaje krajnje opasno. 

 

Poznato je da u pitanjima rješavanja ključnih problema u Evropi skoro nikada nije postojao "jedan glas" iz Brisela i Vašingtona. Nema ga ni danas u slučaju Srbije i Kosova. Jedan od razloga za to je što dolaskom predsjednika Donalda Trampa na čelo SAD američka administracija primjenjuje novi pristup tzv. „fleksibilnosti “, odnosno da Beogradu i Prištini daju prostora za postizanje „najboljeg mogućeg sporazuma “. Ovakav stav poslužio je političko-propagandnoj mašineriji vlasti Srbije da u javnosti stvaraju atmosferu kako SAD podržavaju korekciju granica Kosova ukoliko se dvije strane dogovore o tome. Međutim, takva reakcija nije i na Kosovu. S druge strane EU je, a posebno Njemačka, ostala dosljedna principu teritorijalnog integriteta.

 

Jasno je da je Vučić nastojao da produži sa zakulisnim pokušajima izbjegavanja potpunog i formalnog međunarodnog priznanja Kosova u postojećim granicama. Namjera je bila da se i dalje traže razna druga rješenja koja ujedno neće onemogućiti Srbiju na putu prema EU. Kosovo  je bez imalo dileme težilo isključivo punom priznanju – po svaku cijenu. Čak i bez obzira na njihov dalji put prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, kao prvom koraku prema EU. Oni ne kriju da tu očekuju punu podršku SAD i Trumpa. Evropska komisija u ovom sazivu i pored javih deklaracija nema ni jedinstven stav ni snage da istraje na (vlastitom) Briselskom dijalogu. Ukratko, svi se nadaju izborima i otvaranju novog dužeg i većeg prostora za nastavak procesa.  Uz sve moguće nove rizike i za stanje odnosa između Srbije i Kosova, ali i za cijeli region.

 

U ovom času, međutim, "stanje u regionu" kao jedan od bitnih elemenata priče o Beogradu i Prištini, poput spojenih sudova sa igrarijama tamo, interesom SAD i nemoći EU, već uznemirava javnost i proizvodi efekte koji su ciljano u funkciji pripremanja "naroda" za teritorijalna preslagivanja koja sa početnim upaljačem i ne moraju imati direktne veze: Vučić uz poznatu slatkorječivost da eto nikome na kraj pameti ne padne iole loša namjera Beograda, saziva "predstvnike svih Srba sa našeg dijela Balkana", od Republike Srpske, Hrvatske, Makedonije do Crne Gore...I početkom godine ističe izrazito zadovoljan  kako je "postignut nivo sloge sa predstavnicima Srba u regionu kakve nije bilo decenijama". Uz njega je na susretu sa "Srbima iz regiona" i predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić. Dodik oduševljeno daje do znanja svima da je "Republika Srpska sinonim za slobodu, a Srbija za naš život, tako se ponašamo i želimo da legalizujemo takav pristup..." Predsjednik Vučić se i ovom prilikom kune u Dayton, pa tako i neupitnu BiH, a samo koji dan prije ministar spoljnih poslova Dačić javno izjavljuje kako im je "Republika Srpska važnija od Kosova". Premijerka Brnabić prije dva jeseca otvara vizije i dalje, glatko povezujući Kosovo i BiH još znakovitijom izjavom: "Očigledno su granice na stolu i sada imamo da za neke (Kosovo i Albanija) mogu da budu otvorene, a za Republiku Srpsku i Srbiju ne mogu..." Koji dan kasnije, u Banjaluci, premijerki se uručuje visoki orden RS-a, svojevremeno uručen i Karadžiću, Mladiću i sličnima.

Provokacija je bila inspirisana glasinama o ukidanju granica između Albanije i Kosova. Čula se čak i vijest o "proširenju" ovog scenarija i na Makedoniju, vjerovatno i na Crnu Goru. U Makedoniji je jedva splasnula panika povodom prijetnje tamošnje albanske stranke Besa od čijih nekoliko glasova su tada ovisili ishodi glasanja u Sobranju, da neće glasati za ratifikaciju dogovora Skoplja i Atine o promjeni imena Makedonije i ulasku u NATO, ako u Ustav ne uđe formulacija o državotvornosti Albanaca u Makedoniji. Dobili su ne baš "državotvornost", ali jesu obećanje promjene u Ustavu prema kojoj će se tretirati unutar nove formulacije "svi narodi koji žive u Makedoniji". Ipak, još je važnija formulacija po kojoj se Makedonija graniči sa "državom Kosovo". Veliki poen za Kosovo ali i Albance cijelog regiona.

"Kosovsko pitanje" potresa i Crnu Goru. Tamošnji odnos vlasti i opozicije krajnje je krhak, a uticaj Albanaca posebno na jugu zemlje odavno dobro utvrđen. Za Bosnu i Hercegovinu bi, egzistencijalno opasno bilo svako otvaranje granica u regionu, a glasovi u vezi sa time nisu  slabi. Hrvatska vodi spor o razgraničenju na moru i ne dovršava identifikaciju ganice sa de facto svim svojim susjedima. Njihovi uporni zahtjevi o etničkoj izbornoj "teritorijalizaciji" uz jednostrano formulirani zahtjev o promjeni Izbornog zakona u BiH u tom smislu, uvod je u radikalnije ideje o promjeni teritorija. Najviši rukovodioci Hrvatske, predsjednica države i premijer ne prestaju sa stalnim pritiscima i na evropskoj političkoj sceni u vezi sa ovim bez ikakvog upozorenja odatle da je riječ o miješanju u unutrašnje stvari druge suverene države. U tom kontekstu i Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, bio je viđeni gost Milorada Dodika u Banjaluci, na proslavi 9. januara, neustavnog dana "državnosti" entiteta koji – nije država.

