Kratki prilog početku rasprave o odgovornosti EU za stanje na Balkanu

Kratki prilog početku rasprave o odgovornosti EU za stanje na Balkanu

Komentar

Jedna od bosanskohercegovačkih paradoksa jeste činjenica da političke partije koje su ovu zemlju uvele u rat uopće još uvijek i postoje. I ne samo da postoje već su dio vlasti koju međunarodna zajednica smatra partnerskom. E, sad, otkuda nekomu ideja da onaj tko je uvukao neku zemlju u rat može biti garant mira i stabilnosti pitanje je na koje ne mogu dati tako jednostavan odgovor osim ako defetistički ne zaključim da je osnovno obilježje bilo kakve i bilo čije politke već pomenuto licemjerje.

Gone with the wind...
Gone with the wind... — Izvor fotografija

Kratki prilog početku rasprave o odgovornosti EU za stanje na Balkanu

Pripremajući se za pisanje ovog teksta naišao sam na komentar Augustina Palokaja objavljen u zagrebačkom Jutarnjem listu, a pod naslovom „EU se nije snašla na Balkanu“. Opisujući trenutačno političko stanje i opću društvenu klimu u zapadnobalkanskoj regiji Palokaj za to prilično turobno stanje odgovornost umnogome pripisuje Europskoj uniji. Dosita, teško se ne složiti s ovakvom optužbom. Povijest grešaka međunarodne zajednice na ovim prostorima dugačka je koliko klizanje zapdanog Balkana u mrak i kaos, a koje je započelo koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Jedna od ključnih stvari u kojoj je cijela međunarodna zajednica a pogotovu EU odgovorna, i to u svom tekstu ističe i Palokaj, jeste sve snažniji i izraženiji autoritarizam vlasti na ovim prostorima. Mlaka upozorenja i dopise koje EU ima običaj slati kada se sjeti pozabaviti uvijek vrućim balkanskim kotlom, nakon godina zaglavljenosti u živom blatu, nitko ne doživljava ozibljno, a to nas uopće ne treba čuditi s obzirom da je stanovništvo odavno razočarano u međunarodne političke faktore koji djeluju na ovim prostorima. Razlog tomu je jednostavan. Stanovništvo se ovdje osvješćuje sporo ali već par godina svima je potpuno jasno da je i politika EU u odnosu na Balkan krajnje licemjerna. Stvar je prosta, one koje narod smatra odgovornima za stanje u kojemu se nalaze njihove zemlje, a koji su kapilarno korumpirali i privatizirali zemlje bivše Jugoslavije pa i šire, one koje se donekle može optužiti čak i za „state capture“, Europa smatra legitimnim partnerima. Iz ove mravlje, narodne perspektive dobija se dojam da europski političari jednostavno ne žele upoznavati nove političke snage i biraju piti kavu i ortačiti se s onima koje poznaju dugo godina i koji su pouzdani u ostvarivanju njihovih interesa, političkih i ekonomskih. Za stvarno stanje na unutarnjem planu čini se da malo tko u EU mari. Bitno je da se zadovolji određena forma i to je to. A dojma sam da je sloboda medija bila veća čak i u ratnom periodu. Stanje manjinskih prava teško da može btii lošije. Sigurnost je sve ugroženija. Pljačke i ubojstva su postale svakodnevica baš kao i nasilje u obiteljima i školama.

Pogrešan izbor političkih partnera od strane međunarodne zajednice nije od jučer. On seže još u vrijeme ratnih sukoba na ovim prostorima a kao pravilo je cementiran koncem ratnih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Uvjeren sam da je katkada nužno banalizirati stvari kako bi se situacija opisala što plastičnije. Jedna od bosanskohercegovačkih paradoksa jeste činjenica da političke partije koje su ovu zemlju uvele u rat uopće još uvijek i postoje. I ne samo da postoje već su dio vlasti koju međunarodna zajednica smatra partnerskom. E, sad, otkuda nekomu ideja da onaj tko je uvukao neku zemlju u rat može biti garant mira i stabilnosti pitanje je na koje ne mogu dati tako jednostavan odgovor osim ako defetistički ne zaključim da je osnovno obilježje bilo kakve i bilo čije politke već pomenuto licemjerje.