Pomenuto je već ovdje da je ukupna destabilizacija situacije na prostoru u krvi rasturene Jugoslavije, sve do nastavka te destrukcije evo i u pojedinim novonastalim državama, jedna od poluga za dostizanje krajnjeg cilja Vučića i Haradinaja. Ovog prvog da potpuno onemogući konačno priznanje Kosova uz nastavak puta ka EU. A ovog drugog da po svaku cijenu, koliko danas bude međunarodno priznat, makar se i ne probližio Evropi u dogledno vrijeme. Nažalost, niko istinski moćan sa strane u svemu ovome ne pokazuje dovoljno volje i energije da prekine ovu opasnu igru. Naivno bi bilo vjerovati da je to tako zato što se ne ne može. Više sluti na onu goru varijantu – možda opet treba "otvoriti" Balkan kao nedovršenu priču i time "pospremiti" mnoge stare interese o dominaciji nad ovim područjem. Promjena granica se zainteresiranima čini dobrim metodom. Svakako se Bliski istok "zatvara" a Balkan sve otvorenije svrstava u kontekst dogovorene "razmjene" interesa u ova dva regiona. Ako je tako, ne čudi proizvodnja animoziteta, mržnje i straha. Tako to ide. Ostalo što dolazi iza toga na Balkanu je poznato. Svaka promjena granica uvijek je bila samo uvod u krvave ratove, i to ne u interesu Balkana, već onih koji "geostrateški" nastoje vladati Balkanom izvana. Sve to za sada se još može spriječiti, ali ta šansa neće još dugo biti na stolu.                                                                                                           Zanimljivo je da u vrijeme vrijeme kada je u Prištini usvojana platforma koja onemogućava bilo kakve pregovore sa Srbijom, američki State Department upozorava kako "SAD i EU neće dopustiti Rusiji da ojača svoj utjecaj na Balkanu". U tom smislu pokazuje se kao sasvim logično da se odluka kosovskih Albanaca i poruka Washingtona i Bruxellesa mogu smatrati koordiniranom akcijom, iako Zapad tvrdi kako mu je stalo do stabilizacije odnosa i navodno vrši pritisak na Prištinu da ukine carine od 100% na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Koju Priština, prema "Platformi", ne prihvata!

Platforma za pregovore sa Srbijom

Šta su najznačajnije odredbe "Platforme za pregovore sa Srbijom":

- “Granice Kosova su proglašene nepovredivima”, znači “očuvanje Kosova kakvo je bilo 17. februara 2008. godine”, od datuma samoproglašene nezavisnosti kosovskih Albanaca.

- Traži se ukidanje rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti UN-a i stvaranje suda za Srbe koji su sudjelovali u oružanom sukobu na Kosovu.

- Svaki sporazum predložen na potpisivanje Prištini “mora biti u skladu s Ustavom Kosova”.

- Dokument ne spominje zahtjeve Srbije, Sjedinjenih Država i EU da se ukinu kosovske carine od 100% na uvoz robe iz Srbije i BiH, što je jedan od uvjeta da Beograd nastavi dijalog.

- Pravno obavezujući konačni sporazum stupit će na snagu tek nakon što Srbija prizna Kosovo kao nezavisnu i suverenu državu, kada se o sporazumu na Kosovu održi referendum i sporazumom ratificiraju obje države”.             

- Spriječiti gubitak jezera Gazivode i rudnika Trepča na sjeveru zemlje, a sva imovina koja se nalazi na Kosovu pripada isključivo Kosovu i o tome se ne može pregovarati.

xxx

Iz cijelog konteksta postaje jasno da je dokument sastavljen u dogovoru s Washingtonom i Bruxellesom, iako iz ova dva centra stižu blage izjave kako se treba pridržavati ranije postignutih dogovora o nastavku bezuslovnih pregovora. Vučić je odmah nakon objave "Platforme" jasno kazao da je ovo "opasna provokacija i da znači prekid svakih daljih pregovora".

Istovremeno je Washington poručio kako radi zajedno s Bruxellesom na strategiji suprotstavljanja Rusiji na Balkanu. Ovakvu izjavu dao je tokom posjete Zagrebu 7. marta i Matthew Palmer, zamjenik pomoćnika državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja. On je izrazio nadu “kako će se “preduzeti svi potrebni koraci kako bi suspendovale carine i partneri vratiti za pregovarački sto”. Premijer Kosova Haradinaj je ponovio da carine neće biti ukinute prije potpunog priznavanja Kosova od strane Beograda.

Palmer je rekao u Zagrebu da je " moguće je da će sveobuhvatni sporazumi uključivati promjene granica između Srbije i Kosova. Sjedinjene Države ne favoriziraju takve promjene, ali ih ne isključuju. Naš je cilj olakšati sklapanje sveobuhvatnog sporazuma o normalizaciji odnosa na temelju uzajamnog priznavanja obje strane”.

Svaka promjena granica na Balkanu bi, možda, u nekom izolovanom strateškom interesu sa strane, mogla postići neki parcijalni cilj ali je sasvim izvjesno da su mnogo realnije posljedice takvog poteza na Balkanu lančane reakcije u novim zahtjevima za druga otvaranja granica uz konačnio efekat – krvavi rat na mnogim frontovima. To se "velikih", nažalost, nikada nije ticalo.