Ima tu još i jedna stvar koja mi se čini znakovitom. Politiku EU spram zapadnog Balkana, zapravo, odlikuje gotovo potpuna dezorijentiranost. Iz te dezorijentiranosti vjerojatno proizlazi i nedostatak odlučnosti u ključnim trenucima. Jedan od takvih trenutaka jeste bio kraj rata u Bosni i Hercegovini kada se defintiivno moralo odlučnije i čvršće reagirati kako se ne bi dopustilo ovo što se u BiH događa već par decenija a to je posvemašnja erozija svih civilizacijskih vrijednosti i potpuni ekonomski kaos, nalik divljem zapadu, a koji se u ovom slučaju naziva tranzicijom. Zato danas Europskoj uniji doslovno gori pod nogama ako uzmemo u obzir zempljopisni položaj Balkana u odnosu na ostatak Europe. No, to je ništa koliko dugo i kojim intenzitetom gori pod nogama svakog stanovnika zemalja bivše Jugoslavije.

Uglavnom, ne poduzimajući drastične političke zahvate i odbijajući da se odlučno umiješa u poslijeratne političke prilike u Bosni i Hercegovini ponajprije, EU je pokazala da se ne zna nositi s kriznim situacijama očekujući da s par dopisa, koji uvijek izazivaju podsmijeh i naroda a i europskih političkih partnera personificiranih u balkanskim vlastodršcima, prizove pameti potpuno raspamećene ljude sudjelujući tako u dodatnom razvlačenju pameti i zdravog razuma svakome tko se nada boljem i stabilnijem životu na ovim prostorima.

Institucija Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini pokazala se, kao i puno drugih stvari koje su trebale regulirati politiku u Bosni i Hercegovini, tek protokolarnom funkcijom. Istovremeno upravo je ta institucija jedna od onih zbog koje lokalni političari u dosta slučajeva odbijaju priznati odgovornost za političke poteze koje su vukli. Naime, situacija je takva da se čini da pravo na odlučivanje imaju i lokalne vlasti i međunarodna zajednica. Istovremeno, upravo ta pozicija dovodi nas do situacije u kojoj nitko ne preuzima odgovornost, niti međunarodni faktori niti lokalne vlasti. Dakle, svi odlučuju a nitko nije odgovoran i to sve preko leđa običnih građana Bosne i Hercegovine. Između ostalog zbog te pat pozicije imamo situaciju da ni nakon dvadeset i kusur godina nakon rata nismo osnažili demokratske mehanizime niti je uspotavljeno bilo što što bi nalikovalo vladavini prava. Umjesto toga imamo četvrtprotektorate bez iole političke odgovornosti spram onih pred kojima bi političari trebali odgovarati a to je obični mali čovjek. Slučaj je to od Albanije do Hrvatske i Srbije, a preko Kosova, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Cijela ta teško objašnjiva zbrka, krajnje nejasni ciljevi i želje Europske unije za koju se sve manje čini da zna što bi sama sa sobom, a kamoli sa dezorijentiranim državama zapadnog Balkana i njihoviim građanima, doprinosi dubokom osjećaju nesigurnosti i dojmu da živimo u potpunom kaosu koji nitko ne pokušava regulirati. A kaos doprinosi daljem srljanju u nacionalistički mrak i uzurpiranju ovdašnjih država od strane kriminogenih struktura za koje se čine da su se toliko ispreplele s vlastima da je teško razlučiti tko tu za koga radi i tko je komu odgovoran.  A sve to seže u prošlost i korijene ima u nedovoljnoj odlučnosti i manjku čvrstih reakcija u poslijeratnom periodu na ovim prostorima kada je političku i kriminalnu ratnoprofitersku bratiju trebalo zaustaviti u daljem razaranju ovdašnjih društava. Sada su ti likovi politički partneri međunarodne zajednice i ugledni poslovni ljudi i to opet preko naših leđa. Očekivati da nekakva standardna politka malih koraka donese plodove u takvoj stiaciji bilo je potpuno iluzorno i to je još jedna od zabluda međunarodne zajednice.

Zbog svega toga se ne treba čuditi rastućem kaosu i sve većem gnjevu ovdašnjih ljudi. Kaos i eventualno ulično nasilje neće ništa riješiti i zato ga ne priželjkujem unatoč sve glasnijim pričama o nekakvom balkanskom proljeću. Isto tako ne znam ni kako bi se razriješilo ovo mučno stanje u kojemu smo zaglavljeni već godinama. Znam sigurno samo da to nije moj posao. A o odgovornosti bi svi oni kojima je to bio ili jeste posao trebali dobro razmisliti ako na svijetu uopće više i postoji nešto što bismo nazvali savješću. Ili je možda kaos ono na što se svi trebamo naviknuti? Ako je tomu tako pitam: tko to ima hrabrosti izreći?

Povezani sadržaji